ALEKSANDROS PAPADIAMANTIS – ASKETSKI PISAC KRATKIH PRIČA
Piše: Božidar Proročić
Aleksandros Papadiamantis ( grčki : ξλεξανδρος Παπαδιαμαντης ; 4 mart 1851. – 3. januar 1911.) bio je uticajni grčki romanopisac, pisac kratkih priča i pjesnik. Papadiamantis je rođen u Grčkoj, na ostrvu Skijatos, u zapadnom dijelu Egejskog mora . Ostrvo je bilo važno u njegovom radu. Njegov otac je bio sveštenik. Kao mladić preselio se u Atinu da završi srednju školu i upisao se na Filozofski fakultet Univerziteta u Atini, ali nikada nije završio studije. To se desilo zato što je imao ekonomske poteškoće i morao je naći posao. Kasnije se vratio na svoje rodno ostrvo. On je sebe izdržavao pisanjem tokom svog života, bilo od novinarstva i kratkih priča do nekoliko serijalizovanih romana. Od određenog trenutka on je postao veoma popularan, a novine i časopisi su se borili da piše za njih nudeći mu značajne naknade. Papadiamantis nije mario za novac i često bi tražio niže naknade ako bi smatrao da su nepravedno visoke; štaviše, trošio je novac bezbrižno i nije se brinuo za svoj izgled i odjeću. Nikada se nije oženio i bio je poznat kao pustinjak, nazivali su ga “kosmokalogeros” (κοσμοκαλογερος, “monah u svijetu”).
Rano je bio upoznat sa crkvenim stvarima, religioznošću, kapelama i tihim životom okoline ostrva. Sve ovo je oblikovalo hrišćanski temperament, koji je zadržao do kraja svog života. Njegov otac je bio sveštenik što je imalo značajnog uticaja na njega. Papadiamantis je počeo da radi kao novinar u nekoliko novina i časopisa. Papadiamandisov prvi roman, pod naslovom “Migrant”, štampan je u nastavcnima u novinama Neologos 1879. godine. Godine 1887. njegova prva priča nazvana “Božićna vekna”, obilježila je Božić i postavila obrazac za njegovo pisanje. Najduži radovi Papadiamantisa bili su serijalizovani romani ,,Ciganska devojka”, ,,Emigrant” i ,,Trgovci naroda”.
Primjer dubokog i nepristranog osjećaja Papadiamantisa za čovječanstvo je njegovo priznato remek-djelo, novela „Ubica“. To je priča o staroj ženi na Skiatosu, koja sažalijeva porodice sa mnogo kćerki: s obzirom na njihov mali socioekonomski status, djevojke nijesu mogle da rade prije braka i nijesu mogle da se udaju ako ne obezbijede miraz; dakle, one su bile teret i teškoća za svoje porodice. To su avanture postavljene oko Mediterana, sa bogatim čarima koje uključuju zarobljeništvo, rat, gusare, kugu itd. Međutim, autor se najbolje pamti po svojim kratkim pričama. Napisane u svojoj verziji tadašnjeg zvaničnog jezika Grčke, ” katharevousa ” (“puristički ” pisani jezik pod jakim uticajem starogrčkog), Papadiamantisove priče su mali dragulji. One pružaju lucidne i lirske portrete života na selu u Skiatosu, ili urbani život u siromašnijim četvrtima Atine, sa čestim bljeskovima dubokog psihološkog uvida. Nostalgija za izgubljenim djetinjstvom ostrva je opipljiva u većini njih; priče sa urbanim okruženjem često se bave otuđenjem. Likovi su skicirani vještom rukom i govore u autentičnom “demotičkom” govornom jeziku ljudi; znakovi ostrva prelaze u dijalekt. Papadiamantisova duboka hrišćanska vjera, sa mističnim osjećajem vezanim za pravoslavnu liturgiju ispunjava mnoge priče. Veći dio njegovog rada je obojen melanholijom i vezan empatijom sa patnjom ljudi, bez obzira da li su sveci ili grešnici, nevini ili konfliktni. Negov jedini svetac je, zapravo, siromašni pastir koji je, upozorivši ostrvljane ubijen Saracenskim piratima nakon što odbije da napusti svoje stado zbog sigurnosti utvrđenog grada. Ova posebna priča, siromašni svetac , najbliža je onome što dolazi do istinski religiozne teme. Međuljudski odnosi su narušeni grijehom. Papadiamantisova književna djela su prepuna grešnika. Bludnici, bezbožnici, bogohulnici, lopovi, zelenaši, proždrljivci, pijanice, nepravednici, osvetnici pa čak zavidnici, licemjeri, samoubice i ubice lutaju kroz njegove romane i kratke priče. Ipak, mi na kraju osjećamo simpatije prema svim tim njegovim grešnim herojima, jer se identifikujemo sa njima, prepoznajemo sopstvenu grešnost u njima, ali i zato što se oni uglavnom kaju za svoje postupke. Papadiamantis zna kako lako ljudska priroda pada u iskušenja i grijehe.
Papadiamantis objašnjava otuđenje ljudi kao rezultat narušene veze ljubavi sa Grčkom pravoslavnom tradicijom, a ova činjenica je pogoršana nepovjerenjem izazvanim skandalom koji je izbio među sveštenstvom. Za Papadiamantisa tradicija je kako on kaže: ,,Živjeti u skladu sa Božjim zakonom.” Na kraju je priznao: “Ja sam istinsko čedo Pravoslavne crkve, one koju predstavljaju njeni Episkopi.” Međutim, on se ne ustručava da ih kritikuje za njihove razne provokativne akcije. Proučavajući Papadiamantisov rad u cjelini, primjećujemo da ne samo da je znao da piše, da opiše, da da osvrt na moral vremena, da kritikuje i da ponudi rješenje, već je bio obdaren čistotom duše; izabrao je život – život pun vrlina, poštenog rada, morala, život sa ciljem, diskursom i vrijednostima. Izabrao je da živi jednostavnim, spartanskim, usamljeničkim životom, tiho, mirno, spokojno. Nije postao sujetan, izabrao je da ostane kraj skromnih i prezrenih i uvek ih je divno predstavljao u svojim djelima. Među najpoznatijim pričama Papadiamantisa, pisca i cara “njegovog ružičastog ostrva”, često se spominje prirodni ambijent Skiatosa, klanaca, gudura, visina, sa različitom vegetacijom. Često se nazivaju i njegovim morskim formacijama, sa bezbroj malih luka, stijena i podruma, litica, pećina, ostrva, pješčanih plaža. Ove nezaboravne uspomene iz djetinjstva dominiraju mišljenjem Papadiamantisa i čine ih kratkim pričama, obogaćenim njegovim religioznim iskustvima i patnjama, zločinima, siromaštvom. Negovi heroji su ribari, seljaci, sveštenici, imigranti, neženje, jadne udovice, lijepa siročad, ali i zle vještice i razni učenjaci.
Kada nije napravio umjetnost u sjećanjima iz djetinjstva, uzeo je svoje podanike iz života siromašne Atine. Supstrat je obično religiozan. Spoljašnje okruženje je opisano sa istinskim obožavanjem prirode. Ali postoji i akutni psihološki opis, prodoran pogled u dubine mentalnog svijeta heroja, koji je ostavio toliki utisak, kako u njegovim kasnijim godinama, tako i u njegovoj eri, da su ga mnogi uporedili sa Dostojevskim. U početku je suzio svoju etnografiju i tehniku, pa se smatralo da je inicirao kratku priču u Grčkoj. On je svoj rad pripisao takvom kvalitetu da ga je postavio kao protagonista grčke proze . Njegove inspiracije, hranjene iz memorije, prožete su poetskim estrusom i magijom govora. Njegovi heroji, jednostavni, skromni, grafički mučeni, postaju jezgra svojih dramatičnih sukoba sa životom. Pisac je inspirisan vibracijom i žarom najobilnijeg humanizma. Međutim, polako je pojednostavljivao jezik, stvarao više ljudi, a neposredno prije smrti napisao je kratke priče u učionici . On prepoznaje poetski stil, plodnu maštu i religioznu pobožnost, koja ga je pratila iz djetinjstva. Ona nije ograničena samo na opisni šarm, već ulazi u dramu ljudske duše. U svojim slikama, sa istim šarmom slikarstva, bilo u Egejskom moru ili u siromašnoj Atini, on inspiriše dah svoje lirske uzvišenosti, uliva svoj vizantijski misticizam i lišava nježnost njegove hrišćanske ljubavi. Iako je uopšte njegov život izgledao nepredvidiv, volio je usamljenost i izolaciju i nije lako sklapao prijateljstva. Volio je živjeti u zatvorenom prostoru svijeta i tražiti duhovno olakšanje crtajući svoje uspomene u svojim pjesmama i poetski govoreći prozu u svojim raznim kratkim pričama, koje oživljavaju stare legende o njegovom ostrvu. Papadiamantis je napisao više romana kao što su „Oko lagune“, „Vrt bez granica“ i „Ljubav na snijegu“. Nikada se nije oženio. On je bio stidljiv i povučen čovjek, kako svjedoči nekoliko njegovih postojećih fotografija, čovek koji naizgled nije od ovog svijeta, uprkos njegovim akutnim zapažanjima. Uprkos svojoj introspektivnoj prirodi, imao je mali krug bliskih prijatelja, uključujući Pavlosa Nirvanasa i Janisa Vlachojannisa, poznatih atinskih pisaca koji su u različitim prilikama preuzimali ulogu književnih agenata i pomagali mu u teškim vremenima.
Papadiamantis je umro 2. januara 1911. nakon što se njegovo zdravlje pogoršalo. Njegova sahrana se obavila u velikoj žalosti svih ostrvljana. Sa vijestima o njegovoj smrti, žalost je postala panhelenska. Neki pjesnici su komponovali hvale vrijedne radove (Malakasis, Porfira, itd), a književni časopisi tog vremena izdali su počasna izdanja posvećena uspomeni na njega. Izdavačka kuća Fekus, ubrzo nakon toga, počela je objavljivati njegova djela koja su dostigla jedanaest svezaka. Godine 1924. Eleftheroudakis je objavio njegova djela sa nekoliko neobjavljenih kratkih priča. Godine 1925. održano je otkrivanje njegove biste u Skiatosu, dok su u novinama Eleftheron Vima objavljene njegove posljednje nepoznate kratke priče. Godine 1933. održali su se pred njegovim poprsjima govori o njegovom radu, uz prisustvo i učešće četiri stotine francuskih intelektualaca koji su posjetili Skiatos, kao i stotinu pedeset grčkih naučnika i drugih obožavaoca njegovih djela. Papadiamantisove kratke priče su počele da se objavljuju na francuskom, a mnogi francuski helenisti bili su više uključeni u njegov rad. Godine 1936. George Katsimalis je pripremio prvu bibliografiju, dok su grčki pisci počeli sistematsku kritiku njegovog rada, ponekad pozitivnu, a ponekad i negativnu. Iako je bibliografija o njegovom životu ogromna, kako po obimu tako i po raznovrsnosti, ozbiljne kritike koje proizlaze iz objektivnog proučavanja njegovog rada ne postoje do 1935. godine.
Izvanrednu knjigu o Papadiamantisu napisao je Michael Peranthis, pod nazivom Cosmocalogeros, koji prikazuje život pisca u obliku zavodljivog romana. To je knjiga koja je, s obzirom na istorijske podatke, napisana privlačnim stilom, poetskom aromom, kreativnim disanjem i pravilnim razumijevanjem rada Papadiamantisa.
Nakon objavljivanja njegovih “Odgovora” kritika, koja ima sav rad autora, pokušava da interpretira njegov rad na svim stranama. Tako se rad nastavlja i to je najveća pretpostavka nacionalnog značaja rada Papadiamantisa. U svom radu Papadiamantis govori o vrlini i zlu, o borbi za egzaltaciju grčkog naroda, o hrišćanstvu koje za njega nije samo slijepa vjera, to je sistem života i istine. On takođe govori o političkom izgledu svog vremena i predlaže mjere za moralnu obnovu, mjere za obrazovanje, razum logike i istinsko oživljavanje obrazovanja, živim duhom narodne tradicije. On predstavlja patriotu očima svoje duše, pretvoren u slavna vremena. Pokazao je u svim tonovima svoju grčku dubinu, svojim najdubljim studijama antike, aleksandrijske ere, vizantijskog doba Grčke. U svom idiosinkratskom jeziku, koji je svojim stalnim razvojem došao do krajnje popularnog govora, uprkos protivljenju ekstremnim razonodama, predstavio je religiju zasnovanu na principima ranih hrišćana. Podržavao je duhovnu regeneraciju sa jedne strane, dok je s druge blisko povezan sa tradicijom, pokušavao da je oživi. Daleko od naučnika, novinara i društva njegovog vremena, opisao je slikovitim malim kapelama, jednostavne i nesalomljive ljude naroda, prirodu, usamljenost i tišinu, mentalnu i duhovnu izolaciju, govoreći o svim ljudskim vrijednostima.