Glas iz čoška
Piše: Adnan Pepić
VRAČARI U SAVREMENOSTI
(nekada se ništa ne mijenja)
Otkada je ljudskoga roda, izgleda, bilo je i vračara. To su bili duhovnjaci uz koje se raslo i bez kojih se nije moglo. Niti je mogao narod, niti oni koji su vladali narodom. I jednima i drugima su bili potrebni vračari. I jednima i drugima iz različitih razloga.
Odvajkada su vračari nudili svoju istinu o tajnama skrivenoga svijeta. Te su tajne bile nedostupne običnome čovjeku.
Taj nepoznati svijet, kako su vračari govorili, susrećao se s ovim, a ovaj, opet, s tim nepoznatim svijetom. Susreti ta dva svijeta su bili vidljivi samo onima koji su posjedovali posebne moći. To nije bilo dato svakome. Svako to nije mogao. Samo, eto, pojedinci su mogli vidjeti i imati moć povezivanja i razgovaranja s tim drugim, tajnovitim svijetom.
Baš zato vračari su imali uticaja na sve i na svakoga. Baš zato su i imali te posebne moći. Mogli su se povezati, umjeli su ga dozvati, znali su s njim razgovarati. Znali su u dušu taj nepoznati i nevidljivi svijet.
Dobro su znali kada i koji duh iz toga svijeta dolazi. Znali su da kada taj dođe kako mu prići. Znali su, i to dobro, ko je taj duh, da li je bio dobar ili zao. Znali su šta traži, šta mu treba dati.
Oni su u ime tih duhova, a za dobro svih, određivali šta se treba dati, šta žrtvovati, pa i ko se mora, u ime dobra, žrtvovati. Zato su znali odrediti i čiji to život prestaje biti život, a postaje opšte dobro.
Vrač i vračarenja su, tako, živjeli s narodom i među narod. Narodu je trebalo da ga vradžbine spase od svih, ili pokojih, briga s kojima je živio. Baš zbog tih briga i poteškoća narod je hrlio vračarima, a oni su htjeli i znali spasiti ga od svih, ili pojedinih, briga. Barem su tako znali predstaviti svoje vračarenje.
Vradžbine su bile potrebne i vlastima, jer su i ljudi na vlasti imali svoje brige i svoje teškoće. Razne su ih brige i velike teškoće mučile. Pa su ih s velikom mukom nosili na svojim leđima. Za narod, naravno.
Narod su vradžbine opijale, a vlasti su uživale u opijenosti naroda, jer njima je trebao opijen narod. Opijen narod se više plašio. A vlast, kao svaka vlast, voli uplašen narod. Uplašeniji narod je poslušniji.
Tako su svima i svakome trebali ti vračari. Bez njih se, očito, nije moglo, a niti umjelo.
Zbog toga je važnost vračara bila velika. I za narod i za vlast.
Za uzvrat svako im je davao ono što je imao. Narod je imao malo, pa je mogao malo i dati. Vlast je imala više, zato su više i davali.
Ko daje više, dobija više. Ista pravila za sve. Zato su od vračara uvijek više koristi imale vlasti. Zato su i vračari više radili za vlast. Što je vlast više davala, više je tražila. Više zahtijevala.
A kada vlast traži obilato nagrađuje. A vračari su, kao i svako drugi, voljeli nagrade, i privilegije koje su dobijali od vlasti. Vlast im je to mogla dati. Oni su to voljeli uzeti.
Tako je to nekada bilo. Tako je i danas. I neka ne čudi da vračare viđamo kako se među nas kreću, kako s nama žive. Oni nas posjećuju i mi im idemo u posjete. Svakodnevno se susrećemo s njima. Svakodnevno od njih nešto tražimo. Svakodnevno im nešto i dajemo.
Oni nas nikada nisu napustili, ni jednoga trena. Uvijek su bili s nama, a uvijek će, izgleda, s nama i biti.
Ništa se nije promijenilo u našim odnosima. Sada se samo nose drukčija odijela. Drukčija nosimo mi, drukčija nose oni. Nova odjeća na nama. Nova na njima. Ali još uvijek nam prodaju iste vradžbine. Doduše, drukčije ih pakuju. Zato im se drukčije prilazi, drukčije podilazi. Sve drukčije je, a sve je, opet, nekako isto.
I sve se to drukčijim imenima naziva. I vračari se drukčije nazivaju. Drukčije i oni nastupaju.
Dobre stvari ne treba mijenjati.
Vračari sada imaju drukčiji pristup, ali su im znakovnosti iste. Njihov pristup nije više da se narod ubijedi u nečiju posebnost, već u posebnost nečega. A to nešto treba slijediti.
Kada se narod ubijedi u posebnost toga nečeg, onda treba učiniti sve da to postane jedino dobro. Jer kada to postane jedino dobro i čovjek je velikodušniji, izdašniji, spremniji u davanju.
Sve je u tome. U davanju, odnosno uzimanju.
Za sve to, po onom ustaljenom dobrom receptu, opet se koriste magije. A magije su danas novije. Novije izgledaju i dobile su nova imena.
One su danas molitva. Molitva, eto, čovjeku daje moć. Pa se čovjeku učini da je moć njegova, a da su vračari oni koji pokazuju put, koji su posrednici. Bez kojih se, ipak, taj put ne bi mogao pronaći.
Zato današnji vračari govore da je moć čovjeka u molitvi. To je novo ruho kojem se čovjeku daje moć. Ali do te moći može se doći samo ako se uz sebe ima vračar.
Vračari su, opet, poveznica koja spaja čovjeka sa nepoznanostima koje ga okružuju. To nije više samo tajnoviti i nepoznati svijet, to je nešto novo, drukčije, obećavajuće. To je u stvari budući svijet. Svijet u koji će se ići, u kome će se boraviti. I to vječno.
Onako kako se bude ovdje, na ovome svijetu, davalo, tako će se u vječnome živjeti. Baš zato su vračari tu da pomognu da se dobije bolje mjesto u novom, odnosno budućem svijetu. Da boravak tamo, gdje je vječnost, bude dobar, radostan, ispunjen svim mogućim, zamislivim i nezamislivim blagodatima.
Naravno, kada im se dovoljno povjeruje u tu moć posredovanja, onda oni, opet, počinju tražiti, kao što se i prije njih tražilo. Traže, ali ubjeđuju da to traže samo za dobro onoga koji daje. Jer taj koji daje sebi čini dobro. Otkupljuju se, tako, mnogi grijesi. A mnogo je griješnih, pa mnogi hrle dati.
Daje se šakom i kapom da se dobije zasluženo mjesto u obećanoj zemlji.
I tako svako daje onoliko koliko može, a to je, skoro pa uvijek, koliko da se ne osramoti.
Što se manje ima na ovome, više će se imati na onome svijetu. Zato treba manje ostavljati za sebe, a više davati.
