Redakcija 
Aljo Kurpejović je rođen u Jerku kod Novog Pazara 1917. godine, od majke Đule Hadrović iz Vrbice, ćerke Aga i Đule Balić sa Zminca. Aljov otac bio je Mursel Zejnelov Pejović (l873-l938), koji nikad nije nosio prezime Kurpejović, koje se prvi puta pominje 1936. godine, kada je kmet sela Sako Pejović tražio da se dodaju tri slova „Kur“, kako bi se sačuvalo prvo ime Kurtan i postanak plemena od Peja. Znači od Peja-Pejovići, obuhvatajući i Kurtana, nastalo je prezime Kurpejović. Ko god piše ili govori da je i prije 1936. godine postojalo prezime Kurpejović, nije istina, jer ne postoji niti u turskim zapisima, niti bilo gdje da je zapisano prezime Kurpejović. Datira, otprilike, od kada je Pejo Petrov iz plemena Kuča primio islam i prihvatio ime Kurtan i oženio se imamovom kćerkom iz plemena Ganić između 1690. i 1700. Sve do 1936. godine bili su islamizirani i nosili su muslimanska imena, a prezime po Peju – Pejović.
Pejovići potiču od Selakovića iz Bileće oko Trebinja. Imalo ih je i islamiziranih i pravoslavnih, a nosilo su prezime isto. Naselili su Popovo polje, gdje su pali u krv, pa su neki prešli u Moraču da žive. U Morači su ponovo pali u krv, odakle dolazi Petar sa sinom Pejom i ćerkom Magdom u Borovu glavu u Sređani. Pejo prima islam, a Magda se udaje za Bogdana, od koje nastaju Magdelinići u selu Bogaje kod Rožaja.
Aljo Kurpejović je sve do 1939. godine nosio prezime Pejović. Živio je u Jerku sve do 1924. godine, kada mu se otac vratio u Sređane na svoje imanje. Bili su napustili selo bježeći od Švabe 1916. godine jer se nije mogao trpjeti zulum Austro-ugara. Jedanaest porodica iz bratstva je živjelo u okolini Novog Pazara. Neki su odselili u Tursku 1924. godine a neki su ostali u Novom Pazaru, dok se određeni broj vratio na stara ognjišta. Mnogi su te 1916. godine bili odselili širom Kosova.
Aljo je rastao u Sređanima, završio je osnovnu školu u Rožajama, bio je odličan đak, ali ga otac nije mogao školovati jer je živio siromašno, a u to vrijeme se o školi nije mnogo ni razmišljalo.
Za vrijeme školovanja, škola bi organizovala priredbe 27. januara na Savindan, gdje bi, pored školskog kadra, prisutsvovali i ugledni građani, predsjednik opštine, načelnik žandarmerije, age i drugi. Alja bi izabrali da recituje pjesme iz čitanke jer je bio odličan đak, a svi bi mu aplaudirali i odavali priznanje.
Mursel, Aljov otac je preselio na ahiret 1938. godine, 11. maja. Ostao je Aljo iza oca mlad starješina. Od njega je bila starija sestra Raza deset godina, Murselova ćerka iz prvog braka Aljova.
Ostavio mu je otac posljednje riječi:
– Nemoj mi biti ćubaš, budi pošten, ne koristi alkohol, nastavi mojim putem, narod će te voljeti.
Uvijek su mu riječi oca bile u glavi. Pošteno je živio, iako je bio siromah. Ni u najtežim vremenima rata i nemaštine niko ga nije mogao navesti da bilo kom nešto loše uradi.
Učestvovao je u odbrani svoga naroda od četnika na Kacuberu, ali nije ruke okrvavio, ne grize ga savjest da je bilo kome šta loše uradio. Narod ga je volio i cijenio, Bogu se molio, ispostio je 84 ramazana, devet puta je Kur’an proučio. Bog ga je nagradio, doživio je duboku starost na svojim nogama. Dočekao je veliki porod: 12 djece, 56 unučadi, 67 praunučadi, dočekavši i bijelu pčelu za ćerkin kraj, što je najveća nagrada od Boga.
Aljo je živio u dva navrata na Kosovu, i to: od 1943-1945. u Vokšu, zatim na Bačevcu 1957. godine, a od 1957. do 1969. u Papraćanima, opština Dečani na Kosovu. Od 1969. do 2014. godine živio je u Kamenuši, Donja Lovnica.
Mjesec dana prije smrti razbolje se, pade u komu i povede ga sin kod doktora u hitnu, skoro mrtva. Nikoga ne poznaje. Ču za to Iko frizer, koji je mnogo volio svog djeda, pa potrča u hitnu i uze djeda u krilo. Doktori rekoše da umire, došao mu kraj. Kada je čuo te riječi, Iko je još jednom zamolio: ”Spašavajte, ako ima lijeka, uhar je jedan dan da još živi. Ojačaše mu srce da živi još 24 časa.”
Stiže i Adem, najstariji Aljov sin, gleda u doktore, osmatra oca, priđe mu i zovnu ga:
– Babo.
Poznade Aljo glas i progovori: Ademe jesi li ti?
– Jesam, ja sam babo, kako si babo?
– Dobro sam, dobro, povratiše me jedaman u život doktori.
Iz hitne ga povedosmo kući, a doktori nam rekoše:
– Spremajte šta nemate, sada je sve do Boga. Po našim parametrima ne može dugo, došao mu je kraj.
Javismo bližnjima ko želi da ga živa vidi, u polusvijesti je, jezik mu otepo, oči čudne, teško govori, nekoga poznaje, a nekoga ne, više po glasu. Uplašio se i on, uči dove, ne prekida, najviše tespih dovu. Sve se okupilo oko njega, dođoše mu sestre sa Kosova, Medina i Nurija. Kako ko čuje, dolazi. Stiže i Ifeta iz Švajcarske, bori se da oca povrati u život i zamišlja da nije gladan. Vadi iz torbe što mu je donijela: bananu, krušku, skuha mu supu, da može, sve što ima, sve bi dobavila, samo da još jednom vidi oca na nogama.
Što je vide, Aljo kao da se povrati u život. Uspjela je Ifeta, Bog joj je udovoljio želji. Treći dan ustade Aljo na svoje noge, povrati se u život, sve posta normalno. Ni sami doktori nijesu mogli vjerovati da je Aljo na svojim nogama, dok ga nijesu vidjeli, ali su znali da ne može još dugo.
Tri noći smo ga čuvali, ali usta još jednom na svoje noge, prikazalo mu se da su to posljednji susreti, pa se sa svima halaljuje Iako je na nogama i nema nikakvih bolova, traži oprost, prvo za ženu:
– Sedi kraj mene da se oprostimo i halalimo. Došao je dan rastanka – žao mu što napušta dunjaluk, zna kada zatvori oči , neće više na njih progledati. Suze same idu niz obraze, skupi malo snage da se halali sa drugom s kojim je djelio i dobro i zlo.
– Živjeli smo zajedno 71 godinu, obrodili smo dvanaestero djece, iza sebe ostavljamo veliki porod, znam da me ima ko i oplakat i ispratit na ona› svijet. Obaveza nam da se oprostimo i halalimo jedno drugom. Život je surov i težak, bilo je dobrog i lošeg u živo-tu, voljeli smo se, a bilo je i svađe, pa ako sam neđe prema tebe pogriješio, halali mi i oprosti.
– Halalolsun i toga i ovoga svijet, halali i ti meni.
– Halalolsun – drži joj ruku, gleda je u oči i uzima joj želju. Žalost, smrt je nepovratna. Još niko oživio nije, zna to Aljo dobro. Čas baca pogled ka djeci, čas ka ženi. Izbistrile mu se oči kao da tek počinju da gledaju, a čulo sluha mu se otvorilo pa sve čuje i prati šta ko govori. Iako je tolika porodica oko njega, razmišlja kako će dušu ispustiti. Mačuga mu u desnoj ruci, stavio joj dršku pod pazuho, oslonio se na nju i razmišlj. Oči mu govore da traži od roblja po-moć, ali kako mu pomoći? Od smrti još niko nikoga spasio nije.
Došao je kraj jednog života, kraj priče. Kraj jedne plemenite duše. Oko Alja su sva njegova djeca, tu je i Sadrija, sinovac, ne ide kući, četiri dana spava pokraj amidže i čuva mu dušu. Htjeli bi ga svi zajednički sačuvati da ne umre, ali znaju i oni da su otišle sve godine života svoga oca, 98-ma je. Kradom od oca, poleti poneka suza niz obraze. Prolazan je ovaj život, pun je laži, do zadnjega se čovjek bori, ne razmišlja mnogo o smrti, a kad dođe taj čas, tek vidi da je sve to bio san i sve ode u zaborav. Čovjek prođe kao da nikada nije ni bio na ovomn svijetu, isto kao da uđe na jedna vrata, a na druga izađe.
Dok su sva djeca oko njega, traži im halaluk:
– Eee, Bože, što li se rađa ovaj čovjek kada će da umre, izgleda samo za muku – reče Aljo i dodade – vijek mi prošao u znoju, teški me mrazevi mučili, vjetrovi su me često šibali, kiša me često kvasila, a i glad me pratila, i šuma me mučila. U seču sam radio, džinovska stabla obarali, od mraza sta-bla pucala, a nama tijelo smrzalo, i tako se narod mučio, na snijeg često spavao, i zimske noći brojio i tako vijek prošao.
Suze same teku, ne može da ih zaustavi. Obrati se djeci:
– Deco moja, život je težak i čini se dug, a nije. Može i roditelj da se ogriješi o djecu, pa, ako sam neđe pogriješio prema vama, halalite mi.
Oglasi se prva Ifeta:
– A kako, babo, ti od nas da tražiš halaluk, halalosum babo, treba mi djeca od tebe da tražimo oprost.
– Sa moje strane sve vam halalim, bila ste mi sva dobra, slušala ste me, a, bogami ste mi išla i gladna i gola i bosa, težak je bio život. Halališe i djeca ocu. Nastavi Aljo da uči dove i moli se Bogu da mu Allah lako prihvati dušu, da bude lijep sunčan dan, da se narod ne napati njegovom smrću.
Sva molba kod Boga mu je prihvaćena i ispunjena, svi su mu bližn-ji došli da ga vide prije smrti: bratučedi, sestre, sinovci, unučad, praunučad, zetovi, svi su ga voljeli i poštovali. Najteži rastanak mu je bio sa unukama iz Švajcarske, Mustafinim i Ifetinim ćerkama Ze-jnepom, Ljitafetom i Kimetom. Obavile mu sve tri ruke oko vrata, ne puštaju, plaču iz glasa, plače i Aljo, pustio je glas, predosjećaju da je posljednji zagrljaj.
– Haj, djedo, vidjećemo se opet, akobogda.
– A, kada da se vidimo? – ovo je zadnje, a suze niz obraze liju kao da im neko sipa vodu u oči. Tako se razdvojiše nekoliko dana prije smrti i nikada se više nijesu vidjeli.
I tako, pošto se oporavi, nakon 33 dana, ispusti svoju plemenitu dušu iznenada, na svojim nogama. Spusti mačugu pokraj kreveta, leže na krevet kao da zaspa. Nur sa neba pade na avliju ispred kuće i cijelu je obasja.
Vezana je duša na nebom i zemljom, duša ide pod Arši Alja na nebu, a tijelo u zemlju. Svi ukućani vidješe nur sa neba na avliji, Aljo je tu boravio četrdeset i pet godina, radio, sa radošću čekao i sretao musafire. Bio je tvrdi vjernik, ostavio je amanet da se uko-pa po islamskom običaju. Tijelo samo u ćefine umotano, na golu zemlju bez tabuta, a mezar pored svog oca Mursela, koji je ukopan davne 1938. godine. Izvršili smo amanet oca, spustili smo ga na golu zemlju, samo u ćefine zamotanog.
Poslije sedamdeset sedam godina ponovo se opruži pokraj svoga oca da vječito odmara.
Kako je na tome svijetu još niko ne zna, još se niko otuda vratio nije. Da mu Allah dade lijepi dženet. Dan je bio sunčan i lijep, i njegovoj dženazi je prisutsvovao veliki broj građana. Za šta li se živi? Ko zna?
I na kraju, kraj, kraj jednoga poštenoga seljaka, koji je i te kako zaslužio da se o njemu piše. Poštenje je vrh svemu, pošteni ljudi su najbogatiji ljudi. „Biti pošten znači biti bogat.“ I tako svi redom odlaze, ali na različite načine.
Moja želja je da, svi pošteni budu nagrađeni kao moj babo, a onim drugim da Allah promijeni pamet kako bi i oni bili pošteni.
