Glas iz čoška
Piše: Adnan Pepić
OTPAD NAŠ “NASUŠNI”
“Ne mogu oni nabacati koliko mi možemo očistiti.
Nije što oni puno bacaju, već je do nas što slabo čistimo”.
Svaka riječ ima svoje značenje, odnosno njome se označavaju ili imenuju pojave, predmeti, radnje i, naravno, osjećanja. Sve ono što se vidi i ono što je duboko negdje i skriveno ili je samo u čovjeku, pa nije ni duboko ni skriveno, već je tu negdje, između vidljivoga i nevidljivoga. Zahvaljujući riječima mi razumijevamo pojave koje nas okružuju, ali se i među sobom sporazumijevamo. Da bi naše sporazumijevanje bilo potpuno ili barem potpunije (ako danas uopšte i želimo se razumjeti) mi više riječi moramo rasporediti u nekom redu, razumljivom za sagovornika i za nas. Naravno, i kada je riječ sama, kada nije uz druge, ona iskazuje svo značenje pojma, odnosno predmeta, radnje ili osjećaja u kojima se nalazimo.
Kada uzmemo riječ otpad, odnosno smeće, onda možemo, pored značenje tih riječi, razumjeti i naš odnos prema tome šta one predstavljaju i kako se odnosimo prema njima, ne prema riječima, već prema onome što one predstavljaju. Zato treba uvijek krenuti od riječi da bi se razumio odnos prema tome o čemu one govore.
Riječ otpad je u značenju (ne moramo gledati u riječnik) nečega što se odbacuje, to je neka stvar (nerijetko to bude i čovjek) ili predmet koji se više ne koristi, čija je namjena istrošena, što je postalo staro, nedovoljno novo, poderano, pocijepano, iznošeno, iskorišteno, pa se može odbaciti. Smeće je riječ drugačijega značenja, iako o istome se misli, i govori o onome što smeta. Upravo, to naše gledanje na otpad ili smeće je osnova za razumijevanja našega gledišta na tu stvar, odnosno predmete, koje nas okružuju. U osnovi riječ otpad je blaža, dok je smeće, donekle, grublja, možda i zato što se smeće vezuje za prljavštinu. Valjda zbog toga mi otpad posmatramo kao nešto što smeta, što je prljavo.
Nekada nije suština u tome kako vidimo, već kako se odnosimo prema tome što vidimo. Ono što vidimo je da to što smeta treba izbaciti sa mjesta gdje smeta, nama gdje smeta, i bacamo ga tamo gdje nama ne smeta. U bacanju toga što smeta ne gledamo da li na to mjesto, na koje ga bacamo, nekome drugome smeta, niti da li ono uopšte smeta. Bacili smo ga da nam naš prostor u kome obitujemo ne kvari, da ga ne urniše. Mjesto na koje ga bacamo je isto naš prostor, ali je to zajednički prostor, i baš zato što je zajednički, što ga i s drugima dijelimo, mi taj prostor ne doživljavamo kao naš, odnosno samo naš, već kao nešto što je strano, tuđe, drugoga. To znači da mi kao naše prihvatamo samo ono što s drugima ne dijelimo. Time pokazujemo da nas opšte dobro, zajedničko dobro, ne zanima ukoliko se neposredno ili dijelom posredno ne tiče, ne dotiče ili ne ugrožava naše interese, sebične. Time, opet, pokazujemo da nas jedino zanima samo ono što je naše, jedino naše, što smo označili kao naše, a koje nije, istovremeno, i nekoga drugoga. Upravo tako gledište je pokazatelj našega otuđenja od drugih. Otuđenja od čovjeka i prirode. Otuđenja od prirode od koje živimo, od čovjeka s kojim živimo.
Baš zato je naš odnos prema otpadu najbolji primjer našega odnosa prema društvu I zajednici, čiji smo neraskidivi dio. Prema prostoru u kojemu živimo, prema prostoru u kojemu drugi žive. Prema onome gdje smo sada mi i prema onome gdje će sutra biti neki drugi, naša djeca naprimjer. Otuđenje nas je toliko zgrabilo da svakim danom, bogovim danom, mi se još dodatno otuđujemo. A s tom otuđenošću dolaze i neke druge loše osobine. Ne čudi što je sve više udaljenosti među nama, a sve manje međusobnoga druženja i pomaganja.
Sa žaljenjem se može reći, a nisam jedini koji to može reći, da tamo gdje živimo, gdje živi naš narod, najprljavije je. Kažem prljavo, najprljavije, ne kažem nečisto, najnečistije. Koristim ovu prljavu riječ, a ne blažu, ne čistiju, jer ova riječ je i bolna i prljava, kao što je bolna i prljava istina koju svakodnevno gledamo. Teško je reći, pa opet, od mnogih se može i čuti, da prostori koje smo mi naselili su najprljaviji. Kada smo prestali brinuti, možda baš tada, o zajedničkom prostoru nestalo je i čistoće u tom prostoru, pojavila se ta prljavština. Sa prestankom interesovanja za druge s kojima živimo.
Temu prljavštine u našemu prostoru nikada ne treba isključiti iz naših razgovora, uvijek o tome treba razgovorati, pisati ili, makar, glasno misliti, iako se ništa novo neće reći ili napisati, jer sve je već rečeno, ipak se mora opet čuti, ne jednom, nego sve dok ne bude čist naš zajednički prostor.
Raduje činjenica da u posljednje vrijeme ima onih koji vide tu prljavštinu i koji rade na očišćenju toga našega zaprljanog prostora. Oni ne treba da budu samo pojedinci nadahnuti čistinom drugih mjesta, već im se treba dati sva podrška. Mora im se pomoći, moramo im pomoći, i kao pojedinci i kao zajednica. A moraju doprinos i svu pomoć dati i u institucije u našim gradovima. Moramo se i uključiti, jer bez svih nas ne može se popraviti stanje oko nas. Barem tako mislim.
I kao što kaže onaj moto na početku da nije do onih koji bacaju, već do nas što dovoljno ne čistimo, moramo početi s čišćenjem, jer u čistom okruženju je čista i duša.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” nijesu nužno i stavovi redakcije)
