Redakcija 
Mija je osjećala da je Planina voli. Bio je to čudan odnos žene i Planine. Kuda god krenula, nikada nije zalutala. Činilo joj se da dobro poznaje sve njezine šume i proplanke, strme, glatke litice, njene vrutke i potoke, svu njezinu ćud. Zvijeri su bježale pred Mijinim koracima, a ostale šumske životinje bezbrižno su pasle u njezinoj blizini. Ptice su je jutrom pozdravljale razdraganim cvrkutom, šuma je nudila obilje jestivih plodova. Nikada se u Planini nije osjećala ugroženom. Nedavno, kada je vjetar bijesno lomio grane stabala, a poneka i čupao s korijenjem, kada je sve to u nekom čudnom vrtlogu letjelo oko nje, ništa se nije dogodilo. Činilo joj se da ju je Planina, usred čitavog kaosa, zagrlila i očuvala je netaknutom.
Nakon toga posvuda su ležale odlomljene grane i trupci, ali ne zadugo. Došli su radnici iz šumarije i sve odnijeli. Planina je opet bljesnula u punom sjaju.
Mija je voljela gorsku vodu. Osobito joj je drag bio potočić – kojemu nije znala ime pa ga je od milja zvala Srcem – a koji je kilometrima tekao nizvodno da bi, nakon toga, netragom nestao u usjeku dviju okomitih stijena. Voda mu je bila bistra, brza i hladna. Nije joj smetala njegova svježina. Često bi ga pregazila bosim nogama, a znala je i satima sjediti na velikom kamenu uz njegov tok i zamišljeno promatrati brzace. Činili su joj se kao dani koji se nižu, jedan za drugim, dani koji se ne mogu vratiti ni ponoviti… koji odlaze, neznano kamo. Svi ti brzaci čine vodu, baš kao što svi ti dani čine život.
„Ima li voda sjećanje?“ često bi se zapitala, zagledana u njezino vrtloženje. „Sjeća li se predjela kroz koje je prošla, i svih onih ljudi koji su u nju zagazili? Ljudi čuvaju uspomene na minule dane, pamte mjesta i osobe, događaje i zbivanja. Ljudi čak zapisuju – da ne zaborave – pa veliki i važni događaji ulaze u njihovo, takozvano, kolektivno pamćenje. Pitam se, postoji li svrha svega toga? Možda voda ipak ne pamti na način kako mi to zamišljamo. Možda joj je ljudska povijest irelevantna, nezanimljiva i bezvrijedna, samo glupavo naklapanje vrste koja si umišlja da dominira nad svim drugim vrstama, koja je za malo luksuza spremna uništiti čitav planet… pa na tome vrijedno i svakodnevno radi.“
Miji se zgrčilo srce kada se sjetila otpada što ostaje iza izletnika koji u njenu planinu dolaze željni čistog zraka. Osjećala je prezir prema njima, tako kratkovidnima, ali je osjećala i vlastitu nemoć. Mrzila je graditelje putova koji su, u ime tobožnjeg napretka, asfaltirali prilazne ceste do svakog šumskog izletišta. „Za istinske ljubitelje prirode dovoljne bi bile i pješačke staze, pa se čovječanstvo ne bi gušilo u pretilosti“, razmišljala je.
Trgnuo ju je ljudski govor koji je dolazio iz njene neposredne blizine.
„Evo, dušo, dalje ne možemo automobilom. Izaberi sad jednu lijepu jelkicu za naše božićno drvce. Nedavni je vjetar, ionako, mnogo toga polomio pa nikoga neće boljeti glava ako još jedno posiječemo.“
Iz automobila je izašao mlad par. Djevojka je oko sebe stiskala bundu od nerca i cupkala na visokim petama svojih čizmica, dok je mladić u ruci držao posve novu sjekiru.
Malo su razgledavali, a onda je djevojka uprla prstom u mladu jelu koja tek što je započela živjeti.
Sve se u Miji pobunilo.
„Ne!“ kriknula je. „Ne dam ti to stablo!“
Oštrica je bljesnula, prošla kroz Mijine ruke koje su poletjele zaštititi jelu, pa zasjekla u nježno deblo. Ništa se nije promijenilo. Djevojka je bešćutno buljila u mlado biće koje je odbijalo umrijeti, mladić je još nekoliko puta zamahnuo… i stabalce se srušilo.
Mija je buljila u svoje neozlijeđene ruke kojima oštrica sjekire nije naudila. Gledala je mladi par kako podiže jelku na krov automobila, osvješćujući u čudu činjenicu da je oni nisu ni vidjeli ni čuli. Shvatila je da nje nema, da je ona Planina, nemoćna da se sama odupre vjetrovima, požarima i ljudima kojima nije nimalo stalo.
