Novi Pazar (Jeni Bazar) je osnovao glasoviti turski vojskovođa, krajišnik, graditelj i administrator, Isa-beg Ishaković 1459. godine, a dao mu ime Jeni Bazar za razliku od Trgovišta (Pazarišta) udaljenog 10 km od Novog Pazara koje se od 1455. godine naziva Stari Pazar (Eski Bazar).
Isa-beg Ishaković prvo je podigao vojni logor, potkupolnu džamiju, imaret, hamam, karava saraj, oko 56 dućana, iz čijih se priloga održavao njegov vakuf.
Novi Pazar je 1477. godine postao sudsko-adminstrativni centar vilajeta (Jedidže Bazar), a 1485. dobio je novo ime „Vilajet Jeni Bazar“. Osvajanjem bosanske države, Turci 1463. osnivaju Bosanski sandžak, a 1580. Bosanski pašaluk, kome priključuju novopazarski kraj u čijem sastavu ostaje do 1878. godine.
Nalazeći se na raskrsnici prometnih puteva, Novi Pazar se brzo razvija i prerasta iz male kasabe u administraitivni i trgovački centar.
U to vrijeme, formirano je jezgro novopazarske čaršije, oko koje je 1485. bilo 5 muslimanskih mahala: Pašajigitova, Murata Subaše, Kadin, Nevteš Alijeva i Dragmanova sa 167 porodica, 4 kršćanske mahale sa 71-om porodicom i kolonija Dubrovčana.
Turci su Dubrovčanima davali povlastice u trgovini po cijelom carsrtvu, a ponekada i novac ulagali u njihovu trgovinu.
Prilikom priprema za proslavu desete obljetnice postojanja Novog Pazara, u njemu je boravio sultan Mehmed II Fatih, 1469. god. Tom prilikom, sultan je primio dubrovačke poklisare Ivka Bunića i Stepka Lukarevića, koji su mu donijeli harač od pet hiljada mletačkih dukata. Sultan je tada spomenutim poklisarima izdao povelju.
Jedan putnik zapisao je 1534. g. da je Novi Pazar čuveno trgovačko mjesto, puno dućana, trgovaca kršćanskih i turskih.
Talijanski putnik Zeno opisao ga je 1550. g. „kao veliko trgovačko mjesto u koje sa svih strana stiže roba, grad u kojem su trgovci muslimani, Srbi i Dubrovčani, pa čak i Venecijanci. Namirnica je bilo u izobilju, i sve je bilo veoma jeftino, varoške kuće su pokrivene crijepom. Bilo je puno džamija i karavan-saraja.”
Mljetački putnik Kontarini bilježi 1580. g. “da Novi Pazar ima 6.000 kuća, 16 džamija i veliki bazar sa raznim vrstama dućana.“
U gradu je bilo dosta Dubrovčana, koji su tu imali svoju kapelu “Sv. Gospe”.
Neki domaći trgovci su se ortačili sa Dubrovčanima, a mnogi su samostalno trgovali i išli su sa tovarima svoje robe čak do Ankone u Italiji.
Razvojem trgovine, ljudi su se bogatili i mnogo gradili. Francuski putopisac Lefevr prijatno iznenađen izgledom Novog Pazara 1611. g. zabilježio je:
„Varoš uopće nije raštrkana, a velika je…, podignuta je na poljani gdje je ona najrasprtranjenija u obliku trokuta. Sva je iskićena topolama. Koje rastu među kućama građenim od kamena ili zemlje. Izgleda da ovo drvo podižu sa zadovoljstvom, sadeći ga u znatnom broju pored svojih džamija kao ukras.“
U isto vrijeme zapisao je putnik Baci “da je to grad sa 3.00o kuća.“
Putnik De He zabilježio je 1626. „da je opseg varoši mjerio sat i po hoda, a da su mu kuće uglavnom na kat.”
U XVI stoljeću i do osamdesetih godina XVII stoljeća nastavlja se živa građevinska djelatnost, kada Novi Pazar postaje jedan od većih i najpoznatijih gradova u Bosanskom pašaluku.
Čuveni turski putopisac Evlija Čelebija, koji je proputovao kroz Novi Pazar 1660. g., zapisao je u svojoj Sejahatnami “da u ovom znamenitom šeheru, na tromeđi tri vilajeta, ima 40-50 mahala sa 23 džamije, sedam srpskih i latinskih crkava, pet medresa, jedanaest mekteba. šest hanova, dva hamama, jedan bezistan. dvije tekije, dvije musafirhane, dva imareta, kuhinja za sirotinju, jedanaest mesdžida, tri hiljade kuća i hiljadu sto pedeset dućana za izradu brava, katanaca, čekića, oružja i drugog”.
U jednom bezistanu putnik je vidio robe indijske, arapske i perzijske.
Nije uzalud jedan savremeni historičar nazvao Evliju Čelebiju „turskom Bijelom knjigom“, kojom se dokazuje „da turska najezda nije baš donijela smrt i pustoš“
Mnoge građevine koje se spominju u putopisima, pa i u Evlijinom. nestale su u vihorima ratova koncem XVII i u toku XVIII stoljeća, koje su tada vodile evropske države (Austrija, Poljska, Mljetačka Republika i Rusija) protiv Otomanske imperije na našem tlu, kao i u toku Prvog srpskog ustanka kada Novi Pazar biva potpuno spaljen.
Altun-Alem džamija je locirana u starom dijelu Novog Pazara, u ulici Prvog maja. To je jednoprostorna potkupolna džamija sa gabaritom oko 10×16 m. Sa svojom starinom i jednostavnom arhitektonskom kompozicijom, ona se ističe i ovdje od petnaestak novopazarskih džamija. Molitveni prostor je kvadratične osnovice, presveden niskom, sa 8,47 m širokom kupolom (preko oktogonalnog tambura viskog 1,30 m), tako da cio prostor predstavlja skoro pravilni kubus. Zidovi glavnog dijela su ozidani tesanim kamenom i ciglom, koji su prilikom popravke vršene od Zavoda za zaštitu spomemka izvana promalterisani i isfugirani da imitiraja „bizantijsko” geometrijski pravilno, naizmenično nizanje redova tanke cigle i kamena.
Džamija je zbog toga izgubila mnogo od svoje originalnosti.
Trijem je neobično visok sa dva masivna stupa i zatvorenim zidom s desne strane u kome su vrata za ulaz u munaru.
Stupovi su presvedeni sa dva luka, koji nose krov i dvije slijepe kupolice iznad trijema. Trijem je obrađen tesanicma od pješčara.
Sa desne strane trijema nalazi se dvanaestostrana munara, ozidana od obrađenog pješčara sa stubištem vrlo, vrlo rijetke konstrukcije, čiji se stepenici jednim krajem oslanjaju jedan na drugog – po vertikalnoj osnovi prostora, a drugim krajem u zidove munare. Podnožje munare nadvisuje fasadni zid, tako da se njegov dekorativni friz slijepih arkadica djelomično usijeca po sredini u krovni vijenac, dok plastični prsten doseže u visinu podnožja glavne kupole.
Podnožje šerefe i (balkona) krase izradeni stalaktiti u istorodnom kamenu – pješčaru.
Munara nije tako visoka, ali se propozicijski skladno uklapa sa zatvorenim kubusom, ulaznim – otvorenim trijemom, njihovim volumenima i visinama u jednu harmoničnu arhitektonsku cjelinu.
Ovo je možda, jedinstven slučaj u našim krajevima da je munara izgrađena pored trijema,a ne glavnog dijela džamije.
Minber, mihrab, okviri portala i prozora izgrađeni su kvalitetno od odabranog kamena. Džamija je pokrivena olovnim limom. Krovni vijenac je vrlo dekorativan na glavnom dijelu većom, a na trijemu manjom visinom.
Plastična dekoracija unutrašnjosti ove Muslihudinove džamije je malobrojna, osim diskretno naglašenih elemenata na minberu, kapitelima i bazama stupova, kristalnasto izgrađenog sača nad ulaznim vratima u munaru i aplikacije frizova tursko-mavarskih likova na minberu.
Molitveni prostor je osvijetljen svjetlošću sa po 4 prozora i tri zida, tri pozora u zidovima tambura i jednim prozorom na trijemu – dakle sa šesnaest prozorskih otvora.
Unutrašnji zidovi su okrečeni, kreč se u slojevima nataložio i potkorušio, pa bi ga trebalo ostrugati do maltera i ponovo okrečit.
Na zidovima vise levhe starije izrade i svjedodžbe medresanata, koji su davno svršili Medresu u Novom Pazaru.
Općim posmatranjem konstruktivnih elemenata, racionalnog načina gradnje i funkcionalnosti, dolazimo do spoznaje da se kod arhitekture ove džamije prožimaju bursanske škole sa seldžučkim primjesama u načinu gradnje i neki elementi u detaljima ranocarigradske škole. Zbog toga je ova džamija rijedak i važan spomenik islamske arhitekure u našim krajevima.
Kao spomenik islamske sakralne arhitekture stavljena je pod zaštitu države.
U blizini džamije su dvije zgrade koje služe: jedna za mekteb, a druga za stanovanje imama. Obje potječu iz perioda kad i džamija. Građene su u tursko-balkanskom stilu. Mektebska zgrada je bila pretvorena u zavičajni muzej, ali je 1971 g. preuređena u knjižnicu IZ-e u kojoj ima nekoliko starih rukopisa, koje naši islamolozi i orijentalisti trebaju ispitati.
U haremu džamije pokopani su mnogi poznati Novopazarci svoga vremena, a među njima i bosanski vezir i muhtedžid Ismail. U njegovom skladno izrađenom nišanu od mramora označena je 1199. g. po Hidžri.
Po predanju koje mi je ispričao glavni imam novopazarski Abdulah-ef. Kačapor, Altun Alem džamija se tako naziva po zlatom optočenom alemu sa tri jabuke, koji je izrađen i postavljen na šiljku – strijeli munare, kao simbol islama i radi osiguranja neizbježnih budućih popravki. Prilikom većih popravki jabuke su pojedinačno otkidane radi podmirenja troškova izvršenih popravki.
Da li u predanju ima istine ili je ona proizvod razvijene mašte našeg čovjeka, pokazaće buduća ispitivanja.
Do danas nije utvrđeno koje je godine izgrađena Altun-Alem džamija u Novom Pazaru i ko je njezin graditelj. Po nekim historičarima izgrađena je 1461. godine, po drugima 1477., a po najnovijim pretpostavkama 1541. g.
Naš zemljak, profesor teolog fakulteta u Ankari, prof. Taib Okić razmrsio je mnoga nagađanja i pretpostavke, pisane perom priznatih i afirmisanih autora, a koje su kolale kod našeg starijeg življa u Novom Pazaru, o izgradnji Altun-Alem džamije, pronašavši njenu vakufnamu u centralnoj direkciji vakufa u Ankari. Vakufnama je potvrđena kod nadležnog šerijatkog suda u Skoplju, mjeseca zul-hidždžeta 956. godine po Hidžri (prvih dana januara 1550. godine).
Iz prepisa vakufname, saznajemo da je vakif Altun-Alem džamije u Novome Pazaru, mevlana Muslihudin, sin Afganije.
Spomenutom vakufnamom uvakufljeni su u Novom Pazaru sljedeći objekti:
- džamija (u narodu prozvana Altin-minara);
- mekteb u blizini džamije;
- kuća za stanovanje imama, također u blizini džamije.
Za izdržavanje navedenih objekata, Muslihudin je u Novom Pazaru uvakufio sljedeće objekte:
- poznati han;
- šest dućana sa hanom;
- kožarske dućane u Tabačkoj čaršiji na obali rijeke Raške, koji su zakonski pravovaljani njegov posjed;
- mlin pored mosta, to je jedan od pet kamena, koji se u istoj zgradi okreću.
Vakif je u vakufnami odredio i plaće službenika svog vakufa, njihova prava i dužnosti.
Valja spomenuti da je Muslihudin izgradio mnoge objekte i u drugim mjestima, na primjer: „Kuršumli han“ u Skoplju, džamiju u Skoplju, obnovio hamam u Skoplju, mesdžid u Trepči i druge objekte. Bio je obrazovan, cijenjen i bogat čovjek. Otuda i mogućnost da izgradi tolike objekte.
____________________________
Preneseno sa: Sandžačka književnost / Objavljeno u: Preporod, glasilo Islamske zajednice, Sarajevo, decembar 1973. godine