Redakcija SATTAR BAHLULZADE, SLIKAR PEJZAŽA AZERBEJDŽANA
Piše: Božidar Proročić
Sattar Bahlulzade (azerbejdžanski: Səttar Bəhlul oğlu Bəhlulzadə) rođen je 15. decembra 1909. godine u selu Amirjan u Bakuu. Istorijski gledano, umjetnici postaju poznati ili po svom jedinstvenom stilu ili po karakteru kojim odišu svijetom umjetnosti. Sattar Bahlulzade legendarni slikar, koji je u doslovnom smislu te riječi lice azerbejdžanskog lirskog pejzaža, i što je najvažnije, jedinstveno u svojim duševnim odlikama, bio je umjetnik čiji je značaj za nacionalnu umjetnost Azerbejdžana neprocjeniv.
Ljubav prema crtanju pojavila se u ranom djetinjstvu umjetnika. Nakon što mu je otac dao olovke u boji, dječak je nacrtao sve što ga je okruživalo. Bio je okružen raznim ljepotama – vedri praznici, priroda Afešerona, predmeti za domaćinstvo koje su ukrašavali narodne zanatlije. U jednom od svojih dnevnika umjetnik je napisao: „U kući je sve bilo na pravom mjestu. Ona (majka) je slagala predmete poput umjetnika. Pokrivači i prekrivači su preklopljeni tako da se raspon boja poklapa. Za nju je to bilo umjetničko djelo, bila je ljepota.”Umjetničku školu je upisao 1927., Azerbejdžansku umjetničku školu 1931, a Moskovski državni institut umjetnosti 1933. godine. 1941. godine je diplomirao na Moskovskom umjetničkom institutu Surikov. Bio je student poznatih umjetnika Vladimira Favorskog i Marka Šagala. Svoj kreativni rad započeo je pod vođstvom Azima Azimzadeha u ,,Komunističkim novinama” gdje su prvi put objavljeni nejgovi crteži. Od 1931. do 1933. godine objavljeni su i nejgovi radovi iz tog perioda.Tokom ljetnjih radionica na Krimu, ruski slikar (jevrejskog porijekla) Šagal vidio je neke Sattarove skice i predložio je da se on prebaci u odjeljenje za slikarstvo Instituta. Tako je i uradio.
Iako je eksperimentisao u različitim žanrovima umjetnosti, njegov jedinstveni talenat bila je pejzažna slika. U početku je slikao prirodu, njene prostore, onako kako je učio. Ali ubrzo je razvio svoj sopstveni stil kako bi izrazio osjećaj koji je u njemu već bio formiran kao poseban. Ovaj novi stil bio je više nadrealan i kosmički. U stvari, neke njegove slike podsjećaju na fotografije zemlje snimljene iz svemira. Koristeći kombinaciju pastelnih boja i neobičnih poteza, učinio je prirodu živopisnijom i živahnijom, a ponekad i fantastičnijom nego što je to bila stvarnost. Nakon povratka iz Moskve, Bahulzadeova djela su se zasnivala na istorijskim temama i opisima istorijskih ličnosti (,,Babekova pobuna”, ,,Fatali khan,” ,,Khattat Mir Ali i”td). U posleratnim godinama, Bahlulzade je slikao Apsheronova naftna polja, bašte i sela. Bahulzadeova kreativnost postala je sve više ukorijenjena u prirodi, a on je počeo stvarati djela u pejzažnom žanru koja su ga vezivala za prirodu. Sattar je volio da putuje po svojoj zemlji – Azerbejdžanu – istražujući njene ljepote. Jednom je rekao: ,,Ne moram da idem na Tahiti poput Gogena. Moja inspiracija dolazi iz moje sopstvene zemlje i ljudi.” Mnoga njegova djela prikazuju specifična područja Azerbejdžana. Na primjer ,,Bazarduzu Okraj”ima Bazarduzu, najvišu tačku planina Velikog Kavkaza. Ostali primjeri uključuju ,,Stara Šamaha” i ,,Jesen u Nahičevanu.”Ovo su njegove riječi koje karakterišu stvaralaštvo Sattare Bahulzadea i odražavaju njegovu ljubav prema rodnoj zemlji Azerbejdžanu. Njegova najpoznatija djela su: ,,Veče na Kaspijskom moru”, ,,Vječne baklje”, ,,Kepezove suze”, ,,Proljeće moje domovine,” ,,Bajka” ,,Surahanijska vatra”, ,,Legendarna zemlja”, ,,Šahnabat”, ,,Nakhchivan”, ,,Vrtovi Ordubada uveče”, ,,Proljeće moje domovine” , ,,Vatromet u Bakuu”, ,,Dolina Kudialchai,” ,,Put do Crvenog polumjeseca” ,,,Surahanijska vatra” , ,,Amirjan” ,,Naftne stijene.”
Umjetnik je bio zaljubljen u prirodu, sebe je smatrao dijelom te prirode. Zapravo, najveći dio svog života bio je u ,,rukama” prirode da bi joj se približio, dublje je razumio, adekvatno uočio i prikazao na platnu. Mogao je bolje da se izrazi i ostvari kao umjetnik u jedinstvu sa prirodom. To se jasno vidi na mnogim poznatim autorovim slikama. No, rad na platnu Bahlulzadeu nije pao nimalo lako, potrošio je mnogo vremena i truda da uhvati pravi trenutak i da što brže koloriše, prenese snagu prirode i njen jedinstveni šarm. U svom dnevniku je zapisao: „Mnogi misle da kada to želim, uzmem prazno platno u okvir, paletu boja i bez ikakvih poteškoća prikažem različite trenutke u životu prirode. Ovo je zabluda! Prvobitno sam imao takvu naviku: neke radove sam unaprijed radio skice, a u nekim slučajevima sam se sjetio i šta sam vidio. Na primjer, moja slika „Suze Kapaza“ slikao sam ono čega se sjećam, nijesam prije toga napravio skicu. Zapravo u tom trenutku nijesam imao takvu priliku“, priznao je umjetnik. Bahulzade je bio mislilac, uvijek je izbjegavao sitnice i fokusirao se na prenos duboke suštine, karaktera, poezije pejzaža. Zbog toga su njegova djela zasićena bojama, emocionalno i muzički, energijom, puna su potpuno neočekivanih zaokreta i magije. O ovoj emocionalnosti, filozofskim i estetskim elementima u djelima Bahulzadea mnogo se govori i piše. Neki pretpostavljaju da su ov kvaliteti u njegovom djelu rezultat uticaja srednjovjekovne umjetnosti Tabriz minijature, drugi misle da je to rezultat uticaja impresionizma. Treba primijetiti da je muzikalnost sama suština kreativnosti umjetnika. Kada pogledate njegove slike, teško je osloboditi se osjećaja da je to vrsta simfonije napisana, ne notama, već bojama. Na umjetnikovim slikama boje zrače svjetlošću i melodijom.
Treba se zadržati na Bahlulzadeovim bojama koje je koristio na svojim slikama, o kojima je toliko mnogo rečeno. Kao i mnoge specifičnosti ovog umjetničkog djela, i boje na njegovim slikama su neobične i neuporedive, njegova paleta je jedinstvena. Utisak je da je ove boje stvorio sam kako bi radio sa njima. Međutim, Bahlulzade se nije složio sa takvim izjavama i napomenuo je: „Ne tražim boje i ne stvaram ih. Samo pokušavam da prikažem stvari onako kako ih vidim. Ne zaboravimo da svi ne mogu stvari vidjeti jednako, svako ima svoju vizuelnu i estetsku percepciju, sopstveno vizuelno pamćenje. Jedan vidi i opaža žutu, plavu, ružičastu, narandžastu boju poput ove, a drugi – sasvim drugačije. Zbog toga ove boje izgledaju različito na platnu.“ Umjetnik je u svojim djelima više volio žutu, plavu, ružičastu, narandžastu, limun. Zanimljivo je da ove boje, primjetno prevladavaju na Bahulzadeovim slikama, uopšte se ne bune, ne smetaju, naprotiv, izgleda da osvjetljavaju dušu određenom posebnom svjetlošću i ispunjavaju je radošću.
Samostalne izložbe ovog izuzetno cijenjenog umjetnika Azerbejdžana održane su širom planete: u Alžiru, Egiptu, Libanu, Siriji, Tunisu, Norveškoj, Bugarskoj, Njemačkoj, Iraku, Kubi, Kanadi, Belgiji, Francuskoj i Japanu.Većina njegovih djela izložena je u muzejima širom Azerbejdžana, posebno u gradovima kao što su Baku, Gandža i Nahičevan. Zbog svog ukupnog doprinosa likovnoj umjetnosti Bahulzade je bio jedan je od najistaknutijih predstavnika azerbejdžanske umjetničke škole. Zvanje zaslužni umjetnik Azerbejdžana je dobio (1960), narodni umjetnik Azerbejdžana (1963), laureat Državne nagrade Azerbejdžanskog SSR–a (1972). Takođe je ostavio 30 skica dnevnika u kojima je iznio svoja zapažanja o životu i umjetnosti. Sattar Bahlulzade je umro 14. oktobra 1974. godine i po sopstvenoj želji sahranjen je pored groba svoje majke u selu Amirjan.
