Zenički književnik, pjesnik, književni kritičar i profesor Željko Grahovac preminuo je 15. februara, u 68. godini. Ta vijest je potresla ne samo familiju nego i mnoštvo kolega, prijatelja, ljubitelja knjige, udruge književnika. U nastavku nekoliko pjesama iz njegove zbirke “Amfora u snijegi” (2022) u izdanju ShuraPublikacije.
.
EPITAF, PJESNIKU
.
Od ĉega bude tren,
Duginim sjajem oprašen
Što sijevne kroz krilca muhe
Poluishlapjele i odljetos uginule
.
Od istog je saĉinjen,
Spominjanjem razglašen
Cijeli tvoj vijek, pun zaduhe
Iz grudi jeseni, davno prominule
.
CIMET, NEPROZIRNOST
.
Ta stvrdnutost mirisa
Jedva još moţe biti zemlja
K’o što i uspinjanje uzbrdicom
Koju zovu oktobar jedva sliĉi hodu
Teţina je oduzimanje – ko zna od ĉega
I ko zna ĉemu – zar se vidi razlika u zrcalu
Nećeš preći preko nje – Ona preko tebe prelazi
Tako bude cimet: neprozirnost, kiša koja sve sapere
.
DEFINICIJA, U PONOĆ
.
Vrijeme je
Prazan
Hod
IzmeĊu
Ponovljivog
I neponovljivog
I
Kao i svaka
Praznina
Biva
Samo
Ako se
I kako se
Dogovorimo
.
Ponovljivô je što postoji
Neponovljivô, pak, jeste
.
Više:
O Amfori u snijegu Željka Grahovca
„Amfora u snijegu“ rijetko je viđen sinkretizam poezije, gramatike, ortografije, vajarstva, filozofije, aritmetike, geometrije, arhitekture, biologije, muzike… Da, i to je moguće. Amfora u snijegu sačinjena je od mozaika vlastitih krhotina koje je Željko Grahovac filigranski precizno i mirnom rukom arhitekte vraćao na njihovo mjesto. Amfora u snijegu laserski je precizna geometrija prostora koja je naizgled neprozirnost pjesničke nutrine učinila ne samo jasnom već i gotovo opipljivom.
Stihovi su podkonac, klesani su to klifovi što su zapljuskivani pjesnikovom maštom još od 1960. godine kad je vječnost u njemu imala tek pet godina. Dugo, uporno i strpljivo. Rezultat je više nego očigledan. Keramika stihova, ogledalno glatka. Najfinijom granulacijom Željko Grahovac je postigao ono najteže: jedinstvo sadržine i forme. Tako, u trbuhu Amfore, u toj savršenoj antičkoj formi jedan uz drugog mirno stoje i razgovaraju naizgled nepomirljivi: džojsovski neologoizmi (svjetlosjenasivosmeđegrbinedolovi…); zarezi u naslovima (da se uzme dah i zaroni u nove riječi i njihovu semantiku); personificirani artikli u tržnom centru te kasirke i pin-kodovi; sve što je daleko primaknuto nam je; život stiješnjen između dva „m“; svjetlost i žeđ; svako uzbrdo ima svoje nizbrdo; građevine koje vrište; magnovenje; hodnici vremena; magično ravnodušje; prvo lice, drugo lice, treće, lice, sva lica… svi oni mirno razgovaraju slažući se u proturječju, i mogli bismo ovako iza zareza, na dah, dugo roniti u amfori uživajući u vlastitom svjesnom porinuću te poput pjesnika ličiti na plovak što zadovoljno pleše kad izroni na površinu stihova. Ne mora se biti eliotovski poznavalac poezije da bi se shvatile sve poruke koje nam ostavlja Željko Grahovac. Preporučujem čitanje ne radi razumijevanja, već radi užitka. A onda će se sve kazati.
Safet Berbić, Banovići, 24. 09. 2021.
Željko Grahovac rođen je 1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu te gimnaziju, a 1979. godine diplomirao je na katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Pjesnik, književni kritičar i esejist, aktivno se bavio književnošću pune četiri decenije.
Objavio je zbirke poezije, monografske knjiživnokritičke studije, knjige eseja i kritika, panoramu najnovije bh. poezije, antologije sa studijama, tekstove poezije, eseja, kritičkih osvrta i studija objavljivao u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju.
Njegova djela prevedena su na slovenski, makedonski i njemački jezik.
Šesta knjiga zeničkog književnika “Amfora u snijegu” objavljena je u aprilu prošle godine u Gradskoj biblioteci Zenica.
Član Udruženja književnika BiH bio je od 1988, a od 1998. godine i član Društva pisaca u Bosni i Hercegovini, u kojem je bio i urednik časopisa “Život“.
