Darko Batan Žunjić: MUZEJ SMIJEHA

MUZEJ SMIJEHA

Šta je drugo ceo ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije.

Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti

Svaka antologija zahtijeva odabir izuzetnosti. U antologiju humoristično-satiričnih priča Latinski špijun uvršteni su najuspjeliji prozni tekstovi iz predmetne građe.

Glavni kriterijum kod izbora priča bio je njihov kvalitet ‒ stilski i estetski. Naravno, antologija je i odraz karaktera i ukusa njenog priređivača.

Od početne ideje do objavljivanja knjige proteklo je više od decenije. Posvećenim radom ‒ iščitavanjem brojnih djela, selektiranjem i ponovnim čitanjem ‒ prikupljena je obimna književna građa. Kako je posao odmicao, rad je bivao sve privlačniji, kao i „glad“ za otkrivanjem novih autora i njihovih djela. I tako, kamenčić po kamenčić – tekst po tekst – nastajao je veliki humorističko-satirični mozaik koji je prerastao u antologiju.

Knjiga Latinski špijun: velika antologija humoristično-satiričnih priča sadrži sto devet proznih ostvarenja osamdeset pisaca iz dvadeset osam država. Koncipirana je planski od književnih priloga kraće i srednje dužine čiji autori prezentuju različite kulture i teme tokom istorije književnog stvaranja. U izboru su se našli reprezentativni pisci i djela iz vremena prije naše ere (Ezop), pa sve do savremenog doba (Alek Popov i Gonsalo M. Tavareš).

Priče su uglavnom pisane u dijaloškoj formi što ih čini lakim za čitanje. Ali, život nije samo „čaša meda“, pa je tako i ovo duhovito štivo protkano jetkim i ponekad gorkim poentama.

U antologiji se izdvaja desetak dominantnih tema, koje su obrađene kroz neki vid humoristično‐satiričnog izraza ‒ od komičnog, preko ironičnog i grotesknog, do paradoksalnog i apsurdnog.

Susrećemo se s ličnim i porodičnim problemima novovremenog čovjeka, njegovom potrebom za ljubavnom kompenzacijom u vanbračnoj vezi i psihološkim pritiskom koji nose uslovi modernog življenja, a sve je začinjeno duhovitim zgodama i obrtima u čuvenoj priči Vudija Alena Slučaj Kugelmas.

Pojedinac u stalnoj životnoj žurbi nema vremena ni za najljepšu emociju ‒ ljubav. Žrvanj civilizacije ga melje, a njegovu ličnost proždire trka za sticanjem i gomilanjem materijalnog bogatstva. Duga priča Franca Kafke ironično svjedoči o toj bezglavoj brzini u kojoj život gubi smisao, a pojedinac (homo sapiens) postaje ljuštura bez emocija i poput bljeska komete nestaje sa lica zemlje. Porazna je činjenica da u ovoj utakmici, čovjek pobjeđuje samog sebe, te tako obesmišljava suštinu svog postojanja. To se ogleda u sve većem otuđenju pojedinca od svog okruženja, gdje on postaje rob civilizacijskog napretka.

„Gledam devojku u oči, i bila je to veoma duga ljubavna priča, sa grmljavinom i poljupcima i munjama. Ja živim brzo“ (Duga priča). Kafkina mikro-proza opisuje romansu kroz dramu prirode. Lik živi brzo zato što je njegov duhovni sklop toliko osjetljiv da troši život u ekstremnim ubrzanjima. I dobro i loše stalo je u jedan tren. Čitav život sažet je u treptaj oka.

S druge strane, novela Kanonikova osveta¹ Matea Bandela bavi se škakljivim pitanjem erotske ljubavi jednog biskupa i manastirske predstojnice, kao i njegovim licemjernim odnosom prema mladom kanoniku don Basanu. „Donedavno je živeo u jednom lombardskom gradu biskup, presveti čovek, koji bi u još većoj meri bio svet da bejaše uškopljen. Toliko je voleo žene da ih je sve hteo za sebe, dok jadnim sveštenicima nije dozvoljavao ni da ih pogledaju a kamoli da uživaju s njima.“ Tamo gdje vladaju dogme, pucaju veliki skandali; gdje su prisutni tabui, javljaju se sumnje; tamo gdje su postavljena neprirodna ograničenja i zabrane, tinja zarobljena energija koja traži put oslobođenja. Takva sredina daje inspirativni zamah za kultivisanje plodova humoristično‐satiričnog duha.

Novela Putnik prve klase A. P. Čehova problematizuje pitanje slave i vrijednosnog sistema društva. Novine, kao i sama publika, više su zainteresovane za laku zabavu i život estradnih persona nego istaknutih stvaralaca, o čijem radu, od kojeg zavisi egzistencija i razvoj generacija stanovništva, građanstvo vrlo malo ili nimalo zna. Veliki naučnik i inženjer poznat je ne po svojim djelima nego po zaručnici – popularnoj kvazi pjevačici. „Elem, pošto je to bilo odavno, reći ću da sam se iz dosade spanđao sa jednom pevačicom. Đavo bi je znao, ali svi behu oduševljeni njome, a ja mislim, kako da vam kažem, da je to bilo najobičnije, osrednje stvorenje, kakvih je bezbroj. (…) Koliko ja razumem, ona je pevala odvratno, sva draž njene „umetnosti“ sastojala se u tome što se ritala nogom kad je bilo potrebno i nije se zbunjivala kad se ulazilo kod nje u budoar.“ Ova novela je satirična metafora društva i vrijednosnog poretka čije refleksije primjećujemo i u savremenoj stvarnosti. Društvo koje gubi kvalitativni orijentir vitalno slabi.

Nekoliko pisaca bavi se temom fantazije i čarobnjaštva. Karakteristična je pripovijetka Skrozid, gdje glavni junak, Ditijel, otkriva svoju moć prolaženja kroz zid. Iz Emeove pripovijetke izvire nekoliko pitanja: Što mirni, obični činovnik postaje kada otkrije svoju nadnaravnu sposobnost? Što je sve spreman da radi čovjek pod maskom i kako slava utiče na njegov karakter? Da li se izuzetni talenat može zadovoljiti malim stvarima i prosječnom popularnošću? Pripovijetku kruniše lirsko‐magični završetak: „Ponekad se desi da u toku zimskih noći slikar Žen Pol skine gitaru s klina i odvaži se u zvučnu pustoš ulice Norven da uteši jednom pesmom sirotog zatvorenika, a zvuci, koji lete sa ukočenih prstiju, prodiru u srce kamena kao kapljice mesečine.“

Crkva sa svojim značenjem i uticajem i njeni duhovni predstavnici, sa svojom ulogom i privilegijama, česta su tema humoristično‐satiričnih priča. Odstupanje od crkvenih kanona, moralnih normi i duhovne uloge crkve podsticajno djeluju na satirično pero. Neosnovane privilegije i raskoš koji prati crkvene velikodostojnike zasluženo izazivaju satirični odgovor.

Obratili smo pažnju na dva nezaboravna portreta iz Antologije. O ser Ćapeletu piše Đovani Bokačo u noveli Pretvorni svetac²a portret licencijata Kabre iscrtava Fransisko de Kevedo u tekstu Usta puna gladi³. Oba pisca slikaju karaktere svojih junaka, ali na različite načine. Bokačo to čini saopštavajući postupke ser Ćapeleta, a Kevedo opisujući izgled licencijata Kabre.

Bokačo o ser Ćapeletu piše: „Život toga Ćapeleta bio je ovakav: u svojoj dužnosti kao beležnik, on bi smatrao za najveću sramotu to da se za koju od isprava što ih je sastavio utvrdi da nije lažna. I sastavljao ih je onoliko koliko je od njega traženo, i to radije besplatno negoli drugi za dobru nagradu. Najveće uživanje mu je bilo da lažno svedoči, pa bio ili ne bio zamoljen. (…) Neobično je voleo, a i trudio se, da zavađa prijatelje, rođake i druge ljude, i ukoliko bi zlo bilo veće utoliko se on više radovao. Kada bi ga kogod pozvao da izvrši kakvo ubistvo ili neki drugi zločin, on se nikada nije protivio, nego je na takvo što pristajao od sveg srca; (…) Krao je i pljačkao s onom duševnom mirnoćom sa kojom pobožan čovek daje milostinju; žderao je i lokao toliko da bi mu dosta puta pozlilo. Kad god bi se kockao, podmetao je lažne kocke.“

O licencijatu Kabri, Kevedo kroz govor svog književnog junaka don Pablosa kaže: „Beše to trska u mantiji, dugačak a uskih grudi, sitne glave, očiju toliko blizu potiljka da je izgledalo kao da gleda kroz čabrice: toliko su bile duboke i mračne, da je to mesto moglo biti dobro za trgovačke radnje; nos kao u sveca, izjedenog vrha, kao da je u Francuskoj bio; ipak ostao mu je krnj od bubuljica, a ne od poroka, jer da bi čovek dobio francusku bolest, treba da plati; brada prebledela od straha zbog blizine usta koja, od čiste gladi, kao da su pretila da će je pojesti; zuba mu je falilo ne znam koliko, a mislim da su mu ih proterali zbog besposlice i skitnje; šija dugačka kao u noja s jabučicom toliko izbačenom da je izgledalo kao da je i sama pošla da traži nešto za jelo, priterana nuždom; dve sasušene ruke, šake kao dva snopića. Kad ga gledaš od pojasa naniže, izgledao je kao viljuška ili vile, s dve dugačke i tanke noge. Koračao je jako lagano; ako bi se malo razboleo, kosti su mu zveketale poput tablica svetog Lazara, što ih gubavci nose da najave svoje prisustvo. (…) Nosio je četvrtastu kapu po sunčanom danu, izrovašenu na hiljadu mesta i začepljenu zalihama masti; beše od nečega što je nekada bilo platno, s postavom od peruti. Mantija, kako su neki govorili, beše čudotvorna, jer se nije znalo koje je boje bila.“

Iako stilski različiti, oba teksta spadaju među najuspjelije primjere književnog portretisanja. Bokačov stil je jednostavan, čist i jasan, a Kevedov ‒ oštar, precizan i jedak. U navedenim portretima nijanse pretežu na Kevedovu stranu, jer je upečatljivim opisom spoljašnjih osobina oživio karakter pomenutog licencijata ‒ škrtice.

Putem hrane kao materije neophodne za čovjekovu egzistenciju iskušava se njegova ličnost ‒ bilo da hrane ima premalo ili premnogo. Hrana pokazuje koliko je čovjek spreman da trpi – kakva je njegova mentalna snaga u postizanju određenog cilja. Ona je i indikator životne hedonije. U pričama Bila Brajsona i Armanda Palasia Valdesa pratimo reakcije na izobilje hrane, dok je kod Keveda dat izraziti kontrast ‒ „živa glad“. „Supu doneše u drvenim čančićima, toliko bistru, da bi Narcis, da ju je jeo, bio u većoj opasnosti nego na izvoru. S teskobom sam gledao kako se mršavi prsti ustremljuju na usamljeno zrno pasulja što je stajalo na podu“ (Usta puna gladi).

Oduvijek je politika izazovna i poželjna tema za slobodoumnu, humoristično‐satiričnu misao. Politika kao nasušna potreba, i njeni sušni rezultati, dobila je u Antologiji značajnu pažnju. Države se uvode u haotično stanje da bi se uspostavili sistemi gori od prethodnih. Narod slijepo slijedi vođu u potrazi za boljim životom; vođa se prihvata kao Mesija; narod pokazuje inaćenje i upornost na stranputici – sve do sopstvene propasti. Organizuju se montirani politički procesi; javno mnjenje se medijski preparira; vrše se totalitarne čistke; od političkih protivnika se traži da „saviju kičmu“ ili „podviju rep“, odnosno prihvate „pravila igre“, uključujući brutalno spinovanje informacija. Satira šiba i ismijava pomenute, i mnoge druge, političke krivine. Ona ubada satiričnu žaoku u organizam laži, prevara i marifetluka. Satira ljuti autokratski režim jer ostavlja nadu u bolje, slobodnije i pravednije društvo i brani oazu zdravog razuma.

Drug Aladinov koristi partijsku knjižicu za ostvarivanje lukrativnih interesa, kao Aladinovu lampu. „I postepeno se Aladinov promenio. Zauzeo je odgovorno mesto, sa unosnim putovanjima, koje očigledno nije odgovaralo njegovim sposobnostima; od proizvodnje se odvojio mrtvim zidom sekretara, naučio da potpisuje akta ne ulazeći u njihovu sadržinu, da govori sa zloslutnim intonacijama u glasu i da gleda stranke olovnim očima koje ne vide“ (Ilja Iljf i Jevgenij Petrov: Priča o drugu Aladinovu i njegovoj volšebnoj knjižici).

Odlomak Latinski špijun⁴, Vladimira Vojnoviča, govori o totalitarnom političkom poretku u kome vlada pervertirani sistem vrijednosti – izmišljaju se državni neprijatelji, kvalitetni i obrazovani kadrovi propadaju a špijuni napreduju, društvo se razara kroz rad službi bezbjednosti. Riječju, u totalitarizmu realnost nadilazi iluziju. Iz odabrane Vojnovičeve proze doznajemo kako je olovka – alat kojim su stvorena najveća naučna i umjetnička djela, upotrijebljena kao ubojito oružje za uništavanje zdravog razuma. Kakav paradoks!

U Antologiji su, u instant varijanti, povezana tri čuvena vojnika svjetske književnosti ‒ vojnik Švejk, vojnik Čonkin, vojnik Vil ‒ i njihov preteča, slavni plemić Don Kihot od Manče. Radi se, naravno, o odlomcima-pričama iz romana u kojima su oni glavni junaci.

Jaroslav Hašek, kroz lik dobrog vojnika Švejka, parodira austrougarski, birokratizovani režim koji nezaustavljivo propada. Isledni aparat tog režima spolja izgleda savršeno, a iznutra uveliko truli. Hašek pojedinca suprotstavlja totalitarnom mehanizmu. Kakve su Švejkove šanse u toj borbi? U čemu je njegovo tajno oružje? Zašto je on opasan po tako glomaznu, snažnu i naizgled savršenu organizaciju? Odgovaramo: Švejk je beznačajan ali nepredvidiv. Bezopasan ali nepobjediv. Nejak ali nesalomiv. Švejk je šrafčić koji nije u skladu sa složenim mehanizmom, on ga podriva u svoj svojoj beznačajnosti. To je lik koji odlikuju karakterne amplitude: između naive i proračunatosti, između gluposti i lucidnosti, između lukavosti i prostodušnosti. Švejk je neobjašnjiv lik – izvan klišea. U tome se nalazi njegova subverzivna snaga.

Vladimir Vojnovič, kroz avanture vojnika Ivana Čonkina, razobličava Staljinov hiperbirokratizovani režim koji počiva na sijanju straha. Taj sistem, usljed unutrašnje nesigurnosti, podrhtava. Vojnik Čonkin skrajnut je i zaboravljen ali i dalje na svom vojničkom zadatku. On je van rata, za vrijeme rata. Čonkin nema ni intelektualni kapacitet, ni želju da razumije državni sistem apsurda. Njegova logika se čudi ovakvom državnom aparatu. On sluša ali kao da ne čuje. Samim tim što je nezainteresovan i bezopasan, on je za izopačeni mehanizam sumnjiv. Štoviše, u velikom strahu totalitarnog aparata, Čonkin, spletom grotesknih okolnosti, biva proglašen za državnog neprijatelja broj 1. Ovdje se vidi do kojih razmjera može da se razvije glupost u djelovanju tajne policije kojoj su data neograničena ovlašćenja, odnosno apsolutna moć.

S druge strane okeana, u SAD‐u, pojavljuje se Mek Hajmanov vojnik Vil, u istoimenom romanu. Duhoviti odlomak Pijani let⁵govori o naivi i flegmatičnom shvatanju vojničke dužnosti, o starješinskoj tuposti, tvrdoglavosti i alkoholizmu. Obaveza je da se u vojsci ne razmišlja, te da se činjenice prihvataju po automatizmu.

Kratke proze iz antologije Latinski špijun ‒ bez obzira na period, prostor i okolnosti nastanka ‒ lako komuniciraju sa savremenošću, jer su iste teme aktuelne i danas. One mogu biti melem za poneku brigu čitaoca, ali i za dublje promišljanje o životu, društvu i civilizaciji u kojoj živimo.

Darko Batan Žunjić

¹ Ovo je XLV novela II dijela zbirke Novele, koju je napisao Mateo Bandelo (1485‒1561). U antologiji je objavljena pod naslovom Kanonikova osveta. Novela u izvorniku ima opisni naslov, kojim se otkriva glavna radnja, te bi njegovim originalnim prenošenjem sadržina teksta izgubila draž za budućeg čitaoca. (Prim. aut.) 

² Ovo je Priča prva prvog dana Dekamerona, zbirke od sto novela, koju je napisao Đovani Bokačo (1313‒1375). U antologiji je objavljena pod naslovom Pretvorni svetac. (Prim. aut.) 

³ Ovo je glava III romana Žitije Vrdalame, koji je napisao Fransisko de Kevedo (1580‒1645). U antologiji je objavljena pod naslovom Usta puna gladi. (Prim. aut.) 

⁴ Ovo je 3. glava (Prvi dio) romana Pretendent na presto (Druga knjiga humoristično-satirične trilogije Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina), koji je napisao Vladimir Nikolajevič Vojnovič (1932‒2018). U antologiji je objavljena pod naslovom Latinski špijun. (Prim. aut.) 

⁵ Ovo je glava XVII romana Vojnik Vil, koji je napisao Mek Hajman (1923‒1963). U antologiji je objavljena pod naslovom Pijani let. (Prim. aut.)

BILJEŠKA O AUTORU

Darko Batan Žunjić, satiričar, aforističar, pjesnik, haiku pjesnik, gregerista i priređivač antologija. Rođen je 1967. godine u Podgorici. Radio je kao novinar nekoliko godina.

Objavio je tri zbirke pjesama: Nit (1995), Čarolija nedostatka (1996), Lepršave latice (haiku poezija; 2005), i dvije zbirke aforizama: Sve po zakonu (2005) i Ringišpil maski (2017). Priredio je obimnu antologiju pod nazivom Latinski špijun: velika antologija humoristično-satiričnih priča (2024).

Njegovo stvaralaštvo zastupljeno je u brojnim zbornicima i antologijama. Radovi su mu prevođeni na engleski, japanski, češki i makedonski jezik.

Dobitnik je sljedećih nagrada i priznanja: pohvala za haiku ciklus (Međunarodni haiku festival „Odžaci 2009“, Srbija), treća nagrada za haiku pjesmu (Internacionalno „Kusamakura“ haiku takmičenje, Kumamoto 2015, Japan), počasna nagrada za haiku pjesmu (Miainichi haiku konkurs, Tokio 2015, Japan), pohvala za haiku pjesmu (Haiku festival „Odžaci 2021“ i Haiku festival „Odžaci 2025“, Srbija), Tokusen (Druga nagrada) u kategoriji stranih jezika (30. Internacionalno „Kusamakura“ haiku takmičenje, Kumamoto 2025, Japan), treća nagrada na konkursu za najbolju satiričnu pjesmu (Satirična pozornica „Žikišon“, Paraćin 2005, Srbija), učesnik 18. Međunarodnog festivala humora i satire „Satira fest 2020“ − konkurencija za najbolji aforizam (Beograd 2020, Srbija), VI i VII Međunarodni festival kratke književne forme Zaton − uži izbor u kategoriji poezija (Zaton 2025 i Zaton 2026, Crna Gora).

Živi i stvara u Podgorici.