Glas iz čoška
Piše: Adnan Pepić
PARTIJSKA (ZLO)UPOTREBA
(o tome kako se utiče na književnost)
Dobio sam kritiku od pojedinih prijatelja da sam u posljednjem pisanju bio uopšten, bez konkretnih i jasnih stavova. Da sam pisao, a da ništa nisam kazao.
Vjerovatno su u pravu. Ali moja namjera, u njenom začetku, još prije nego sam počeo pisati, nije bila da moram ponuditi odgovore na sve aktuelne teme, na one što se dešavaju ili su se desile u trenucima dok pišem. Osobito mi nije namjera da dajem sud ili da presuđujem.
Ja samo pratim dešavanja, kao što ih prate mnogi drugi. Ona se dešavaju pored mene, kao što se dešavaju pored ostalih. Slijedim ih mislima, jer se iz moje okruženosti preliju u mene. Pa se počnu u meni dešavati. Pa meni postanu vidljiva na moj način. Te ih osjećam na svoj način. Pa ih pratim na svoj način. I doživljavam ih na svoj način. Na kraju ih i zapisujem na svoj način. To više nisu samo dešavanja nastala izvan mene, u mom okruženju, ona su postala i dešavanja u meni, u mojoj unutrašnjosti.
Na taj način proživljavam ono što se uporno dešava oko mene i još upornije u meni. Pa pišem. Pisanjem se najbolje ukroti misao. Najviše se promisli. Najdublje se zalazi. Pa pišem.
U prošlom tekstu nisam dovoljno obratio pažnju na ono što se u međuvremenu dešavalo u Srbiji sa književnim podsticajima (finasiranje ili sufinsiranje publikacija iz oblasti umjetnosti i kulture) koje je davalo tamošnje ministarstvo kulture. To se dešavalo nakon što sam uobličio tekst, pa je ono ostalo izvan onoga što sam pisao, a eto, poklopilo se s mojim razmišljanjima. Nisam obratio pažnju i zbog toga što je moja namjera bila pisati o pojavi, a ne o dešavanju. Ali, kod nas su pojave uobičajeno pravilo koje se iz dana u dan ponavljaju, pa više nisu pojave, nego dešavanja. Svakodnevna i uobičajena. Sve to iz razloga što je politika ta koja hoće, pa onda i mora, određivati sve, pa i to kome će biti dodijeljena sredstva, odnosno, kome će se uskratiti, pri tom ne gledajući na kvalitet jednih, odnosno drugih. Gleda se samo na podobnost, i jednih i drugih. Pa po tome se nagrađuju, odnosno kažnjavaju.
Moram reći da me je ta vijest o dodjeli sredstava tamošnjeg ministarstva kulture rastužila, kao što je i mnoge druge pobornike pisane riječi. Osjetio sam gorčinu zbog nanijete nepravde književnoj riječi i misli. Mnogi dobitnici će, vjerujem, ipak nastaviti misiju njegovanja lijepe riječi, ali oni koji su odbijeni su, i do sada, bili važan činilac u širenju lijepe književne riječi. Naravno, ne treba zaboraviti da mnogi od tih časopisa, kojima su uskraćena sredstva, bili su nositelji književne misli, ne samo u Srbiji, već i u regiji.
Ovakva dešavanja kod nas nisu pojave koja su se desila samo sada i samo jednom. One se kod nas ponavljaju stalno. Uvijek iznova kada se dodjeljuju nova sredstva. To je uobičajena praksa stalnoga ponavljanja.
Politika (čitaj partije) se svugdje ugurala da bez nje, očito, nećemo smjeti ni zrak udisati, a kamoli misliti.
Naravno da osjećam ogromno ogorčenje, pa čak i ljutnju, da se među onima čiji je projekat odbijen našao i časopis Sent, koji je u svojoj dvadesetpetogodišnjoj izdavačkoj trajnosti dao mnoga vrijedna i dragocjena književna postignuća.
Časopis Sent je jedan od rijetkih književnih časopisa sa našeg sandžačkog prostora koji se svojim bogatim književnim djelovanjem nametnuo kao ozbiljan i uticajan, dajući pečat novoj književnoj misli. U njemu su, pored istaknutih i poznatih književnika, svoje prve književne radove objavljivali mnogi mlađi i novi pjesnici. Tako je Sent postao polazište za mnoga nova književna imena, a ona će, u vremenu koje dolazi, silinom svog pera ostaviti neizbrisive tragove na književnoj trpezi novih generacija.
Osjećam i lično zadovoljstvo da su i moji književni počeci vezani za časopis Sent, a sve zahvaljujući njegovom uredniku, velikom i priznatom književniku Enesu Haliloviću.
On nije književnik samo za sebe, koga jedino zanima ono što samo on piše, već je književnik koji je otvorio mnoga vrata mladim stvarateljima, koji su u potrazi za riječju tražili njegov savjet i pomoć. Tako su od njega mnogi učili, kroz njegovu školu kreativnog pisanja mnogi prošli, od njega dobili mnoštvo dobrih savjeta. Imao sam čast da sam i ja jedan od mnogih.
Uskraćujući sredstva časopisu Sent, kao i mnogim drugim vrijednim časopisima, književna riječ i književna misao će ostati osiromašenija, a mnogo novih pjesama, priča, eseja, kritičkih osvrta i drugih književnih uradaka će morati sačekati neka druga vremena. Time gubi književnost našeg sandžačkog prostora, ali gubi i region. Gube čitatelji i svako ko voli pisanu riječ. Gubimo svi mi. U tim gubicima, i zbog njih, smo zarobljeniji, učahureniji, ojađeniji.
Gledano kroz prizmu politike ona samo nagrađuje, odnosno kažnjava, šaljući poruku onima koji pišu izvan partijskih uvjerenja da se treba pisati u okvirima i željama partijskih gledišta. Na taj način se uobličava stvaralaštvo posredno, mada više neposredno, određujući jednom književniku, odnosno časopisu, to o čemu se može pisati, kako pisati, šta pisati, pa čak i na kom jeziku i pismu pisati.
To je ta pogrešnost u našim društvima koju su nametnule partije, zbog koje nemamo razvijenosti, a imamo zarobljenost. Zarobljenost naše književne riječi je naša vječita zarobljenost. Tako će ostati dok se sami ne promijenimo. Dok sami ne podignemo glas. Ne usprotivimo se. Kao čitatelji ili kao misleći ljudi.
Zato ne smijemo šutjeti. Jer, ako danas šutimo zbog nepravde nanijete drugima, sutra će se zašutjeti zbog nepravde nanijete nama.
