Samir Bešić: Sjećanje na Abdulaha Talundžića

Abdulah Talundžić 

Čovjek kojeg sam upoznao ne tako davno. Poslije rata, kad se iz Beograda vratio svojoj kući, u Majdan, u zasluženu penziju. Penziju zarađenu van Bosne i Majdana.

Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam imao priliku upoznati ovog čovjeka, čovjeka kod kojeg nije bilo “šuplje priče”. Svaka riječ mu je imala svoje mjesto. Sa njim nisam pričao npr. o  fudbalu – Ligi šampiona, al’ svakako mislim da bi me i tu “matirao”. U relativno kratkom vremenskom roku imao sam čast dio svog života proživjeti i proboraviti uz Abdulaha. Druženja, muhabet a naročito sretanja u džamiji ostaće mi u pamćenju do kraja života. Džume namazi i ramazanske teravije uz Abdulaha bijahu mi posebnost. I upravo ta posebnost mi je približila Abdulaha toliko da mi je veoma drago kazati da je Abdulah Talundžić bio moj jaran. Dragi Boze hvala Ti.

Sve što mogu da kažem o tom čovjeku je samo najljepše i čini mi se da je sto posto u redu konstatacija da taj čovjek nije uzalud živio. Za svog života Abdulah je ostavio dosta iza sebe. Pisao i ostavio nam mnogo a ja bih se za sad zaustavio na poeziji.

Nije mi cilj da pišem samo o ličnim emocijama prema tom čovjeku, iako bih o tome mogao pisati do sutra.

Ne mogu se niti “gurati” da pišem o njegovom privatnom životu, a što se tiče poezije, umjetnosti i pisanja i za to imaju kompetentni ljudi koji su odavno dosta rekli i napisali. Moja želja je da sakupim tekstove o Abdulahu i tekstove što ih je on napisao da  bismo bili svjesni veličine što je hodala Majdanskom čaršijom.

Dragi moj jarane. Iako te nema sa nama – u čaršiju i u džamiju kao da vazda dolaziš. Nekako, kao da nigdje nisi otišao. Il’ samo na kratko, pa ćeš brzo doći. Ne da se ne mogu pomiriti s tim da si preselio na ahiret  in ša Allah, nego jednostavno svakim mojim dolaskom u Majdan sve isčekujem: “Sad će Abdulah kraj Čemerlije niz Gračan’cu.” Želja mi je da nam se naši dragi Majdanci i svi oni koji su te poznavali osjećaju ovako poput mene i da te se svi sjećaju ovako kao ja, tj. onako kako ti to i zaslužuješ. Zato mi je želja da na neki način ovim svojim udjelom očuvam sjećanje na tebe i tvoj rad na kojeg smo svi ponosni. Molim Dragog Allaha da mi u tome pomogne a da tebi podari lijepi džennet i  u njemu deredžu, onu visoku, koja ti i pripada. Amin.

Biljeska o autoru  (iz knjige “Satanaelove stope”)

Abdulah Talundžić, rođen 1933. godine u Starom Majdanu kod Sanskog Mosta (Bosna i Hercegovina). Završio je srednju tehničku školu i Arhitektonski fakultet u Beogradu. Kao arhitekta, radio je na mnogim gradilištima diljem bivše Jugoslavije i van nje. Poeziom se bavio od rane mladosti. Prvu pjesmu je objavio u listu “Narodna omladina”. Zatim se s vremena na vrijeme javljao u raznim listovima i časopisima, najčešće pod pseudonimima: Atal i A. Bošnjak.

Talundžić je do sada objavio slijedeće zbirke poezije:

– “Od vremena” (Beograd, 1978.)

– “Tragovi u vremenu” (Beograd, 1982.)

– “Dok sunce spava” (Beograd, 1984.)

– “Tragovi” (Umag, 1989.)

– “Trajni tragovi” (Beograd, 1997.)

Objavio je više članaka iz kulturne povijesti, a najviše o islamskoj sakralnoj arhitekturi, posebno o porušenim beogradskim džamijama, poslije 1876. godine i o porušenim džamijama od agresora na Bosnu i Hercegovinu od 1992-1995. godine kao i ostatku islamske sakralne arhitekture u Mađarskoj, Dalmaciji, Sandžaku i Nišu.

RIJEČ NA KRAJU  (iz knjige “Tragovi” )

Premda Abdulah Talundžić (1934.) po profesiji građevinar, vezan za struku u domovini i van nje, nije još uvjek stekao šireg publiciteta, njegova je pjesnička prisutnost obilježena s tri zbirke stihova: OD VREMENA (1978.), TRAGOVI U VREMENU (1982.), DOK SUNCE SPAVA (1984.). Njegove su pjesme prožete uglavnom duhom i aktualnom istinom suvremenog života, zahuktalog u tempu zanimljivih ali i pogubnih noviteta, i krcatog problemima kako socijalnim, tako i duhovnim, koliko u znaku strahovanja, jednako i s nadom u budućnost, u odnosu na vrijeme koje je pred nama, i u kojemu bi, nadolazeći narastaji trebali dočekati više sunca i više kruha.

Talundžićeva poezija nastaje, moglo bi se reći, izvan pomodnih literarnih tokova, naizgled jednostavna, skromna, stišana, ali kod pažljivog čitanja prvi dojam je varljiv, jer su stihovi puni doživljaja, misli, i emocija (bez kojih i nema poezije), oni su dakle odraz života, refleks životne suštine i zbivanja koja su u nama i oko nas, pojava nastalih u znaku napetosti i počesto zlih slutnji. Ipak, stav pjesnikov je u svome polazištu uvijek prožet vjerom u budućnost čovjeka, odnosno suvremenog svijeta. Poezija, kao najistančanija literarna vrsta, traži i umjeća sačinjavanja i kvalitetnost i ljepotu jezika, a istovremeno i mjeru privlačnosti i originalnosti u smislu pridobivanja čitatelja, dakle istomišljenika. Od samog pjesnika, u ovom slučaju A. Talundžića, odnosno njegovih budućih razvojnih faza, te mogućnosti objavljivanja, zavisit će i daljnji pjesnikovi uspjesi.

Umag 1989. god.