Boris Milošević
USPAVANA DRAGA
Voda kaplje – laste odlijeću,
Samo ti još si tu,
uvijek ista – ti koja ne odlaziš…
U očima ti srebrna slika mog lika,
plače, ne diše i ne govori više.
Tek vlasi kose nejasan šapat,
Ko ljubavne strune oproštajne pjesme…
Za dodir hladan po bijeloj puti,
nepomične usne – ni traga smiješku.
Voda sve tiše kaplje – nestaju laste,
Uz tebe slušam plač violine,
Sreći i nesreći života početka i kraja.
I svoju sebičnost osjećam tvrdo…
Dok ti spavaš, dišem i živim,
gledam te, a ne vidim,
osluškujem, ali ne čujem…
Voda ne kaplje više.
Laste su otišle na jug.
Samo ti i ja, grobna tišina s nama,
otkucaji srca jednog i u sobi mrak…