Redakcija Aljo Smailagić
HILMIJA ĆATOVIĆ I ATELJE U ROŽAJAMA
Hilmija Ćatović je moj školski drugar još iz gimnazijskih dana u Beranama. Bio je stariji za jedan razred, ali sam ga uporno pratio, pa smo se, tako, našli skupa i u Školi za primijenjenu umjetnost u Herceg Novom gdje smo nastavili druženje, ali ne za dugo. Njegovim odlaskom za Skoplje nastao je tajac u druženju, ali bi svaki novi susret pretvarali u evociranje uspomena i novijim dogodovštinama što život znače.
Prilikom jednog takvog susreta pohvali mi se da pravi atelje na periferiji Rožaja.
– Pa kako ide? – upitah ja, a on će na to uz blagi osmijeh:
– Dobro, dobro. Raditi građevinski objekt u svom mjestu, gdje te svi poznaju i žele ti
pomoći, pa i nije teško, ali meni postaje „problem“ kojim bi se mnogi imali razloga hvaliti na sva usta.
Nije mi bilo jasno pa upitah:
– A o čemu se radi? Mogu li ti ja što pomoći?
On se nasmija i onako kroz smijeh i u šali prozbori:
– Taman mi je još i tvoja pomoć bila potrebna. Šalim se – pa nastavi ozbiljnijim
tonom: Radi se o mojim Rožajcima, koji u dobroj namjeri da nešto pomognu, neće odmah da naplate ono štto se platiti mora. Imam odobren projekat i sva ostala potrebna dokumenta, a i pare sam pripremio, ali je problem u tome što niko neće da i primi.
Kod mene je, kao gost, kolega i prijatelj iz Slovenije, koji mi pravi društvo u ovim pripremnim radovima čudeći se na ponašanje dobronamjernih ljudi i njihovom međusobnom povjerenju.
Tražeći majstore i izvođače radova, počeli smo od onih za temelje. I na moje prijatno iznenađenje, šef te grupe radnika bude naš stari poznanik, pa smo se lako i sporazumjeli, ali kada samse mašio da im unaprijed dam nešto para, šef me uhvati za ruku:
– Ša ćeš to? – upita on zapovjednički.
– Da vam dam nešto para da imate kod sebe, pa ćemo to odbit od ukupnog duga –
pokušah ja da opravdam moju namjeru a on će na to:
– Hilmija dragi zar smo došli do toga da ne vjerujemo jedni drugima? Tako se dugo
znamo, a da nikada nikada nije bilo gorke riječi među nama, a ti hoćeš, još unaprijed, da mi daš pare. Vrati to u džep, pa kada, hairli, završiš kuću, useliš, useliš se i podmiriš sve ostale dugove, a bude ti ostalo nešto para, svrati na kafu.
Slovenac, zabezeknut, ne može da se načudi ovom, do sada nevđenom ponašanju.
Na redu je bila pilana, pa smo se uputili tamo noseći sa sobom projekt. Poslije srdačnog pozdrava i datih odgovora na mnogobrojna pitanja starog poznanika, sada u ulozi šefa pogona, on upita:
– Pa, Hilmija, kojim dobrom ti kod nas? – I Hilmija mu objasni sve pokazujući
projekt koji šef odnese kolegi u kancelariju, da napravi specifikaciju, a on se vrati u društvu sa flašom pića i bezbroj novih pitanja, kako je to bio običaj, ne samo u Rožajama. I dok je Hilmija odgovarao na ta pitanja bi gotova i specifikacija materijala sa datumom isporuke i cijenom što bi i povod da Hilmija izvadi pare s namjerom da plati nešto unaprijed.
– Šta ćeš to? – upita ga šef pogona na istovjetan način kako ga je pitao poslovođa
zemljanih radova, čvrsto držeći Hilmijinu ruku sa parama i ne čekajući odgovor Hilmije, naredi mu: Vrati to u džep, trebaće ti. – A onda se unese Hilmiji u lice i nastavi povišenim tonom: – E moj Hilmo, zaboravio si da smo mi, ne samo zemljaci… već i neki daljni rođaci, ponikli i odrastali u Rožajama, malom ali čestitom gradu, gdje svak o svakom zna sve i, ako je potrebno, pomogne koliko može. A ti zapeo da platiš nešto što očima nijesi vidio, a imaš drugih obaveza i preko glave! – I na veliko zaprepašćenje Slovenca, on nastavi dalje: – No čuvaj ti te pare i plaćaj samo ono što moraš, a nama o tom potom. Dosad nijesi nikom ostao dužan, pa nećeš ni nama, a kada, sa srećom, useliš i budeš mogao, vratićeš nam dug. Život je pred nama. – na ove riječi Slovenac samo sleže ramenima.
Skoro na istovjetan način odbili su primiti pare i zidari koji su prihvatili odgovoran posao i dali obećanje da će sve biti urađeno na kvalitetan način i u dogovorenom roku.
Slovencu ovaj rožajski sistem pravljenja kuće nije bio dovoljno jasan, pa se obrati Hilmiji da mu objasni: ako bude odlučio da pravi nešto slično, tu negdje pored njega, hoće li važiti isti uslovi kao što je slučaj sa njim? našta je Hilmija samo slegao ramenima.
_____________________________________
Hilmija Ćatović, FOTO – Vladimir Zubac
