Redakcija Piše, dr. Šefket Krcić:
POETSKA ISPOVIJEST NEVINOG ČOVJEKA
(Osvrt na knjigu)
Harun Hadžić: „SJEĆANJE NA KARAMONTE – pjesme iz zindana“,
Europerspektiva, Novi Pazar, 2020, str.200
„…U gluho doba noći/ U samici/ Zatvori oči/Ignoriši tamu/ Pokazat će ti se strane svijeta/
I hiljade riječi/ I hiljade puteva/I hiljade raskrsnica…/ I tada dobro pazi/Pažljivo prebroj zvijezde/
Napravi razliku između crne i bijele niti/I otkrit ćeš tu tajanstvenu riječ/Prije nego izgrije Sunce….“
(H. Hadžić, Tajanstvena riječ)
Pred nama, kao i pred čitateljima i kulturnim poslenicima, je jedno sjajno djelo sa čijim riječima smo počeli ovaj pristup razumijevanju autora dr. Haruna Hadžića (Balotiće, Rožaj, 1954.), vanrednog profesora Međunarodnog prava i, iz 90-tih godina prošlog vijeka, jednog od političkih lidera Bošnjaka u Sandžaku i Crnoj Gori, koji se nakon utamničenja i montiranog sudskog procesa, oglasio svojim poetskim odgovorom, djelom „Sjećanje na karamonte – pjesme iz zindana“. Djelo koje govori o sučeljavanju pisca, za vrijeme utamničenja u Akovu/Karadag, sa neljudskim isljedničkim metodama zvanične države, kada je tijekom 23-mjesečnog boravka u neuslovnoj samici-zindanu, odlučio da kao svjedok svog ličnog, ali i kolektivnog stradanja naroda kome pripada, kroz poetski izraz ispriča svoju priču, kako su mu moćnici zla u tamnici režirali nesvakidašnji teroristički scenario, što je ugrozio slobodu cijelog bošnjačkog naroda u regionu. Kao sudionik i svijedok svih događaja u Sandžaku, Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini i drugim prostorima regiona ex Jugoslavije, s kraja 80-tih godina prošlog vijeka do današnjih dana, smatram da je autor H. Hadžić u svom djelu besprekorno rekao istinu, čime je potvrdio svoju ne samo političku, već i umjetničku perfekciju u ocjeni sagledavanja svih nametnutih okolnosti djelovanja diktatorskog režima Beograd-Podgorica, zbog čega su vođeni mnogi montirani procesi u Novom Pazaru, Bijelom Polju i Beogradu, gdje je i sam pisac doživio nešto poput junaka Jozefa K. Franca Kafke, te Solženjicinovog Arhipelaga Gulaga, kako je lijepo uočio istaknuti književnik recenzent, dr. Džemaludin Latić, koji smatra da je autor H. Hadžić “Ispisao svoj umjetnički dokument”, i da se u Bosni, ono što se dešavalo u Sandžaku, ne zna, a posebno ne o Sandžačkom pitanju. Dočim, drugi recenzent ovog djela, akademski slikar dr.Mehmed Slezović je mišljenja da je u pitanju osobna ispovijest koja ovim djelom postiže efekat ličnog oslobađanja.
Svakako treba istaći činjenicu da je Harun Hadžić bio istaknuti borac za ljudska prava na početku osnivanja Sandžačkog pokreta, pored rukovođenja SDA-om za Crnu Goru bio je i predsjednik Sandžačkog odbora za ljudska prava, kojem sam u broju 8/1992. Revije Sandžak, objavio specijalnu knjigu, kao dodatak, O kršenju ljudskih prava u Sandžaku, što je prilog njegovoj kompleksnoj biografiji.
Svojim pjesmama autor Harun Hadžić na simboličan način, otvara svoju životnu priču, na lirski način, kako bi preko poetskih simbola zainteresirao čitalačku publiku, ne samo za njegovu već i sudbinu drugih ljudi o kojima ništa nije napisano, a od kojih su mnogi već otišli sa ovoga svijeta boreći se za svoje pravo u teškom vaktu zuluma. Sa dubokom poetskom sumnjom pisac je razobličio moguću stvarnost, kojom je moralno nadvisio progonitelje i napravio distancu sa politikom porobljavanja čovjeka, kao ljudskog bića. Kao ilustraciju rečenog naročito bih izdvojio poetske zapise: Zebnja roditelja mojih, Čelo moga oca, Majčin zijaret, Tajanstvena riječ, Tajna voza 671, Čekajući svanuće, Moje najbolje godine, Dozivam Međedović Avda, Sandžačko pitanje, Sanjam, dakle-postojim, Kako da krenemo naprijed, Eh, da umijem da pišem pjesme, Bezimena pjesma, Sandžaku, Vejselovska selišta, Pretres kuće, Kad začuh ezan, Zaljubljeni Rob, Sedam puta da opada lišće, Posjeta, Moj put, Himna Sandžaku, Moja hidžra, Naša majka, Moj nerazdvojni drug, Na Mehovom kršu, Šehadet moje majke, i drugi zapisi koji zavređuju pažnju ozbiljnog tumačenja jednog vremena, jednog teškog vakta, zborilo se ne povratilo se. Na ovakav poklič saosjećanja i razumijevanja sa autorom ove vrlo sadržajne publikacije svjedoči i autorova poruka koja mi je namijenjena 21. januara 2021.godine, sa slijedećom posvetom: “Uvaženom ahbabu, sandžačkom Sokratu, prof. Šefketu Krciću. S poštovanjem, autor, Harun Hadžić“, za šta mu izjavljujem kolegijalnu i prijateljsku zahvalnost, uz čestitke da je lavovski izdržao kobni teret jednog vremena koje će se pamtiti u njegovoj publikaciji i zivjeti u mislima humanista. U svojoj pravnoj i pjesničkoj zapitanosti da li smo kao ljudi zavičajni na ovom dunjalučkom životu odgovorio je stihovima, umjesto da se poziva na zakonske akte da li smo izgubili sebe u toj bespospoštednoj borbi za svoju slobodu i prava? U tom vječitom ljudskom traženju autor je svoju stihozbirku „Sjećanje na Karamonte“, usmjerio na dva podjenako važna plana – da sačuvamo svoje humanističke misli i ideje, ali i da praktično osiguramo opstanak, čime je svojim poetskim umom nadvisio svoje progonitelje.
Veoma interesantan je poetski jezik pisca Haruna Hadzica, o tome svjedoči sam naslov, izvedenice „Karamonte”, što daje relevantnost stvaralačkog čina, kojim se potvrđuje da je sam autor uveo jednu novu riječ u aktuelni vokabular, čije objašnjenje čitatelji treba da pronađu u ovoj knjizi. Bez obzira što je on po vokaciji pravnik i mislilac međunarodnog prava, svoju sandžačku poetiku bola i neprebola ispoljio je na prijemčiv način, uz neka dozvoljena odstupanja, način koji je svojstven stvaraocima koji se koriste logičkom građom i argumentacijom, zbog čega je ostao pozitivna figura u mojim očima, od samog poznanstva 29. jula 1990. na Dan osnivanja Sandžačkog pokreta. On je do današnjeg dana ostao realan čovjek i angažovani intelektualac, kao dio prkosne planine Hajle. U svojim pjesmama kulturnim jezikom on se obraća dželatima, policijskim isljednicima, tužiteljima i sudijama koji su nagrizali njegovu dušu. Svo vrijeme koje je proveo u zloglasnom karadačkom zindanu, autor je tragao sa kakvom porukom da izađe u javnost. Njegov imperativ se sastoji u apelu, da se obračuna sa zaboravom, kao i da podstakne druge drugove iz zindana da objelodane svoju istinu. Takvo pjesničko sučeljavanje sa životom, ima dalekosezno upozorenje kako je nesiguran život svih nas u vremenu globalizacije. O svemu tome svjedoče prkosne Harunove strofe, da je čovjek istine neuništiv, jer se bori za svoje postojanje u vremenu. Zato, Harunove pjesme iz zindana doživljavam kao otkrovenje originalne slike svijeta u vremenu. U tom smislu, ovu knjigu sam doživio kao svojevrsno autorovo nadahnuće u vremenu zla i terora kojim je naslikao vrijeme u vidu nezaboravnih ličnih sjećanja.To je prilog razumijevanju drugih kao svojevrsni bijeg od zloupotrebe politike i na osnovu svega rečenog drzim da je ova knjiga humana i ljudska, i kao takva njena poruka je – upozoravajuca. To je put, da svaki čitatelj pronađe sebe.
Završno slovo
Kao epilog, ovom kritičkom zapisu na margini Hadžićeve knjige „Sjećanje na karamonte“ – svjedočim, kao njegov prijatelj i sudionik mnogih događaja, da je ovo djelo proizvod jednog velikog iskustva, otvorene nade i kao takvo ono predstavlja opomenu svima, koji nisu razumjeli totalitarne režime, gdje su ljudi ništa a njihovi kupljeni glasovi sve, i njima preporučujem Hadžićev poetski odgovor: „Preživjeti zli vakat i tamu jednog vremena, rađa osjećanje časti i nade u bolje sutra“. O tome svjedoči i autorov poetski zapis: „Noćas mi se čini/ Da bih umio napisati pjesmu/ Onako iz revolta/ U nekoliko poteza/ Evo samo nekoliko teza/ Koje sam ispisao po zidovima samice br.13:/ – Ne slažem se, dakle, postojim/ – Protestujem, dakle, – postojim/ – U samici sam, dakle – postojim/ – Pjevam, dakle – postojim, Negiraju me dakle – postojim/ – Maltretiraju me, dakle – postojim/ – Sanjam, dakle – postojim…/ – Postojim…./- Postojim…/ – Itekako postojim…“ (Sanjam, dakle – postojim). Ove riječi nas podsjećaju na dramatične trenutke koje su preživjeli nakon drugog svjetskog rata, čuveni revolucionari Vlado Dapčević, Salih Radončić (komadant grada Beograda, rođeni Gusinjanin), dr Mustafa Memić i drugi koji su doživjeli scenario tamnice. U tome je i poetski smisao Hadžićeve časne knjige “Sjećanje na Karamonte” koju predlažem našim čitateljima da pažljivo prouče i bolje nauče kako da čuvaju sebe od oligarha kako ne bi dožijeli sudbinu autora i njegovih prijatelja, koji su se borili za ljudska prava i slobode u Sandžaku ne ugrožavajući pritom nijedan drugi narod. Zacijelo ovo Hadžićevo djelo predstavlja doprinos sagledavanju kontinuiteta sandžačke i bošnjačke duhovnosti.
(Plav, 24. 01. 2021. g.) Acc.dr. Šefket KRCIĆ, vr
