Redakcija Pisanje je proklet zanat! Pisac je đavolji šegrt. Planeta je njegovo skladište gdje on drži i čuva zlo. Materijala ima u izobilju, potrebno se samo malo zagledati u ljudsko oko i zaviriti u dušu. Skladište je puno, krcato nesrećama, bijedom, mukom, bolestima, razočarenjima, izgubljenim iluzijama, nesretnim ljubavima. Ako se neko ipak odvaži, stisne petlju, te odluči sa piše, on mora doći na naukovanje kod đavola. Tad mu veliki majstor širom otvori vrata skladišta i kaže:
– Evo! Izvoli biraj!
Zato pjesnici umiru mladi.
Oni umiru onog trena kad se iz njihovog pera izlije žuč u vidu krivulja slova i razlije po bijelom listu papira. Ta pjesma je vapaj za životom, ona je vlastiti rekvijem opjevan riječima. Ta pjesma je njihov nekrolog. Pjesnici umiru onog trena kad napišu svoju Pjesmu Života, Pjesmu Nad Pjesmama. Nije njih ubilo pero, nije njih ubila kama, nije njih ubila ni bolest, ni gubitak voljene, ni život, njih ubija razočarenje u život!
Pjesnici su poseban soj ljudi. Svi oni misle isto, ma gdje bili rođeni, sa bilo kog dijela planete. To su ljudi sa prirodnim osjećajem za lijepo, za estetske vrijednosti koje drugi ne mogu vidjeti. Oni tu ljepotu prepričavaju slijepcima. Najobičniji kamen za njih je simbol tereta koji tišti i gnječi ljudsko srce. U ispucanoj i suhoj kori zemlje, vide oni jednu životom iscrpljeno i naboranu majku. Kapi kiše su suze a suze su okeani.
Pjesnička duša ima svoju dušu!
Oni su veličali život, kitili ga i ukrašavali, dodavali i vezali na njene grane sjajne kuglice i zvjezdice, posipalikonfetama i zlatnim papirićima, satkanim od slatkih riječi. Život im je surovo vraćao, umirali su mladi, umirali su u bijedi neshvaćeni od sredine, umirali su kao skitnice i vagabundi, alkoholičari, umirali su pod nožem.
Pjesnici su se rugali banalnosti, a ona im je uzvraćala istom mjerom.
***
Nosio je težak sudbinski uzo i učio se životu.
Hodao je planinom Čemernicom. Bio je Partizan i Pjesnik. Bio je Pjesnik i Partizan.
Često je zastajkivao i zavirivao u guste maglene vate koje su se zadržavale po jarcima i gudurama. Ulazio je u te male minijaturne oblake koji su mu dopirali do prsa i osjećao se gospodarom prirode. Zaranjao je glavu u njih i tražio male anđele koji su se tu negdje skrili.
Zaustavljao se kod svakog cvijeta koji mu se ispriječio na putu. Obraćao mu se i razgovarao s njim.
– Ne boj se neću te zgaziti! Svako drvo, svaki cvijet je moj prijatelj!
Šuma je gusta, mladi i nježni listovi izbijali su iz pupova. Oko vlažnih panjeva kao prljavo-bijele plahte, zadržali su se ostaci lanjskog snijega i umotavale ih. Zaustavljao se pred grupama visibaba koje kao stare zgrbljene babe toroču i ogovaraju jedan cvijet jagorčevine što se drznuo i umiješao među njih. Iz truloga lišća izvirivale su zvjezdice ljubičica nalik na razbijene komadiće neba rasute po zemlji obasjavane malim suncem maslačka.
Kleknuo je, omirisao ljubičice.
– Kako si hrabra, suprotstavila se hladnoći zime a tako skromna. Čiju tajnu ljubav kriješ?
Ne ide on nogama, on lebdi od miline u raju. Spušta se niz padine, penje, preskače nabujale potočiće koji žubore kao vjetar. Trči rosnom livadom, zaranja u gustu šumu, čuči pod mokrim beharom i usnama lovi mokre kapljice koje se otežu niz cvijetove, potom se ponovo pojavljuje. Zastaje pred potokom, dlanom grabi i pije vodu, umiva se njome. Pomilova macu na šibama grančica. Nasloni obraz uz njene meke šape i sanjari. Potrča za jednim zecom koji umače svojim hitrim nožicama. Uzvera se na hrast, sjede na granu i zaljulja se kao da je na ljuljački.
Put mu prepriječi jedan leptir plavac, lebdio je kao modar plamen.
Ide i sanjari. Preskoči mravinjak, potom opet doleprša u sanjarenje u neki ljepši život gdje se ne ratuje.
– Zar samo pjesnik može vidjeti ovu ljepotu? Zar su svi drugi slijepi?
Planina je puna života. Životni sokovi cure kroz svaku granu, žbun, travku, cvijet.
Nešto šušnu!
Je li to ptica ili vjetar?
Je li to srna ili zvijer?
Je li to Gorska vila ili su to mračne oči krvnika?
– Gdje li se krijete Gorske vile? Zar ste već otišle na spavanje umorne od sinoćnjeg plesa? Znam da me radoznalo posmatrate. – govorio je Pjesnik.
– Gdje li vam se sakrio Pan, gdje je taj šeret jarećih nogu? ”
Iz glogova trnja izviriše dvije nasmijane vile. Dva vijenca tratinčica umotavale su im glave, drugi cvjetni vijenci krasili su im bijele haljine od satena. Pod njima drhti mlado žensko tijelo. Zavijori duga valovita kosa. Držale su se za ruke i smiješile na Pjesnika. Mirisale su na behar. Lica im čista kao kod boginje, plave blage oči neodoljivo zavode njegovo srce. Napučene usne kao trešnje mame na blud.
– Predajem vam se ljepotice moje! – rekao je.
– Oprez! Oprez! – govorio mu je neki unutarnji glas.
– Ko može odoliti ovakvoj ljepoti!
– Oprez! Neprijatelj vreba!
– Ko može biti neprijatelj u ovakvoj ljepoti? – šaputao je Pjesnik.
Šuma zanijemi, utihnu ptičja pjesma, stiša se vjetar i nesta čarolije. Pred očima mu sijevnu i kristalno jasna slika mašte izblijedi, umjesto vila, pred njim su stajale dvije bradate spodobe s uperenim puškama. Duga valovita kosa izgubi svoj sjaj i posta masna i prljava, iščeznuše dva reda bisernih zuba i ukazaše se kratke žute kljove iz kojih je izbijao rakijski dah. Dva cvjetna lanca postadoše ukršteni redenici sa mecima. Na glavama im mrtvačke šubare pune buha. Smiješe se zlokobno, u očima im sumrak, u njima čuči vuk i kesi zube.
Prvo što je osjetio bio je hladan čelik na grlu. Klan je polako. Preplašeno je gledao u buljave oči, unezvijeren pogled krvnika iznad kojih su spojene guste čupe obrva. Duge, masne brade zaudarao su i neopisiv smrad izbijao je iz njih. Šubare prljave i olinjale. Grube seljačke ruke spretno vrte kamu.
Ružna smrt za Pjesnika. Ružna posljednja slika svijeta.
– Zašto se to moralo desiti u maju mjesecu kad priroda buja, kad sok curi iz nje? Zašto se to nije desilo u jesen kad priroda umire? Bilo bi mi lakše. – žalio je Pjesnik.
Proljeće je mirisalo planinom. Pirio je blag povjetarac i njihao tek procvale grane. Iz vlažne zemlje stidljivo je izbijala prva mlada trava u vidu zelenih tačkica, prošarana cvijetnim bojama. U slatkim trenucima pjesničkog nadahnuća često je razmišljao o svojoj smrti. Tad je maštao kako će umrijeti u mjesecu maju, poželio je da mu sunce svojim zlatnim zracima umije lice i okupa ga po posljednji put. Umjesto toga, hladan čelik, podbuhle oči pune mraka i hladnoće i smrad, neizdrživ smrad ljudskog tijela.
– Jesam li mrtav, ovo je kraj? Oh! Puškinu, kako si bio sretan! Poginuo si junački, jedući trešnje dok mene kolju kao jagnje.
Traka života premotala se po posljednji put.
Kozmičkom brzinom misli mu se vratiše u dvorište i drvo, dječija ljuljačka. Vidio je kako se bezbrižno ljulja držeći se za konopce sve dok negdje par metara od njega ne ugleda panj, krvavu glavu horoza, sjekiru. Iz preklana vrata horoza, šikljala je krv po cijelom dvorištu. Tijelo bez glave, skakalo je, udaralo od ogradu, zapinjalo za živicu, panično i ludo posrtalo sve dok nije iznemoglo i onako iscrpljeno palo po okrvavljenoj travi. Još dugo vremena se koprcalo dok se napokon nije umirilo. Pa i tad bi se njegova noga ponekad zategla u grču. Tad se prepao prvi put.
– Da li je tako i sa čovjekom? Samo da što lakše umrem, samo to dragi Bože? – munjevito mu proleti misao.
Tijelo mu je tupo udarilo o zemlju i palo na vlažnu proljetnu travu dok mu je iz vrata pištalo i krkljalo. U ustima je osjećao sladak ukus krvi. Oči mu ostadoše otvorene i beživotno zagledane u par blatnjavih, poderanih opanaka.
Pjesnikov pogled kao da je govorio: – Ja sam prevaren! Ja još nisam napisao Pjesmu života! Gdje je ono plavo nebo? Gdje je zlatno sunce da me okupa? Ničeg nema do mraka! Samo gusti mrak i nepodnošljiva tišina i par blatnjavi opanaka, što pogaziše ljubičicu.
– Dajder mi tu flašu da malo potegnem i vidider šta on ima u torbi! – progovori ubica grubim glasom. Njegov glas jezivo je odzvanjao šumom. Nestalo je sunca. Pomagač ubice otvori kožnu kurirsku torbu i istrese njen sadržaj na zemlju. Rasuše se ispisani listovi bilježnice i ispade nekoliko knjiga. Otkotrljaše se biseri slova kao suzne kapi i popi ih vlažna trava.
– Nafo, medeni kolačiću, pregrišću te… Onda Bajram ide dalje od kuće do kuće: odškrine vrata, proviri, zirne na sofru – šta ima?…Eno tamo su položili Đulagu ispod one iste grede na kojoj se objesio. Dva velika izbuljena oka, bjeločnjaće kao navoštene, i jezik debeo i modar kao slezena prionuo na pepeljastu sivu bradu Đulage Mehića…
– Ima li duvana?
– Nema ovdje ništa za nas, samo neke knjige i zapisi. Ovo je bio neki ćata. – govorio je pomagač ubice dok je grubim, hrapavim prstima nezainteresovano prelistavao ispisane stranice.
– Valjaće papir za motati cigare!
Iz bilježnice istrgnu nekoliko listova, zgužva ih i strpa u džep dok ostatke raskupusa i pobaca po lešu Pjesnika.
Nečujno se povukoše u gustu šumu. Iza njih je ostao smrad koji se još dugo osjećao u zraku.
***
Prvi se pojavio jedan slavuj, radoznalo je letio oko leša potom je sletio na granu i još dugo posmatrao Pjesnika. Iz njegovog grla prodera se milozvučan ton pjesme. Bila je to pjesma neshvatljive ljepote, pjesma koja osvaja i plijeni. Ostale ptice prihvatiše je i šuma se zaori od nje. Bila je to Pjesma nad pjesmama.
Kroz krošnju propupala lišća probi se jedna traka sunca, koja kao da se krila iza oblaka i čekala da odu ubice, osvjetli lice Pjesnika. Umi ga i pozlati svojom toplinom i nježnim milovanjem. Pojavi se još sunčevih zraka i sva šuma bljesnu, njome poteče zlatna rijeka i odnese pjesnika sa sobom. Tog trena kao da se pojavi osmjeh na licu ili se to samo pričinjavalo. Ljubičice zamirisaše kao nikad do tada.
(Iz buduće zbirke priča Denisa Dželića pod nazivom KNJIGA O PADOVIMA.)
Denis Dželić, rođen 1954. godine u Banjaluci, Bosna i Hercegovina. Završio srednju školu elektro-tehničkog smjera i radio dvadeset godina kao skladištar. Devedeset treće prognan i od tad živi u jednom malom gradu Hundestedu u Danskoj. Za dobrovoljni rad u obučavanju bosansko-hercegovačke djece u osnovnoj školi dobio pohvalu danskog Ministarstva za izbjeglice, a četiri godine bio aktivan i u organizaciji ”Danska pomoć izbjeglicama”.
Objavljena književna djela
– Ptice iz fjordova – pripovijetke (2004) / Založba Borovci, Ilirska Bistrica, Slovenija
– Paganski poeta – poetska proza (2006) / Bosanska riječ, Tuzla
– Bajka za Unu – roman (2010) / KNS – Sarajevo
– Astralni letovi – pripovijetke (2011) / KNS – Sarajevo
– Katarina i pjesnik – poetsko prozni roman (2013) / Redak, Split – Hrvatska
– Pulsiranje ljubavi – pripovijetke – (2015) / Planjaxkomerc – Tešanj
