Redakcija 
Imamo silne djevojke u Šipovicama.
Žanju ječam žito i pjevaju.
Pjevaju.
Jeleci im na prsima pucaju.
Košulje im prskaju.
kidaju se petlje.
Ne mare za jeleke.
ne mare za košulje.
Pjevaju, pjevaju naše
djevojke
iz Šipovica.
Ječam žito žanju.
Tako danju…
A noću izađu na mjesečinu,
po zelenoj, po rosnoj travi popadaju,
prstima prsa pršte,
iz kose kidaju uvojke
i vrište, vrište od muke što su
djevojke
iz Šipovica.
Ćamil Sijarić bošnjački je pisac, porijeklom iz Sandžaka. Rođen je 18. decembra 1913. godine u Šipovicama kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Još kao dječak ostao je bez oba roditelja. Osnovnu školu završio je u Godijevu, a onda pohađao vjersku školu Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Zbog svojih političkih aktivnosti, iz te škole je istjeran, pa je školovanje završio u gimnaziji u Vranju. Nakon toga je studirao pravo u Beogradu, gdje je diplomirao 1940. godine.
Za vrijeme 2. svjetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Bosanskoj Gradišnici. Nakon rata bio je sekretar Suda narodne časti u Banjoj Luci. Bio je novinar lista Glas, a onda i dramaturg Narodnog pozorišta.
1947. preselio se u Sarajevo gdje je radio u listu Pregled, a onda i glavnom odboru Narodnog lista, te u listu Zadrugar. 1951. postaje dio literalne sekcije Radio Sarajeva. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, te Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
U književnom stvaralaštvu bio je poznat po romanima u kojima je pisao o ljudima iz svoje regije. Među takvim djelima je i njegovo najpoznatije, roman “Bihorci”, nazvan upravo po stanovnicima te regije.
Neka djela Ćamila Sijarića su pripovijetke “Rum Bulja”, “Naša snaha i momci”, “Kuću kućom čine lastavice”, “Putnici na putu”, “Kad djevojka spava”, “Zelen prsten na vodi”; romani “Bihorci”, “Konak”, “Mojkovačka bitka”, “Carska vojska” i druga.
Sijarić je 1962. godine dobio nagradu Društva pisaca BiH, a 1980. Andrićevu nagradu. Njegova djela prevođena su na mnoge svjetske jezike.
Umro je 6. decembra 1989. godine u Sarajevu.
