Đevad Koldžo: Putopis sa hadža (I): Put u Medinu

Hadži Đevad Koldžo

 

PUTOPIS SA HADŽA (I): PUT U MEDINU

 

“Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome.” (Ali ‘Imran, 97)

”…i oglasi ljudima hadž! – dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih.” (El-Hadždž, 27)

.

Autor teksta je građevinski inžinjer, ekspert za upravljanje vodovodnim sistemima, vodeći istraživač / projektant u oblasti rada: metode mjerenja i određivanja gubitaka u vodovodnim sistemima; projektovanje, razrada projekata u oblasti vodosnabdijevanja i sanitarnog inžinjeringa, modeliranje i programiranje u MS Excel-u i Visual Basicu; trener iz oblasti ”Neobračunata voda”; izvođač obuke za korištenje MS Excel programa. Radi u Hydro-Engineering Institute Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Jedan je od osnivača Asocijacije hadžija ”Zul Hulejfa – Novo Sarajevo” i sajta za informisanje i edukaciju hadžija Zulhulejfa.ba.

 

 

ODLUKA – NIJET

 

Valjda bi svako od 2200 bosanskih hadžija, koji su 2008. (1429. hidžretske-muslimanske) godine obavili hadž mogao ispričati svoju priču, kako se odlučio da obavi 5. islamsku dužnost. Siguran sam da bi ipak sve te priče imale nešto zajedničko a to je da poziv od Allaha dolazi iznenada, i odluka postaje toliko čvrsta da vam se čini da bi ste ako treba išli i pješice do Mekke.

Nekada čak svoj halal novac, za koji ste jučer mislili da ćete utrošiti za neko ovozemaljsko zadovoljstvo naprosto odlučite da utrošite na hadždž. Mada se već godinama spremamo da obavimo Hadž i u tu svrhu smo pročitali bezbroj knjiga i putopisa, pregledali svaki video ili dvd koji nam je bio dostupan a da mu je tema hadždž, ipak tako nekako iznenada, preko noći sam se i ja zajedno sa mojom suprugom Maidom odlučio da hadždž obavimo baš ove godine. Uplate za Hadždž se primaju u Uredu za Hadž nekoliko mjeseci ranije. Ove godine zadnji dan za uplatu je bio 1. avgust 2008. godine. Cijena Hadža za putovanje autobusom iznosila je 1970 eura, a avionom 2470 eura.

 

IKRAR DOVA – MOLITVA

 

Kako je od davnina običaj da se prije polaska budućim hadžijama prouči Ikrar dova (molitva za srećan put hadžija), tako smo i mi 1. novembra 2008. godine u našoj kući proučili mevlud (stihovi o rođenju Muhammeda, neka je na njega Božji mir i spas) i Ikrar dovu. To su trenuci u kojima u prisustvu rodbine i prijatelja ne možete a da ne pustite suzu. Mevlud i Ikrar dovu su učili imam naše džamije u Hrasnom Muharem efendija Veladžić i imam džamije na Hrasnom brdu Mustafa efendija Isaković sa još par prijatelja.

 

POLAZAK ZA MEDINU

 

Kako prolazi koji dan i bliži se polazak na hadž postajemo sve sretniji. Hadžije koje su krenule na Hadž autobusima smo ispratili ispred “Džamije Kralja Fahda” 16. novembra 2008. godine. Mi koji smo se odlučili da ćemo putovati avionima smo obaviješteni da će avioni poletjeti 24., 25. i 27. novembra 2008. godine. Čuli smo da postoje i problemi sa vizama za oko 200 “prekobrojnih” hadžija. Naime Saudijska Arabija izdaje vize prema usvojenim kvotama za svaku zemlju (0,001% broja muslimanskog stanovništva u toj zemlji) i za Bosnu i Hercegovinu ta kvota iznosi 2000 hadžija. Čuli smo i da su iz rijaseta Islamske zajednice Bosne i Hercegovine intervenirali i da imaju obećanje da će sve bosanske hadžije koje su uplatile novac za hadždž dobiti saudijske vize.

Ovo ipak unosi nervozu kod mnogih hadžija. Nama je javljeno da ćemo poletjeti 24. novembra 2008. u 7 sati i da nam je vodič Izudin Kruško iz Maglaja. Dan pred polazak potvrđeno nam je da krećemo tim avionom samo što će nam vodič umjesto ef. Kruške biti prof. Halil Mehanović iz Tuzle.

Mislim da noć uoči polaska nisam oka sklopio. To večer sam otišao na noćnu molitvu – jaciju namaz u našu džamiju u Hrasnom. Dok smo se selamili na kraju namaza Muharem efendija me upitao kada polazim na hadž. Kada sam mu odgovorio da polazim ujutro on je počeo, a za njim i cijeli džemat da ući tekbire Allahu ekber, Allahu ekber… i da mi čestitaju. Džemat me ispratio sve do izlaza  iz džamije, i priredili su mi trenutke koje sigurno neću zaboravit dok sam živ.

Ja i supruga Maida smo ustali u 3 sata, zanijetili hadždž i klanjali 2 rekata, a potom se uputili u džamiju ”Kralj Fahd” odakle ćemo autobusima biti prebačeni do aerodroma. Avioprevoznik je i ove godine kao i nekoliko posljednjih godina bila kompanija Nouvel Air iz Tunisa. Nekoliko dana ranije na njihovome web sajtu sam vidio da postoji mogućnost on-line praćenja položaja njihovih aviona u svakome trenutku, te sam nekoliko minuta pred polazak pogledao i vidio da se avion koji iz Monastira leti prema Sarajevu nalazi iznad Jadranskoga mora. To me je dodatno obradovalo jer je značilo da neće biti kašnjenja aviona.

U Fahdovoj džamiji smo se upoznali sa našim vodičem prof. Halifom Mehanovićem, koji nam je podijelio avionske karte i pasoše. Klanjali smo jutarnju molitvu – sabah namaz i krenuli autobusima Centrotransa prema aerodromu Butmir, gdje smo poslije čekiranja karata i pasoških formalnosti poletjeli prema Medini.

Let dužine 3058 km, avionom Airbus A320 preletjeli smo za 4 sata i 10 minuta. U momentu kada smo letjeli iznad Egipta u avionu je jednome hadžiji pozlilo, i činilo se da je situacija ozbiljna. Dr. Mehmed Kulić i njegovi suradnici koji su bili u avionu su reagirali, i kako se meni čini spasili život ovome hadžiji. Na aerodromu u Medini nas je čekala hitna pomoć koja je bolesnog hadžiju odvezla u bolnicu.

Prije polaska mnogi su mi rekli da se spremim na višesatno čekanje na aerodromu, ali na naše opšte iznenađenje i veliku radost čim smo izašli iz aviona gotovo bez ikakvih formalnosti smo napustili aerodrom i uputili se ka hotelu.

 

BORAVAK U GRADU POSLJEDNJEG BOŽIJEG POSLANIKA – MEDINI

 

U Medinu smo stigli 24. novembra 2008. godine u vrijeme podnevnog namaza. Hotel Elyas se nalazi u neposrednoj blizini Poslanikove džamije, nekih 250 m sjeverno. Hotel ima izvrsnu poziciju. U sobama nas se nalazi od 4 do 8 zavisno od toga koliko je velika soba. Sa mnom su u sobi hadžije Seid Čengić iz Sarajeva, Rasim Omerhodžić iz Ilijaša i Sidik Smailagić iz Visokog.

Medina je muslimanski sveti grad u Saudijskoj Arabiji. Smještena je na 642 m nadmorske visine. Nalazi se 440 km sjeverno od Mekke, a 152 km istočno od obale Crvenog mora. Medina je od Sarajeva udaljena 2890 km, avionska ruta Sarajevo – Medina je duga 3080 km, dok je kopnena ruta duga 4479 km.

Kroz posljednje tri decenije broj stanovnika se povećao nekoliko puta. U Medini trenutno živi oko 1,3 miliona stanovnika. Medina zauzima površinu od cca 600 km² od čega oko 50% otpada na urbano gradsko središte. Grad ima više od četrdeset prekrasno uređenih parkova sa površinom preko milion kvadratnih metara. Za održavanje parkova se brine više od 3.000 radnika. Osim toga u Medini se nalazi 15 privatnih bolnica i 54 ambulante. Klima je suha a temperature se kreću od 30°C do 46°C ljeti, i od 15°C do 25°C zimi. Medina je poznata i po tome da ima više od 90 imena, od kojih su najpoznatija: El-Medina el-Munevvera, Tajjiba, El-Hajre, Ed-Dar, El-Mahfuza, El-Habiba, Taba, El-Mubareka, Daru-l-Feth, Haremu Resulullah, Me’zeru-l-iman, Darus-selam, Kurbetu-l-Ensar, Daru-l-Iman, Sejjidetu-l-Buldan, El-Muhtare, Daru-l-Ebrar, Daru-l-Ahjar, Kubbetu-l-Islam, El-Me’asume itd.

Kao što sam kazao Medina se nalazi na nadmorskoj visini od 642 m.n.m što bez obzira na velike dnevne vrućine u toku noći ipak donosi osvježenje ali smo svjesni da u Mekki to neće biti slučaj. Ono što mi je bilo poznato i u mojim ranijim posjetima arapskim zemljama, potvrdilo se i ovdje. Arapi nemaju mjere u korištenju klima uređaja. Bilo gdje da uđete, klima radi nekontrolirano, tako da u nekim mjestima temperaturu obaraju sa vanjskih 34°C na 17-19°C. Za nas koji nismo navikli (a sudeći po broju hadžija koji kašlju u džamijama u vrijeme namaza, čini mi se da je malo tko naviknut na tako nešto), ovo je predstavljalo stalnu opasnost na koju mnoge hadžije prije polaska nisu računale.

 

ZNAMENITOSTI MEDINE

 

POSLANIKOVA DŽAMIJA (Al-Masjid al-Nabawi)

 

Poslanikova džamija u Medini je ne samo najveća znamenitost grada Medine već je i drugo najsvetije mjesto u islamu, kako kod sunitskih muslimana, isto tako i kod muslimana šija. Ova džamija je druga najveća džamija na svijetu (odmah poslije Velike džamije u Mekki).

Najatraktivniji dio ove džamije je zelena kupola iznad džamije ispod koje se nalazi mezar Poslanika Muhammeda s.a.v.s. izgrađena početkom 12. vijeka. Područje u džamiji između poslanikovog mimbera i njegovog Mezara se zove Er Revda El Mutahara (Dženetska bašča). Ovako je nazvana na osnovu vjerodostojnog hadisa “Prostor između moje kuće i mog mimbera je jedna od dženetskih bašči“ Ovaj hadis prenose i Buhari i Muslim od Abu Hurejre. Džamija je izgrađena uz kuću Muhammeda a.s. na mjestu gdje se doselio nakon Hidžre u Medinu 622. godine po Isa a.s. (1. god. po Hidžri). Originalna džamija je bila bez krova i imala je dimenzije 30 m x 35 m. Zidovi su građeni od mješavine slame i blata. U džamiju se ulazilo kroz troja vrata Babus Rahman na jugu, Babus Džibril na zapadu i Babus al-Nisa na istoku. Osnovni plan ove džamije je prihvaćen kod izgradnje drugih džamija širom svijeta. Molitva se obavljala u zasjenjenom području na jugu, a prvi mihrab je bio okrenut prema sjeveru u pravcu Kudsa (Jerusalema). Kada je stigla naredba od Allaha dž.š. da se kibla okrene prema Mekki džamija je reorjentirana prema jugu. U to vrijeme ova džamija je služila kao središte zajednice, sud i vjerska škola. Sedam godina kasnije (629 AD / 7 AH), zbog sve većeg broja muslimana džamija je proširena i njena površina je tada udvostručena. Nakon preseljenja Muhameda a.s na Ahiret islamski vladari nastavili su širiti i uljepšavati džamiju. Umejdski Kalifa Al-Walid ibn Abd al-Malik (705-715) je 707. godine, renovirao i znatno povećao džamiju sjedinivši je sa mezarom Muhammeda a.s. Džamija je dobila dimenzije 100 x 300 m. Novi zidovi su izgrađeni na kamenim temeljima sa krovom od tikovine koji je stajao na kamenim stupovima. Zidovi džamije su bili ukrašeni mozaicima slični onima koje se i danas mogu vidjeti u poznatoj Umejdskoj džamiji u Damasku ili Al Aksa džamiji u Jeruzalemu koje je izgradio isti kalifa. Dvorište je bilo okruženo galerijom sa četiri strane, a izgrađene su i četiri munare na uglovima džamije. Abesidski kalifa al-Mahdija (775-785) između 779. i 781. godine je proširio sjeverni dio džamije te je također dodao 20 novih vrata na džamiji: osam na istočnoj, 8 na zapadnoj i 4 na sjevernoj strani džamije.

Za vrijeme vladavine Memluka sultan Kalawun, je podigao kupolu iznad mezara poslanika s.a.v.s kao i fontanu ispred ulaza Babus Salam. Sultan Al-Nasir Muhammed je obnovio četvrti munare koja su uništene nakon udara groma 1481. kada je uništen i veliki dio džamije.

Sultan Keitbaj obnavlja i proširuje istočnu i zapadnu stranu džamije.

Osmanski sultani koji su vladali Medinom od 1517. pa sve do Prvog svjetskog rata su također ostavili svoj trag na Poslanikovoj džamiji.

Sultan Sulejman Veličanstveni (1520-1566) je obnovio zapadne i istočne zidove džamije i izgradio minaret na sjevero-istočnoj strani poznat kao Sulejmanija. On je dodao novi mihrab (al-Ahnaf) pored mihraba Muhammeda a.s. (al-Shafi’ijah) te izgradio novu kupolu iznad mezara Muhammeda a.s. 

Za vrijeme vladavine Osmanskog sultana Abdul Medžida (1839-1861), džamija je u potpunosti renovirana s iznimkom mezara Muhammeda a.s. tri mihraba, mimbera i Sulejmanija minareta. Širina prostora za molitvu na južnoj strani je udvostručena i prekrivena malim kupolama jednake veličine Kupole su ukrašene Kur’anskim Ajetima i stihovima iz Kaside al-Burda (pjesma Mantle), poznate pjesme iz 13. vijeka, koju je napisao veliki Arapski pjesnik Busiri. Zid okrenut prema Kibli bio je prekriven glaziranim pločicama na kojima su kaligrafski ispisani Kur’anski Ajeti.Prostor za molitvu i dvorište su popločani mramorom i crvenim kamenom te je izgrađen i peti minaret (al-Majidija), na zapadnoj strani džamije.

Nakon osnutka Kraljevine Saudijske Arabije 1932. godine džamija je rekonstruisana u nekoliko navrata. Godine 1951. Kralj Ibn Saud (1932-1953) naredio je rušenje objekata oko džamije da bi se napravilo mjesta za novo istočno i zapadno krilo džamije. Nova krila su izgrađena na betonskim stupovima sa ukrašenim lukovima i bakrenim prstenovima. Sulejmanija i Majidija minareti su zamijenjeni sa dva minareta u stilu iz perioda vladavine Memluka. Izgrađene su i dvije nove munare na sjeveroistočnoj i sjeverozapadnoj strani džamije. Uz zapadni zid džamije izgrađena je knjižnica u kojoj su pohranjeni povijesni primjerci Kura’na i drugih islamskih tekstova.

1973. godine Saudijski kralj Feisal bin Abdul Aziz je naredio izgradnju privremenog prostora za molitvu na zapadnoj strani džamije, a zbog sve većeg priliva vjernika 1981. godine, stara džamija je bila okružena potpuno novim molitvenim prostorom i njena površina je povećana za oko 5 puta.

Najnovije renoviranja džamije je urađeno za vrijeme vladavine kralja Fahda i od tada džamija sa dvorištem zauzima površinu od oko 350.000 m². Džamija ima pravokutni oblik i raskošno je ukrašena višebojnim mramorom i kamenom. Stupovi su izrađeni od bijelog mramora sa mesinganim kapitelima na kojima stoje lukovi izgrađeni od crnog i bijelog kamena. Na postolju svakog stuba se nalaze rešetke kroz koje se sistemom za klimatizaciju regulira temperatura unutar džamije. Od deset minareta koliko ih danas džamija ima šest su viša od 100 m. Džamija ima 85 vrata i 27 pokretnih kubeta, koja se otvaraju poslije ikindija namaza. Kontrola unutar džamije se vrši uz pomoć 543 kamere sa usmjerenim mikrofonima, a ozvučenje sačinjava 256 pojačala i oko 3500 zvučnika. U džamiji su izgrađene i dvije velike biblioteke te podzemni parking na dva nivoa u kojem se može parkirati 4444 vozila. U dvorištu džamije su postavljeni sklapajući suncobrani tako da se i taj prostor koristi za molitvu. U džamiji danas u normalnim uslovima može klanjati istovremeno 700.000 ljudi, dok za vrijeme Ramazana i Hadždža taj broj poraste i do 1.000.000.

Kao što sam spomenuo Poslanikova džamija je više puta dograđivana i rekonstruirana, posljednji put to je učinila kraljevska porodica Saud. Sadašnja džamija sa dvorištem zauzima površinu od oko 350.000 m². Ima deset minareta od kojih su šest viša od po 100 m. Džamija ima 85 vrata, 27 pokretnih kubbeta-kupola koja su teška po 80 tona, itd., i predstavlja pravo remek djelo islamske arhitekture. Prvi susret sa njom vas dovodi u nevjericu i treba vam dosta vremena da se uvjerite da ste došli kod Poslanika s.a.v.s.

 

MEZARJE AL-BAQI’

 

Srce džamije Er Revda El Mutahara se od ostalog dijela džamije razlikuje i po tome što su u njoj čilimi zelene boje za razliku od crvenih čilima kojim je pokriven sav ostali prostor džamije. U revdu istovremeno može ući manje od 1.000 ljudi i zato je u vrijeme hadždža gužva uvijek velika. Sunet je u Revdi klanjati dva rekeata nafile namaza, za što danas zbog velikih gužvi treba imati dosta sreće. Između Mezara Muhameda a.s., Ebu Bekra r.a, i Omera r.a. nalaze se dva uska prolaza za Saudijske policajce, koji odvajaju hodočasnike od zlatnih rešetki iza kojih se nalaze mezari. U Revdu se ulazi kroz ulaz Babus Selam a izlazi se na izlaz Al Bakki prema mezarju Dženetul Bekiu gdje se nalaze mezari većine ashaba i predstavlja znamenitost Medine. O Revdi ćemo pisti u nastavku putopisa, a sada ćemo nešto reći o Jannatul Baqi Maqbarat Al-Baqi’ (arapski: مقبرة البقيع, Al-Baqi’ groblja) (perzijski: جنة البقيع, Jannatu l-Baqī ‘).

To je groblje u Medini koje se nalazi preko puta Poslanikove džamije, na jugoistočnoj strani. Ovo mezarje ima veliki značaj jer sadrži mezare mnogih rođaka i prijatelja Muhameda a.s. Groblje je također poznato i pod imenom Jannatul Baqee (جنة البقيع)  i svojim starim imenom Baqee Al Garqad zbog toga što je taj prostor po dolasku Poslanika savs iz Mekke u Medinu u septembru 622 po miladskom kalendaru, bio pokriven sa Lycium shawii stabalima.

Tijekom izgradnje Poslanikove džamije, Asa’ad Bin Zararah jedan od Ashaba Muhammeda as je umro. Muhammad as izabrao ovo mjesto za mezarje i Asa’ad r.a je bio prvi rahmetlija pokopan u Al-Baqi.

Dok je Muhammed a.s bio izvan Medine u bitci na Badru, njegova kći Roqayyah r.a se razbolila i umrla 624. godine. Ubrzo nakon što se Poslanik vratio sa Badra, Uthman Bin Mazoun r.a je umro i također je pokopan u Al-Baqi. Uthman Bin Mazoun r.a se smatra prvim Ashabom muhadžirom koji je pokopan u Al-Baqi groblju.

Prvo proširenje groblja u povijesti je je napravio Muavijah I, Umejdski kalifa. On je kupio nekoliko susjednih farmi i proširio groblje. Muavija I je izgradio prvo turbe u Al-Baqi preko Uthman ibn Affan-ovog mezara. Tijekom različitih vremena istorije mnoga turbeta su bila izgrađena.

Kralj Abdul Aziz Al Saud je 21.aprila1925. godine naredio da se na mezarju sruše sva turbeta U istoj godini, također su srušena turbeta na mezarju Jannat al-Mualla u Mekki gdje su sahranjeni majka, supruga, djed i ostali preci Muhammad a.s. To se dogodilo usprkos protesta od strane međunarodne islamske zajednice.
Mezarje Al Bakki i danas posjećuju brojni hodočasnici, a na groblju se nisu prestali vršiti ukopi rahmetlija sve do današnjega dana.

Neke od važnih ličnosti islama pokopane u Jannat al-Baqi su: večina žena Muhammeda a.s; Fatima Zahra r.a, kćerka Muhammad a.s; Roqayyah r.a, kćerka Muhammad a.s; Hasan ibn Ali r.a, unuk Muhammeda a.s., sin Fatime i Alije; Ibrahim r.a, sin Muhammad a.s; Ali Zaynul Abideen r.a, praunuk Muhammeda a.s; Muhammad al-Baqir r.a, praunuk Muhammeda a.s; Ja’far Sadiq r.a, praunuk Muhammeda a.s. i drugi.

 

ER REVDA EL MUTAHARA 

 

Kao što sam napomenuo prije priče o ”Dženetul Bekiu” ipak najznačajnija posebnost Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, džamije je Er-Revda El-Mutahara. To je prostor između Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kabura i njegovog minbera za koji se u jednom hadisu kaže da je jedna od dženetskih bašči. U tom prostoru je uvijek velika gužva, i hiljade vjernika čeka da uđe i da se poselami sa Poslanikom te da mu prenese selame svoje rodbine i prijatelja. Pored kabura-groba Božjeg Poslanika s.a.v.s. tik do njegovog nalaze se i kaburi njegovih ashaba-drugova Ebu Bekira r.a. i Omera r.a. Najčešće se vjernici puštaju da samo prođu kroz taj prostor i gotovo da je nemoguće klanjati dva rekeata u prostoru za koji je poslanik rekao da je jedna od dženetskih bašči. U srijedu 26. novembra sam sa hadžijom Seidom ušao u Revdu. Nijet nam je bio da klanjamo dva rekeata ali je to bilo gotovo nemoguće izvesti. Osim nedostatka prostora, čuvari reda su uporno upozoravali hadžije da se brze kreču.

U jednome momentu ispred hadžije Seida se ukazalo prazno mjesto i on je uspio da klanja. Inače teško je ocijeniti gdje su tačne granice dženetske bašče, ali sam ranije pročitao na internetu da su samo u tom prostoru ćilimi zelene boje a u cijelome ostalome prostoru crvene. Prošli smo pored Poslanikovog kabura, i kabura njegovih ashaba i izašli na izlaz prema mezarju Dženetul Bekiu. Mezarje je bilo zatvoreno a ispred se nalazila grupa Iranaca. Nas vodič Halil reče da upravo zbog njih i nedozvoljavaju pristup mezarju. Naime saudijci ne dozvoljavaju učenje Fatihe na mezarju i to iz nekih svojih (selefijskih) razloga smatraju širkom-višeboštvom. Oni to tumače kao da se mi molimo Poslaniku i ne mogu da shvate da se mi učenjem Fatihe molimo uzvišenome Allahu dž.š. za onoga tko leži u kaburu. To je glavni razlog zašto se uz mezarje Dženetul Bekiu u kojem je ukopana većina ashaba stalno nalaze jake policijske snage i ne dozvoljavaju pristup.

Napustivši prostor Revde ostala mi je žal sto nisam uspio klanjati dva rekeata, i donio sam čvrstu odluku da ću to učiniti u toku našeg daljeg boravka u Medini. Shvatio sam da je najveća gužva u Revdi između namaza koji imaju najmanji vremenski razmak, odnosno najbolje je doći poslije jacije ili eventualno oko 10 sati ujutro kada je velika vrućina. Tako sam već slijedećeg dana 27. novembra ušao u Revdu oko 10 i 30 sati. Bez obzira gužva je ponovo bila velika, ali moja želja da tu klanjam ovaj put je bila tolika da sam bio siguran da ću to ovaj put i uspjeti. Gledao sam ispred noga i čekao da vidim zelene ćilime. U momentu kada sam ih ugledao zastao sam za trenutak, kako bih dobio prostor ispred sebe i kao u nekome transu sam zanijetio-donio odluku da obavim molitvu. Ušao sam u neki drugi svijet, kao kroz maglu sam čuo kako čuvari reda viču hadži, hadži, upozoravajući me, ali sam već ranije vidio da kada se zanijeti više nikoga ne diraju. U prvome rekatu-dijelu molitve proučio sam kur’ansku suru-poglavlje 108 El-Kawtar a u drugome dijelu kur’ansku suru 112 El-Ihlas. Pošto sam predao selam ponovo sam krenuo prema kaburu Poslanika s.a.v.s i ponovo se poselamio sa njim i njegovim ashabima Ebu Bekirom r.a. i Omerom r.a. Još jedanput 30. novembra sam uspio da klanjam u Revdi i da posjetim Poslanika.

Kada sam se vratio u hotel čuo sam da je hadžija kojem je pozlilo u avionu pušten iz bolnice i da će moći obaviti hadždž.

Što se tiče hadži-hanuma njima je posjeta Revdi još mnogo teža, i naše hadži-hanume su provele cijelu noć čekajući da posjete svog Poslanika. Moja supruga Maida mi je rekla da su zahvaljujući jednoj mualimi-vjeroučiteljici iz Bihaća koja ih je vodila, i koja se jako trudila da ih uvede, uspjeli ući u samu Revdu i klanjati dva rekeata. Neka dragi Allah nagradi ovu mualimu, kojoj neznam ime ali mislim da se prezivala Terzić.

Došao je i petak (ar. džum’a) i džuma namaz koji sam klanjao u najbrojnijem džematu u svome životu do tada. Neznam arapski jezik, i nisam mogao razumjeti o čemu je imam vazio, ali me dojmilo da je često jecao dok je govorio.

 

U martu prošle godine sam bio u posjeti gradu Kairuanu u Tunisu, gradu koji je četvrti po važnosti u svijetu islama (iza Mekke, Medine i Jerusalema i gdje se nalazi najveća džamija u Africi). Tamo sam stigao u subotu i jedan mi čovjek reče da je dan ranije u toj džamiji (džamija Okba) džumu namaz klanjalo 17.000 ljudi. Pomislio sam kako sam propustio priliku da klanjam u tako velikom džematu i pitao se kada će mi se ponovo ukazati prilika za to, a danas, u istoj godini klanjam džumu u Medini sa oko 700.000 vjernika, svjestan da će i taj rekord biti oboren, ako Bog da, već idućeg petka u Mekki…

 

UHUD

 

Uhud je brdo koje se nalazi u predgrađu Medine. Ovo brdo visoko 142 metra relativne visine, bilo je poprište druge bitke između muslimanskih i mušričkih snaga. Bitka na Uhudu (arapski: غزوة أحد) se vodila 23. marta, 625 godine po Isa as, (3 Shewwal 3 godine u islamskom kalendaru) između snaga iz male muslimanske zajednice na čelu sa Muhammed as, te snaga Meke na čelu s Abu Sufijan ibn Harbom.

Muslimanske snage su bile sastavljene od Ensarija (stanovnika Medine) i Muhadžira koji su ranije zajedno sa Muhammedom as emigrirali iz Meke (Hidžra). Bitka na Uhudu je bio drugi vojni susret između Mekanlija i Muslimana. U prethodnoj bitci na Bedru (624. godine po Isa as), mala muslimanska vojska je porazila puno veću Mekansku vojsku. Mekkanska vojska je krenula ka Medini 11. marta 625. godine u želji da se osveti muslimanima za prethodni poraz.

U početku bitke brojčano slabiji muslimani stekli su inicijativu i prisilili neprijateljske snage u povlačenje. Kada je sve izgledalo da je pobjedana vidiku, ozbiljna pogreška dijela muslimanske vojske koja je prekršila naredbu Muhameda as da strijelci ne smiju napuštati svoje položaje, omogućila je neprijatelju da preokrene tok bitke u svoju korist. Kada su muslimanski strijelci napustili svoje položaje u želji da učestvuju u podjeli plijena mekanski ratni veteran Khalid ibn al-Walid je pokrenuo konjicu i potpuno preokrenuo tok bitke. 70 muslimana je ubijeno, među njima i Abu Hamza ra, amidža Muhameda as, a čak je i sam Muhammed as bio ranjen. Muslimani su se morali povući do obronaka Uhuda gdje su se pregrupirali a mekanska vojska se vratila u Meku misleći da su potpuno porazili muslimansku vojsku.

Zanimljivo je da je tvorac preokreta u ovoj bici Khalid ibn al-Walid ubrzo prešao na islam i postao pratilac Muhammeda as. Do kraja svog života predvodio je muslimansku vojsku u mnogim bitkama. Komandovao je muslimanskom vojskom u bici za Mekku, osvojio je Damask i ostvario je pobjede u preko 100 bitaka. Zbog takve vojne vještine i herojstva dobio je nadimak „Allahova sablja“ Za muslimane, bitka je bila vojni poraz, ali je poslije nje došlo do jačanja muslimanske zajednice.

Dvije vojske će se ponovno sastati 627. godine po Isa as u bitci na Hendeku.

U subotu 29. novembra organiziran je zijaret Uhudu, i mesdžidima (džamijama) Kibletejn i Kuba za našu i još nekoliko grupa hadžija.

 

HENDEK

 

Kada smo se vozili od aerodroma prema hotelu na svom GPS-u sam vidio da prolazimo pored Hendeka gdje se također odigrala odsudna bitka za odbranu Medine. Poznata je po rovovima (hendecima) koje su muslimani na prijedlog Selmana Farisija kopali oko Medine kako bi spriječili armiju mušrika od ulaska u grad. I sam Muhammed alejhisselam kopao je rovove. Mislio sam da ćemo zijaretiti i ovo mjesto ali sam saznao da su saudijci to mjesto potpuno preuredili (kao i mnoga druga mjesta) i da se na njemu sada nema šta vidjeti. Na Uhudu se odigrala poznata bitka u kojoj je poginuo Poslanikov, a.s., amidža hazreti Hamza r.a. i 70 šehida, a i sam poslanik je bio ranjen, ipak iz ove bitke su muslimani izvukli pouke zahvaljujući kojima je došlo do jačanja islama. Iako nijesmo posjetili ovo znamenito mjesto Medine želim da se podsjetim na ove presudne događaje iz historije islama.

Hendek se nalazi na sjevernoj strani Medine. Poznato je po bitci između muslimana i konfederalne vojske koju su sačinjavala arapska plemena predvođena Mekanlijskim plemenom Kurejš i grupa jevrejskih plemena.

Bitka na Hendeku (arapski: غزوة الخندق) poznata i kao opsada Medine (arapski: غزوة الاحزاب,), bila je dvije sedmice duga opsada Yasrib-a (sada Medina) od strane arapskih i židovskih plemena. Snaga napadačkih vojski se procjenjuje na oko 10.000 ljudi sa šesto konja i 3000 deva. Muslimanska vojska je brojala 3000 vojnika. Bitka je počela 31. marta, 627 godine po Isa as.

Nakon izgona iz Meke, muslimani su se borili protiv Kurejšija u bitci na Badr-u 624. i u Bitci na Uhudu 625 godine. Iako su na Uhudu Muslimani poraženi njihova snaga postupno raste. U aprilu 626. godine Muhammad as je pokrenuo vojsku od 300 ljudi i 10 konja u susret Kurejšijskoj vojsci od 1.000 vojnika na Bedr, gdje su Kurejšije zaprijetile da će napasti. Iako tada do bitke nije došlo, lokalna plemena su bila impresionirana s muslimanskom snagom i organizacijom.

Kao i u bitkama na Bedru i Uhudu, muslimanska vojska se i u bici na Hendeku koristi strateškim metodama borbe protiv svojih protivnika (na Bedru, muslimani su okružili bunare, lišavajući svoje protivnike vode, u bitci kod Uhud, muslimani su zauzeli strateški važne brežuljke). U ovoj bitci su iskopali jarak. Ideja za kopanje jaraka došla je od ashaba Salmana Farsija – Perzijanca. On je osmislio taktiku prema kojoj će malobrojna muslimanska vojska koristiti rovove (jarke), te prirodne karakteristike terena što će onemogućiti neprijatelja da iskoristi konjicu i deve.

Početkom 627, Židovi iz plemena Benu Nadir sastali su s arapskim plemenom Kurejšija iz Mekke. Huyayy ibn Akhtab, zajedno s drugim čelnicima iz Khaybar, putovao je u Mekku kako bi se zakleo na vjernost mušričkom vođi Safwijan-u.

Većinu vojske neprijateljske Konfederacije činili su paganske Kurejšije iz Mekke, koje predvodi Abu Sufyan, sa 4.000 pješaka, 300 konjanika, kao 1000-1500 vojnika na devama.
Benu Nadir je počeo pozivati i druga jevrejska plemena da pristupe anti-muslimanskoj konfederaciji. Uspio je nagovoriti pleme Banu Ghatafan da im se pridruže tako što im je obećao pola svoje žetve, te se tako neprijatelju pridružila i vojska od 2.000 ljudi sa 300 konjanika na čelu sa Unaina bin Hasan Fazari. I jevrejsko pleme Bani Assad na čelu sa Tuleha Asadi također je pristalo da im se pridruži. Od plemena Banu Sulaym, Nadir je osigurao još 700 vojnika.

Ukupno, snaga Konfederacije neprijateljske vojske, iako procjenjuje se oko 10.000 ljudi sa šesto konja. Krajem marta 627. godine vojske koje predvodi Abu Sufyan krenule su prema Medini.

Neprijateljska vojska je očekivala da će do sukoba doći na Uhudu, ali kada tu nisu zatekli muslimasku vojsku produžili su prema Medini i ostali su šokirani kada su naišli na duboki kanal preko kojega nisu mogli preći.  Konfederacija predvođena Kurejšijama je podigla logor i započela opsadu Medine, ali su brzo shvatili da su u podređenom položaju u odnosu na muslimane i da nemaju adekvatnu zaštitu od vremenskih neprilika. Sa južne strane Medine nalazili su se položaji jevrejskog plemena Banu Qurajza koji su bili najprije u savezu sa muslimanima, tako što im je Muhammed as obećao trećinu Medinske žetve, a onda su pristali na ponudu Kurejšija da im se priključe u borbi protiv Muhammmeda as. Njihova zamisao je bila da naprave nekoliko brzih napada na muslimane i tako osvoje Medinu sa juga. Međutim, muslimanska je diplomacija na čelu sa Muhammedom as je u isto vrijeme pregovorima navela neke od jevrejskih plemena da istupe iz saveza sa mušricima. Dobro organizirani branitelji, pad morala kod neprijateljske vojske, te loši vremenski uvjeti koje je Allah dž-š. spustio nad dušmansku vojsku doveli su do propasti opsade. Kao posljedica toga, muslimani su opkolili Qurayzije, i primorali ih na bezuvjetnu predaju. Poraz je također Mekanlijama donio gubitak u njihovoj trgovini i prestižu među arapskim plemenima.

 

DŽAMIJA KIBLETEJN

 

Masjid al-Qiblatain (المسجد القبلتین) je džamija u Medini koja je povijesno važna za muslimane kao mjesto na kojem su imam i kompletan džemat za vrijeme molitve (ikindije namaza) na vijest da je došla objava o promjeni smjera Kible iz Jerusalema u Mekku, ne prekidajući namaz napravili zaokret od 180 stepeni. Ovaj džemat je prva dva rekeata klanjao okrenut prema Jeruzalemu, a druga dva rekeata okrenut prema Mekki. Dugo vremena u ovoj džamiji su se nalazila dva mihraba, ali je prije par godina džamija temeljno obnovljena i mihrab koji je bio okrenut prema Jerusalemu je uklonjen.

Muhammedu as je objavljen ajet: ”Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš: okreni zato lice svoje prema Časnome hramu. I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu. Oni kojima je data Knjiga sigurno znaju da je to istina od Gospodara njihova – a Allah motri na ono što oni rade.” (2:144).

Odmah nakon objave ovog ajeta muslimani su se okrenuli prema Mekki, ali ova vijest nije odmah stigla i do muslimana u džamiji Kibletejn, već im je prenio jedan prolaznik u momentu kada su već započeli namaz. Tada se zbio ovaj događaj zbog kojeg je džamija ostala poznata kao džamija Kibletejn (džamija sa dvije Kible). Džamija se nalazi na sjevero-zapadnoj strani Medine na udaljenosti od 3,5 km u odnosu na džamiju Poslanika savs. Zanimljivo je napomenuti i to da se mi bosanski muslimani kada obavljamo namaz istovremeno okrećemo i prema Jerusalemu i prema Mekki jer se Jerusalem nalazi na pravcu Mekke kada se posmatra iz Bosne i Hercegovine.

U mesdžid Kibletejn smo stigli taman u vrijeme akšamskog ezana. Ova džamija je poznata po tome što se u njoj klanjao središnji namaz (ikindija) u pravcu dvije Kible. Ne znajući da je stigla objava da se na namazu okreće u pravcu Mekke, džemat je klanjao prva dva rekeata u pravcu Kudsa (Jerusalima), da bi ih nakon drugog rekeata neki čovjek obavijestio o tome. Ne prekidajući namaz kompletan džemat se okrenuo za nekih 180 stepeni, prema Mekki.

Imam za kojim smo klanjali akšam namaz je imao mekam (izgovor) kakav do sada nisam čuo. Svi smo bili toliko oduševljeni njegovim učenjem (melodičnim recitovanjem Kur’ana) da su mu neke hadžije prišle i pitale ga da se fotografišu sa njim zaboravivši na to da je u džamije zabranjeno unositi foto aparate. Čak je i jedan policajac (u nekim džamijama uz imama stoji i policajac) pošao da intervenira na što ga je imam sklonio i pozvao naše hadžije da se fotografišu sa njim.

Kada smo izašli naš vodič Halil mi reče da on ovako zamišlja Poslanikove ashabe i da ih vidi kao ovoga imama. Islam je u Bosnu došao mnogo poslije ovog događaja u mesdžidu Kibletejn, ali mi je palo na pamet da su sve džamije u Bosni istovremeno okrenute i prema Kudsu i prema Mekki.

 

DŽAMIJA KUBA

 

Džamija Kuba je prva džamija koja je sagrađena. Sagrađena je odmah pošto je Poslanik s.a.v.s. napustio Mekku i stigao u Medinu, i sam Poslanik je učestvovao u njenoj izgradnji. Jedan hadis kaže da klanjati dva rekeata u ovoj džamiji ima vrijednost obavljene Umre. I ova džamija je potpuno nova i nalazi se na mjestu stare džamije.

Dan po dan došlo je vrijeme da napustimo Medinu. Noć uoči našeg polaska ka Mekki iznad Medine se desio fenomen kada se na nebu u sredini polumjeseca vidjela zvijezda. Mene je to asociralo na onu divnu ilahiju hora Arabeske “Bajram dolazi”, koja počinje stihom “Kad’ mjesec zagrli zvijezdu tamo negdje iznad Medine…” U razgovoru sa mojom kćerkom Eminom saznao sam da se ta pojava mogla pratiti i u Sarajevu.

U Medini smo ukupno klanjali 42 namaza od čega 40 u džamiji Poslanika s.a.v.s.

 

Nastavlja se…

.