Redakcija (Hamza Hodžić, Farbanje, Vakat, Sarajevo, 2017)
Da napisati roman nije jednostavno, jasno je i laiku, a kamoli onima koji se književnošću bave. Primarni problem za savladavanje tu se ne pojavljuje u obliku obimnosti spisateljskog posla, uloženog truda i vremena, već u spisateljskom umijeću pripovijedanja. Za razliku od kraćih proznih formi, roman zahtijeva obimniju narativnu cjelinu koja mora funkcionirati kao smislena, kompaktna tvorevina. S obzirom na to da je roman Farbanje spisateljski prvijenac mladog autora Hamze Hodžića, ovaj je roman i odličan primjer za analizu početaka Hodžićeva romanesknog umijeća. Neosporno je da Hodžić umije pripovijedati. U Farbanju on operira s nekoliko sižejnih tokova podređenih jednom glavnom, onom koji se tiče centralnog protagonista romana Ismaila Kadrića, koji poniče iz prve stranice romana, da bi na koncu, migoljeći se kroz sve druge, prožimajući ih i čineći im potporu, zaključio roman. Fabula ovog romana hronološko je praćenje srednjoškolskih dana Ismaila Kadrića i njegovih prijatelja, dok su u koncepciji sižea česte vremenske elipse te anahronije što stoje u službi detaljnijeg obrazlaganja prethodno opisanih događaja.
Cjelokupna pripovijest ispričana je iz perspektive sveznajućeg naratora, koji je, kako saznajemo u svojevrsnom epilogu romana, neposredno svjedočio svemu ispripovijedanom. Dijegetičke nivoe pripovijedanja određuju i glasovi drugih likova iz čijih usta “izlaze” umetnute pripovijesti o sporednim likovima. Roman se detaljno bavi događajima iz ključne prve tri srednjoškolske godine glavnog lika, dok se na kraju romana nudi i kratki osvrt na četvrtu, završnu godinu kao i na “današnju” egzistencijalnu situaciju likova oko kojih se gradi priča. Hodžićevi su likovi u adolescentskoj dobi pa su već samim tim predodređeni da budu osebujni, u slučaju da se poetski tačno naslikaju, što autoru u dobroj mjeri polazi za rukom. Njegovi su likovi jasno izdiferencirani i upečatljivi, iz njihovih riječi progovaraju njihova djela i obrnuto. Tinejdžersko doba od njih traži ličnu promjenu i bunt, razočarenja i uspjehe, odnosno razvijanje i sazrijevanje kroz protok vremena unutar i izvan zidina internata u kome su smješteni. A internat medrese kao i sama Gazi Husrev-begova medresa odlični su toposi za stožiranje priča o svakovrsnom “farbanju”[1]. Stoga ovo jeste roman o odrastanju, ali ne samo o tome. Hodžić daje dovoljno prostora za svakog lika da bi se objasnila njegova pozadina, a samim tim i uplela njegova psihološka motivacija u ostatak priče. Nerijetko su te pozadinske priče likova relevantne u uspostavljanju socijalnog konteksta, koji je iznimno bitan za odnose među likovima u romanu. U samoj medresi i internatu već je naglašena i izdiferencirana hijerarhijska ljestvica[2] i u njenom je postojanu sakriven i okidač za zaplet romana. No, autor nenapadno, uvodeći svoje likove kroz priče o njihovu pređašnjem životu te njihovoj porodici, nudi pogled na socijalnu ljestvicu izvan samog svijeta internata, koja korespondira s onom unutar njega. Podjele su stoga sveprisutne, a porijeklo doista određuje Hodžićeve likove, jer već u njemu oni pronalaze psihološku motivaciju za svoje dalje djelovanje.
U medresu se stupa s određenim pogledom na svijet i uvjerenjima čija valjanost i validnost mladom čovjeku, ako je onakav kakvim ga autor predočava, postaje upitna. Ovdje nastaje i glavni konflikt unutar (ali i između) likova, a on se manifestira na više semantičkih nivoa. Ulazeći u svijet medrese i internata, Hodžićevi likovi konfrontiraju taj novi svijet s onim vanjskim te se tu obznanjuje prva karika koja puca u svojoj diskrepanciji između očekivanog (željenog) i dobijenog (realiziranog). Na nivou iznad ili iza fizičkog, ovo je moguće posmatati kao diskrepanciju između duhovnog i svjetovnog. Likovi Farbanja neoformljene su ličnosti koje u svojim glavama operiraju neutvrđenim pojmovima, naznakama značenja, snovima, ali s druge strane i stvarnošću, koja u konačnici ruši te snove. Poenta odrastanja i sazrijevanja i jeste u tome. Učenje je u suštini bolan proces i tek se hrabri hvataju ukoštac s njim.
Razbijanje predrasuda o jednoj vjerskoj školi, Gazi Husrev-begovoj medresi, jeste jedan od učinaka koji ostvaruje Hodžić svojim Farbanjem, no na općem planu on razbija predrasude o ljudskosti, povjerenju, moralu, etici i inteligenciji. Kako je društvo u svome funkcioniranju usmjereno na lijepljenje etiketa radi prohodnije egzistencije, autor romana Farbanje jednu po jednu od tih etiketa odljepljuje, ostavljajući “artikle” raskrinkane s njihovim pravim vrijednostima. U ovom romanu to se sprovodi u svim smjerovima i na svim razinama. Prvenstveno, demistificiraju se stereotipna veličina i značaj Gazi Husrev-begove medrese, no propituje se i validnost cjelokupnog obrazovnog sistema. Hodžić problematizira odnos između krhkih učeničkih stremljenja i vjerovanja, strahova i nadanja te rigidnih profesorskih pojava, nespremnih da osluškuju i pomognu na način na koji bi to učenici očekivali od njih. Izigrano povjerenje u sistem koji bi trebao da štiti i odgaja u dobroj volji svoje štićenike, kao i u predstavnike tog sistema, dovest će Pukovnika na “drugu stranu zakona”. Iz uzornog učenika progovorit će bunt i nemoć, a jedinu djelatnu snagu Pukovnik će pronaći u odlasku iz medrese. I to je samo jedna od spomenutih sudbina koje slično ili jednako završavaju u romanu. No, takvo “propadanje” ne završava uvijek ireverzibilno. Sjetimo se Zuke i njegova preobraćenja i povratka u okrilje sigurnosti sistema. Umetnuta pripovijest o noćnom odgajatelju Zuki i njegovu prijatelju Tariku, svjedoči o svevremenosti problema o kojima autor piše. Iz generacije u generaciju ponavljaju se ista iskušenja, iste želje, problemi, a s vremena na vrijeme, ponove se i iste sudbine. Pritom se sistem ne mijenja. Njegova nijemost zaglušuje, a gluhost ostavlja bez riječi.
U konačnici, Farbanje najdirektnije razotkriva učenike i učenice medrese. Hodžić razbija predrasude i kao da kroz postupke svojih likova pokušava opravdati njihovu mladost. Medresa nije obična škola, kako to i narator objašnjava u jednom odlomku romana. Vjerska se pravila moraju poštovati, a ako bi koji od profesora svjedočio učeničkom narušavanju nekog od propisa, baš kao što je Beg svjedočio Ćehajinu grljenju djevojke na ulici, opstanak tog učenika u medresi postao bi u najmanju ruku otežan. Čitav koloplet zabrana, sistema nadziranja i kažnjavanja za Hodžićeve srednjoškolce postaje kao katalizator svakojakih reakcija koje neprestano bujaju u njima. Sputani rigidnim propisima i pravilima, likovi su u čestom iskušenju da krše ta pravila, zbog pobune vlastite prirode, koja još nije stasala za slijepo slijeđenje. Budući da se do nekih spoznaja mora narasti, Hodžić pokazuje kako je proces nametanja i siljenja učenika na vrijednost čiju suštinu ne mogu samostalno dokučiti ako ne pogrešan, onda nepravovrijedan način dopiranja do njih. U konačnici, sva su djeca ista, samo se njihovi karakteri kale pod drugačijim okolnostima. U tome je sazdana čitava apologija ovog romana.
Hodžićeva intencija nije da okrivi sistem, on živopisno donosi priče iz svakodnevice učenika medrese. Njihovi su stavovi najčešće nepomirljivi sa stavovima nadređenih, a čitatelj je prepušten napasti da sam donese zaključak o postojanju sive zone, koja bi se nalazila između obronaka onog crnog i bijelog pola. Ismail Kadrić i nekolicina njegovih prijatelja, koje prati glavni sižejni tok, u velikom se broju slučajeva, primijetit ćemo, pridržavaju islamskih propisa, koje su ponijeli sa sobom još pri ulasku u medresu, no bez ekscesa nema pripovijesti. Oni su djelatni likovi čija suština djelovanja počiva samo u osvajanju onog prostora slobode koji je u skladu s njihovim moralnim načelima, nastalim selekcijom njihove prirode. Autor relativizira njihove postupke, tako oni u kontekstu romana ne dobijaju krajnju dimenziju kršenja zabrana, jer se većina njih odvija izvan internata. Tome ide u prilog i to što su likovi, kao što je već i rečeno, u skladu sa svojim djelima. Oni nisu licemjeri, njihova dob opravdava njihove greške. Njihove pojave, stavovi, uvjerenja i ličnosti još su u procesu u formiranja. Tek okorjeli karakteri, moralizatorsko licemjerje i istrenirana sljepoća profesora vrijedni su prijezira, budući da su ponikli u pijune sistema koji produciraju nove i mlađe pobornike takvog sistema.
Svevjekovna dvojba, oprost ili osveta, ona dilema između ljubavi i mržnje zbog koje se i Selimovićev Ahmed Nurudin trgao na dvoje, latentni je motiv romana, koji svoju manifestaciju dobija s pojavom ljubavnog sloja ovog narativa. Zaplet u Farbanju stožira se oko Ismaila Kadrića i Muharema Gabele. Gušter je bez ikakvog razumnog razloga i iz neobjašnjivih pobuda ošamario fazana Ismaila. Tako autor nasuprot glavnom protagonistu romana postavlja Muharema. Hodžić odlično operira izgradnjom svojih likova te odsustvom detaljnijeg i neposrednijeg obrazloženja unutrašnjeg aspekta Muharemove ličnosti, stvara drugi, negativni pol binarne opreke. Nasmijani, naivni i nevini dječarac Ismail biva ošamaren i ponižen od siledžije, čije se nasilništvo u njegovu domenu shvatanja apsolutno opravdava činjenicom da je on stariji i samim tim viši u učeničkoj hijerarhiji, u odnosu na fazana Ismaila. Iako je Ismail dominantno predstavljen kroz prizmu duhovnog i racionalnog, u odnosu na Muharemovo tjelesno i iracionalno, “zahvaljujući” nepravedno nanesenoj uvredi, Ismail se kao lik usložnjava.
Muharemovim šamarom zasađeno je i sjeme osvete u Ismailovu umu. Ono se hrani Ismailovim mislima, izjeda ga iznutra, a ovaj postaje njegov vrt. Takvog se korova teško riješiti, no zaljubljivanje u Muharemovu sestru Šejlu pružit će Ismailu šansu da barem na trenutak pobijedi svoju opsesiju osvetom. Hodžić kroz ovakav razvoj događaja prebacuje težište romana s općeg na pojedinačno. U kontekstu svega prethodno izrečenog, Ismail biva stavljen na testiranje između dobra i zla, na mikroplanu njegova odnosa sa Šejlom. Koliko su velike traume koje ostaju poslije takvih izbora u adolescentskoj dobi, govori sam kraj romana, u kome se Ismail poistovjećuje sa svojim djedom Hamzom. Cijena ogorčenosti i nepraštanja je samoća i otuđenje. Naučiti biti licemjeran strategija je za opstajanje u društvu. Osveta kao ni praštanje, u konačnici, nikada nisu apsolutno čišćenje čovjekova uma i duha od negativnosti koje su se nakupile činom koji praštamo ili osvećujemo. No, nepraštanjem se, čini se, bar u Ismailovu slučaju, činovi za osvetu udvostručuju. Odbijanje prvenstveno licemjerja i društvenih, moralnih i vjerskih uzusa koji su neposredno nametani likovima u Farbanju, nagnalo ih je da potraže mjesto izvan. To mjesto je za Ismaila prvo bilo, denotativno – mjesto izvan internata, a zatim i izvan društva uopće, u najvećoj osami. Ne uspjeti znači odustati, pa baš kao i Selingerov Lovac u žitu, mladi Holden Caulfield, Hodžićev Ismail odustaje od svijeta u kome ne može zaštititi sebe, a kamoli druge.
_________________________________
[1] Farbanje je naziv za namjerno izostajanje (tj. “bježanje”) s namaza (molitvi) i korepeticija unutar medrese, kako nam objašnjava sam narator u romanu.
[2] Dakako, postoje razlike između samog osoblja medrese, tu su profesori, odgajatelji, portiri i slično, no još je važnija podjela u tom smislu ona između učenika. Pripadnici prvog razreda su nazvani fazanima, učenici drugog razreda su gušteri, trećeg vicematuranti te na kraju, maturanti, učenici završne godine medrese.
