Redakcija Ahmet ADEMAGIĆ
MOJE DJETINJSTVO OKO BIOSKOPA I U BIOSKOPU OD 1952-1962. GODINE
Rožajski bioskop kao zabava i otvoreni prozor u svijet
Istorija filma počinja 28. decembra 1895. godine, kada su braća Limijer August i Luiz svojim kinematografom priredili PRVU javnu predstavu u Parizu.
Crna Gora je i danas, što se tiče bioskopa, na uskotračnoj pruzi: bez bioskopa po kvalitetu, bez kadra, bez ikakve mogućnosti modernizacije, a godinu dana pošto su braća Limijer pronašla mogućnost snimanja, zabilježeni su kadrovi u Crnoj Gori. (Radosav Cico Popović).
Po svojoj prirodi, filmska umjetnost uključuje u sebe sve ostale umjetnosti: arhitekturu, vajarstvo, slikarstvo, muziku, književnost i glumu, ali ih upotrebljava tako što gradi sopstvena sredstva, uz sopstvene oblike u sveukupnoj sintezi i šest umjetnosti gradeći na taj način sedmu umjetnost. Često je ova osobina filmske umjetnoasti bila razlog isticanja njene primarnosti nad ostalim umjetnostima. (Dragan Milinković Fimon).
U ovom dijelu teksta pokušaću da oživim sjećanja iz djetinjstva na rožajski bioskop u periodu od 1952. do 1962. godine.
Rožaje, malo mjesto u tom vremenu dobilo je bioskopsku salu i kinooperatutu u zgradi Zadružnog doma, a sa bioskopom ‘’zabavu’’ i sve ‘’oblike’’ učenja za one koji su htjeli i željeli da vide takvu zabvu
Odnos prema filmskoj kulturi – filmovima u tom vremenu, iskazivale su sve generacije a naročito djeca.
Po dokumentaciji bioskopa koju sam našao, u Rožajama je prvi film i rad ‘’bioskopa’’ počeo 3. januara 1952. godine.
Prvi prikazani filmovi su bili:
BLAGO SIJERA MADRE – američki film
PLAVI DEVET – domaća komedija
DEČAK MITA – domaća ratna drama
ČUDOTVORNI MAČ – domaći film bajka
SEDMI KRST – američki film drama
NA DIVLJEM ZAPADU – američki vester ili kaubojski film
Prvi kinooperater bio je Božo Jakovljević koji je ostao na tom radnom mjestu do 1960. godine. Njegov rad je bio zapažen kod svih ljubitelja filma i ostalih manifestacija koje su bile kroz program rada bioskopa, pozorišne predstave, različite sjednice sa masom prisutnih, ples – muzika sa ploča, doček i ispraćaj Titovih štafeta.
Božo je prije svega bio stručan i radan čovjek, a do prefekcije pedantan u svom radu. Znao je da filmski program u mogućnostima koje je imao bude različit po tematici i žanru.
Sama zgrada bioskopa bila je jedna od kopija takvih koje su širom Jugoslavije izgrađivane na osnovu ruskog nacrta.
Fasada zgrade je bila prema ulici podijeljena na dva dijela. Ulaz koji je bio uvučen, i prostorije do ulaza sa blagajnom, dok drugi dio fasade u produžetku su bile prostorije za prodaju trgovačke robe.
Desno od ulaznih vrata bila je blagajna sa jednokrilnim prozorom podijeljen u kockice i u sredini tog prozora bila je jedna kockica sa otvaranjem kroz koju su se izdavale kupljene ulaznice.
Zgrada je imala ‘’balkon’’ prema glavnoj ulici koji je imao funkciju da se vladajuća elita prikaže iznad ‘’naroda’’ za vrijeme nekih manifestacija, naročito dočeka Titove štafete kada je balkon ukrašavan ćilimima i cvijećem.
Ulaskom u zgradu bioskopa bila je mala kvadratna sala za pušače za vrijeme pauze. Zidovi ove male prostorije bili su oblijepljeni plakatima filmova koji će se prikazivati u sklopu programa bioskopskog repertoara. Iznad tih plakata od stiropora izrezana su slova veća sa natpisom ‘’dolaze’’, na lijevoj strani vrata od ulaza stajao je od slova stiropora naziv ‘’sledeći’’ i plakat filma.
Ulaz u sali za prikazivanje bio je na sredini male sale. Ulazilo se uz dvije stepenice i vrata koja su bila sastavljena iz dva dijela a nijesu se mogla zaključavati jer su se krila vrata samo doticala.
Ulaz na balkon je bio odmah lijevo prije ulaza u salu. Stepenice su za balkon bile uske i strme. Na balkonu su bila dva reda stolica a između redova bio je prolaz do kabine sa aparaturom za prikazivanje filmova.
Aparatura za prikazivanje filmova bila je iz Kranja ‘’Iskrina’’ – Slovenija. Sala je imala dvije lože, desnu i lijevu, ispod kabine za prikazivanje filmova i balkona.
Sredina sale bila je slobodna da se može ulaziti u redove koji su se dijelili na desni i lijevi.
Imalo je petnaest redova. Svaki red je imao po deset sjedišta. Sala je imala četiri velika prozora po dva na desnoj i lijevoj strani sa velikim i teškim crvenim zavjesama. Na desnoj i lijevoj strani u uglovima prvog reda bile su postavljene u zimskom periodu velike dvije furune, i one su bile opkoljene gledaocima zaljubljenicima filmske umjetnosti.
Bina je bila širine čitave sale sa velikim platnom koje je čuvala lijepa i na struju pokretna zavjesa.
U sali je bilo zabranjeno pušenje. Zadužen je bio vatrogasac koji je imao svoje sjedište u petnaestom redu broj desno. Isto tako u petnaestom redu lijevo broj jedan zadužen za disciplinu u sali je bio milicioner.
Predstave su se prekidale da bi se odstranili oni koji nijesu poštovali kućni red bioskopa.
Svaka predstava imala je pauzu za premotavanje filma što su pušači koristili za odlazak u malu salu da ispuše cigaru.
U periodu od 1952. do 1962. godine bila je velika želja građana Rožaja da prate bioskopski program. Uprava bioskopa je uvela ‘’pretplatničke karte’’ – mjesečne, tako da se na taj način rješavao problem za zaljubljenike filmske umjetnosti.
Po kazivanju Ćazima Lukača njihova porodica je imala pretplatu na deseti red za osam karata (sjedišta). Imalo je onih sa jednom, dvije ili tri pretplatničke karte.
Djeci i đacima nije bilo dozvoljeno da gledaju filmske projekcije noću sa odraslima. Postojao je program filmova za djecu i đake. To su bili đaćke matine predstave.
Đaci su u red po dvoje ulazili u biskop, uplaćivali novac učiteljima preko spiskova ili dajuću novac vratarima pri ulasku u bioskop.
Dešavalo se da nestane struje (jer nije imalo druge faze) a bioskop kao i grad se napajao sa lokalne elektrocentrale zvane ‘’Parna’’. Onda bi nastala u sali galama, zviždanje i iščekivanje da li će se predstava odgledati do kraja filma.
Kao djeca radovali smo se svakom novom filmu, i postavljanju plakata na vanjskom izlogu koji je imao izgled kvadrata sa dva zastaklena krila i na sredini bravu koja se zaključavala, da je izlog siguran od onih koji su željeli da imaju plakat filma.
U jednom uglu izloga uvijek je postavljan plakat sljedećeg filma.
Ostali veći dio izloga je postavljan plakat filma koji se prikazuje sa fotosima ubačenim u male ramove koji su se kačili i raspoređivali po želji postavljaća izloga.
Mnogo je bilo dječje radosti i ushićenja sa tim plakatima i filmovima kada će doći dan za prikazivanje tih filmova. Kao đaci ulazili smo krijući od učitelja i nastavnika i krili se pod zavjese ili iza nekog starijeg člana porodice ili ispod sjedišta dok bi predstava počela. Te noćne predstave bile su mnogo interesantnije od đačkih predstava. Dešavalo se da bi mnogi bili izbacivani, bili zapisivani od strane učitelja i nastavnika i kažnjavani negativnom ocjenom iz vladanja. Ako bi bilo pri kraju školske godine takav bi i ponavljao razred.
Smatram da je to bio jedinstven slučaj u onoj Jugoslaviji gdje je bilo djeci i đacima zabranjeno ulaziti u bioskop izuzev ‘’đačkih predstava’’.
Mi nijesmo znali šta je to ‘’žanr’’ ali smo po izgledu plakata i glumaca na tim plakatima, sadržaaju i fotosima naslućivali ‘’akciju’’ te radnje, kaubojske-vestern, avanturustičke – Tarzan ili Robin Hud, kao i ratne filmove (barbažvane)… Malo je imalo crtanih filmova.
Sjećam se tog vremena kada je u Rožajama bioskop bio centar zbivanja i dešavanja, ili bolje rečeno ‘’prozor u svijet’’ naročito sa prikazivanjem FILMSKIH NOVOSTI koje su donosile slikom i riječju u kratkim crtama šta se dešavalo kod nas i svijetu.
________________________
Izvor: Rožajski zbornik, broj 18, Rožaje 2015. godina
