Teritorijalizacija neteritorijalnog: proizvodnja disfunkcionalnih država
Fragmentacija europskog sigurnosnog poretka – kratka povijest
Nakon rasprave s početka 1990-ih o tzv. teoriji kompenzacije — prema kojoj Kosovo može otići, ali će teritorijalni gubitak na jednoj strani biti nadoknađen na drugom kutu tadašnje Socijalističke Jugoslavije — ideja o podjeli Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu zemlju nazivamo njezinim povijesnim imenom: Bosna) od tada je prisutna u mnogim umovima i planovima diljem Europe.
Zašto je Bosna zapravo najbolji jamac i zaštitnik teritorijalnog integriteta i suvereniteta Hrvatske i Srbije može se objasniti jednostavnom i točnom logikom. Projekt velikih država i njegovo teritorijalno ostvarenje na račun Bosne teško bi ostalo ograničeno na Zagreb i Beograd.
Teritorijalno proširenje/povećanje Hrvatske i Srbije na račun Bosne (romantično propovijedano posljednjih nekoliko desetljeća, u biti kao mentalna i ideološka kompenzacija za golema društveno-ekonomska i politička zaostajanja postjugoslavenskih južnih Slavena) — kroz učinak kompenzacije i domino-teorije — potaknulo bi niz reakcija među nositeljima projekata velikih država u susjedstvu. Te političke strasti i težnje već artikuliraju svoje glasove na koherentan i organiziran politički način — ponajprije u Albaniji i Bugarskoj, a zatim kroz „spojene posude“ i u Italiji i Mađarskoj, pa čak i u Rumunjskoj.
Imajući to na umu, može se sa sigurnošću tvrditi da je očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne najbolja garancija za zaštitu teritorijalnog integriteta Hrvatske i Srbije (a u tom smislu i Bosnine „blizanke“, Makedonije).
Stoga je donbasizacija u Europi započela mnogo ranije (ni 2022., ni 2014.) — već početkom 1990-ih, rasturanjem Socijalističke Jugoslavije. Ako zagovaramo pravedno i trajno rješenje za istočnu Europu i opću obnovu Helsinških pricipa OSSE-a, moramo održati slična načela i uvjete i za jugoistočnu Europu te postjugoslavenski prostor.
U dominantnim tumačenjima rata u Bosni često se tvrdi da je etnička podjela njegova tragična posljedica – rezultat nasilja, etničkog čišćenja i ratnih osvajanja. Međutim, povijesni slijed događaja upućuje na suprotan zaključak: etnička podjela bila je politički projekt koji je prethodio ratu i učinio ga neizbježnim. Ona nije nastala kao posljedica rata – bila je njegov izravni uzrok. Rat protiv – jedne od ravnopravnih država nasljednica Jugoslavije – Republike Bosne i Hercegovine organiziran je i vođen kako bi se pokrenula religijsko-etnička podjela njezina teritorija.
Lisabon 1992.: antagoniziranje drugosti, institucionalizacija segregacije
Religijsko-etnička podjela u Bosni kao uzrok, a ne posljedica rata
Na Lisabonskoj konferenciji u veljači 1992., pod pokroviteljstvom Europske zajednice, izaslanici lord Carrington i José Cutileiro predstavili su plan ustavne reorganizacije Bosne temeljen na religijskom (ali predstavljenom kao etničkom) načelu. Taj plan, poznat kao Carrington–Cutileirov plan, predviđao je transformaciju Republike Bosne u državu sastavljenu od tri „konstitutivne jedinice“ definirane prema konstruiranim etno-religijskim većinama.
Tako je, nekoliko mjeseci prije izbijanja otvorenog oružanog sukoba, uvedena ideja da Bosna ne može opstati kao jedinstvena politička zajednica građana, nego samo kao skup teritorijalno razdvojenih religijskih bantustana („kolektiviteta“). Međunarodno posredovana (točnije rečeno – fabricirana) formula religijske ili etničke podjele u postjugoslavenskom prostoru postala je polazište za redefiniranje suvereniteta država nasljednica Jugoslavije. Taj je model, naravno, odgovarao Srbiji i Hrvatskoj, koje nisu skrivale svoje ekspanzionističke aspiracije prema teritoriju bosanske države, jer im je omogućavao izravan utjecaj nad dijelovima Bosne.
Rat kao provedba unaprijed osmišljenog modela
Rat koji je započeo u travnju 1992. nije imao za cilj osvajanje cjelokupnog teritorija Bosne od strane bilo koje od uključenih vojski. Cilj je bio uspostava i teritorijalna konsolidacija homogeniziranih, konstruiranih područja. U tom smislu, vojne operacije nisu bile usmjerene na integraciju države pod jedinstvenom vlašću, nego na njezinu fragmentaciju.
Agresija koju je protiv Bosne provela tadašnja Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) imala je za cilj uspostaviti teritorijalno ujedinjen entitet pod srpskom dominacijom. Istodobno je politika Republike Hrvatske bila usmjerena na uspostavu hrvatske teritorijalne jedinice na tlu Bosne. U oba slučaja cilj je bio stvaranje „etnički homogenih teritorija“, pri čemu je religija korištena kao determinanta – upravo onih teritorija koji su konceptualno bili ocrtani u Lisabonu.
Čak ni Armija Republike Bosne, iako formalno posvećena očuvanju teritorijalnog integriteta države, nije vodila rat s ciljem vojne obrane čitavog teritorija, nego je djelovala unutar logike teritorijalne demarkacije koja je već bila politički artikulirana. Rat je tako postao sredstvo provedbe prethodno legitimizirane političke formule. Nakon prve godine rata i protjerivanja stanovništva, teritoriji su postali izrazito „etnički“ definirani. Naravno, Armija Bosne bila je u najtežem položaju jer je morala organizirati obranu države gotovo od nule i pokušati osloboditi okupirane teritorije. Nažalost, taj je zadatak zaustavljen u blizini Banje Luke 1995. godine.
Logika homogenizacije: zašto podjela proizvodi rat
Koncept „etnički homogenih teritorija“ u religijski miješanim državama nije neutralan administrativni prijedlog. Po svojoj unutarnjoj logici on je duboko konfliktan. U društvima poput Bosne, gdje su stanovništvo, naselja i gradovi povijesno isprepleteni, teritorijalna homogenizacija ne može se postići političkom deklaracijom – ona zahtijeva fizičko razdvajanje ljudi. Rat tako postaje instrument razdvajanja religijskih skupina i proizvodnje „etnički čistih“ teritorija. Na taj se način izravno napada povijest zajedničkog života u Bosni te se čini barbarski pokušaj njezina uništenja.
Kako bi se religijski miješano stanovništvo razdvojilo u zasebne, „etnički“ homogene teritorije, potrebna je sila. Granice takvih teritorija ne mogu se povući bez pritiska, prisile i kontrole prostora. Stoga nametanje koncepta homogenih teritorija implicitno podrazumijeva prihvaćanje upotrebe sile kao sredstva političke reorganizacije. Taj koncept, zapravo, priziva silu kako bi se postigli politički ciljevi – jer povijest ne poznaje drukčiji primjer.
Drugim riječima, u multireligijskim ili polietničkim državama ideja teritorijalne etničke homogenizacije (konstruirane ili „doktirane“) logično i neizbježno vodi prema oružanom sukobu – ne slučajno, nego planski. Ako je politički cilj definiran kao stvaranje „čistog“ teritorija, tada vojna kontrola prostora postaje sredstvo za ostvarenje toga cilja. Rat nije odstupanje od plana – on je njegov instrument.
Britanski postkolonijalni presedani: obrazac podjele
Lisabonski plan nije bio izolirani presedan. Slični obrasci etno-religijske podjele – koje je u Lisabon donio bivši britanski ministar vanjskih poslova, lord Carrington – pojavljivali su se u mnogim britanskim postkolonijalnim aranžmanima koji su proizveli dugotrajno nasilje i nestabilnost.
Podjela kolonijalne Indije rezultirala je stvaranjem dviju država, Indije i Pakistana, na temelju religijskog kriterija, uz masovne migracije i dugotrajne sukobe.
U Palestini je plan etno-religijske podjele doveo do stvaranja Države Izrael, dok je palestinsko pitanje ostalo neriješeno, proizvodeći desetljeća sukoba.
Na Cipru je, nakon stjecanja neovisnosti od Ujedinjenog Kraljevstva, uspostavljena etno-religijska podjela između međunarodno priznate Republike Cipar i samoproglašene Turske Republike Sjeverni Cipar, čiji status i dalje ostaje izvor napetosti.
U svim tim slučajevima etno-religijska teritorijalizacija predstavljena je kao racionalno rješenje za postizanje stabilnosti. Ipak, dugoročni rezultat bile su trajne podjele i kronična nestabilnost.
Stabilnost kao retorika, nestabilnost kao struktura
Retorika koja prati takve planove uvijek je ista: priznati „stvarnost na terenu“, institucionalizirati razlike i time spriječiti nasilje. Međutim, kada se etno-religijske razlike pretvore u teritorijalne granice, one postaju linije razdvajanja suvereniteta. A kada se suverenitet razdijeli duž (konstruiranih) religijskih ili etničkih linija, država prestaje biti politička zajednica građana i pretvara se u arenu trajnog pregovaranja između konstruiranih „kolektivnih“ identiteta. Takva država, nažalost, postaje bojno polje nekompatibilnih interesa. To znači da se ne može razvijati, jer je iznutra razdirana nametnutim iracionalnostima, s jasnom namjerom da bude učinjena disfunkcionalnom.
Bosna je paradigmatski primjer ove logike. Od Lisabona 1992. do Daytona 1995. načelo etno-religijske podjele ostalo je konstantno. Rat nije proizveo podjelu; politika podjele proizvela je rat. A kada je rat formalno okončan, podjela je ostala izvor trajnog sukoba – držeći kao taoca čitavo kazalište južnoslavenskog prostora, daleko izvan granica Bosne.
Zaključak
Etno-religijska podjela u Bosni nije bila posljedica rata – ona je bila njegov uzrok. Sve dok ovo načelo ostaje ugrađeno u ustavni poredak, politička nestabilnost će se održavati kao njegov strukturni rezultat. Država organizirana oko teritorijalno ukorijenjene etno-religijske suverenosti ne može izbjeći ponavljajuće krize, jer institucionalizira fragmentaciju umjesto da je prevladava.
Štoviše, ako se podizanje etno-religijske podjele s iznimnog odgovora na sukob na legitimno načelo, ona ne bi ostala normativno ograničena. U međunarodnoj politici načela rijetko funkcioniraju izolirano; jednom kada se potvrde, stječu presedanski učinak izvan izvornog konteksta. Prihvaćanje teritorijalne reorganizacije na temelju religijske i etničke homogenizacije pružilo bi obnovljene opravdavajuće resurse za projekte povijesno artikulirane kao formacije „velikih država“.
U postjugoslavenskom prostoru koncepti povezani s „Velikom Hrvatskom“ – osobito kada se retrospektivno promatraju kroz demografske posljedice Operacije Oluja i potencijalnu secesiju katoličkim većinskim područjima Bosne – mogli bi se reinterpretirati kao nedovršeni procesi „etničke“ konsolidacije. Slično tome, dugogodišnje ideje „Velike Srbije“, povezane sa secesijom teritorija pod srpskom kontrolom iz Bosne, stekle bi dodatnu normativnu snagu unutar okvira potvrđene podjele. Koncepti „Velike Albanije“, zasnovani na ujedinjenju Kosova i Albanije i širenju na albansko naseljena područja Makedonije, također bi dobili legitimizirajuću logiku iz istog načela. Čak i teritorijalne imaginacije s manjim institucionalnim razvojem – poput povijesnih bugarskih zahtjeva prema dijelovima Makedonije ili pan-turkičkih vizija usmjerenih na Tursku i turkijski Srednji Istok – mogle bi se diskurzivno rekonstruirati unutar normaliziranog okvira etničke teritorijalne reorganizacije.
Jednom kada se podjela prizna kao legitimno rješenje, povijesni revizionizmi prestaju izgledati kao destabilizirajuća odstupanja i umjesto toga postaju zahtjevi u iščekivanju strateške prilike (kako su brojni autori – poput prof. Bajrektarevića, Bilandžića, Perovića, Frčkoskog, i mnogih drugih – tvrdili i pisali još od 1990-ih). U tom smislu, načelo je inherentno ekspanzivno: njegovo prihvaćanje u jednom kontekstu pretvara ga u prenosivi opravdavajući obrazac.
Takav lančani učinak ne bi proizveo stabilnost, nego spiralu konkurentskih teritorijalnih zahtjeva. Svaka provedena podjela generirala bi nove manjine, nove nezadovoljštine i nove zahtjeve za daljnje „ispravke“. Regija bi riskirala zaglavljivanje u trajni ciklus destabilizacije, u kojem se granice čine privremenima, a suverenitet uvjetnim.
Za trajni mir u jugoistočnoj Europi i diljem kontinenta stoga je imperativ napustiti načelo religijske, konstruirane podjele kako je projektirano u Bosni. Stabilnost se ne može graditi na teritorijalizaciji religijske i (konstruirane) etničke isključivosti. Potrebno je potvrditi državu kao političku zajednicu građana, a ne kao pregovarani balans segregiranih „kolektiviteta“. Bez takve promjene, posljedice bi se mogle protegnuti daleko izvan Bosne, s nepredvidivim i potencijalno dalekosežnim učincima za cijeli kontinent.
Zlatko Hadžidedić, Director of the Nationalism Studies Centre
Senadin Lavić, Political Science Faculty professor

