Alija Džogović: Put u Poeziju

Sjećanje na Esada Mekulija i Radovana Zogovića

Velike kosovske pjesnike Esada Mekulija i Radovana Zogovića znali smo mi početnici i poletarci odmah poslije rata, i u svemu smo ih oponašali, pisali dječjim mašinkama koje su osipale rafale iz naših usijanih glava, lomili stihove na tzv. slobodne redove i žestoke riječi, tražili u našem dječjem vokabolaru sve žešće i žešće, onako kao ono kod Majakovskog, ili ono u prkosnim strofama i u onome ne reci mi šiftar. Bio je to naš osobiti stil, bez epikleza, same samcate riječi po šemi socrealizma kojeg smo brljušili iz Maksima Gorkog i Pola Lafarga.
Majakovskog smo recitovali s onom njemu specifičnom pozom, Zogovića sa rukama na gotovs, a Mekulija sa buntom i ponosom. Sličice sa krupnookim likom Majakovskog lijepili smo po zidovima više kreveta, da nam i u sanjarenju bude pri ruci. Osjećali smo prezir prema poraženom režimu koji nam je uz svaku akciju govorio ‘‘da nam se trbuh zalijepio za leđa’’, u ušima su nam treštali rafali prkosnih strofa.
To je bila motivacija i mojega Puta u Peziju. Istina, kao kod svakih začinjavaca, prve stihove posvećivao sam Majci – toj najljepšoj Svijetlosti u mojem Univerzumu, zatim Otadžbini kojoj sam bio predan svim bićem i snovima i zbog koje sam ono najljepše Svijetlo poklonio baš toj Otadžbini, a ona me je, na kraju, izdala, nemilosrdno.
To je, takođe, bila motivacija da napišem i pjesmu ‘‘Krovovi’’, inspirisan izgradnjom nekoliko kuća u gradu na Bistrici, a sam nisam imao ‘‘krova nad glavom’’. Pavel iz romana ‘‘Mati’’ bio nam je uzor u svemu.
Zatim sam na Punta Amici brao ljubičice za moj Veliki album, za ono ljekovito bilje ‘‘Cvijet i rana’’, sanjao Aleute i putovanja do Litokhorona, Olimpa, na pivo u ‘‘Kariha’’, na Oland…
Na konkursu za poeziju 1950. godine pjesma ‘‘Krovovi’’ osvojila je prvo mjesto i lijepu novčanu nagradu kojom sam mogao da platim stanarinu za dva mjeseca u studentskom domu na Voždovcu i gradski prijevoz od Studentskog trga do ‘‘Cvetka’’. Ovu pjesmu promovisao je kao najbolju tada najautoritativniji kosovski poeta Esad Mekuli. Bio je naš Černiševski, i Svetozar Marković, i još veliki drugar.
Zogovića sam upoznao u Beogradu, kao student prve godine i pjesnik iz provincije, ali sa interesovanjem jer sam znao da je i on pjesnik sa jedne Bistrice – one Dečanske.
Zogović je do 1949. godine bio prva jugoslovenska poetska mašinka, prvi na svim nivoima kulturnog života. Dobrica Ćosić bio je ‘‘pred vratima’’ poetike, urednik ‘‘Mladog borca’’, pomoravski vinogradar koji je u književnost uletio romanom ‘‘Daleko je sunce’’ i postao slavan preko državnog agitpropa.
Zogović je poslije 1949. godine bio ‘‘u političkoj izolaciji’’, ali ipak cijenjen kao veliki pjesnik, zbog onih prkosnih strofa i onih briljantnih dvanaest poema o Ali Binjaku iz sela Barane kod Peći. Nije zalazio u šire društvo, ali se nama pjesnicima Univerziteta odazvao na poziv da prisustvuje kao uvaženi pjesnik jednom sastanku pisaca u Balkanskoj 4. Svi mi studenti pjesnici jatili smo se oko njega, zapitkivali ga o svemu što kruniše njegovu poeziju. Kada je saznao da sam iz grada na Bistrici, zažagrio je očima i tražio da počitam jednu ‘‘južnjačku’’ pjesmu, a ja sam pročitao ‘‘Krovove’’ i rekao da je osvojila prvu nagradu na konkursu pisaca Kosova i da je predsjednik žirija bio Esad Mekuli. On se grohotom nasmijao i izrazio najveće poštovanje prema Esadu kao pjesniku nove generacije i kao predratnom drugu iz Gornjeg Polimlja.
Mnogo godina kasnije, kada sam, po projektu SANU, radio kao onomastičar u Dečanima, sreo sam u jednoj kući Radovanovog brata i sestru. U prijateljskom razgovoru rekli su mi da je pjesnik, po svojoj želji, sahranjen u Dečanima, u seoskom nekrofilu stotinak metara niže manastira. Takođe, po njegovoj želji, sahrana je obavljena u tišini, uz prisustvo svoje najuže porodice i nekoliko prijatelja. Radovan je i ovoga puta pisao prkosne strofe.
Odmah poslije rata (poslije 1945.), kosovske socijalne teme bile su vrlo aktuelne i politički unosne. Tada mladi književnik Čedo Vuković napisao je roman ‘‘Rustem’’ koji je postao kulturno-politički hit. I mladi književnik i profesor prvog Univerziteta na Kosovu Vuk Filipović napisao je tada roman ‘‘Tokovi’’ koji je pozitivno ocijenjen od strane nekih književnih kritičara i partijskih krugova.
Takođe, u to vrijeme, pjesnik Vladeta Vuković je postao profesor na Univerzitetu u Prištini. Za njegovu poeziju govorilo se da je ‘‘traktorsko socijalističko kloparanje po Pomoravlju’’. Bio je, za vrijeme studija, predsjednik Udruženja pisaca Beogradskog univerziteta. U toku raspada Jugoslavije, bio je u prvom redu na Gazimestanu, sa Desankom Maksimović, Mirom Alečković i Momom Vojvodićem, te sa ostalima piscima iz grupe kosovsko-srpskog književnog ciklusa. Sada je okrenuo pero, pisao je u slavu ‘‘nebeskog naroda’’ i o vitezovima bez premca.
U poslijeratno vrijeme, po Beogradu je, anahrono, guslao Matija Bećković. Reče mi ‘‘jedan čoek’’ da je malo bio i na Padinskoj skeli, zbog rime u ‘‘Međi vuka manitoga’’. Ne znam, posigurno šta je bilo. Možda su ga ogovarali oni sa Dedinja.
Dobrica Ćosić je postao slavniji kao disident nego pisac. Odmetnuo se u političke hajduke i iz pomoravskog prikrajka čekao trenutak da i on opali kuburom u ‘‘bratstvo i jedinstvo’’, te da postane i kralj klimave Jugoslavije, one sa ‘‘dva oka u glavi’’. U njemu je, zaista, oličena zla sudbina pisca.
Zogović je bio gospodin. Pisao je o zavičaju i čobanicama na Visitoru. Sada počiva u cvijeću među borovima.
Vjeran poeziji ‘‘prvih koraka’’ ostao je Esad Mekuli. Hasan Mekuli je postao profesor Prištinskog univerziteta. Bio je veliki erudita i poznavalac književnosti realizma. Na Univerzitetu predavao je Realizam. Bio je inicijator prve književne nagrade za moju pjesmu ‘’Glasnuo se veliki pjevač, a neko je doba’’. U Gračanici, poslije književne manifestacije, baš pored one ‘’Simonide’’, veliki pjesnik Steva Raičković me je zagrlio i rekao ‘’Lepo ti je ono o Pjevaču ‘’.
Neki su pisci pisali o ‘’Vunenim vremenima’’, o ‘’Vikanju na stoku’’, o ‘’Svetipolju’’, drugi o ‘’Herojima na magarcu’’, treći prijetili da će na Kosovo doći samo na tenku (M. B., M. K. itd.). Tetka Persa je postavljala zasjede onih sa suknjicama do više koljena – početnice pera, po kosovskim drumovima. Valjda, hajdučka tradicija.
Slavni Redžo Mulić komponovao je prvu kosovsku operu, u kojoj je, sa briljantnim glasom, pjevala zagrebačka operska pjevačica Nena Vidović. Redžo je sada na mezaristanu više Gusinja, u svojem zavičaju, kod visokih Karanfila koji su njegov najljepši monument.
Indikativno je da su Redžo, Radovan i Esad na istom sunčevom putu od Visitora, Dečana i Sunčanog Brijega. I na istom umjetničkom putu.