Božidar Proročić: Razgovor sa Nenadom Dizdarevićem

INTERVJU SA NENADOM DIZDAREVIĆEM

Razgovarao: Božidar Proročić, književnik i publicista

Filmski reditelj, scenarist, producent i profesor filma iz Sarajeva, Bosna i Hercegovine. Njegov najznačajniji film, po kritičarima je Magareće godine (1994.), bio je bosanski kandidat za Oscara 1995., te dobitnik više međunarodnih nagrada, između kojih i Zlatne palme na festivalu mediteranskog filma u Valenciji. Suosnivač je Sarajevske filmske akademije na koju je doveo i Belu Tara. Ostali filmovi: Žena na kamenu (1977.), Gazija (1981.), I to će proći (1985.) i Stanica običnih vozova (1990.). Nenad Dizdarević jedan je od najznačajnijih i najmlađih filmskih stvaralaca ondašnje Jugoslavije, a danas BiH. Ulaskom u svijet kulture i filma ovaj danas šezdesetpetogodišnji stvaralac govori nam o sebi, odrastanju, sedmoj umjetnosti, kulturi i životu, glumcima, ratu o njegovom kultnom ostvarenju, filmu ,,Gazija” koji je snimio sa svega 26 godina. Njegovo IME i PREZIME mu je bilo najveća prepreka u životu!!! Stvarao je filmove za sva vrmena i sve prostore zadnjih dvadeset pet godina nije snimio ni kadar. Neopravdano zaboravljen i zapostavljen autor koji je sve dao filmu, umjetnosti i Bosni.

Gospodine Dizdareviću kakvo je bilo vaše djetinjstvo i odrastanje i šta je to što iz tog perioda najviše pamtite?

Ja sam imao jako bogato djetinjstvo moj otac je bio diplomata. Tako da od malih nogu sam prošao dosta svijeta, on je bio prvi ambasador u Iraku od 1959-1961, pa onda prvi ambasador u Alžiru od 1962-1965 đe se rodila i moja sestra Delila koja nosi ime upravo po mjestu rođenja. Nakon toga je bio ambasador u Parizu od 1971-1975. Dakle eto u prvih dvadesetak godina sam više od deset godina proveo u inostranstvu naučio jezike vidio razne kulture, sretao zahvaljujući ocu mnoge značajne ličnosti iz svijeta politike. Pošto je otac bio i prevodilac i pisao knjige mnogo umjetnika je prolazilo kroz našu kuću i bili uvjek dragi gosti. Tako da sam ja jedan od rijetkih koji je u tih 12 godina školovanja osnovna srednja potom fakultet da sam boravio u desetak škola. Sa jedne strane to je veliki hendikep jer evo kada gledam svoje kolege svoje vršnjake koji su bili samo u jednoj školi ili fakultetetu pa imaju svoje drugare od osnovne do srednje škole i fakulteta ja to nemam. Sa druge strane to je bila jedna dobra prilika pri svakoj novoj promjeni morate da se nametnete tom društvu u kom dolazite. To je bio dobar trening za borbu samodokazivanja nekim kvalitetima a ne snagom. To je bilo moje djetinjstvo. Odma po završetku fakulteta ja sam odlučio da počnem da zarađujem i da se odvojim od rotitelja da ne budem na njihovim leđima i to mi je uspjelo. Ali i to je tad bilo dio neke borbe i pokušaja dokazivanja sebe i negiranja da sam tatin sin.

Rođni ste u vrijeme socijalizma i komunizma kada klasne razlike kao i kulturološke nisu postojale da li je multukultura ono što je krasilo BiH a posebno grad Sarajevo?

Apsolutno niko nije obraćao pažnju ni na šta ko je koje nacionalnosti vjere ko god je bio vjernik, mi smo išli i bili pozivani na njihova slavlja ali to je bilo tretitano kao privatna stvar a nikako kao neka ideologija. Možda je ovo mala digresija, ali poslije rata i agresije na Bosnu i grad Sarajevo ti neki stari vjernici koje sam ja znao koji su bili očevi i majke mojih prijatelja su prestali da idu u džamije i crkve jer kažu to nisu vjernici oni samo ganjaju prvi sah ili prvu klupu da bi se dokazali. Išli su da obavljaju molitve u neke manje zabačene džamije i crkve da jednostavno bi bilo to iskreno onako kako oni smatraju religiju a ne da je zloupotrebljavaju.

Da li ste od svoje rane mladosti zavoljeli sedmu umjetnost. I kako ste se opredijeli za poziv producenta, režisera i scenariste. Šta je da kažemo bilo ključno za vas?

Bile su tu razne faze odrastanja. Ja sam se prvo bavio košarkom i igrao u Radničkom naime kada sam bio na Novom Beogradu u osnovnoj školi ,,Marko Orešković” nastavnik fizičkog obrazovanja je bio Bata Đorđević otac Aleksandra Đorđevića ja sam čak Aleksandra nosao na rukama kada smo bili na pripremama na Tari. Tako da je to bila neka prva faza mislio sam da se opredijelim za trenerski posao. Međutim sazrijevajući počelo je otkrivanje sedme umjetnosti i umjetnosti uopšte. Veliku zaslugu za to ima i moj otac kod koga su dolazili slikari, pisci, muzičari, vajari. To je bio neki svijet koji me počeo fascinirati i gledao sam u njima prave individue. Ja sam oduvjek bio buntovan i uvjek sam želio da budem slobodan, da ne podležem nekim organizacijama i ustanovama. Ja nikada nisam htio biti član partije SK ne zato što se nisam slagao već jednostavno zato nisam želio da izvršavam bilo čija naređenja ako drugčije mislim ili malo drugčije želio sam svoju punu slobodu. U Parizu 1971 godine sam krenuo treći razred gimnazije tu je bila fenomenalna kinoteka vrlo blizu mjesta gdje smo stanovali. Počeo sam da idem u kinoteku po dva tri puta dnevno jer su oni sa svakim terminom mijenjali projekciju filmova. A sa druge strane postojala je druga sala koja je bila na spratu koja je bila rezervisana za nijeme filmove. I onda sam počeo tako da otkrivam film. Gledao sam savremeni film iz tog nekog perioda. I počeo sam da kulminiram znanje i motivaciju. Pošto je bila velika konkurencija imao sam neke alternative ako ne budem primljen. Međutim bio sam primljen kao jedan od najmlađih što nije mala stvar zajedno sa kolegom Vladimirom Boževskim posle sam se prebacio na III godini na FDU u Beogradu. Ja i Vladimir Boževski smo bili najmlađi koji smo završili filmsku režiju.

Vaš prvi televizijski film ,,Žena na kamenu” simili ste (1978 godine, glavna uloga Svetlana Bojković) sa svega 23 godine života. Koliki je to bio podstrek za vas kao mladog reditelja.

Moram da vam kažem predistoriju već sa dvadeset godina dakle 1975 zajedno sa Tarikom Haverićom napisali smo adaptaciju pripovjedaka Zije Dizdarevića mog pokojnog srica koji je zaklan u Jasenovcu. Dakle sa dvadeset godina naših života oni su otkupili (a mi to radili tokom ljetnjeg raspusta) i odma u oktobru je snimljena ta drama u režiji Aleksandra Jevđevića a u glavnoj ulozi je bio Rejhanom Demirdžićem. Sljedeće godine sam snimio polusatnu dokumentarnu dramu ,,Istina o NLO” po scenariju Tarika Hverića to je bila komedija insprisana ,,Ratom svjetova” Orsona Velsa vanzemaljci se spuštaju u BIH reakcija stanovništva, da bi se dala uvjerljivost tom (kao) događaju novinari sa terena i novinari koji su vodili dnevnik su učestvovali tako da je to bilo jako uvjerljivo i bila je mala panika. To je bio ispitni film moje III godine. Onda je došao diplomski film ,,Žena na kamenu” to ej vrlo intresantno se desilo. To je bila jedna vrlo jeftina drama od pola sata. Tada je TV Sarajevo bila u velikom usponu jer su se pripremale ljetnje olimpijske igre bio je veliki bum i ogromna proizvodnja na svim planovima. Tako sam i ja dobio priliku da to uradim. Glavna uloga je bila Svetlana Bojković i par drugih glumaca manjih uloga. Kada je taj film završen na festivalu u Portorožu koji je bio festival JRT to je bila najprodavanija drama. Pored kvaliteta bilo je intresantno za kupce da se može lako adaptirati. Nakon toga je počeo taj profesionalni život. Odma su mi ponudili da se zaposlim na TV Sarajevo kao stalni reditelj, što sam ja odbio bio sam slobodnjak dok se nije oformila Akademija scenskih umjetnosti.

Kakav je bio odnos prema kulturi, filmu i umjetnicima ondašnje Yugoslavije da li je ratna tematika bila dominantna u filmovima ili je bilo razumijevanja i za druge žanrove?

Prvo i suštinsko finansiranje kinematografije, bilo je jako organizovano i jako se pridržavalo toga tada su postojali sizovi za kulturu i uvjek se znalo da od BDP-a koliki procenat ide za kulturu uopšte a koliko iz fonda za kulturu ide za kinematografiju. Tako da je postao kontinuitet proizvodnje u BIH je to bilo od dva do četri filma u kontinuitetu. Što se tiče tema naravno da su bili partizanski filmovi neki jako dobri neki manje dobri ali sve ostake teme pa znate šta nebi slučajno bio ni ,,Crni talas” da nije bilo tog nekog poimanja filma kao nešto drugačije kao neki kritički odnos. Dobronamjerni kritički odnos prema društvu. Kada sam se preselio u Beograd išao sam na Pulski festival i gledao te filmove i u konkurenciji ali i one van konkurencije koji su se prikazivali u domu Armije, vrlo intresantne filmove vrlo različiti vrlo ono što je bitno autorski a ne industrijski. Tako da je to bio jedan od tih kvaliteta velikih dozvoljavala se sloboda izražavanja autorske ličnosti.

Godine (1981) ste snimili sad već možemo reći legendarni i kultni fim ,,Gazija” sa Dušanom Janićijevicem u glavnoj ulozi. Kako je film prihvaćen tada kod publike, i dali je on nosio onu izvornu Bosansku (filmsku) dušu u sebi?

Ja sam bio opsjednut Andrićem i moj film ,,Žena na kamenu” je njegovo djelo nakon toga sam sa Vukom Krnjevićem napravili tu kompilaciju ,,Put Alije Đerđeleza”, ,,Mustafa Madžar” i ,,Smrt u Sinanovoj tekiji” krenuvši od toga da su to dva lica istog lika preuzetog iz narodne epike. I to je bio projekat koji sam pripremao temeljito dvije godine. Bilo je puno nekih sumnji na producentksom nivou kako jedan mlad autor da se uhvati takve jedne istorijske teme na osnovu Andrića. Međutim na tom fontu sam prošao da snimam taj film naravno da je bila velika trema ali sam imao savršenu ekipu i ispred i iza kamere, baš onako su bili toliko odani da se ja skoro rasplačem kada se sjetim kako je sve to izgledalo. Kada je film bio završen i otišao na zvanični Pulski festival te neke predrasude su bile jako prisutne. Adaptirati Andrića on je tada bio Bog nemoguće je njega adaptirati, kakvi on je introvertan itd, itd. Čuj da se neko sa dvadeset pet godina time bavi još istorijom ma kakvi nemoguće je to. U startu je bilo kod jednog dijela kritike i publike je postojala rezerva. Ali je bio i drugi dio i kritike i publike kojima se film itekako svidio. Jer to je bio film koji ima jednu strukturu koja nije narativna struktura. Nego gdje se miješaju vremena, prostori, eksperimentalan autorski. Onda se desila jedna nevjerovatna stvar film je vidio Gvido Aristarko koji je tada bio urednik jednog od najboljih filmskih časopisa u Evropi i Svijetu i on je odgledao moj film i zaljubio se u moj film. Na Venecijanskom festivalu on je napravio par specijalnih projekcija predstavljajući mene i pričajući o filmu i objavio veliki tekst analizu filma zajedno sa još dva autora koji su pisali o mom filmu. To mi je dalo krila jer jednostavno ti neki ljudi koji nisu bili opterećeni Andrićem i tom takozvanom nemogućnošću da bude adaptiran, nego je gledao to kao film i ocijenio ga je kao film. I to jer meni dalo dodatna krila i uvjerilo me da sam obavio dobar posao. Taj film je u zadnjih pet godina prikazan ovdje u BiH jedno desetak puta i reakcije su sve bolje i bolje dakle ono što je ideja filma i što sam studentima predavao i čega sam se pokušavao držati tokom svog rada da je film pravljen za sva vremena i za sve prostore i da on ako dobro stari to znači da je on dobar. A onda druga stvar ovo što se desilo sa Gvidom Aristarkom a kasnije sa Francuskom i Engleskom itd, gdje je film isto prepoznat sa svim svojim kvalitetima da je pravljen za sva vremena.

Kakvu je poruku film ,,Gazija” nosio u sebi i da li je on na neki način bio proročki u nekim nažalost ratnim vremenima koja će doći u BiH početkom devedesetih?

Znate šta ja na neki način ne volim govoriti što je poruka. To je pitanje sudbine jednog lika jednog heroja koji se ne adaptira na mir ili se teško adaptira na mir koji jednostavno ,,poludi” to je sudbina jednog ratnika u miru. Sa mnogo dubljim porukama i referencama scenama i dijalozima. Tu je bila sjajna glumačka ekipa sa Dušanom Janićijevićem, Dušicom Žegarac, Pavle Vujisić, Lane Gutović, Miralem Zupčević, tu sam imao veliku sreću da su oni došli i tako divno sarađivali. Otprilike sve ono što sma ja mislio da bi trebalo da ti likovi budu oni su ih uradili bez ikakvih trvljenja. Naprotiv sa jednom finom finom saradnjom.

Sarađivali ste sa scenaristima Vukom Krnjevićem, Abdulahom Sidranom, Tarikom Haverićem da li ste pored filma bili sa njima i lični prijatelj i što je to posebno što je dalo draž i ljepotu svim vašim filmovima?

Da vam kažem ovako sa Tarikom Haverićem ja sam dupli kum, i do dana današnjeg smo u vrlo prisnim odnosima. Sa Sidranom isto u jako dobrim odnosima, stim što on ima 1001 svoj projekat pa se malo rjeđe viđamo ali uvjek sa zadovoljstvom. Vuk Krnjević je nažalost preminuo. Kad god se sretnem sa bilo kojim od glumaca koji su živi i scenarista uvjek je zadovoljstvo popiti sa njima kafu i ispričati se.

Da li je Bosna za vas sa svojim mentalitetom, običajima, kulturološkim razlikama bila inspiracija koja vas je kao reditelja posebno inspirisala?

Ja sam imao prilike zahvaljujući tome što sam studirao svuda imao sam priliku da ostanem u Beogradu i Parizu, itd, ali moja želja iako sam do tada najmanje vremena proveo u Bosni i Sarajevu da se vratim u Sarajevu i da tu pokušam nešto da napravim. Tako i moja prijateljstva i druženja iz ranog djetinjstva itekako su bili taj dodatni motiv da se vratim. To je jedno bogastvo tradicije i kulture, znate šta nije slučajno da je 1979 godine Sarajevo dobilo organizaciju Olimpijskih igara koja će se desiti 1984 godine. Znalo se da Tito umire i on će umrijeti 1980 godine nakon što je Sarajevo dobilo organizaciju. Nakon masakra u Minhenu nije mogao ni jedan grad da dobije organizaciju a da nema saglasnost tajnih službi tih velikih zemalja. Dakle oni su vidjeli da je Sarajevo tih siguran grad i da su ljudi sjajni, iako nisu imali neku veliku tradiciju u zimskim sportovima, bio je jedino pokojni Potkupovček koji je to vodio i Sarajevo dobije tu organizaciju. Znači želim da kažem koliko je prepoznata vrijednost Sarajeva u tom vremenu. Sarajevo je bilo apsolutno kulturni centar ondašnje Yugoslavije u muzici bez obzira da li je to narodna, pop, ili rok muzika. Likovna umjetnost, književnost ,,Svjetlost”, ,,Veselin Masleša” izdavačke kuće i ,,Oslobođenje” to je bilo vrh vrhova. Prema tome je bilo sreća i zadovoljstvo živjeti u Sarajevu. I da ne zaboravim televizija Sarajevo koja se razvijala koja je snimala godišnje osam drama i jednu seriju, serijale o kulturnoj baštini. Toliko je bilo proizvodnje toliko je bilo stvari koje su se radile a ne reprodukovale. Ta neka pozitivna i divna energija je bila dodatni motiv za taj boravak i naravno raznolikost širina i bogastvo tema, i muzika i svega drugog.

Sa kojim od glumaca ili glumica ste najradije sarađivali i zašto?

To je strašno pitanje i ne mogu na njega da odgovorim jer sam vam rekao ko je sve glumio. Recimo u filmu ,,I to će proći” to je bila genijalna ekipa Olivera Marković, Fabijan Šovagović, Bogdan Diklić, Branko Cvejić, Bata Živojinović itd ,opet u ,,Stanici običnih vozova” Meto Jovanovski, moji bivši studenti sa akademije. U ,,Magarećim godinama” Mića Tomić, Ljubiša Samardžić, Miralem Zupčević, itd. Ja sam imao jako dobar odnos sa glumcima i mislim da su oni voljeli raditi samnom. Nebih želio nikoga da posebno izdvajam svi su davali sve od sebe.

Ispričajte nam neku od anegdota sa snimanja vaših filmova?

Bilo je anegdota i onih smiješnmih i onih koje su bile skoro neću da upotrijebim suviše grubu riječ ,,tragične. ” Ispričaću prvo nešto što je bilo jako smiješno. U filmu ,,I to će proći” snimali smo u eksterijeru zimske scene ono nešto najlon pa bijela farba itd, napolju je znate kako je u Beogradu vrućina u julu i avgustu mjesecu, Fabijan Šovagović ide u zimskom kaputu treba da mu bude hladno a mi iya u [orcevima i majicama samo kratkih rukava. Normalno ja sam želio da bude što manje dublova ali moralo ih je biti minimum dva. E onda presvlačenje odma se mora presvući jer on je mokar ispod i košulja i sve drugo to nam je bilo svima smiješno. Druga stvar se desila baš na ,,Gaziji” mi smo na rijeci Buni izgradili kafanu koja se pojavljuje u filmu mislim tri puta, onda je dunuo neki grozni vjetar koji je odnio kafanu. Pokojni Kemo Husanović dolazi potpuno utučen kaže Nenade ja ovo ne mogu sada ponovo ovo graditi a treba da snimamo prekosjutra. Bila je to potpuno neprospavana noć ja sam ga ubjeđivao on je na kraju prihvatio tih pet dana je bilo onako na svu onu neku komplikovanu režiju i neke moguće druge stvari problem koji smo riješili.

Pred sam početak rata 90-tih snimili ste film (,,Stanica običnih vozova” sa Ljiljanon Međeši u glavnoj ulozi i Emirom Hadžihafizbegovićem) u filmu dolazi do sukoba između učiteljice i sredine. Da li i danas rušimo mostove i u eri XXI vijeka nemamo razumijevanja jedni prema drugima?

Da vam kažem to je radnja filma smještena tamo neđe 50 godina prošlog vijeka i to je bilo ono pitanje na neki način hoću da kažem sukoba grada i male sredine dolazak nečega što je prosvetiteljstvo učiteljstvo itd. Istovremeno je to odos muško-ženski i pitanje shvatanja tih nekih relacija tako. Ja stalno ovdje ponavljam ovim mlađim kolegama sada smo u 2020 godini rat se završio prije 25 godina šta je urađeno od te 1995 do ove 2020 godine a pogledajte i uporedite šta je urađeno od 1945-1970 moram da pocrtam neke stvari ljudi zaboravljaju. Te 1945 potpuno je razrušena zemlja ali je ona bila zaostala potpuno, dalje već 1947-1948 godine sukob sa Staljinom koji trajao pet godina đe nikakvih pomoći nije bilo a istovremeno Zapad pošto je to bila recimo komunistička zemlja davao na kašiku i sve je izgrađeno sopstvenim rukama. Dalje još jedna stvar koja može zvučati nebitna bile su dvije godine ogromne suše u Vojvodini tako da je sve ono što je bilo poljoprivreda prepolovljeno ipak ljudi su bili bukvalno gladni ali i puni entuzijazma i vjere u neku budućnost. Već početkom sedamdesetih i to je ono vrijeme kada sam ja na neki način sazrijevao i odrastao koliko su mladi školovani ljudi dobijali prilike, recimo u Energoinvestu ja sam radio taj neki namjenski film za Enegroinvest bilo je dvanajest instituta ja neznam koliko doktora i magistra nauka sve ljudi koje je Energoinvest poslao ako treba u Ameriku ili Njemačku ili Englesku da se usavrše to su bili mladi ljudi. Sve je počivalao na nekoj budućnosti i ulaganju u budućnost ja kada sam pravio upravo taj film o Energoivestu oni su bili veći Japanci od Japanaca u kom smislu znate da ono Japanci su zaljubljeni u svoje firme i firma je sve i ovi isto tako al na kvadrat. Tako da je postojao u svakom segmentu rast i razvoj koliko je škola i puteva izgrađeno da ne nabrajam da ne pređe u patetiku. To je bilo upravo taj jedan tempo od dvadeset trideset godina napretka i prosperiteta.

Došao je rat, progoni, stradanja, genocid na prostorima BiH koliko je taj period ostavio bolan utisak na vas i što je to što vam je bilo najupečatljivije?

Pa ovako mene je rat zatekao kao profesora glume i trebao sam da primim novu generaciju dakle krenuli smo 91 godina oktobar i tamo već negdje u martu mjesecu čak i ranije studenti su rekli pa šta da radimo rekoh idite kući pa kada ovo nešto se smiri preuzeti tu neku odgovornost to je bilo nemoguće. Tako da su svi otišli desila se intresantna stvar ja mislim da je to jedina generacija i jedina klasa koja je primljena do tada na akademiji scenskih umjetnosti da nije bilo ni jednog Sarajlije. Ja sam ostao bez klase praktično a u međuvremenu imao sam taj snimljeni film ,,Magareće godine” koji smo jedva spasili naime ,,Sutjeska-film” taj studio se nalazio kao i svi filmski studiji nalazi se na periferiji grada i to je bila prva linija napada na Sarajevo. I zahvaljujući tim predivnim radnicima tehničarima ,,Sutjeska-film” uspjeli smo da izvučemo preko 300 kg materijala dakle 35 milimetara tonske trake i kod poslednjeg iznošenja toga sa jedne strane ulaze napadači agresori a mi kroz druga vrata poslednu turu iznosimo. To je bilo pitanje da ne pretjerujem pet do deset minuta da nas pobiju. Pošto je to 300 kg onda je trebalo organizovat prebacivanje filma preko Beograda-Zagreba-Budimpešte-Pariza itd, i onda u jednom trenutku sam ja pitao svoje kolege i prijatelje rekoh evo ja se stavljam na raspolaganju ne želim da bježim ako vi mislite da sam korisnji da završim taj film i da bude prvi BiH film nezavisne BiH recite da ako jedan od vas kaže nemoj ja neću svi su bili ZA, to je velika stvar to može da pomogne i što se ispostavilo to je bilo vrlo tačno. Naime kako sam ja znao izuzetno dobro da ne kažem odlično francuski jezik u Parizu sam montirao film onda sam bio u međuvremenu pozivan na desetine i desetine okruglih stolova da se objasni šta se to dešava. Moram da kažem digresiju na tome stalno insistiram najprljaviju ulogu u ratu u BiH je odigrala Francuska na čelu sa Miteranom. I dan danas najprljaviju politiku vodi Francuska.

Ko vam je bio vaša najveća podrška u životu na svim vašim projektima na putu ka uspjesima?

Znate šta prije svega familija, moj otac koji je diplomata ja sam jedini koji je u familiji naslijedio umjetničku nit Zije Dizdarevića književnika i pisca i identifikao sam se sa njim. Prva adaptacija ,,Blago u duvaru” je bila po njegovim pripovjetkama. Naravno da pošto je to jedna neizvjesna sudbina jednog umjetnika bilo je na neki način malih sugestija da li je to najpametnije. Ja sam rekao naravno da da onda je od tog trenutka bila bezrezervna podrška oca, majke, brata šire familije prijatelja a pogotovo kako je krenula prava karijera jer jedna je stvar studirati a druga stvar je praviti filmove. Ima još jedna digresija kakav je bio Zija Dizdarević taj koji je zaklan u Jasenovcu najbolje prikazuje predgovor Branka Ćopića sa kojim je on bio fenomenalan prijatelj u ,,Bašti sljezove boje” đe on počinje ,,Dragi Zijo itd.” I još jedna intresantna stvar koja mi se desila pokojni Jan Beran koji je bio snimatelj, reditelj i intelektualac poštovalac književnosti Zije Dizdarevića kad je Ivo Andrić umro rekao mi je: ,,Da je Zija ostao živ nebi toliko žalili za Andrićem.” To je lijepo čuti a on nije bio čovjek koji je bio slatkorječiv on je želio prosto reći koji je to talenat bio neostvareni. Na osnovu pripovjedaka i graže za romane. Tako da je bila podrška iz čitave familije ja sam opet bio iz te ogromne familije kao neko posebnji, ali sa punom punom podrškom.

Posvetili ste život kulturi, filmu, umjetnosti. Suosnivač ste akademije likovne i filmske umjetnosti. Šta je to što ste uvjek govorili vašim studentima. Zapravo koja je bila vaša poruka sa aspekta životnog iskustva?

Moram da dam jedan uvod naime kada se osnivala akademija scenskih umjetnosti prvo smo krenuli sa glumom i onda su bile dvije struje u Sarajevu. Pošto otvoriti akademiju je jako skupo treba puno profesora malo studenata puno tehnike. Druga struja je bila koja je rekla pa evo nije problem slaćemo ih mi sa stipendijama u Beograd, Zagreb, Prag, Pariz jeftinije je. Mi smo uspjeli borba je trajala jedno dvije godine i mi smo uspjeli zahvaljujući tadašnjoj dekanesi Raziji Lagumdžiji i nama mladima koji smo završili studije uspjeli smo da otvorimo akademiju. Zažmirite pet sekundi i zamislite na šta bi ličila kulturna scena u Sarajevu da nije bilo akademije scenskih umjetnosti i nas koji smo je napravili. Nebi bilo ni filma ni Danisa ni Žalice ni Begićke d ane govorimo o glumcima nebi sada imali ni ansamble, sada moji studenti iz prve generacije se spremaju za (penziju) kroz smijeh priča Dizdarević. To je meni strašno zadovoljstvo ljudi nisu svjesni toga koliko smo napravili neke stvare koje su revolucijonarne koje su mijenale neki način razmišljanja i bježanje od tog nekog podaničkog duha nego daj da mi imamo svoje. To je postala jedna od najboljih akademija na prostorima Ex-Yu. Ja sam predavap prvu glumu tek kasnije se otvorila režija i u prvoj toj generaciju su Đuro, Tanja Šojić, Milenko Iliktarević, Slađana Bukejlović da ne nabrajam itd. Autoritet među studentima sam gradio znanjem i korektnim odnosom, i studenti su to cijenili jer nije bio to nametnuti odnos. Ono što je intresantno nakon par godina tačno se se znalo ovaj će proraditi na prvoj godini ovaj moraće da čeka drugu godinu ovaj na trećoj ovaj sigurno tek na četcrtoj. Onda je trebalo imati neku pedagogiju koja je krupna i individualna da se sa svakim studentom bavite ponaosob na neki određeni način. I druga stvar pedagogija je takva vi studente ne možete izblefirati. Možete jednom ili dva put treči put će vam reći ma bježi šta će on. Autoritet se gradi znanjem i osjećajem koliko su dobili potporu da se razvijaju da se otvaraju da se druže itd. Na našoj akademiji prvi profesor je bio Boro Stjepanović koji je jedini imao iskustva i došao je kao docent sa FDU u Sarajevu, drugi je bio Emir Kusturica, teći profesor sam bio ja i četvrti profesor je bio Miralem Zupčević. To je bilo vrlo intresantno jer bila su dva reditelja i dva glumca, i onda na tim nekim sjednicam i na tim nekim pripremama ta razmjena, nekih iskustava i savjeta mi njima oni nama je bila itekako plodotvorna jer je neko govorio iz pozicije glumca i kaže meni ja kada sam studirao i kaže par važnih stvari meni itd. Tako da je bilo vrlo intresantno i vrlo onako interno mi smo znali ostajati do tri četri ujutro. Kada se krene dobra proba pa onda ja njih zadržim znam da je posljedni tramvaj u 12 uveče i ja kažem nema tramvaja hajmo mi da nastavimo da radimo i završimo u šest izjutra sa prvim tramvajem. Pedagogija je strast ja sumnjam da bih mogao da predajem recimo neki predmet na pravu bez obzira što pravo cijenim. Svaka nova generacija glume mene natjerala da svoje neke planove i programe adaptiram novim studentima jer nisu svi isti i zahtijevaju drugačji pristup.

Da li je umjetnost u novim vremenima postala sredstvo borbe za život?

Sada nažalost kultura i umjetnost postaje hobi. To ne govorim zbog Corone jednostavno nema sistema finansiranja ni filmova sve je to bijedno i jadno. Kompletna ta umjetnost i kultura je stavljena u zapećak. Ja mislim nisam siguran sa velikom vjerovatnoćom mogu da tvrdim upravo poltika želi da kulturu stavi u drugi treći plan. zašto? Zato što su umjetnici i kulturnjaci opozicija i uglavnom opozicija i sigurna opozicija tim nacionalističkim strankama i krugovima koje žele da se snimaju propagandni filmovi itd i vrlo je teško se izboriti. I svaka čast mlađim kolegama koji su uspjeli da naprave itekao dobre filmove unatoć a ne uspomoć.

Sarađivali ste sa jednom od najboljih Evropskih reditelja i sineasta Belom Tarom čiji filmovi su bili poznati po dugim kadrovima. U čemu se ogledala vaša saradnja?

To je bio plan širenja. I bila je namjera da on vodi master i doktorante. Tako da on se bavi tim završetkom. I studenti koji su dolazili na doktorat upravo su dolazili zbog njega i zbog njegove estetike što je nama bilo jasno. Njegov specifičan filmski izraz koji je uticao na te mlade ljude, ja se ponekad čujem sa njim. Onda je on imao neke svoje projekte za snimanje filmova kao i projekte koje je snimao u Portugalu izveo je prvu generaciju doktoranata i mastera. I onda je odlučio da se povuče. Predavanja su bila na engleskom. Kada sam ja sebi, sebe dokazao u Svijetu jer sam predavao u Francuskoj i bio prodekan u nastavi, i hed prefoser napravio školu u Africi, predavao u Engleskoj, predavao na četri univerziteta u Americi. I onda sam u jednom trenutku sam rekao sebi hoću sada kao onda kada sam bio mlad da se vratim u Sarajevo i da nešto donesem. A šta je bilo zapravo namjera svi mladi su tražili načina da odu i pobjegnu iz Sarajeva, Bosne i regiona, a ja sam želio da napravim školu da cijeli svijet dolazi u Srajaevu da studira. I naravno da je tu veliku ulogu odigrao Bela Tar to je bila moja ideja imao sam fenomanelanu podršku kolega od Danisa Tnovića, Dine Mustafića, Vedrana Fajkovića, i drugih kolega to je bio veliki entuzijazam ostajali smo kao što sam već pomenuo do zore sa studentima svde je bilo perfektno. Ta saradnja sa Tarom je bila takva, on je intresantna ličnost kao što su i njegovi filmovi. On je bio jedna ličnost kada je bio pedagog i predavač a potpuno drugačija kada izađemo u kafanu ili restoran. Kao da su dvije ličnosti u njemu, on je fanatik i zaljubljenik filma koji je uvjek volio da se druži i šali. Ima jedna anegdota mi smo imali naravno razmimaolaženja u pedagogijama nešto je došlo do neke tačke ključanja i ja njemu dam pet maraka ajde mali idi kupi mi cigare ja sam stariji od tebe (jer je on izgledao mnogo starije od mene smijeh) iako je on bio samo dva mjeseca stariji od mene. U predavanjima mora da bude i šale i pedagogije ne može sve da bude isključivo i jednostrano-

Film (,,Magareće godine”) završili ste 1994 godine sa mnogo muka i peripetija i putovanja samog filmskog projekta od Sarajeva, Zagreba, Beograda i Pariza pa opet do Sarajeva. Film je potpuna ekranizacija istoimenog djela Branka Ćopića. Koliko je ovaj film budio nadu u nekim teškim vremenima u tada razorenoj BiH?

Čim sam završio film održao sam obećanje da se vraćam u Sarajevo. Napravili smo premijeru u tadašnjem kinu ,,Radnik” i moram da kažem da je bilo puno otpora. Zašto. Ultra desna nacionalistička struja kako može da bude prvi film po srpskom piscu da se sve dešava u srpskom đačkom domu u Bihaću da je ćirilica ta koja preovladava to nesmije čak je bilo i prijetnji. Nije lako u toku rata primiti te prijetnje onda smo uspjeli nekako da se to ipak održi, i održana je samo jedna projekcija. Tu ime intresantnih stvari. Projekcija je bila u pet sati u petak, i onda je naravno čitav diplomatski kor došao na projekciju a tog dana je Karadžić rekao da će sravniti Sarajevo sa zemljom. I Izetbegovićev kabinet zove ambasadore da se konsultuju oko toga i zovu jednog, drugog, trećeg da se konsultuju i pošto su svi odsutni dobijaju odgovor izvinjavamo se od pet do sedam ne računajte na njih pitaju pa šta se to dešava od pet do sedam premijera ,,Magareće godine” isto samo je bio jedan zvaničnik iz vlade na premijeri, ostali su ignorisali iako su svi dobili pozivnice po protokolu. Film je prošao sjajno to je prvi BiH film koji je dobio nagradu u Valensiji a kasnije još desetak nagrada i prvi film BiH kandidat za Oskara. I dalje ga na neki način pokušavaju, staviti u neki drugi kontekst. Film je za sva vremena i sve prostore.

Uvaženi ste i poštovani u Evropi i Svijetu, ne čini li vam se da je vaša posvećenost filmu i umjetnosti kod nas makar što se vas lično tiče nije na pravi način bila prepoznata. I da ste više cijenjeni i poštovani van naših granica?

Potpuno ste u pravu ja kažem 25 godina nisam snimio ni kadar. I kada sam bio u naponu snage sa četrdesert pet godina i četri igrana filma iza sebe nizom dokumentaraca i drama sa tim jednim iskustvom bogatim i svjetskim. Ja sada ogorčen mogu da kažem prvi i posljedni put ću to reći: ,,NIJE VALJALO NI MOJE IME I PREZIME” Ja sam imao sjajan scenarijo sa svojim kolegom Vladimirom Boževskim ,,Mis Sarajevo” nema veze naslov koji na žiriju dobije najveće ocjene, onda dođe upravni odbor pa sa prvog mjesta ga prebaci na treće ili četvrto mjesto. Ja obezbjeđujem već koprocudenta iz Francuske trebaju im samo incijalna sredstva koje su deset posto od vrijednosti filma ja pronalazim u roku odma. Posle toga drugi projekat na kome sam radio izvaredni projekat roman sa izvarednim čovjekom koga ja znam dok je još bio dijete Igor Stiks ,,Elijahova stolica” isto na žiriju prođe ubjedljibvo najbolje prođe. Čak jedan član žirija koga sam ja znao i koji je mene znao, nazove me sjećam se bila je subota bio sam na ,,Sarajevo Film akademi” nazove me i kaže Nenade čestitam konančno ćeš snimiti film. Ja sam uglavnom svoje filmove radio na osnovu literalnih djela kao što ste vidjeli jedini je izuzetak ,,Stanica običnih vozova” i opet po toj nekoj filozofiji da toliko ima predivnih napisanih knjiga onda ako se čita. Recimo Stenli Kjubrik nije snimio ni jedan film na osnovu orginalnof scenarija več su sve adaptacije. Odemo tada ja i Igor Stiks u Francusku kod moje producentkinje, kažemo joj za naš projekat ona oduševljenja. Tadašnji ministar Gavrilo Grahovac sa prvog mjesta me stavi na treće a te dvije djevojke dvije žene dvije producentice iz Pariza dođu za vrijeme ,,Sarajevo film festivala” ovdje da pregovaraju i da se krene u realizaciju. Mene sada sramota propao na konkurs a cijeli razgovor bio Ok, i sa Miralemom Zupčevićem ja odem nogom otvaram vrata Grahovca u meni bijes, i bruka, ljaga uvukao sam ljude i sredstav. I ond on kaže ja kao ministar imam pravo da dam nešto (naravno očekujući da dobije tal) neki procenat jer vidi da je to veliki projekat jer je zaintresovana Evropa. Tako da kažem dvadeset pet godina nisam snimio ni jedan kadar što mi jako užasno teško pada i pogotovo način na kojim su mi se dešavale te nepravde. Ima i trunka optimizma, naime moji klasići iz Beograda Vladimir Boževski, Dragan Marinković, Zoran Solomun i ja mi bismo da napavimo jedan Omnibus nas četvorica na jednu temu koja bi bila prijateljstvo. Šta je tu intresantno da Zoran Solomun živi u Berlinu prije rata, da je Vladimir Boževski u Skoplju, Dragan Marinković u Beogradu a ja između Sarajeva i Pariza. I to bi bilo intresantno i msilim da postoje zaintresovani producenti da tu našu ideju realizuju što bi bilo fenomenalno. To je melo zrno optimizma.

Politika je nažalost česti pratilac kulture. Koliko je to pogubno ili nije za svijet umjetnosti?

Politika je pogubna, ne može tu je politika da obezbijedi sredstva stručnjaci da odluče koji će projekti biti bez obzira da li je to film, izložba, štampanje knjiga, neka onkestracija na političarima je obaveza da obezbijede sredstva i da puste stručnjake da se time bave oni pojma nemaju. Ja znam sadašnji kantonalni ministar kulture nikada nije bio u pozorištu a on treba da raspoređuje sredstva. To je dno dna ne može niže. Politika može samo da ubije kulturu i da kupi neke autore. Evo danas jedan kolega reditelj je u stranci SD-a jer mu trebaju sredstva da snimi film, dakle nažalost sve je na prodaju i to je strašno.

Slavni režiser Frensis Ford Kopola jednom je rekao: ,, Bitan element svake umjetnosti je rizik. Ako ne rizikuješ kako ćeš onda napraviti nešto stvarno prelijepo što nije viđeno ranije. ” Opet se vraćamo na film ,,Gazija” kojeg bi mogli upravo tako okarakterisati da li se slažete?

Apsolutno apsolutno to je bio takav rizik objasnio sam u odgovoru na prethodno pitanje i siguran sam na neki način krah da nije dovoljno prepoznat i bez tog nekog rizikovanja, meni je to podizalo adrenalin. Lako je odštancati tv serije to može da potpisuje neko ko nije završio akademije i nema znanje nego jedna druga treča kamera itd. Ako se ne rizikuje na nivou izbora priče a pogotovo na nivou rediteljskog rukopisa i autorstva to nema smisla.

Da li ste vi bili ,,Gazija” jednog sistema i vremena?

Vi ste več dali pola odgovora na ovo pitanje, jeste ja sam borac koji je doživio poraze a na kraju posljedna replika u samom filmu ,,Gazija” ,,Svijet je pun gada” i ovo što mi se dešava zadnjih dvadeset pet godina može tako da se zaključi i može da bude neka prava autobiografska priča iako nije oružje već umjetnost u pitanju.

Kakav je Nenad Dizdarević privatno kao ličnost?

Ono što je sigurno ja sam oduvjek izbjegavao sve te neke kao elite iako sam bio pozivan kao mlad i uspješan reditelj i do dan danas se družim sa običnim ljudima. Arhitekti, inžinjeri, izdavači koji ne prave od toga neku imitaciju. Imamo uvjek par kafana u kojima se srećemo i to je uvjek fini ljep i drag susret sa normalnim ljudima sa puno smjeha, puno finih ideja, razmjena iskustava izbjegavam glamur čak se užasavam i gadim toga čak i sa onima bez škole jer mi je bitno kakav je ko čovjek.

Smatrate li da veliki stvaraoci poput vas ne pripadaju nijednom nacionalnom bastionu ili narodu već pripadaju svima?

Ama apsolutno ma slušajte upravo to kada sam vam rekao da sam otišao u Pariz da montiram film kada sam pozivan na okrugle stolove. Prvo pitanje mi je bilo da li ste vi Musliman, Srbin, ili Hrvat odgovorio bih ja sam reditelj, scenarista. Meni je na dvadeste petom mjestu dođe eventualno odgovor na to pitanje, nemojte to je privatna stvar. Onda bih im ja odgovorio Jer ja vas pitam jeste li Bretonci, Korzikanci, Alzažani koji govorite različite jezike, a zabranjujete škole na tim jezicima; kod nas u Makedoniji je bila škola na romskom jeziku, u Skoplju je bio je teatar na pet jezika makedonski, srpsko-hrvatski, turski, albanski, romski to je za mene demokratija. A oni mi kažu a ne to su ljudska prava, a ja im kažem demokratija negira ljudska prava tako da sam vodio tu bitku ja uopšte ne želim da odgovorim to je najprivatnija stvar. Ja se samo vodim kvalitetom i znanjem a ne nacionalnim impulsima i odrednicama koje odbijam kategorično.

Koja je to poruka ili savjet koji bi ste dali mladima?

U ovim vremenima nedavno sam prestao da predajem sada ima jedna intresantna stvar sa ovim novim tehnologijama. U vrijeme kada sam ja snimao film to je bilo skupo kao sam đavo, te negativ te pozitiv te tonske trake itd itd. Pristup režiranju je demokratizovan i mogućnost da se nešto uradi je mnogo pristupačnija. Da sam ja rođen u ovom vremenu do sada bih snimio pedesetak filmova. Da li trajanja petnajest ili četrdeset pet minuta sigurno bih mnogo više snimio. Međutim to je isto jedna zamka naime to sam primijetio kod mojih studenata, naravno da oni odlažu problem sve snimaju iz svih uglova i odlažu poroblem koji će riješiti tek u montaži i ako nemate pripremljen ili ako neznate plan prije početka snimanja što hoćete kraj montaža vas ne može izvući. Nova tehnologija ima toliko prednosti i nekoliko mana. Druga stvar mislim da ulaze u snimanje tih filmova a da nisu potpuno pripremljeni. Recimo nije dovršen na pravi način, knjiga snimanja nije urađena na pravi način, kompletna priprema nije urađena na pravi način. Ovo je proces koji bi trebao da se shvati kao ozbiljna obaveza koja ima svoje etape itd.

Odlazak Mustafe Nadarevića iz vašeg ugla?

To je jedan od glumaca nažalost sa kojim nisam sarađivao ali sam se intezivno družio jer je on čest bio gost u Sarajevu imamo naravno zajedničke prijatelje. Znali smo se još od Pule i družili. On je prvo bio fenomenalan glumac, znate pozorišna gluma je u nekim segmentima mnogo teža njegove uloge u pozorištu su ostale zapamćene. U filmovima je izbijao u prvi plan, njegova borba do poslednjeg dana bolji sam, izlazim, biće bolje, borim se pokazuje svu njegovu veličinu snagu, borbenost bio je predivan čovjek i gospodin. Sa svima je on bio fin i dobar nema veze da li je to bio reditelj, glumac, majstor običan čovjek bio je uzor u glumačkom, ljudskom i moralnom smislu.

Za sami kraj razgovora opišite nam Bosnu vašim riječima?

Uf, imali koje lakše pitanje (smijeh). Ja opet želim da budem iako je teško biti optimista vratiti se na ono što je Sarajevo bilo tih sedamdesetih godina i vrijeme kada je dobilo Olimpijadu. Dakle da se pokušaju neke stvari vratiti, posle ovih lokalnih izbora i posle izbora gradonačelnika Bogića Bogićevića koji je moj veliki prijatelj i koji je bio eliminisan iz politike petnaest godina potpuno iz ljubomor iz neznanja. To vrača nadu i smjene ultranacionalista iz Sarajeva. Mislim da iz Sarajeva može sve da krene, Tuzla i Zenica ja se nadam d aje stanovništvu dozlogrdilo i da na sljedećim izborima koji su 2022 godine mogu da se dese revolucvionarne stvari.