Redakcija Bljutava kafa… Imam utisak da ću povratiti… Želudac mi se grči već jutrima a nije zbog večere jer je nemam već nekoliko mjeseci. Nisam ni trudna… Sa dva puta nedjeljno došli smo na „ne sjećam se kada smo posljednji put“. To je životna mučnina, muka mi je od svega, od sebe, od njega, od ovog grada, od kolega, od komšinice sa prvog sprata koja nam krade poštu, od onih prijatelja koji su preko noći nestali i od svih smrti koje su nas dočekale sasvim nespremne. Ostavio je novine na trpezarijskom stolu, otvorene na stranu crne hronike… Zaista ponekad mislim da to namjerno čini, da želi da mi ogadi jutro kako bi zajedničko veče u poređenju sa početkom dana bilo još i podnošljivo. Čujem Cohena, oboje ga volimo, on nas budi, jedno drugo prestali smo ima godina… Možda i dvije. Sada ja kasnim a on rani. On je zavolio svoj posao, ja sam svoj omrznula. On se navikao na tmurnu Nizozemsku, ja sam počela da sanjam Sunce i da pijem tablete na kišne dane, rez na lijevoj ruci tada boli više nego u danima neposredno poslije operacije. Pored reza sam istetovirala tri laste. Moj vapaj za jugom i toplijim krajevima pomiješan sa nomadskim duhom. On je istetovirao naše inicijale dva mjeseca pošto smo se doselili, slova povezana udicom sa kojih se cijedi nekoliko kapi vode… Simbolika našeg poznanstva na moru. Imali smo romantičnih trenutaka, možda smo nekad čak znali zagaziti i u patetiku… Više nismo, sada smo eto „normalni“, živimo kao većina drugih parova. I neću da dramim, obećala sam sebi, ali mučnina me brine, tijelo me opominje na unutrašnji pritisak i misaone bure nezadovoljstva koje me drmaju već neko vrijeme.
Grickam dvopek i napuštam stan. Gledam se u izlogu dok čekam prevoz, sa ovom nedefinisanom frizurom nalik punđi zaista podsjećam na očevu tetku koja je oduvijek u kući bila simbol neurotičnosti i histerije. Odmah odmotavam kosu i ostavljam je u izdanju iz kreveta. Traku bacam u slivnik. Stigao je tramvaj i jedva uspijevam da uđem a kada to i učinim jedva dišem. Moraću da naučim da vozim bicikl. On ne razumije da me roditelji to nisu naučili. Ja im ne zamjeram, nikada me nije zanimalo. Možda i bolje tako, uvijek sam suviše bila zamišljena i odsutna iz datog trenutka, u saobraćaju to baš i nisu najpoželjnija stanja učesnika. U danima kada sam smišljala kraj svog prvog romana na crveno sam prešla ulicu… Kola su naišla ili pak ja na njih. Od tada imam rez na lijevom ramenu i bolnu ključnu kost. Makar sam dobila kraj romana. Junakinju su udarila kola… Imala je manje sreće od autorke. Ali je naučila par važnih životnih lekcija. Publika je voljela taj roman. Poslije promocija u regionu svi su čekali nove radove. Slabo se nosim sa pritiscima i očekivanjima, od tada sam napisala desetak kratkih priča i stala. Onda sam upoznala njega, desila se neka luda i ubrzana bliskost i poslije četiri mjeseca došli smo u Holandiju gdje je dobio posao. Ja sam moj tražila nekih godinu dana. Radim za lokalne novine, pišem o zemljama i gradovima koje vrijedi posjetiti, za druge novine pišem kolumnu „Nizozemska u cipelama strankinje“. Dobila sam kritike na račun depresivnog prizvuka u posljednja dva izdanja. Mislim da će morati da promijene kolumnistkinju. Ili ja da prestanem biti ona iz naslova kolumne. Nomadska krv ključa… Rešenje kao i uvijek tražim u želji da promijenim stan, grad i posao vjerujući da će me zadržati duže nego šta su to učinili prethodni. On neće da čuje, moram da se sredim – kaže. Problem je u meni, tvrdi. Mrzim što se slažem. Ipak, to mu ne priznajem, insistiram da podijelimo krivicu.
Redakcija je u mirnom i starom dijelu Amsterdama, koliko god to apsurdno zvučalo. U danima bez padavina pauze provodim na klupi pored kanala, čitam ili mi se pridruži Makedonka koja radi u turističkoj agenciji pored redakcije. Pale je udata za Holanđanina, došla je na razmjenu studenata prije dvije godine i nikada se nije vratila. Amsterdam je čini srećnom, ushićena je energijom grada i ljudi, životom koji struji na svakom milimetru, arhitekturom, slobodom… Vrijeme provedeno sa njom uvijek me podsjeti na nekadašnju mene i žarko poželim da se vratim toj svojoj vedrijoj verziji . Problem je što ne znam kako. On mi kaže da sam se udaljila od pisanja i da me to mijenja, vraća kilometrima od moje suštine i da me taj jaz frustrira. O našem jazu ne govorimo, on ga doživljava sekundarnim.
Napuštam sada već poluprazan tramvaj i pješačim par minuta do zgrade u kojoj je redakcija. Nebo obećava da neće biti kiše. Srećom, poznato mi je varljivo holandsko nebo, minijaturni kišobran uvijek je u torbi. Prijavljujem se kod portira i liftom idem na treći sprat, upadam odmah u kancelariju koju dijelim sa troje kolega, dvije holanđanke i jednim britancem. Njih dvije su većinu vremena usiljeno ljubazne kučke, Pol je povučen i ozbiljan, neprirodno stidljiv u komunikaciji sa suprotnim polom. Ipak, njegov akcenat i naivna priroda jedino su šta me tokom boravka na poslu zna zabaviti. Danas pišem o Portu. Porto me podsjeća da nedjeljama nisam popila čašu vina. Zapisujem u notes da u povratku kući častim sebe jednom bocom. Možda i nas.
Prija mi pauza sa Pale, puna je energije i entuzijazma. Osjećam se pored nje kao istrošena starica razočarana u život. Ipak, njeno društvo me ne deprimira, naprotiv. Kaže da ima važnu vijest, trudna je i ne krije suze oduševljenja. Iskreno se radujem zbog nje. Na tren pomišljam da mi možda ne treba novi grad, možda mi treba nova osoba, sasvim mala, nalik onoj koju će Pale dobiti za sedam mjeseci. Rijetko pričamo o djeci. Toliko toga još treba učiniti stabilnim da bi pristupili tom projektu. Takvo objašnjenje dobiješ od partnera arhitekte. Taj plan nije dio trenutnog projekta ili pak taj projekat još nije u planu. Koji je moj projekat? Koji su moji planovi? Kada i kako je nestalo sve ono šta me pokretalo? Nedostaje mi energija s početka našeg odnosa, zaljubljenost koja me zaslijepila prilikom prvog susreta sa Amsterdamom, očaranost nebom, lišćem i kišom, inspiracija koja me nije napuštala nijednog trenutka. Pale me poziva na večeru u petak, tačnije poziva nas. Obećavam da ćemo doći.
Članak o Portu začinila sam slikom zalaska sunca i fotografijom degustacije vina. U povratku kupujem pastu, dva sosa i bocu crnog vina. Dobila sam poruku od sestre da je kupila kartu za petnaesti sledećeg mjeseca, ostaće deset dana. Nadam se da ću do tada uspjeti da se saberem. Možda se vratim sa njom. A možda odlučim da zatrudnim… Imam trideset tri godine. Prezirem se ako mi biološki sat diktira raspoloženje. Priroda je napravila par krupnih i nefer propusta. Izašla sam na pola puta iz tramvaja rezignirana gužvom i užasnom sporošću kretanja. Počela je kiša… Milujem laste. Vadim kišobran.
On je u stanu. Crta za stolom pored prozora. Pustio je Aznavura. Posmatram ga par trenutaka i ostavljam stvari iz dućana u kuhinju. Otvaram vino, sipam dvije čaše. Prilazim mu i pružam jednu. I dalje ćutimo. Sijedam u okvir prozora i kažem da mi je muka. Njegov pogled odaje da smatra da pričam besmislice. Kaže da pijem previše kafe i nedovoljno jedem. Kažem da se odlično samoobmanjuje što meni ne polazi za rukom. Kaže da opet počinjem… Kažem da se mislim da prestanem… Sve ovo. Ostavlja olovku i lenjir. Posmatra me ispitivački i smišlja kako da me ubijedi da je večeras njegov crtež bitniji. Ipak izgovara velike riječi o ljubavi i zajedničkoj budućnosti. Osjećam se kao da sam u pozorištu. Čas sam jedna od glavnih uloga a čas pripovjedač. Ispijam vino i nastavljam da ga posmatram… On i dalje govori, riječi mu postaju sve veće i uvjerljivije… Ali ja nisam ubijeđena. Ni u njegove riječi, ni u njega ni u sebe. Izgovaram da osjećam da je kraj… Nisam planirala to da kažem. Uistinu i nemam plan. Izgubljena sam. Izgubljena u gradu u kojem sam oduvijek željela da provedem dio života, kraj čovjeka čija je blizina svemu davala smisao. Čujem ga na prekide ili on isprekidano govori, nisam sigurna. Mislim da imam temperaturu. Gleda me začuđeno, zjenice mu se neprirodno šire, da je drugačija situacija prasnula bih u smijeh. Mislim da pokušava da me ubijedi da sam srećna. Ja pokušavam da mu objasnim da vrlo vjerovatno ludim ili prestajem da ga volim. Drugu mogućnost odbacuje više nego ovu prvu. Uvijek je bio nepopravljivi egoista. Čak mi je i ta crta njegove ličnosti bila draga na određen način. Pipam čelo i stvarno vjerujem da imam makar 38 i par linija preko. Sjedi na naslon dvosjeda i gleda u pod, više ne govori. Ja sam u fotelji i pravim talase vina.
Tri i sedamnaest ujutro… Zurim u brojke na satu pored kreveta. Drhtim… Životna groznica i opet mučnina. Osjećam jak stisak ruke i čujem svoje ime. Kaže da me voli i obećava da ćemo sve srediti. Ne znam da li želim da mu vjerujem ali želim da prestane groznica. Ne odgovaram ali se ni ne pravim da spavam, sada je svejedno. U dnevnoj je ostala slomljena čaša, tragovi vina po zidu i tepihu i odjek moje nemoći da nađem rešenje za sebe, za nas. U sobi je spakovan kofer pritisnut sa kutijom knjiga. Ipak sam u krevetu i ne znam kuda ću, ne znam ni da li ću. On se nada da neću nikuda i da ću obrisati fleke u dnevnoj. Iskačem iz kreveta i jurim do kupatila, zapinjem o nabor na tepihu, usput psujem i ipak stižem na vrijeme da svu kafu, užinu i vino od danas izbacim u WC šolju… Otrčao je za mnom, drži me i umiva… sjela sam na pod, obrgrlila se rukama i desnim palcem počela milovati laste… Želim i ja na jug. Sama.
Aleksandra Milić, rođena 1987. godine u Podgorici, Crna Gora. Osnovnu i srednju školu završila u Podgorici a studije turizma i master – menadžment za ljudske resurse u Beogradu. Trenutno živi i radi u Tivtu. Zastupljena u zbornicima izdavačke kuće ’’Alma’’ iz Beograda i knjizi ‘’Knjiga-izbor najboljih studentskih priča’’ u izdanju ”Službenog glasnika” 2012. godine u Beogradu. Od oktobra do decembra 2015.pohađala kurs kreativnog pisanja u organizaciji ATAK-a iz Podgorice. Priča “Miris žene” objavljena u časopisu Ars (jul 2016.).
Kontakt: Aleksandra_milic87(ET)yahoo.com
