Redakcija Alen Talić
Zašto ja?
Mrzim kada su mi misli jače od riječi. Teško je objasniti egzistenciju u četiri zida, ali ću pokušati da što bliže dočaram kako je zbog bolesti biti prisiljen provoditi život u krevetu. To se, doslovce, može poistovječiti sa pravim zatvorom. Zatvor u kom postoje određene povlastice, ali i dalje si zatvorenik, a nevin. Dani, mjeseci provedeni u jednoj te istoj sobi, jednom te istom krevetu, sa jednim te istim tegobama. Život kao svaki drugi, a opet drugačiji i pretpostavljam, nije za svakoga. Cijele dane ležati, uvijek biti u pozadini, zaglavljen, nepomičan, često izdržavati fizičke bolove. Sve to te učini jačim, otpornijim, ali može i da te slomi ako nisi pažljiv. Posmatraš kako drugi izlaze, žive, rade, vole, ljube – možda ih muči ponešto, ali predahnu bar onaj sahatak dok ispijaju kahvu na proljetnom suncu. A ti gledaš kroz prozor – nebo, oblaci, sunce, drveće – sve je kao na slici, filmu, tako blizu očiju. Blizu, a tako daleko, gotovo nestvarno, iluzija. Često ljubomoran, ljut, razočaran, pitam se po čemu su to oni zaslužili više od mene, tu slobodu, zdravlje, a i dalje sve uzimaju „zdravo za gotovo“.
Osjećam se usamljeno, posebno u ovim proljetnim danima. Ne znam šta da radim, trudim se, a umoran sam od svega. Dođu, obiđu me, to je sve što imam, ali u trenucima kada mi je društvo najpotrebnije ostanem sam sa dubokim mislima. Buljim u zidove, kompjuterski monitor, zaglavljen u virtualnom svijetu. Nikad niko neće razumjeti težinu tolike samoće i sve kroz šta prolaziš. Naravno, nije sve toliko crno kao što izgleda, ti depresivni trenuci koji udaraju jako, poput ljetnog pljuska su preteški, ali, barem, brzo prođu. Često pronađem tu iglu sreće u plastu tog nestvarnog svijeta, oduvijek sam se smatrao inteligentnom i znatiželjnom osobom. Mislim da me u životu i drži aura znatiželje, jer sam u stanju da od ničega napravim nešto. Sposobnost da vidim ljepotu na određenim mjestima gdje se možda niko ne bi sjetio da traži. S vremena na vrijeme se pojave momenti kada shvatite da vaš život ipak ima veću vrijednost nego ste prethodno smatrali. Desi se da sve dođe na svoje, dobijem fokus, volju, smisao, želim učiniti velike stvari. Ne nužno uvijek, ali, ta volja najčešće dolazi iz ljubavnog izvora. Znate ono kada upoznate djevojku koja u vaš život uđe nalik anđelu, uvidite njenu vrijednost. Pomislite, da, ona je taj konopac života što će me izvući iz tame, ključ da me oslobodi okova usamljenosti. Ona koja izvuče ono najbolje iz mene, onu esenciju za koju niko od nas nije ni svjestan da se krije i postoji u nama. Sve to traje određeni period, dok ruka demona zvanog sudbina ne ukloni tu šaradu nadanja iz utrobe duše. Mislite da će ona biti ta koja će vas spasiti i vratiti mir duši. Ali, crne li sudbine, one uvijek vole drugoga, vole zdravoga, vole nekoga ko ne razumije šta znači željeti obične stvari, poput života van četiri zida i svilenog dodira žene. To saznanje vas vrati u stvarnost, tamo gdje ste osuđeni na doživotnu samoću, bol i odricanje. Shvatite da ipak možda ne postoji srodna duša za svaku osobu u ovom turobnom svijetu. Neke duše su tu da cijeli život lutaju, kao primjer Božije moći, primjer za druge da bolje žive i više cijene vlastitu slobodu. Ponekad mislim da ljudi ipak ne izvlače pouku iz moje situacije, pitam se je li sve ovo uzalud?! Da li ova lekcija ima smisla, ako su ljudi previše egoistični da odaberu bolji put, da više cijene svoje zdravlje i život?! Posmatraju vas i u vama vide hrabru, pozitivnu osobu, koju ni bolest ne sprječava da živi, a istina je, vide samo koliko im se dopusti, vide najbolju verziju vašeg „Ja“. Ne shvataju da meni nisu potrebni komplimenti te vrste, ja sam svjestan svoje snage, kao i slabosti. Ono što mi je zbilja potrebno je društvo i topla prijateljska riječ, utjeha kada mi je najgore. Odabrane individue to razumiju, ali do određene granice, nikad u potpunosti. S vremena na vrijeme mi je muka od silnog divljenja od strane svakoga ko me upozna. Vjerovatno se često zapitaju odakle potiče sva moja volja za životom, šta to mene motiviše. Istina je da mene u životu najčešće guraju bijes, inat, tvrdoglavost. Ali, i negativne stvari mogu postati pozitivne, kada se pretvore u snagu i usmjere ka jačanju najdubljih dijelova psihe. Sve ono što frustrira, iritira, bjesni, može biti pretvoreno u gorivo za potpaljivanje vatre koja vas tjera da se inatite životu, nesreći, da se borite. Naravno, postoje i pozitivni izvori moje volje, poput porodice, prijatelja, ljudi koji mi se dive. Ali na kraju dana, ipak sve ovisi o nama samima, o našoj volji, o tome na koji način ćemo svaku negativnu i pozitivnu emociju iskoristiti kao pokretač motora volje. Da biste živjeli ovakav život bez da vas slomi, morate imati vjeru u sebe, duh ratnika, a u svome stavu oštrinu, čvrstoću. Morate imati hrabrosti da pogledate čudovište zvano „bolest“ duboko u oči i kažete: ”Zar je to sve?! Još uvijek sam tu, stojim, udari najjače što možeš, ja ne idem nigdje!” Postoje dani kada ni to nije dovoljno, dani kada jedino što poželim je ženski dodir i nježno izgovoreno ”Volim te.” Dodir, da mi duši vrati smiraj. Oduvijek sanjam o tome, o onome što većini dolazi prirodno, o ljubavi. Na neki način, svi smo mi usamljeni i cijeli život težimo ka tome da to ne budemo. Samoća dovede i do dana punih ludila i depresije, koji poput malignog tumora jedu svu volju i sreću, dana u kojima priželjkujete smrt kao najdražeg prijatelja. Razmišljate. Šta je život?! Šta je život nego prepreka postavljena na put prosperiteta, da vas uspori. I baš kada na trenutak pomislite: ”Da, savladao sam i to”, poput groma, posve neočekivano, iznenada, pojavi se nešto novo da vas uspori. Ali, vi uporni kakvi jeste, tvrdoglavi, inatite se, nastavljate put bez obzira na sve, ne odustajete, uzdižete se iznad najgorih dana. Iznova padate i ustajate, vrtite se na vrtešci mizerije i snage, ali ne odustajete, nikad! Jer, nije bit u tome koliko život jako udara, bit je koliko jak udarac možete primiti i ponovno ustati. To je ta tanka nit razlike. Razlike između onih koji odustaju zbog najmanjeg udarca, i vas koji, pored svih uragana koje život pošalje u vašem smjeru, ostajete tu. Stojite, jaki i ponosni, puni borbe u sebi. Život između četiri zida je prepun tuge, sreće, upitnika, sumnji, nadanja, razočarenja, ali i osjećaja moći i jedinstvenosti. Shvatite da sreću čine male stvari, uvidite važnost i vrijednost života.
”Zašto ja?!”, iznova i iznova se pitate, a teško je prihvatiti činjenicu da za pojedina pitanja jednostavan odgovor ne postoji. Nazovite to sudbinom ili, pak, nesrećom. Kako god se to zvalo, možda odgovor uopšte ne postoji. Iako, svako će imati vlastiti odgovor za svoju nedaću, a ispravan odgovor na, ”zašto ja”, je nezapisan. Jedino što preostaje je ta činjenica da u životu, koliko god loše bilo, morate naći svrhu, smisao, motivaciju. Nešto, nekoga ko će vas pogurati i ispuniti. Za mene, najveći izvori motivacije su ljubav i želja da životu i ljudima dokažem da je moguće ostati jak bez obzira na sve što se dogodi. A svrhu nalazim u motivisanju drugih ljudi da iz vlastitog života izvuku ono najbolje, da više cijene ono što olahko uzimaju, zdravlje i slobodu. Da žive!
