O knjizi poezije ’’Ostajem u pjesmi’’ Branke Vojinović-Jegdić

Branka Vojinović Jegdić: OSTAJEM U PJESMI – zbirka poezije,

Izdavač: Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika „NEKAZANO“ – Bar 2019.

PRILOG GNOSEOLOŠKOM EMPIRIZMU

Poezija, pre svega, prati premise života ili pak njima pripodobljava snove, želje i neizvesnosti. Ona upošljava unutrašnji duh, budi ga i biva mu oslonac svojom rasvetnom ulogom. U njoj tek, moguća je transmisija stanja koja su je „prizvala“ ili je darovna moć smeštena u  našu mislenu nutrinu. Samo sa njom, poezijom, moguć je skok u maštu, koja nije tako bezazlena jer, i ona traži put da oživi. Zato je pesnička mašta u svemu privilegovan čulni agens, ona ima i neobičnu ulogu predočavanja i nadu u povratak. Odakle se pesnik vraća? Iz prostora koji ne drži njegovu volju, ili je tamo mimo svoje volje.

Pesnikinja Branka Vojinović Jegdić je svojom knjigom „Ostajem u pjesmi“, izbirljivim rečima, hodalicama, koje su dobar „korektor iskustva“, pokazala da ume misliti a misao je duboka i tranzitna snaga koja nas pokreće i u tom kretanju odbacuje ono što nam čini neugodan teret. Otuda i „Tavani i izlasci“ (prvi ciklus), prvo zavičajna („Tavani“, Zoranu Raoniću), potom ona „nadom ogrnuta“ ali bez ikakve ljutnje na protok vremena: „Ljutnju posiječem mačem razuma.“ Nostalgija, sama sobom otvara ladice inspiracije u kojima je još svež glas majki naših „sa prozora (što nas) dozivaju“. Kratak je dan u doba odrastanja, a mnogo je toga sada što se domišljato otvara kada se „zavrti točak sjećanja“. Branka nema dilemu šta iz tog sećanja uzeti ponovo, ustvari sve to kao da pritiska na vrata njenih emocija i bljesne slika po slika a one, nekim svojim redosledom zauzimaju svoje mesto: „Zabrđe“; „Vodeničar“; „Nasleđe“… I da se razumemo, Branka je u nasleđe primila duhovnu pouku i sada je ovde sonetno saopštava u posveti ocu Ranku Vojinoviću, nastavljajući tako liniju pamćenja: „Kako godine grabe pregršti života/ Ja sam sve više nalik tebi…“ Iz te koreografije iskustva pesnikinja nastavlja liniju duhovnog trajanja svodeći sve to u dobre poetičke vibracije: „I drvo sada gledam drugačije.“

I Branka ima svoje „Dileme“ (novi ciklus) zapitana da li je „sjenka“ koja je prati, njena sopstvena senka, i zato je u izvidnicu poslala „oprez i strah“. I dok traje neizvesnost nju pohodi „nezvan gost“ pa elegično pevanje („Obilježena“) je, ustvari, njena borba za svoj krst kojim se vizira trajanje i opiranje bolu koji je uvodi u magnovenje.

U njenoj pesmi „Brodolom“ prepoznajemo onu liniju pevanja pesnika Pauna Petronijevića koji je našao „dno neba“, iz čijih se prostora ova pesnikinja izvlači nalazeći razrešenje svake sumnje u život, u ishod pred pitanjem: „Ko zna hoće li me biti sutra?“ Nesigurnost je na razboju vremena upalila belo svetlo koje dopire do gornjeg neba. Belina je otvarala vrata za „odlazak“ tamo gde se „ni prilog ne nosi“, i pesnikinja se epitafno ispoveda u pesmi „Brežuljak“ u strahu da je u nekoj nepredvidljivosti ne prevari omrklica. Srećom, iza beline dolazi svetlost koja zumira ono što bi bili mozaici proteklog, često izgubljenog, vremena. ,,Kada bih mogla Vratiti izgubljeno vrijeme Napravila bih mozaik I uramila ga,… Kad se probudim Da me opomene“. Prozračenje u ovoj poeziji čine mudrice, svođenje svega na esenciju sažetka, gde se u tek jednom, do dva kratka stiha može smestiti čitav kosmos asketskog poimanja: „Imam kapu neba/ i širinu druma.“ Ma koliko mozaički osporavali onu tvrdnju, o žurbi, o pokretu, o odlaženju, dolaženju ili bežanju, život je, ipak, samo čekaonica da nam se skroji kaput. I taman ga obučemo, otvara se pitanje proročanstva Maja o apokalipsi: „Hoćemo li konačno skinuti kaput?“ Pesnikinja, dok još drhti od te scene, koju ona jasno vidi, brine o pesmama kojima je „gradila krila“, da ona ojačaju i kako bi pesnička misao nadrasla sve paradokse života. Jer, „ako dublje sagledamo život, vidjećemo da se on kreće linijom strmih obdanjenja(…) provalije i uzbrđa čineći reljefnim čovjekove egzistencije.“1 Uznemireno pesničko ja kao da se pita; da li će iko uspeti da pročita ne zapisane pesme, njih je odviše („Zaboravnosti“). Ta briga se temelji na suvislosti neoprostivog zaborava: „Zaboravila sam i papir.“

Ipak, do večnosti se može „Drugačije“ (završni ciklus), to jemči osmeh iza koga se krije  poverenje u ljubav prema svetlosti i svetosti: „Kupi mi jedan veliki osmijeh/ Al onaj što vječno traje.“ Taj osmeh, dragi znak, razlog je za kucanje na vrata „zaključanog dana, kada je java u pitanju, ili na vrata radnje da pita „da li su sve želje rasprodate“, kada je pak san u pitanju.

Zrači iz ove poezije dobrota, uprkos elegičnih nijansi koje su logiku stanja, skrajnuli iluzijom samog naslova knjige – „Ostajem u pjesmi“. Pesnikinja iz lomljivog života izvlači mozaike koji opstaju ne skrivajući ni one koje je trebalo „servisirati“ umećem duha. Taj duh čuva i ovu pesnikinju od performansa stalne slutnje. Ipak „život je neprikosnoven“.2 Zato je „Ostajem u pjesmi“ životna priča Branke Vojinović Jegdić, u kojoj pesma dubi projekciju nade, ona je oslobođenje od unutrašnje teskobe.

„Ostajem u pjesmi“ je pesnički zrela knjiga, po malo besedničke milosti, misaono jedrog stiha, bilo da je on slobodan ili je u vezanoj formi. Ona se personalizuje u jeziku srpskom kroz izraziti vitalitet, sa svojom filozofskom okosnicom. Svaki emotivni nanos Branka je regenerativno svela u smislenost kao empirički korelat. Sve je, dakle, doživljeno i prepevano iz iskustva, sada su te činjenice živa poezija koja može biti i prilog gnoseološkom empirizmu.3

Dakle, ovaj povratak je iskustvo kroz koje je prošla pesnikinja predajući svojoj poeziji sve „indikate za njihovu motiviku“, da se razume „usud“ i spoznaja „večnosti“ ka kojoj teži poezija uopšte. Zato je ova knjiga, u tom smislu, važan poetički urez.

Milijan  Despotović

Požega

1) Žarko Đurović: „Etička pisma“, Interpres, Beograd, 2008, str. 80.

2) Isto, str. 87. 3) Xon Lok je osnivač gnoseološkog empirizma a metodološkog Fransis Bekon (empirizam – iskustvo) koji su smatrali da se svako saznanje zasniva na iskustvu.

SKENER (ZA) DUŠE

Knjiga poezije ’’OSTAJEM U PJESMI’’ BRANKE VOJINOVIĆ JEGDIĆ

Brankin univerzalni, kosmopolitski i sveljudski pjesnički put slijedi i potvrđuje u potpunosti sljedeću misao poznatog glumca, interpretatora/kazivača/recitatora stihova, ali i pjesnika Rada Šerbedžije: ’’Nijesam pjesnik već emotivno biće’’

Dovoljno je pogledati bio-bibliografiju BRANKE VOJINOVIĆ JEGDIĆ pa odmah zaključiti da je riječ o rođenoj pjesnikinji koja je ozbiljno i odgovorno prihvatila svoj pjesnički poziv, spremna na stalno čitanje i pjevanje, usavršavanje i traganje, svjesna da samo tako može na pravi, pjesnički, način odgovoriti svim životnim izazovima, a van toga cilja – svakodnevicu sa ’’malim’’ i ’’velikim’’ temama simboličko-šifrovano izbrusiti do umjetničkog i pjesničkog sjaja – autorkinja i nema razloga i svrhe da živi. Toliko i tako kvalitetne, žanrovski raznovrsne, sa mnoštvom nagrada i priznanja, poetske sage i rezultate mogla je i može da gradi isključivo stvaralac koji je potpuno zaokupljen, predan i posvećen poeziji, književnosti i umjetnosti.
U svojoj novoj zbirci poezije koja bi se mogla okarakterisati kao misaona poezija/lirika, autorka pjeva ne o vedrim, radosnim danima, njih je vrlo malo, već o crnom svijetu i crnom životu – ’’Crni  dan  širom  otvorio  vrata / Guta  me  kao  zvijer  svoj plijen’’ – koji je pjesnikinji kao bumerang, kao naličje došao nakon svih njenih početnih nada, snova i planova u đetinjstvu i ranoj mladosti. Branka je od onih pjesnikinja koja životne ritmove pretvara u pjesničke rime. Ona nas vraća u đetinjstvo i svijet ’’zadnje pošte’’, a ko se ne sjeća od tim prošlim vremenima pripadajućim generacijama pisama i razglednica sa posljednjim pasusom đe piše ’’Zadnja pošta…’’. Crna Gora je bila sve do nedavno pretežno ruralno društvo da bi odjednom sela opustjela i praktično nestala. Ova zbirka pjesama je povratak njenog tvorca na mjesto i u vrijeme rođenja pjesme i pjesnikinje, stihotvorstva i opore i gorke životne odiseje, ali i prvih proplamsaja duše, svjetlosti, iskrenih i nepatvorenih, autentičnih doživljaja i sreće. Ima tu autentične atmosfere koja podsjeća, pridružujući im se, na mnoge nezaboravne stranice slavnih knjiga čuvenih svjetskih autora. Ili pak one podsjećaju na Brankine opise pljevaljskog zavičaja, đetinjstva provedenog pored Tare i dana njene mladosti.
Pjesnikinja ’’recituje  svoju,  krvlju  pisanu  poemu’’ za čiji moto je izabrala sljedeće stihove: ’’ŠTA JE PJESMA KOJA SE NE ČITA / DO STANICA POSUTA PRAŠINOM, / ŠTA JE PJESMA KOJA NEMA JEKU / DO GNIJEZDO DAVNO NAPUŠTENO, / ŠTA JE PJESNIK BEZ RIJEČI HVALE / SAMO JEDNO ZRNO ODNIJETO.’’ Čak i tada kada se vraća srećnim vremenima đetinjstva i rane mladosti, ona skicira i daje kroki izvjesnih sjenki, biljega tame, mada su oni izvor pjesničkog nadahnuća i inspiracija za mnoge divne stihove u ovoj pjesmi. U njima buduća pjesnikinja kao da je već na izvoru svog života pokazala dubinu svoje ranjive duše, do koje amplitude i recepcije bola će ona biti u svom kasnijem životu sposobna da osjeti sve vibracije osojnih (može se čitati ne samo kao geografsko-prirodni izraz koji govori o prisustvu ili pak odsustvu sunca već i kao moralno-etički pojam, u smislu osojne, hladne, sebične, od soja daleke osobe), odbojnih i ljudskosti tuđih i dalekih strana života i suoči se sa svim njegovim izazovima.
Duše Brankinih junaka izbrazdane su i pune jaruga, klisurina i tamnih mjesta. Kada bi postojao skener (za) duše, sve bi se to lijepo viđelo. I poneki osmjeh, ipak, kao ideal i ideja-vodilja. Jer, kao što jedan od Brankinih likova, ’’Božijih ljudi’’ (a svi smo to – Božija đeca), oriđinala (a svaki je čovjek original bez duplikata), samo njen a sada i naš (kada je prošao kroz njeno poetsko tkanje) vodeničar, ’’bijeli čovjek’’ – makar nešto da bude suprotno od crnog života i svijeta o čemu Branka pjeva – za  ’’ujam  samo osmjeh  uzima’’, tako i Branka za ’’pjesnički ujam’’ od nas, čitaoca, samo isto to, osmijeh uzima, potrebuje i zahtijeva. Ništa više. Njoj je to sve. A kada ona to tako ispostavlja i živi, ona sa tolikim i takvim dosadašnjim bremenom i negativnim saldom protekloga, moramo joj odgovoriti i pozitivno prihvatiti njen stav sa dušom. Osmjeh je to skupo plaćen, sa najvišom cijenom koja se daje i može dati za nakupljenu noć svekolikog jada, bola i čemera. Zato mu se mora vjerovati i prići, oslušnuti riječi iz kojih izvire i u koje utiče, kao rijeka ponornica koja se javlja na izvoru i na ušću – ono između se traži u tajnovitim i neispitanim, nesigurnim i zaumnim predjelima pomoću naših nesavršenih umjetničkih alata i saznajnih oruđa, kao što je uostalom sve ljudsko nesavršeno, nepresahlih i nikada dovršenih čudesnih poetskih ekspedicija –  kao što je to bio i Brankin život, sa divnim đetinjstvom i ranom  mladošću i sa današnjim sazrelim životnim iskustvom proizašlim iz u međuvremenu žestokog i tragičnog rvanja sa tim istim životom kojega niko na svijetu nije ukrotio, jer i na njegovom početku i na njegovom kraju stoji velika nepoznanica i ništavilo, jer niko ne zna odakle se upućujemo i kuda idemo, a sve što je tu, što je rođeno, mora da odživi i proživi svoje, što mu je dato i suđeno, i da sa svime time opet nestane tamo valjda odakle je i došao, u vječnost, sada sa rezultatom koji se mjeri na tasu sudbine i svega onoga što je čovjek uradio ili pak mogao a nije ili nije u potpunosti… Brojne su i sa velikim nijansama sve ove i slične rezultante životnog preispitivanja svakog čovjeka na kraju njegovog ovozemaljskog puta, a Branka je u punom stvaralačkom zamahu i ona to ne krije, i ne treba da krije, a to se i ne može skriti već se ispoljava sa pregršću poetskih darova što i ova njena knjiga dokazuje.
Ima u ovim stihovima izvanredne poetske reljefnosti i iznijansiranosti u slikanju portreta njihovih glavnih junaka. Posebno se izdvaja u ovom smislu, čini se, pjesma sa naslovom ’’ĆIPRAN’’: ’’I  niko  nije  znao / Šta  znači  mu  ime. / Pričalo  se / Da  je  postao  čudan / Od  mnogo  knjiga, / Da  stalno  sanja / Kolone  brojki  i  slova / I  da  se  budi  umoran. / Samo  sam  jednom / Srela  njegov  pogled / I  još  uvijek  nosim / Dubinu  tih  mrkih  jezera.’’ I dok ’’kleše(m)  pjesmu  mjesto  spomenika’’, na ’’malom  brežuljku, sred  šumskog  čestara / Odavno  je  moja  iskopana raka’’. I ipak – koliko samo puta treba i mora se reći u analizi ove knjige ’’ipak’’, ’’uprkos svemu’’ i slično – pjesnikinja ’’OSTAJE(M) U PJESMI’’ (naziv jedne od pjesama) i kaže: ‘’Tako  svoj  krst  nosim / I  kletva  mi  je  drug, / Na  sva  stradanja / Osmjehom  prkosim / Dok  čekam  da  život / Zatvori  moj  krug.’’
Kao na terazijama negativnog i pozitivnog salda, poslije prvih bajkovitih dana u rodnim Pljevljima i Zatarju, našla se i pjesnikinja i do danas pjeva upravo o tom podizanju i spuštanju tegova što znače život i sve ono što se kao njegov rezultat potvrđuje ili ništi. Odnoseći u svojoj duši svu dušu svog zavičaja i Branka se otisnula u ’’veliki svijet’’ iz koga kao da nije mogla izaći bez posljedica i tragova na svom osjetljivom poetskom i umjetničkom biću. Danas se vraća i svojoj i duši rodnog grada, a po znakovitosti, simbolici i uspjelosti ovih pjesama i duši svih nas, jer da nije jedna, univerzalna i zajednička, ne bi se ni zvala duša. Kako što ističe filozof ser Isaiah Berlin da je sve u svijetu ono što je – sloboda sloboda, a pravda pravda, čast čast, poštenje poštenje, dobro dobro ¬– tako i na pitanje što je duša možemo odgovoriti, odnosno samo ponoviti tu magičnu i čudesnu, mnogoslojevitu a ipak tako jednostavnu riječ od četiri slova. Zato je valjda svi i prepoznajemo kod svakog i u svakoj prilici kada je zapravo o njoj riječ, kada se kao takva i pokazuje i osvjetljava i unutar sebe i prema spolja, vani, jer duša je svjetlost, ona je suprotnost svemu što je mrak i zlo, samosvojna i laka i teška za prihvatit i ponijet (ali ne pod mišku već duboko u sebi, kao još jedan djelić i svoje vlastite duše na neizvjesnom daljem egzistencijalnom putu). I zna Branka da se toj i takvoj duši, našoj duši, mnogo toga zatire, potire, udaljuje, izbjegava, slabi, vara(ka), produžuje, a ona bi htjela da duša živi sada i ovđe, pa zato i moli, i kumi, i zove, i pruža pomoć, i bodri bratski i pjesnički, drugarski i ljudski, u pjesmi TAVANI posvećenoj Zoranu Raoniću, u kojoj kaže: ’’Ne  moraš  čekati  toliko / Da  bi  napravio   brvnaru u  Tavanima / Napravi  je  već  ovog  ljeta / Pa  da  se  okupimo / (mi  što  smo  još  ostali) / I  da  gledamo  nebo.’’
Pronašla je pjesnikinja ponovo osmjeh, makar koji i ne naliči mnogo ili nimalo na onaj njen negdašnji, na početku njenog puta o kome govori i u ovoj knjizi poezije. To na kraju i ne može biti isti osmijeh nikoga pod kapom nebeskom, pa ni njen. No, veliko je, zaista veliko s obzirom na sve što je prošla i doživjela, dakle, uprkos svemu, što je opstala i što opstaje i dalje na svom pjesničkom i životnom  putu, uporna, nesalomiva, misaona, emotivna, umna, mudra i pjevljiva, upravo sa tim svojim nepatvorenim i samo njoj pripadnim osmjehom, jer da nije tako ona ne bi bila danas tu đe jeste, i ne bi ovako pjevala i ne bi nas posluživala sa ovolikom gozbom i čašću svoga poetskog bića, dara ali i djela, i ne samo takozvanog ’’ženskog pisma’’, jer iz mnogih njenih pjesama izvire muška snaga, energija i emocija, čak i bol, i način mišljenja i pjevanja. Podsjećaju tako Branka i njene pjesme na Milana Rakića i na njegovu čuvenu i neprevaziđenu ’’Jasiku’’.  A to znači i može značiti samo jedno – univerzalnost pjesničkog i umjetničkog  glasa, usudio bih se reći jedinstvenog i nerazmrsivog, nepodijeljenog ni po rodu ni po polu, ni po naciji ni po vjeri, Brankinog ljudskog krika što odzvanja cijelom našom Planetom, cijelom jer njoj i pripada i po temi, i po ’’Dilemi’’ (naziv jednog ciklusa), i po obuhvatu poetske građe, i po dubini zahvata, i po emocijama duše…
I ma koliko bila univerzalna, ova se poezija teško može odrediti, sagledati i ’’objasniti’’ manje-više ustaljenim i (opšte)prihvaćenim kategorijalnim aparatom naše tekuće književne kritike (osobito naše!), ne zato što taj i takav kategorijalni kritički diskurs promašuje i ne vrijedi, već što je zajednički i opšti, poput opšteg mjesta, te što pokriva prilično rastegljiv, različit i raznovrstan poetski da-mar bez obzira na nesumnjive im zajedničke i brojne koordinate. Ali, poezija Brankina je odveć samosvojna, posebna i ne-premostiva, rođena i brižno odnjegovana i odnjihana pod jedinstvenom zvijezdom koja joj je dosuđena, da bi mogli prihvatiti taj doduše nesumnjivo brži i lakši put njenog ’’apsolviranja’’. Zato joj je dakako potrebno prilaziti na drugačiji način, kao što su i ona sama i njena poezija drugačiji, iz nje same, iz njene sopstvene životne i književne galaksije polagano ići ka središtu njene tame/nade, ka srcu i duši njenog pjevanja.
Pjesnikinja daje negativan registar svega onoga što joj tragično zamagljuje i otežava, čak i uništava i onemogućava pun stvaralački život. U tom crnilu skladište duše koje navodi i prezentuje – ali i u kojem pretražuje i ispituje, ruje i rovari, nalazi i gubi – ipak je praćena, zaštićena i ogrnuta nadom, a to znači  i dušom i osmjehom. Jer, uprkos svemu – uprkos tome što ’’Okrutni  Gospodar / Ogrće  me  svojim  zagrljajem  tame’’ – pjesnikinja poručuje: ’’OSTAJEM U PJESMI (naziv jedne od pjesama) ogrnuta osmjehom i nadom!’’
Dakle, iako je u jednom trenutku i ona bila sjenka, ’’Postah  samo  sjenka’’, nije se dala i pobijedila je samu sebe i svoj trnoviti životni put. Pjesnikinja, ipak, pronalazi zračak nade, snage, svjetlosti, života i opstanka (’’Grozničavo  poteze  prave  smišljam / Kako  strahovima  da  dam  mat’’; ’’Mačem  hrabrosti  ubih  kukavičluk’’), jer da tako nije, njena pjesnička odiseja ne bi bila moguća. Ili kako Helderlin veli – ’’ u noći su sve krave crne’’. Zato su Brankine pjesme i ova knjiga poezije univerzalni i u toj univerzalnosti je njena možda i najveća tajna snaga i moć, pa i trajnost čak, a to znači da je njeno pjevanje dostiglo zavidne umjetničke domete i da svakako spada u prepoznatljive tokove i rezultate savremene crnogorske poezije. Brankin univerzalni, kosmopolitski i sveljudski pjesnički put slijedi i potvrđuje u potpunosti sljedeću misao poznatog glumca, interpretatora/kazivača/recitatora stihova, ali i pjesnika Rada Šerbedžije: ’’Nijesam pjesnik već emotivno biće’’.
Ova njena najnovija knjiga poezije predstavlja još jedan svečani dan ne samo za Brankin život i stvaralaštvo već i za čitalačku javnost i ukupni savremeni crnogorski književni život.

Goran Sekulović

Podgorica

POETSKI PUT JEDNE BRANKE

Dijete pljevaljskog asfalta koje je radosna ljeta provodilo u ujčevini kraj rijeke Tare, Branka Vojinović – Jegdić u svom biću i u svojoj duhovnoj baštini njeguje sjećanja na te rane dane, kako to čine i brojni drugi, ali ova izrazito lirska duša ih sada pretače u pjesme, u čistu poeziju, da bi ih kao dragulje duše predala u vječno trajanje lijepe riječi zavičaja poznatog baš po ljeporječju.

Svoja najranija sjećanja Branka veže za tu nadaleko čuvenu pljevaljsku čaršiju prepunu avlija sa bujnim ružama i jorgovanima čiji mirisi još uvijek naseljavaju lirske duše sklone malim velikim vrijednostima. To su vremena u kojima je većma bujala mašta i u kojima se na neki način moralo postati pjesnikom, što mnogi ustvari i jesu suštinom svog bića, ali se kasnije naviknu na život, na stege i banalne putokaze svakodnevice, pa postaju otupjeli „građani pokorni“, gušeći u sebi svaku vrstu slobode, pa i poezije kao prvog slobodnog načina postojanja. U slobodu Branka je bježala uskim ali bajkovitim sokacima pljevaljskim, kaldrmom i kockom popločanim uličicama, sretajući zaljubljene, vesele i tužne, ali i „božije ljude“, letjela u igri sve tamo do pljevaljskih mostova koji su davali osjećaj posebne vrste slobode i otklona od učmalosti.

Za vrijeme ljetnjih ferija Branka bi se našla u prostorima seoskog beskraja i bajkovitosti, koji gradskoj djeci uvijek djeluju idilično (a seoskoj samo sa bezbjedne geografske i vremenske udaljenosti), gdje bi davala na volju mašti i nataloženim zimskim snovima, koji bi tu našli bogom dan prostor za ispoljavanje i dokazivanje. Tu kraj Tare, Branka je ostala zapamćena kao bistro i radoznalo dijete koje uvijek „sa sobom vuče nekakve knjige – i čita li, čita.“

Međutim, vrtlog života, po kanonima ko zna kad i ko zna po čijim pravilima i interesima kreiranim, odvode Branku uobičajenim stazama, „koje su od Boga ostavljene“, pa se i ona školuje, zapošljava, udaje, rađa djecu, „sluša“ sve koje crnogorska žena slušati mora (a njih je jako puno), brine o starcima, o kući i kućama (pa i pomoćnim objektima, naravno), dakle – čini sve što i većina drugih  lijepo vaspitanih odiva čini. I to je u redu. E, ali tu ostaje malo ili ni malo  mjesta za poeziju, pa je sužen i zaglušujući prostor za jedno izrazito poetsko biće, koje je kao takvo od Boga dato – i zato izgleda čudnim, nepoželjnim. Taj i tako, po preovlađujućem mišljenju sredine nije baš ni najčistiji, u pameti, naravno.

Zato se Branka svo to vrijeme bavi svime što treba, svime – a najmanje poezijom. Nađe ona i za to vremena i prostora, no to se mora kriti „kao zmija nokte“ što krije. Dokaz je to da se za pravog stvaraoca uvijek nađe neki kutak i da će doći njegov trenutak, njegovih pet minuta. Pjesnikinja tako ispisuje svoje pjesmice krišom i nekako stideće, i ne pokazujući ih nikome, a kamo li da ih objavljuje. Jedva se usudila da se u javnosti pojavi sa jednom skromnom zbirčicom indiukativna naslova: „I tamo me ima“, (MRZ Pljevlja, 1999. godine).

Svo to vrijeme Branku su pritiskale  nevolje, u nizu, u sljedstvenom i dugom vremenskom periodu, ali je ona upravo u poeziji našla spasonosnu tačku oslonca, ili bolje reći otpornu tačku, sa koje je mogla da bar malo odgurne od sebe sve što je u tom trenutku kao sudbina padalo na njena nejaka pleća. Iz svih nedaća Branka izlazi skrhana bolom ali ne i poražena, prkosno odolijevajući svim  zlima, pa kad ju je napala i sopstvena bolest, ona je jednostavno prihvatila i tu nevolju sa saznanjem: Mene je sve najteže već ranije snašlo – tako da me ovo sada i nije naročito strašno! I pobijedila je! Da, upravo pobijedila na polju na kome i mnogo jači posustaju.

Branka tada odlazi u prevremenu penziju i po prvi put (zapravo – drugi put, poslije djetinjstva), postaje slobodan čovjek u mjeri u kojoj joj je moguće biti stvaralac, pjesnik, a to je polje na kome se ona najbolje snalazi. Pobjednik života, životan i živahan, kreće putevima poezije, onako žarko, mladalački, radoznalo, kao neko ko je dugo bio uhvaćen u zgusnutu mrežu života, pa iz tog onda poetska energija potekne vulkanski jaka i djelotvorna. Nataloženo životno iskustvo, prigušena ali ne i ugašena poetska nit počinje da se odmotava i snuje, kao kakvo klupko zakotrljano šarenilom nepregledne livade na kojoj su i božuri biljke života. Jasno je da nije zakasnila, da nije izdangubila, no da je u tom međuvremenu okupljala oko sebe svoje poetske dragulje koje sada hoće da pokaže i drugima, kao dokaz da je pobijedio život i da ono što je istinski vrijedno ne može biti poraženo.

Iz ranijeg stvaralaštva i iz novog rukopisa Branke Vojinović – Jegdić može se vidjeti da je ona u književnost ulazila polako i nekako stidljivo, ne usuđujući se ni stvaralački da kaže i da se iskaže do kraja, kao da je bila nesigurna u sebe i u to što stvara. S pravom rekli bi, jer ovaj novi rukopis potvrđuje, još jednom, da je bitan kvalitet a ne kvantitet i da je za rukopise djelotvornije od svega da „odleže“ negdje u fiokama, kao one starinske voćke u slami. Sada iz perspektive zrele pjesnikinje pune radnog elana, velikog životnog iskustva, Branka nanovo ulazi u književnost, na prilično velika vrata, da tako kažemo. Ne libi se da kaže šta je bilo i šta jeste. U živu poetsku riječ ugrađuje sve svoje uboje, a njih je puno, toliko da ih i ona sama teško može prebojati. Oni najbolniji, sa trajnim biljezima na duši i tijelu, prije svega su gubitak rođenog djeteta, smrti oba roditelja, a o bolestima i gubicima posla da i ne govorimo, pa onda smrti najbližih rođaka sa obje strane – i od roda i od doma, pa na kraju i sopstvena bolest. Sve to je moglo da otrpi i „odlupa“ srdašce jedne krhke jedinice svoje majke i svoga oca, jedinice koja kao da je svojim životom platila cijenu osame svih jedinčadi na svijetu. Nije poklekla, „brani se radom“, rekli bi neki. Drugi bi opet kazali kako ona tako hoće da kompenzuje nešto nečim, treći bi opet vidjeli kako je to ustvari želja da se ostavi spomen na drage i mile, i tako redom, ali šta god da je, sve to zajedno i nešto još više, rezultati njenog spisateljstva su zavidni, i da ostaju kao trajna vrijednost. Poetska svjedočanstva i poezija u najizvornijem njenom značenju, su nešto što sigurno ostaje, a kojim prostorima će sve to dometnuti, zavisi opet od niz drugih faktora koji s poezijim imaju malo ili nimalo veze. Autorkino biće nije odoljelo bolesti, ali je i bolest u ovom slučaju dobila uzvratni udarac, pa i koju čvrgu pride. Jer Branka svojom poezijom stvara nove svjetove, nove poetske živote, koji moraju imati svoje mjesto, i imaće ga. Ona mora da radi, da stvara, jer ona je rođena pjesnikinja, umjetnička duša iz punih usta rečeno. Pjesnikinja sebe poistovjećuje sa pjesmom i u njenoj moći trajanja vidi opštu nadu opstanka. Ona se nada da se u pjesmi može preživjeti. Može, kažemo autorki, ali i sebi, podržavajući je, iako ove pjesme nije lako čitati, zbog dubine i oporosti bola koji grebe brazde i po našoj stvarnosti. Po nekad se iz nekih stihova učini kako se pjesnikinja oprašta sa  životom, kao i svi mi, uostalom, ali ona se zapravo „varaka“ sa prolaznostima ali sa jasnom nadom da se iz svega mora izaći kao pobjednik.

Branka Vojinović – Jegdić, bol svoj i drugih, snagom svoje ličnosti i od Boga datoga dara, pretvara u običnost, u nešto što se nije željelo ali je došlo i naše je, i moramo ga otrpjeti, i trpjeti, ali i ispratiti. Ona dokazuje da čovjek mora u sebi pronaći neke rezerve sa kojima će uvijek jak i uspravan izaći na biljeg nedaći. Ona ni radost ne prima kao mamac kojim se život zavodi  na staze ubrzanja, već kao blagodat koja se mora trošiti polako, na kašičicu, kao lijek kakav, jer to ne dolazi u velikim količinama, pa se mora rasporediti i na sve te nevesele dane. Kod Branke je radost stvaranja najviši oblik radosti, i ona joj pristupa sa sviješću da je poezija u svemu oko nas, ali najviše, ili možda isključivo u nama, pa se ona u okolnom samo ogleda i reflektuje, da bi se oplemenjena vratila poetskom biću. Da nije tako, zar bi pjesnik mogao biti pjesnikom u svim okolnostima u kojima se nađe, što se bezbroj puta potvrdilo.

Teško je reći da je neki pjesnik originalan (a šta je to što bi  u ovo vrijeme moglo biti orginalno?), ali ima ova poetesa mnoštvo značajki koje njeno stvaralaštvo čine drukčijim i prepoznatljivim u moru danas prisutnih stihotvorstava. O svemu ćemo svakako čuti stavove kritičara, koji će se ovom zbirkom, izvjesno je, baviti, ali čitaoci mogu računati na poeziju, čistu, iskrenu, ljudsku. Mogu računati na liriku poteklu iz dubina jedne ranjave duše, pisanu srcem koje „cuka“ ritmom života svekolike stvarnosti, i zato je taj kardiogram čudan i neviđen do sada nigdje. Zato ova poezija nikoga neće ostaviti ravnodušnim (a zar to nije glavna snaga poezije), ni nostalgičare, ni zanesenjake, ni veseljake, ali ni one ranjive i ranjene odavno. Ovi poslednji će možda u ovim pjesmama naći utjehu, prvo – jer ima još negdje neko, a drugo – da je neko vidio svijetlo na kraju tunela, pa kad je neko – zašto ne bih i ja.

Ova knjiga jeste pisana i srcem i dušom, iskustvom i (sa)znanjem, bolom kao preovlađujućom činjenicom, ali i sa nekom prigušenom (pritajenom) radošću, koja kao da jedva čeka da bude oslobođena ispod rastresitog tereta koji tako dugo pritiska jednu tananu dušu. Zato u sljedećoj Brankinoj knjizi očekujemo više radosti i vedrih tonova. Oni će biti rezultat ljepših dana u životu poetese. Doći će oni po logici smjene dobra i zla, vedrih i tmurnih dana, i tako to. Hvali joj još samo malo snage ili odlučnosti, da iznad sebe rastjera one mutne oblake, i eto njoj, a onda i nama, ona vedrija starana poezije i pjevanja, život da bi vedriji bio. Znala je to Branka i do sada pa ne sumnjamo da će tako biti i  opet. To je već najavljeno ovom knjigom pred nama. I ne samo njom, već i autorkinom intenzivnom saradnjom sa književnim svijetom u okruženju. Otišavši u penziju, od mnogih obaveza Branka je samo predahnula, pa se odmah „zarovila“ u internet, u knjige i časopise, našla se sa velikim i malim piscima, sa prijateljima po duši i po peru, i krenula u ozbiljnu ekspediciju osvajanja novih svjetova i novih nedostiga. Pojavila se u mnogim od tih pisanih i elektronskih glasila, ušla u neke izbore i antologije, priredili su joj stvaralačke portrete, postala je značajna pojava u tim krugovima, krugovima ne baš bilo kojim, naprotiv. Nevjerovatnom brzinom učila je, od svega po nešto a o književnosti najviše, o poeziji posebno, o estetici i etici. A tek o životnim mudrostima šta je saznala, ona koja je gledala nesreći u oči, ona koja je dobro shvatila i iskusila sva ograničenja ovostranog života i sve mogućnosti onostranog, a pogotovo one na tim spojevima koji su ponekad jači i od samih tih svjetova.

Posebno je zanimljiva Brankina korenspodencija sa raznim stvaraocima, gdje se iz nekog njenog komentara, zapažanja, da vidjeti koliko se radi o osobi pune stvaralačke zrelosti i snage, osobi jake intelektualne samopouzdanosti, o dami koja je morala biti prirodno jako inteligentna, da ne dozvoli da bude poražena i klonula, već, naprotiv, neko ko može biti uzor u borbi protiv svih sila zemaljskih i nadzemaljskih.

Da bi smo ilustrovali naprijed rečeno – nudimo ovdje nekoliko  stihova iz ove zbirke, skoro nasumice uzetih, jer njih je puno, ali koji na uvjerljiv način dokazuju da se radi o ličnosti, ako ne izuzetnoj, ono svakako posebnoj, i da se radi o pjesniku veće poetske snage:

„Samo sam jednom/ srela njegov pogled/ i još nosim/ dubinu tih mrkih jezera…“

(Pjesma „Ćipran“, mjesni „božiji čovjek“)

„…na oluje svikla …kao korov bujam …“  „Odavno se ovdje ni o čem ne sniva…“

(„Početak“)

„Nema ni srca/ u koji bi se/ zario nož…“

„Njoj je sve jedno/ ona je samo sjenka“

(„Sjenka“)

„ … Moje vječite uzdanice/ nadu i čežnju“.

(„Tamna strana“)

„Oprosti mi, Bože, evo ja priznajem/

Sve grijehove koje počinila nijesam“.

(„Priznanje“)

„Klešem pjesmu mjesto spomenika..

Tu je davmo zaspao i moj mali sin…

Prekorno me čeka – a ja okasnila…“

(„Brežuljak“)

„Bježim/ od razgolićenih pogleda/ i neizgovorenih riječi/ što bride jezik“.

(„Promašaj“)

„Rečenico, hajde pomozi mi,/ stavi se u vir poezije.“

(„Posrnula pjesma“)

A negdje kaže i to: „idem, pjesmo…“

( ,,Zbogom“)

Zato ona hoće da: „…ostanem u pjesmi/ i više ne skitam“.

(„Lutanje“)

„Svitanja su me često nalazila/ sagorelu od stvaralačke vatre …“

„…Ako uspiješ da me shvatiš/ Riječima ovim dodijeli drugu ulogu …“

(„Amanet“)

„Kupi mi jedan veliki osmjeh …“

(„Osmjeh“)

Da, Branka Vojinović – Jegdić naručuje osmjeh! I imaće ga  i to džabe, jer se konačno izborila za njega. Iz zadnje pjesme  u ovoj knjizi, „Vjerovanje“, ona dolazi do saznanja da se i u snu može živjeti i opstati, ali da iza sna dolazi java, a poslije dobrih snova i ona će biti bolja.

Zbog svega rečenog i neizrečenog, sigurno je jedno – ovo je duboko pljevaljska knjiga, ali i taranska, ali i podgorička, i više od toga, jer je iz ličnog i lokalnog Branka Vojinović – Jegdić dosegla do univerzalnog, a zar to nije najbolji dokaz da je u pitanju poezija značajne vrijednosti. Ona negdje kaže i to: “Kad zapjeva mi pjesma …“! Pa zapjevala je. I mi sa njom.

Zoran Raonić

Pljevlja