Emir Balić, Mostar 30. 11. 1935. – 11. 09. 2026.
Lice s marke i razglednice
S putnim nalogom sultana Sulejmana Veličanstvenog, a s poetskom vizijom o okamenjenoj dúgi nad vodom, mimar Hajrudin je došao u Mostar 1557. Izvještaj o devetogodišnjem boravku ostavio je na lijevoj nozi mosta. Njegovo je da ziđe, a ne da zapisuje, pa je bio službeno kratak: »Gradnja mosta je dovršena 947.« (Datum je, shodno vaktu, pisan po Hidžri, a odgovara A.D. 1566.)
Hajrudin je otišao da se nikad ne vrati. Onda je u ćelopek-ljeto 1664. došao Evlija. Volio je da se zove Evlija Muhamed Zilli, sin Dervišev, sejjahi alem – svjetski putnik. Njegovo nije bilo da ziđe, nego zapisuje, pa je bio opširniji:
»Eto nek’ se zna da sam ja, bijedni i jadni rob božiji, Evlija, do sada vidio i prošao šesnaest carevina, ali tako visokog mosta nisam vidio. On je prebačen s jedne na drugu stijenu, koje se dižu do neba… Ovaj most je sagrađen potpuno kao luk dúge. Ima li mu slična u svijetu, bože moj!?«
Kasniji putopisci su mu odgovorili da sličnog u svijetu nema, a još je svašta lijepog i pažnje vrijednog prvi od njih, Evlija, pribilježio u putni tefter. Kako grad ima vrlo mnogo učenjaka, šejhova, imama, pisaca, pjesnika i golotrbe djece. Nije smatrao potrebnim objašnjavati šta rade učenjaci, šejhovi, imami, pisci i pjesnici; zna im se opis posla, ali je utefterio kako preplanula, golotrba djeca skaču s pećina u Neretvu tranguze, a s lûka mosta na glavu i na noge. Vremenom su skokovi dobili opisna imena: riblji, ćupica, štanga, prevoj i lasta, a putopis Evlije Čelebije valjanost dokumenta da je Mostar prvi Disneyland na svijetu. Kad je uz Radobolju i Neretvu, pećine uz potonju, a raspjevane bašče uz obje, uz poljančad za klisa i obronke Veleža i Huma za faše, bakatine i štigliće grad dobio i skakaonicu – zaokružen je pra-projekat zabavnog parka za mlađariju iz veselih mahala i sokaka. Ispucalim, bosonogim tabanima mostarske sirotinjske djece više je radosti činila izglačana tenelija mosta, no njegovani travnjaci i meki tepisi nasljednicima evropskih kraljevskih kruna u cipelama sa zlatnim kopčama. Ti dječaci, i poneka djevojčica, što su se kroz stoljeća otiskivali s lûka, i umjetnici koji su ga pjevali i slikali, dozidali su most. Udahnuli mu dušu i učinili ga čovjekolikim. Bez njih bi bio samo lijepa kamena prečica s jedne obale na drugu. Da se ne tabana naokolo i pređe suvih gaća…
Pod Veležom i Humom život je išao svojim tokom. Neretva je, po navici, hitala moru, mladost Neretvi, vijekovi beskraju, a most, podmlađivan ljubavlju mostarske djece – besmrtnosti. Nije uvijek kako ljubav želi, nego mržnja presudi. Oni što nisu imali petlje da zakorače na brvno nad zavičajnim potokom, zamanta im se od visine, zla novembra 1993. sorgali su starca na dno Neretve. Mostarcima se kraj mosta činio kao kraj svijeta. Svijetu se kraj mosta činio kao kraj Mostara.
Onda sam na televiziji čuo Emira Balića kako lamentira nad utopljenikovim mezarom. Govorio je pobožno kao da moli i glasno kao da doziva. Riječi su mu se slagale između ranjenih kula Tare i Halebije, svijetle kao nada i meke kao tenelija. Dok je zborio nad posmrtnom prazninom gdje je bio, činilo se da se Stari odaziva. U Emiru most nije bio srušen. Ima nade za taj most, zaključio sam. Ima nade dok ima Emira i mostarskih dječaka s talentom i željom da budu ptica.
Kako god je u izboru mimara Hajrudina Mostar zaslužio takav most, tako je most zaslužio svoje Emire. Nisu djeca iz niskih mahalskih kuća, s krovovima od kamenih ploča, prkosnih pred burama, i iz dvorišta popločanih oblucima s Neretve, po kojima nanule sevdišu kao daire, birala most. Most je birao njih. Emir Balić, sin Abdulaha i Safije iz Donje Mahale, mudrošću mosta i milošću proviđenja, jedan je od odabranih. Da je na ikog od Balića most bacio oko, stigao bi na razglednicu i poštansku marku. Kriteriji mosta bili su jednostavni: hrabrost i san. Hrabrost je vrlina poštenih, san je vrlina povlaštenih i zanesenih.
Ima jedna peticija građana Mostara Visokom Ministarstvu Austro-Ugarske monarhije u Sarajevu od 12. marta 1906. Zalažu se »za slobodu štampe, zbora i dogovora«. Među uglednim potpisnicima su poglavari sve tri konfesije i trgovac Abdulah Balić, koji je djecu odgajao da rastu u poštene ljude. Da se ne šunjaju kroz život.Koštalo ih života. Kad je ‘41. ala fašizma zarila očnjake u meku utrobu grada, Balići su se svrstali na ljudsku stranu. Ta se strana zvala KPJ i SKOJ. Skojevke Mirzija i Silva su ilegalisale rat u Mostaru, koji je ‘43., nakon Sutjeske, u okupirana njedra skrio svoj ranjen Bataljon. Te godine brat Husnija je, preko zatvora Gestapoa, deportovan u Srbiju. S prisilnog rada iz Trepče pobjegao partizanima. Vijest da je živ stigla je u Donju Mahalu ‘46. Vijest o Mustafi i Mirzi stigla je iz Jasenovca ranije. Iz Jasenovca nisu stizale vijesti o živima. Iskusili su Luburićevu kasapnicu Belediju u Sarajevu; zatučeni tupim predmetom u Staroj Gradišci. Otplavila ih Sava moru koje se po Balićima opravdano zove Crno. Ni da ih ponese Neretva što im je milo žuborila pod rodnim pendžerima, nije im se posrećilo. U bašti za bijelim zidom mati Safija je zalijevala cvijeće Neretvom i neprebolom, a najmlađi sin, Emir, dorastao do ograde mosta. Poletio je prvi put sa 16. Za 3-4 sekunde do vode, položio je veliku maturu, upisao u odrasle.
Mimar Hajrudin je mostom posestrimio obale. Emir Balić je oko mosta okupljao i bratimio ljude. Dogodilo se tako da je Mostar dvaput imao Stari most i jednom Emira. S prvog mosta Emir je bio lasta preko 1.000 puta, 13 pobjedničkih. Pobjednika odlučuje let što sličniji ptici i što tiši otpor vode pri doskoku. Ljutnju rijeke što je uznemiruju, Mostarci zovu: štrap. Pred Emirom se otvarala u zagrljaj. On i nije letio dolje. Neretva je bila njegovo nebo. Letio je ka zvijezdama. Nije letio ni da pobijedi. Takmičio se sa sobom. Let je bio radostan praznik izazova. Potvrda da Ikar nije uludo sanjao. Otud, valjda, u njegovoj slavi nije bilo triumfa, ni oholosti. Kad u tijesnu vitrinu trofeja odloži pehar, vraćao se među raju kao čovjek koji je obavio zadati posao. Pa odlazio u kino »Partizan« i »Zvijezdu« da kida karte na ulazu. Ako bi koja karta ostala neprodata kokuzi su ulazili džabice, a on išao za projektor. »Puštao« je filmove »Mama Huanita«, »Valter brani Sarajevo«, a kao žurnal »Dječak i Most«. Raja u dvorani je avazile plakala s meksičkom mamom Huanitom za sinom – revolucionarom, kojeg je strijeljao okupator, navijala za Valtera, a prepoznavala dječake uz most.
Emiru su sve tri filmske priče bile bliže od potkošulje. Njegova je Safija plakala za Valterovom braćom po ideji, koji su ga ninali u béši, a u storiji o dječaku i mostu objektiv prvonagrađene kamere na Svjetskom festivalu dokumentarnog filma u Londonu ‘70. pamtio i njega. Sem Emira Balića ne znam niti jednog jedinog kinooperatera koji je »puštao« svjetski priznat film o sebi. Ni poslije te projekcije nije bilo triumfa i oholosti. Čovjek je radio svoj posao.
304 godine poslije Evlije sudbina je ovog zapisivača, puno manjeg, bijednijeg i jadnijeg roba božijeg, počastila Mostarom, a grad suncem, mirisom, prijateljima, školom, novinarskim poslom, pisaćom masinom »Biser« i magnetofonom »Uher«. Most je već bio zašao u godine, grad u širinu i visinu. Šejhova i imama je bilo manje no u Evlijin vakat , a učenjaka, pisaca, pjesnika, slikara, muzičara, dobrih ljudi i golotrbe, preplanule djece više no ikad prije. Svako se bavio svojim poslom il’ ljubavlju, a djeca svojom radošću. Veće od leta s pećina i s mosta nije bilo. Djeca Evlijinog Mostara su htjela biti ptice. Djeca mog Mostara su htjela biti Emir Balić, kojeg, sretan, pišem prijateljem. Pratio sam ga olovkom, mikrofonom i tv kamerom. Družili smo se na mostu i oko mosta; po starom i novom gradu. Na Rondou, terasama »Neretve«, »Bristola«, »Ruže«, »Labirinta« i poslastičarni Muje Kahrimanovića, kojeg su zvali Trovač, sabirali i liskali s Icom, Mehom, Zukom, Skenderom, braćom, Goranom i Ackom Fink, Dedom, Dadom, Alicom, Antićem, Zupcem, Montenom, Davorom, Vajtom… i kako nas je k’o iz bijela svijeta obradovao. Išli smo kod zdravog i bonog Maestra, da mu pohvalimo slike, kod doktora Tolja po ploče s filmskom muzikom, koje mu je donosio s dalekih putovanja. Uveče smo se susretali na vratima kina, ujutro je dolazio da isprati kćer Snježanu na gostovanja »Mostarskih kiša«. Snježa je bila baršunast alt, a nosila je na put udžbenike, da ne dangubi, i najukusnije peksimete na svijetu, koje joj je nena pekla, da ne ogladni. Proljeća ’92, dok su VBR-ovi skidali krovove, a grad drhtao u podrumima i skloništima, evo ga sa šest peksimeta. »Stara ti poslala«, veli. Za tih šest peksimeta šesnaest puta je mogao zijaniti glavu od Mahale do Rondoa. Onda nas je rat prvi put na duže razdružio. Preplašen zimom bezljuđa sklonio sam se na jug, on je neselica, ostao je. U ljeto smo se sreli u pjesmi. Pitao me Dino Merlin: »Gdje mi je Emir, taj stari nemir?« Odgovorih stihom, kako, zahvaljujući Emiru i Vahi, nisam sâm na svijetu.
Sljedećeg proljeća, dok je išla ista brižna pjesma s radija, stražar logoraša na Heliodromu, jedan od onih kojim se zamanta od visine na brvnu zavičajnog potoka, odgovorio je Dini prozom: »Evo ga, tovari vreće pijeska, pička ti materina!«
Sjećanja na Heliodrom i živi zid pripovijeda kao anegdote, s humorom. Zlo otruje ljude, učini čovjekomrscima. Njega nije. Njihovo je bilo da ga plaše, njegovo da nema straha… Zla budu i prođu. Za prvog poratnog dolaska u Mostar ponovo smo sijelili u bašti Balića kuće. Zid je bio izrešetan gelerima, a pust cvijet opijao mirisom kao lijepo sjećanje. Supruga Emirova, Dženana, pita hoće li pristaviti kafu, da se saberemo kao nekad. Majka Emirova, s bremenom od 90 godina i tri rata, koja su je orezilila da ne može bolnije, veli:
– Ne možeš ti Miši praviti kahvu, ja ću.
Kahva je bila vanj tak’a i rasplakala me mati vanj tako.
Za drugog dolaska u Mostar na košćeli uz Roznamedžijinu džamiju vidim osmrtnicu s petkorakom. Husnija otišao za strojem. Uz oproštaj, poželio da ga isprate pod zvijezdom pod kojom je živio.
Za trećeg dolaska u Mostar Dženana je pristavila kafu. I majka Safija otišla za svojim. Nedavno zovnuh Emira telefonom. Odziva se s harema. Sređuje mezare Balića uz ramazan. Podigao im bijele nišane. S mostoljupcima Mostara i svijeta podigao je i Starom mostu. I most je njegov najbliži rod…
Sjećanja me, počesto, mame Mostaru. Pri svakoj pomisli na grad neizostavno mi se javlja i Emir Balić. Vlasnik kolekcije najviših domaćih i svjetskih priznanja za doprinos sportu i čovječnosti. Od »Plakete« i »14.februarske nagrade« Skupštine opštine Mostar, do »Zlatnih krugova na postolju« Medjunarodnog Olimpijskog komiteta… Vlasnik neobične dobrote i vedrine… Vlasnik talenta da bude ptica… I vrline koja ga krasi iznad svega:
Ni u skoku, ni u životu Emir Balić nije za sobom ostavio ružan štrap.
“Mostarenje” 2005, monogarfija 2008. Mišo Marić
