Anela „Žena bez kišobrana“

Anela Fetić ”Žena bez kišobrana”, Rožaje: Avlija, 2023, str 130

Šta je inicijalna, a šta pogonska iskra za pisca? Naravno da svako ima individualnu, jer, kapsule smo za sebe. Kod Anele je i jedno i drugo sažeto u stihovima njene pjesme:

„Ne bira čovjek gdje će doći

po rođenju,

ali bira gdje neće ostati

po odrastanju.“

Tokom života možemo ploviti, pustiti se da nas nosi, ili pokušati da se struji kadera odupremo plivajući uzvodno. Anela zna da je to samo gubitak snage i cilja, odlazak insana samog od sebe, ukratko – nepametno, pa nam je našla recept, rekavši:

„Kada mi nije dobro,

ja samo plešem na kiši

i briga me!

Kada mi je dobro,

naprosto –

šetnjom na kiši počastim se

i bude mi još bolje.“

Koliko je čovjeku bitno da dođe do sebe, ogleda se i u svijesti da „svoj“ može biti u potpunosti samo među onima koji su sebe našli, pa daje smjernice i ohrabruje:

„Biti sa sobom u harmoniji i miru

bitnije je od najbitnijeg.

Uz Rabba, ti to možeš:

biti bolja danas nego jučer.“

Nakon što jasno stavi na znanje da je jedino istinsko „imanje“ nekoga ono koje osjetimo pripadnošću Jedinom Istinskom, poziva na obraćanje Riječi Njegovoj u svakoj situaciji:

„Kada mu se dovoljno prepustiš,

shvatit ćeš koliko je nebitno

šta se oko tebe snebiva.

Bitno je samo

Šta se unutar tebe zbiva

šta gasne, a šta tinja.“

Prvo je ovo djelo autorice, u kojemu se vidi uzlet i rast za kojega se da naslutiti da će se još više razviti, inšallah. Pod Anelinim kišobranom kojeg nema, jer kišobran ne štiti od nanosa duše, nalazimo isprepletene ushite novog života koji se svako malo budi da bi usnulom srcu rekao kako putovanje još traje i da nema pravo na nemar. Čas smirajem grli sebe i čitatelje, čas poletom entuzijazma prodrma nerve. Napominje  istinu koja se samo osvjedočenjem dokuči: Najčešće nas  u napretku prema cilju ometa osvrtanje unazad. Nije to ništa osim prirode čovjeka koji ponekad želi da vidi dokle je odmakao, a ponekad se, u pitanju je li uopće krenuo, poželi obračunati sa sobom. Takvo osvrtanje u svom slučaju nudi nam autorica kratko zaključujući radost, iz mladosti ponikle, kroz spoznaju:

„Od retrospektive nemam ništa, a imam sve:

neku novu mene i nove, ispunjene sne.“

I tako naša Bihorka (od milja je tako zovem), bodri i hrabri sebe pa druge, riječju i djelom. Velika je to snaga, podizati sebe istovremeno pružajući ruke drugima. Jednostavnim i pitkim izrazom dopire do čitatelja otkrivajući vlastite rane iz kojih je učila, najsjetnije stihom uzdišući za ljubavlju  koju je imala, ili mislila da jeste, hrabro sijekući trnje popriječeno nasred cvijetnog puta njene mladosti, okrečući lice  prema rodnom zavičaju i onima koji ga čine, ali osnažujući sebe istim tim nostalgičnim pogledima za svaki novi korak dalje. Čini se, ipak, da iz svakog slova, a ne samo stiha, u čitatelja gleda njena vjera u Ljubav nad ljubavima, Gospodara svih svjetova. Upravo pri pomenu Njega, Uzvišenog, i Resulullaha, sallallahu alejhi we sellem, srce joj jače i najsvjesnije kuca. Ja sam ga iz njenih stihova čula. Tim otkucajima se vodila, oni su je nosili, pa je samo tako nije boljelo i kad joj je bol utrobu kidala. Uz nadu da ćete ih i vi čuti, toplo prepručujem knjigu stihova „Žena bez kišobrana“ za čitanje i štampu.

Amira (Ammara) Šabić, prof.