Aljo Smailagić: Kap po kap – puna kapa

Kap po kap – puna kapa

Razgovor vodio i foto: Adem Ado Softić

Intervju preuzet iz devetog broja časopisa Nova Sloboda / Espona.me

Jedan od onih koji su generacijama Ivangrađana djetinjstvo obojili valerima najljepših uspomena, i čitavo jedno vrijeme poznato i prepoznato kao zlatno doba ivangradske kulture iznijeli na svojim plećima je slikar i vajar Aljo Smailagić. Tih, vedar, odmjeren i nenametljiv, kakvog ga uostalom Ivangrađani i pamte, ispričao nam je dio svoje životne priče u kojoj se pored mnoštva  lijepih uspomena na početke svoje karijere vezane za rodno mjesto, nezaobilazno provlači i jedna gorka nijansa, čaša žuči koja se prelila 1987. kad je odlučio da napusti Ivangrad i odseli u Budvu. Danas, 31 godinu nakon toga, živi i stvara u svetačkom ćaskanju sa Svetim Stefanom gdje vrijeme provodi u toplini svoga doma sa suprugom Sanom, okružen pažnjom djece, unučića i dragih prijatelja.

Profesore, možete li za naše čitaoce reći nešto o počecima Vašeg pedagoškog i stvaralačkog rada u Vašem i našem Ivangradu?

Kao nastavnik likovnog vaspitanja u Osnovnoj školi „Vukašin Radunović“, pored redovnog posla i obaveza prema porodici i roditeljima, nastojao sam inicirati, a time i obogatiti društvo nekim novim sadržajima, pa sam već 1958/59. uz podršku grupe prijatelja, KUD-a Dušan Bošković i uprave škole, organizovao „Prvi karneval pod maskama“ po ugledu na viđene karnevale primorskih gradova. Bio je to prvi događaj ove vrste u sjevernom dijelu Crne Gore a i šire. Iako skromnijeg sadržaja i masovnosti  unio je dosta radosti i veselja u ovaj uspavani grad i kao takav ostao je upamćen, kako od samih učesnika, tako i od strane građana-publike u centru grada i nekoliko frekventnih ulica. Nakon toga krenuli smo u obogaćivanje kulturnog života grada novim sadržajima pa sam uz pomoć kolega Daša Otovića i Mitana Veljića osnovao Likovni klub i ozvaničio ga izložbom od 25-30. maja 1961. posvećenom Danu mladosti. Bilo je to prvo zvanično organizovano grupisanje likovnih stvaralaca nezabilježeno na širim prostorima. Klub se ubrzo omasovio pa je podijeljen u grupe: profesionalaca (sa završenom nekom od umjetničkih škola), amatera i grupu mladih, pretežno talentovanih učenika. Svaka grupa imala je adekvatan termin za izložbu, a izložba svih članova posvećena je velikoj državnoj proslavi, 29. novembru, Danu republike i obišla nekoliko gradova regiona.

Kad je osnovano Kulturno umjetničko društvo „Dušan Bošković“ raspisan je konkurs za scenografa poluprofesionalnog pozorišta. Ja sam se javio a onda me Mileta Radević zvao, pošto smo se znali, i rekao: „Aljo, uzmi nekog stolara koji će da ti pomaže u tom poslu. Ja sam preturio u glavi sve stolare, od Rustema, preko Faika i ostalih, a Osmana Rugovca, koji je tada radio u domu slijepih, ošacovao sam kao najboljeg i najvisprenijeg. Pomenuo sam mu platu i tu, za to vrijeme solidnu cifru i on je došao. Poslije nekoliko zapaženih predstava Međurepublička zajednica za kulturu sa sjedištem u Pljevljima koja je pokrivala 23 opštine tromeđe, povjerila mi je dekoracije scena za vrlo značajne manifestacije društveno-političkog a i sportskog sadržaja kojima je prisustvovao sami vrh države na čelu sa Titom. Proslava u Rudom povodom godišnjice osnivanja JNA, otkrivanje spomenika na Tjentištu – Sutjesci, proslava u Drvaru povodom godišnjice desanta, proslava u Mojkovcu, Žabljaku, MOSI u Ivangradu 1981. i ostalo…

Kao zvaničan scenograf u pozorištu dobio sam pristojan prostor za obavljanje tog posla a nakon izvjesnog vremena uprava Doma mi dozvoli da u njemu instaliram slikarski štafelaj i koristim ga u slobodnom vremenu, pa je to sa okačenim slikama poprimilo izgled pravog ateljea, jedinstvenog zvaničnog prostora za okupljanje likovnih stvaralaca ne samo Ivangrada već i čitavog regiona. Odatle su vremenom potekle inicijative za mnoge manifestacije iz oblasti likovnog stvaralaštva i kulture uopšte.

A večeri „Četvrtkom u 18“?

A večeri „Četvrtkom u 18“ nastale su u tom mom ateljeu. To je spontano postalo stjecište lijepih okupljanja ne samo likovnih stvaralaca već i pjesnika, književnika, muzičara, glumaca i postalo neka vrsta debatnog kluba gdje se odvijala živa polemika o stvaralaštvu, trenutnom stanju u kulturi i načinu njegovog obogaćivanja i oplemenjivanja koja su prozvali „Susreti u ateljeu“. Poštovalo se i nepisano pravilo da poete i recitatori još na ulaznim vratima ateljea počnu kazivati novije stihove što je redovno propraćeno aplauzom podrške prisutnih. Bilo je tu prezentovanja novih slika, naročito članova likovnog kluba, tihe muzike na gitari, projekcije slajdova sa novih putovanja, monologa iz pozorišnih predstava, dosjetki, šala i gradskih dogodovština. Kada je atelje postao tijesan za sve koji su tu dolazili javio se Pavle Čukić sa idejom da to preselimo u probnu salu pozorišta, u suterenu zgrade i to pod nazivom „Četvrtkom u 18“. Naravno, sve je rađeno uz punu podršku uprave Doma kulture. Manifestacija je dobila na značaju ne samo zbog većeg prostora, nego je tu bio i klavir, i veća mogućnost za izlaganje slika, pa i pozivanje gostiju. Za književnost su bili zaduženi Milo Bošković i Ratko Deletić koji su uspjeli dovesti mnoga imena iz svijeta književnosti pa čak i Ćamila Sijarića. Vremenom je i ta sala postala mala da primi sve zainteresovane, pa su za to pored Alja „optuživali“ i Pavla Čukića. A tako im i treba kad se brinu o svom gradu uzurpirajući ga nekakvim kulturnim sadržajima. Ali, to se desilo i zaboravilo.

Možete li nam ispričati kako je nastalo kultno ivangradsko mjesto, čuveni „Klub“ Doma kulture?

Kad se prešlo na električno zagrijavanje sale, ukazao se slobodnim dotadašnji magacinski prostor, šupa za ugalj i hidrofor, pa sam došao na ideju da se on adaptira u kutak za druženje kakve su imale sve značajne institucije ove vrste u Jugoslaviji. Sa metrom i skicen blokom u ruci premjerio sam prostor i napravio idejno rješenje – projekat, i predao ga upravi Doma na uvid. Svima se dopalo ali je bio jedini problem što nije bilo para. Na to sam im kao iz topa odgovorio u stihu: „Imate Cara – električara, Osmana – stolara i priučenog tapetara, a i mene koji će o svemu da se stara a moguće i nabavi materijal bez para.“ Stihovi su odobrovoljili sve prisutne i dali su mi odriješene ruke s tim što se i Dom obavezao da učestvuje u tome koliko je god to bilo moguće. Nakon toga otišao sam prvo kod direktora škole i zamolio ga da nam kao poklon ustupi nekoliko rashodovanih klupa, što je on odmah bez pogovora odobrio i sa učenicima sam ih prebacio u Dom. Moji prijatelji i poznanici su mi zatim napunili u karavan više nego dovoljno lesonita za maskiranje ružnih, plafonskih, nosećih greda, a uprava Doma je u međuvremenu nabavila elektromaterijal, spužvu i platno za tapaciranje i sve drugo što je bilo potrebno meni, Osmanu i Caru Đoleviću. Za kratko vrijeme bivša zapuštena i neugledna šupa pretvorena je u otmeni, prijatni kultivisani prostor u kom se moglo ugodno sjediti i razgovarati uz tihu muziku, osvježavajuće piće, čaj i kaficu. Prostor sam upotpunio simboličnom freskom o suživotu u ovom gradu, smještenom između dva pilastera sa maskama drame i komedije. Prozore sam oslikao vitražom a kuhinjski dio odvojio polukružnim otvorom za šank. Taj prostor je bio „bum“ za grad pa su ga počeli posjećivati, počev od tadašnjeg predsjednika opštime Moma Cemovića sa svojim gostima, preko poznatih imena pozorišta, filma i estrade, do znatiželjnih građana. Neko ga je spontano nazvao „KLUB“ pa je tako i ostalo do danas.

Vi ste osnovali i poznatu manifestaciju Likovni susreti „Djeca na asfaltu“ koja je bila jedinstvena i prva te vrste na prostoru čitave bivše Jugoslavije. Kako je ona nastala?

Kao dobitnica savezne nagrade „Kurir Jovica“ Osnovna škola „Vukašin Radunović“ u kojoj sam predavao likovno, odabrana je da bude domaćin XI susreta škola Jugoslavije, dobitnika ovog priznanja od 31. maja da 4. jula 1972. godine. Kao takva morala je osmisliti program boravka ekipa kao i takmičarske discipline za učenike. Iako sam bio pretrpan obavezama dekoracije škole i poligona, predložio sam Organizacionom odboru da svaka škola dovede po 2-3 učenika – likovnjaka koji će, na za to određene prostore, oslikati po neki prepoznatljivi motiv iz svoga kraja. Tako bi na jednom mjestu bila oslikana čitava Jugoslavija a taj rad ne bi imao takmičarski karakter. Moj predlog je jednoglasno prihvaćen. U to vrijeme gradila se nova zgrada Narodne banke u samom centru grada a graditelji su mi bez problema odobrili da njihove metalne zaštitne table kojima je bilo ograđeno gradilište posluže djeci kao podloga za slikanje. Nije bilo problema ni u daljim potraživanjima pa sam ubrzo obezbijedio materijal i pribor za slikanje, zakusku u predahu rada, muziku sa ozvučenjem i poklone za sve učesnike, pa je na kraju grad dobio veliku izložbu jugoslovenskog značaja jer su je realizovala djeca od Vardara do Triglava predstavljajući svoj kraj, pa se slobodno može reći da je tu bila predstavljena Jugoslavija viđena očima djece. Ohrabren uspjehom te manifestacije mislio sam da bi prava šteta bilo ne nastaviti tako nešto. Taj predlog sam iznio članovima Likovnog kluba i odmah smo donijeli orijentacioni program. Mainifestaciju smo nazvali „Likovni susreti djece na asfaltu“, termin je bio Dan mladosti a učesnici su bili učenici ivangradskih osnovnih škola i gosti iz susjednih opština. Sa kraćim prekidima vodio sam ovu manifestaciju sve do napuštanja Ivangrada 1987. godine. Na moju veliku radost ona još uvijek živi već više od 45 godina. To što me niko nikad nije pomenuo kao inicijatora i dugogodišnjeg uspješnog organizatora nije toliko ni bitno. Važno je da to u mom gradu i danas živi.

Kako ste se nakon svega toga našli u Budvi?

Negdje poslije izložbe „Ivangrad nekad i sad“ kojom je podstaknuto interesovanje građana o nastanku i razvoju grada, sinula mi je ideja da na osnovu dokumenata likovno uobličim taj razvojni put u poliptihu od pet cjelina pod jedinstvenim nazivom „Od Rudeša do Rudeša“. Pošto sam svakom poslu prilazio temeljno, ovaj poduhvat je zahtijevao mnogo više dodatnih obaveza koje kao hranilac porodice nisam mogao sam da realizujem. Sa pripremljenim skicama i objašnjenjima obraćao sam se mnogima, znanim i neznanim, ali od trenutno odgovornih ličnosti niko nije pokazao ni malo interesovanja iako sam svima predočio da će to biti moj poklon svome gradu. Kad sam konačno shvatio s kim imam posla digao sam ruke, jer, htjeli mi to ili ne, oni imaju moć i oni odlučuju o svemu, a onda puno stvari ne možeš da riješiš. Neko vrijeme urađeni djelovi tog poliptiha su ukrašavali zidove mog ateljea da bi poslije toga prešli u depo, a neki su doživjeli da budu dobra podloga za novu sliku. Revolt je čudo….

A kad sam prvi put došao u Budvu rekao sam sebi da ću kad tad da živim ovdje. Iako Budva prije toga nije bila opcija o kojoj sam razmišljao na taj način. To su uvijek bili Herceg Novi, Cavtat i Mostar. Slučajno sam, po sugestiji Leka Obradovića otvorio izložbu ovdje i o tome imam tekst pod nazivom: Dođoh, vidjeh i ostadoh. Budvani su me primili izuzetno dobro za razliku od, nazovimo ih, Beranaca, mada tu malo Beranaca ima. Još dok sam bio u Beranama na televiziji je emitovan prilog o Budvi i poziv predsjednika opštine svima koji bi mogli da daju neki doprinos ovom gradu. Nakon izložbe koju su mi upriličili moji prijatelji uvidio sam ogromnu razliku u tretiranju mene ovdje i u gradu gdje sam rođen i gdje mi je otac rođen, i zatražio sam prijem kod predsjednika. Primili su me vrlo ljubazno i pitali kako mogu da mi pomognu. Ja sam bio direktan jer ne volim nikakvo posredovanje. Rekao sam mu: „Ja sam ovdje došao na Vaš poziv. Rekli ste da su svakome ko može nešto da učini za ovaj grad vrata otvorena i da je dobro došao. I evo, ja sam došao.“ Pitao me je: „A čime bi to Vi mogli da nam pomognete?“ Ispričao sam mu čime sam se bavio u Ivangradu, šta sam sve radio i šta danas radim pa da iz toga oni izvuku zaključak na koji način bih mogao da pomognem. Kad sam završio on me je samo upitao: „A gdje biste vi voljeli da radite?“ Zamislite, on mene na prvom razgovoru pita gdje bih ja želio da radim! Rekao sam mu da bi i meni a i gradu najviše odgovaralo da radim negdje pri Domu kulture gdje bih mogao da radim ono što sam radio i u svom gradu. I nakon svega tri dana došao je kurir iz Opštine sa porukom predsjednika da se javim direktoru Doma kulture i da sam dobio posao. A prije toga zainteresovalo se za mene trgovinsko preduzeće Jadran čiji mi je direktor Čedo Špadijer dao atelje u Starom gradu. Radio sam i sa Vlajkom Medenicom koji je pisao reklame na Sajmu ali i za tek osnovani Grad teatar. Kad je otišao na operaciju srca zamolio me je da ga zamijenim na tim poslovima. Nisam se libio jer sam to radio i u Beranama. Direktorki se dopalo to što radim i počela je saradnja i sa njima. Tako da sam se ja već na prvom koraku uvjerio u ogromnu razliku u odnosu ljudi prema meni ovdje u Budvi i u mojim Beranama. Moj najrizičniji potez bila je odluka da napustim svoj grad, ali garnitura ljudi koja me je u to vrijeme ovdje primila i dočekala, za razliku od one u mom gradu koja mi je na svaki način zatvarala vrata, učinila je da se nisam pokajao. Kad sam vidio šta mi u mom gradu rade a šta za mene rade nepoznati ljudi. Recimo, ja u mojim Beranama nisam mogao, a moj sin je u roku od tri dana otvorio galeriju u Trebinju. To je taj paradoks koji ne umijem da objasnim. Taj odnos Beranaca prema meni i mojoj porodici u odnosu na ove nepoznate ljude kod kojih sam za svaku inicijativu imao odriješene ruke… To su te kapi. Kapalo je, kapalo i počelo da me guši. Kap po kap, puna kapa. Onda je puklo i ja sam se našao ovdje. Tu mi se javljaju komšije na ulici koji ne zaviruju u tuđe dvorište i ne brinu tuđe brige. Možda mi malo nedostaje ona topla beranska prisnost ali ovdje, u ambijentu Svetog Stefana, imam svoj mir. Kupam se, šetam, slikam i pišem svoju monografiju.

U kojoj je fazi trenutno ta Vaša monografija?

Moj sin to trenutno prekucava pošto on ima iskustva sa monografijom Grada teatra dok je bio direktor, a njegova kćerka Nina, koja je završila književnost na Beogradskom univerzitetu, preuzela je da to lektoriše. Fale mi još neki tekstovi jedne izuzetne intelektualke Božene Jelušić, koja je bila inicijator za pisanje ove moje monografije. Nedostaje mi još nešto podataka i tekstova koje prikupljam i bilježim i nadam se da će to uskoro da se realizuje. Prikaze izložbi i sve ostalo imam ali ne mogu a da Berane potpuno ne obradim jer sam život proveo tamo. A nisam se libio da napišem i razloge zbog kojih sam ga napustio, i sve nesuglasice i ignorisanje mene kao ličnosti i svega što sam uradio za svoj grad.

Sa 260 likovnih djela, od zaborava sačuvao rodni grad i ljude u njemu

Za biografiju Alja Smailagića, nabrajanje njegovih izložbi, radnih angažmana, uspjeha, nagrada i priznanja bilo bi nam potrebno bar polovina ovog časopisa. Jedan je od rijetkih individualaca, možda i jedini, koji je dao lični doprinos proslavi „100 godina postojanja grada Berana“ otvarajući svoju samostalnu izložbu sa motivima starog grada, njegove transformacije i živopisne okoline. Pored Miša Popovića, sa završenom Likovnom akademijom, već rane 1967. godine, kao jedan od rijetkih umjetnika sa sjevera primljen je u Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore (ULUCG) čime je od strane struke zvanično priznat kvalitet njegovog stvaralaštva. Svojim slikarstvom predstavljao je svoj grad, Crnu Goru i Jugoslaviju na preko 250 izložbi organizovanih samostalno, u okviru Likovnog kluba, ULUCG-a i neformalnih grupacija.

Svoj grad i ljude u njemu ovjekovječio je na preko 260 slika, crteža, grafika, akvarela, ulja, i u bronzi, dijelom prezentovanih na izuzetno zapaženoj i posjećenoj samostalnoj izložbi pod nazivom „Portreti mojih Beranaca“ u okviru Beranskog kulturnog ljeta 2008. godine. Autor je biste u bronzi Vukašina Radunovića, kao i bisti narodnog heroja Radomira Mitrovića i njegove braće. Zlatno doba ivangradskog pozorišta obilježio je kao scenograf poluprofesionalnog pozorišta KUD-a Dušan Bošković u kom je jedno vrijeme radio i kao koreograf uspješno postavivši nekoliko makedonskih igara naučenih za vrijeme odsluženja vojnog roka u Nišu. Autor je idejnog rješenja diplome za najveće opštinsko priznanje SO Berane, Nagradu „21. jul“ kojom je i sam nagrađen 1976. Dobitnik je Povelje Međurepubličke zajednice za kulturu sa sjedištem u Pljevljima 1982. a za doprinos oživljavanju kulturnog i stvaralačkog života ne samo u Ivangradu već i mnogo šire, nagrađen je Ordenom predsjedništva SFRJ 1980. godine. Predlagan je i za Nagradu Oktoih a 8. aprila 2016. dobio je Zlatnu plaketu Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u Sarajevu za doprinos u širenju dobrosusjedskih odnosa stvaralaca ovih krajeva.

Rođen u Beranama 1933. danas u svojoj 86. godini,  na zadovljstvo i radost svih koji ga poznaju i cijene, Aljo ljeti živi i stvara u Budvi i na Svetom Stefanu, a hladne balkanske zime provodi u Sarajevu.

_________________________

Razgovor vodio i foto: Adem Ado Softić

Intervju preuzet iz devetog broja časopisa Nova Sloboda / Espona.me