ARISTOTELOV FILOZOFSKI SISTEM S POSEBNIM OSVRTOM NA ETIČKI DISKURS MJERE I ZLATNE SREDINE
Piše: Prof. dr Šefket KRCIĆ[1]
ARISTOTEL
(384. – 322. prije n. e.)
Abstract: U ovoj raspravi, koja je namijenjena studentima i drugim ljubiteljima filozofije, autor analizira Aristotelov filozofski sistem mišljenja, s posebnim osvrtom na etički diskurs mjere i zlatne sredine, a u povodu 2400 godina od rođenja ovog filozofa. U fokusu pregleda ovog istraživanja, pisac skreće pažnju na nezaobilazne sljedeće teme, koje je podjelio u deset tačaka: Preambula – Riječ-dvije o filozofu Aristotelu, Djela, Aristotelova podjela znanosti, Logika, Prva filozofija, Metafizika, Aristotelov spis o duši, Fizika, Etika, Poimanje mjere, kao „zlatne sredine“, kao stanovištu uzornog odgoja kojom ljudi postužu ugled, što je preduvjet, da u svojoj društvenoj djelatnosti izbjegavaju ekstremne krajnosti, Politika, Od poetike do estetike i na kraju ove rasprave, dato je Zaključno razmatranje, kojim autor protežira ovog mislioca, kroz koncept angažiranog kritičkog suvremenog diskursa, čija djela, kako filozofskom, tako i u etičko-političkom smislu, posjeduju relevantne povijesne vrijednosti, zato Aristotel kao povjesni mislilac, koji je zapaženo utjecao na filozofiju kao Istoka, tako i Zapada, zaslužuje da se proučava aristotelovski.
Ključne riječi: Aristotel, obljetnica, prva filozofija, metafizika, duša, fizika, retorika, logika, etika, poetika, politika, psihologija, biologija, Likej, peripatetičar, mjera, zlatna sredina.
Aristotelu treba aristotelovski pristupiti.
- Preambula – Riječ-dvije o filozofu Aristotelu (384-322. prije n. e.), grčki filozof, rodom iz Stragire u Trakiji, učenik Platonov. Ovaj veliki mislilac je svoju mladost proveo u Platonovoj Akademiji, studirajući filozofiju i prirodne znanosti. Zatim, na poziv makedonskog kralja Filipa 13 godina je bio učitelj i vaspitač Aleksandrov (koji je kasnije, zahvaljujući osvajačkim ratovima, prozvan Velikim). U vrijeme kad je Aleksandar otišao na svoja daleka osvajanja prema Istoku van Evrope. (U tom pohodu Osnovao je momumentalnu Biblioteku u Aleksandriji u Egiptu, u znak sjećanja na svog učitelja). Aristotel se vraća u Atenu i tu, predstavljajući i u svojoj filozofskoj školi Likeju, piše sva svoja najznačajnija djela. Neka od djela nastala su na predanju, koja su uređivali njegovi revnosni učenici.
Aristotel je osnivač peripatetičke škole u Ateni. Optužen zbog bezbožnosti bježi iz Atene u Haleks sa obrazloženjem, kako je to morao da učini, „kako se Atenjani po drugi put ne bi ogriješili o filozofiju“, gdje uskoro i umire. Aristotel spada među najveće filozofske mislioce svrhe svih vremena, najznačajniji je sintetički um i uopće najsveobuhvatniji duh Antike. Preispitujući kritički filozofiju svoga učitelja Platona, on sistemaski razvija u nizu kapitalnih djela novu originalnu filozofiju i istovremeno enciklopedijskim deduktivnim metodom sabire sve značajnije rezultate starogrčke filozofije i posebnih znanosti. Sve dotad poznata, kao i niz novih područja misaone aktivnosti, ljudskog znanja i filozofskih disciplina (logika, metafizika, fizika, psihologija, etika, politika, astronomija, metorologija, metodologija, zoologija, poetika i dr.) predmet su genijalnih Aristotelovih istraživanja. Suvremenici su isticali, kao i historijska situacija svjedoči, u onoj mjeri, koliko je on podučavao druge svoje učenike, da je bilo nemoguće vladare prikloniti filozofiji, urazumiti ih i otkloniti ih od strastvene želje za osvajanjima.
Istaknuti suvremeni filozof dr. Ferid Muhić[2] (Mahoje, 1943.), u svojoj kolumni „Duhankesa“, meditira o Aristotelovom filozofskom postupku. „Mladi Aristotel, darovan mudrošću, u dvadeset drugoj godini jasno vidi da ljudi postaju mahniti, pohlepni, opaki čim se udalje od filozofije, i da društvo i država degeneriraju u sukobljene razbojničke bande, čim zaborave ono što im je filozofija ostavila kao zavještanje: da je svaka zajednica za Veliko Dobro, znači: za dobro svih članova te zajednice! U djelu Protreptikus, koje je izgubljeno (nimalo slučno, jer ono što je dobro za sve, ili što uči dobru svrhu, jeste najveća prijetnja onima koji teže samo sopstvenom dobru, po cijenu nanošenja nepravde i zla svim ostalima), Aristotel se zalaže za filozofizaciju svijeta, pozivajući svoje vršnjake da se okanu svega drugoga i da se posvete bavljenju filozofijom, jer sve je ostalo nevolja i danguba“ – ističe Muhić.
Aristotel upućuje, odnosn nagovara, na sljedeći način: „Baviti se filozofijom neizbježno je za pametnog čovjeka, jer ga sve navodi na to: ako treba da se bavite filozofijom, onda treba da se bavite filozofijom; ako ne treba da se bavite filozofijom, onda treba da se bavite filozofijom da biste ispitali zašto ne treba da se bavite filozofijom, a i to je filozofija. Ako filozofija uistinu postoji, treba se njome baviti jer uistinu postoji. Ako filozofija ne postoji uistinu, moramo se baviti filozofijom da bismo ispitali kako je moguće da filozofija ne postoji!“ Ispitujući bilo koju stvar, mi se bavimo filozofijom, jer je ispitivanje stvari, izvor filozofije“ (Aristotel).
- Djela – Aristotelovi se spisi mogu podijeliti na egzoteričke (spoljni spisi) i ezoteričke ili akroanetičke (unutrašnji, odnosno spisi za slušanje). Prvi, tj. egzoterički spisi, koji su kao popularni bili određeni za širi krug čitalaca – i koji su verovatno bili pisani u obliku dijaloga – nisu sačuvani. Nisu također sačuvani ni svi egzoterički spisi, a sačuvana dela mogu se podeliti u ove grupe: 1. Logički spisi sakupljeni su pod zajedničkim nazovom Organon (tj. oruđe) koji sadrži sljedeće spise: O kategorijama, O tumečenju, Prva analitika, Druga analitika, Topika, O sofističkim pobijanjima, 2. Prirodoznanstveni spisi: Fizika, u 8 knjiga, O nebu, u 4 knjige; O postojanju i propadanju u 2 knjige; O duši, kao i neki drugi spisi koji nisu filozofski relevantni (Meteorologija, Životinjstvo i sl.) ili čija autentičnost dokazana. 3. Metafizički spis je Metafizika (ili prva filozofija koja se po mjestu u Andronikovu zborniku tako nazvala) u 14 knjiga. 4. Etički spisi: Nikomahova etika, u 10 knjiga (nazvana po Aristotelovu ocu Nikomahu i sinu Nikomahu); Eudemova etika, u 7 knjiga (nazvana po Eudemu Rođaninu, Aristotelovu učeniku); velika etika, u 2 knjige (izvod iz prva 2 djela, ali većim dijelom iz drugog); O vrlinama i porocima (za koji se ne zna da li je autentičan), 5. Politički mu je najznačajniji spis Politika, u 8 knjiga (nedovršeno) i Ustavi državi (Politike, u 158 knjiga, u kojima je prikazao ustave 158 država. Sačuvuvan i u nas preveden Ustav Atenski). 6. Retorički spisi: Retorika, u 3 knjige (ali se u autentičnost 3. knjige sumnja). 7. Poetika (koja je najverovatnije imala 2 knjige ali nije u cjelosti sačuvana). Svi za filozofiju značajniji Aristotelovi spisi (osim Fizike i spisa O duši) prevedeni su u nas, kao i nezaobilazno djelo „Nagovor na filozofiju“.
- Aristotelova podjela znanosti – Filozof Aristotel, koji je 43 godine bio mlađi od svog učitelja Platona (427. -347. prije n.e.) je drugi veliki sistematičar grčke i uopće filozofije. Cjelokupna njegova duhovna djelatnost predstavlja jedinstvo teorijskog-praktičnog, poetičkog diskursa. Filozof Aristotel je u svojoj školi Likeju je izvršio metodološku podjelu filozofijske znanosti u tri grupacije: 1. teorijska filozofije (spadaju: fizika, metafizika, kao prva filozofija i matematika), 2. praktična filozofija (etika, ekonomika i politika, danas bi to bila znanost o politici) i 3. poetička filozofija (tehničko i umjetničko oblikovanje, poetika, što predstavlja Aristotelovu estetiku ili učenju o pjesništvu) znanosti. Ključno djelo iz ove oblasti zove se poetika. Riječ je o podjeli koja je i danas aktualna u okviru moderne metodologije. Svoju ključnu filozofsku disciplinu je ostavio van sistema potrebu drugim znanostima.
- Logika – Prvo naše razmatranje Aristotelog sistema, odnosno preispitavanje mišljenja ovog filozofa, polazimo od logike kao njegove ključne discipline, koja je svojom univerzalonošću dala podsticaje za razvoj i putokaze drugih filozofskih, i uopće drugih znanosti. Logičke spise pod jedinstvenim naslovom „Organon“, sam Aristotel nije svrstao među tri gore naznačene filozofske znanosti, pa se zato danas pitamo, zašto je svoje najznačajnije djelo Aristotel, da ponovim, ostavio van filozofskog sistema. Tumačeći Aristotelovo djelo, uvjerenja smo da je logika, kao filozofska znanost treba da prijethodi svakoj duhovnoj djelatnosti, posebno pri istraživanju raznih fenomena u okviru navedenih znanosti.
Dalje, Aristotelova se logika u nekim svojim fundmanetalnim postavkama održala i do danas kao uzor za zasnivanje elementarne logike, pa je stoga i Kant mogao utvrditi kako je logika u Aristotela dobila tako savršen oblik da poslije toga niti je mogla učiniti korak naprijed, niti je morala učiniti korak nazad. Njegova logika raspravlja, prije svega, o pojmovima, sudovima (iskazima, rečenicama), zaključcima i dokazima. Pojmovi su bit ili oblik stvari čija je spoznaja osnovni cilj mišljenja. Najviše rodni pojmovi, koji obuhvataju sve druge pojmove, jestu kategorije. Tih kategorija ima, po Aristotelu 10: supstancija, kvantitet, kvalitet, odnos, mjesto, vrijeme, položaj, posjedovanje, djelanje i trpljenje. U Aristotelovom logičkim djelima (sakupljenim kasnije od učenika pod nazivom Organon) iscrpno su i izvanredno egzaktno raspravljani i neki drugi osnovni logički problemi, kao što su principi mišljenja, indukcija i dedukcija, definicija, teorija silogizma, dokaz logičke pogreške i sl. Aristotel smatra da postoje 3 opća principa mišljenja: princip identiteta, princip kontradikcije i princip isključenja trećeg. Svako tko želi da misli dosljedno ne može misliti suprotno shvatanjima ta 3 principa, jer to nisu neki slučajni pronalasci, već te postavke važe za samu stvarnost. Uz opširnu eksplikaciju teorije kategoričkog-asertoričkog silogizma (što se često smatra njegovim najvećim doprinosom logici), u njegovim spisima nalazimo i veoma složenu modalnu logiku, kao i mnoge začetke kasnije logičkih teorija. I premda je Aristotel u osnovi razradio principe strogo formalne logike, on ipak oblike razložnog i pravilnog mišljenja nije apstrantno odelio od samog bitka. Za njega su npr. i kategorije ne samo najopštiji predikati mišljenja već ujedno i najopštije odredbe svega postojećeg. Za Aristotela logika nije samoj sebi svrha, ona se ne bavi praznim apstrakcijama, „čestim“ oblicima misli, već, štaviše, polazi od realnog pojedinačnog predmeta i proučava kako se on spoznaje u sadržajnom mišljenju. Stoga i Aristotel u svojim Kategorijama konsekventno ukazuje na to da je objekt opažanja postojao pre same percpecije, pa ako se precepcija i ukine, objekt ipak i dalje postoji. Takvi materijalistički izvodi nalaze se i u Aristotelovom učenju o logičkom sudu koji izlaže u svojoj Hermeneutici (učenje o sudu). I izkazi u sudu odnose se tako kao što se odnose predmeti u stvarnosti, pa je zato pojmova pokazatelj veze samih stvari. Afirmativni, odnosno negativni sudovi ne izražavaju ništa drugo no vezu pojmova koji odgovaraju ili ne odgovaraju vezi samih stvari. Premda, dakle, proučava formalne oblike mišljenja. Aristotelova se logika ne gubi u formalizmu, već pojmovno mišljenje do te mjere dovodi u vezu sa stvarnošću, zbiljom, da se zapravo njegova ligička ne može potpuno odvojiti od sporzanje teorije i metafizike. Premda začetke logike, pa i rješenja određenih logičkih pitanja možemo potražiti i u Sokratu i u Platonu, ali tek se Aristotel smatra osnivačem logike kao posebne filozofske discipline.
- Prva filozofija – Prema Aristotelu – „čuđenje je početak filozofije” – „Prva filozofija“ (ili kasnije nazvana metafizika, zato što je u zbirci njegovih djela „poslije fizike“) ispituje posljednje, najviše i najopštije principe svega postojećeg, to je učenje o prvom uzroku, o bitku opšte. Posebne znanosti istražuju određenu stranu bitka, ali ne i bitak po sebi. Zato, po Aristotelu, mora postojati znanost koja će se baviti principima koji su osnov za cjelokupno razumevanje i spoznavanje i svih pojedinačnih pdređenja. Upravo te principe proučava metafizika ili prva filozofija pa je stoga njen predmet materija, forma, uzrok kretanja, svrha postojanja itd. Ta je disciplina ujedno i najteža, jer je najapstraktnija, ali je samim tim, po Aristotelu i najtačnija znanost. Mnoge Aristotelove metafizičke teze ukazuju na realističko-materijalističku tendenciju kojom se usprotstavlja Platonovu svetu ideju, smatrajući da su ideje imanentne samim stvarima, a ne transcedentni uzori stvari. Nizom uvjerljivih i duhovitih argumenata Aristotel uopće obara osnove Platonova učenja o idejama: Ideja bi morala biti više nego pojedinačnih stvari, pošto bi morale postojati ideje propadljivog, a to protivreči samoj definiciji ideja; kako može posebno postojati supsancija i ono iz čega je supstancija; ako u svim idejama leži izvor kretanja, onda se i one kreću, ako se, pak, ne kreću, otkuda onda kretanje i sl. U zbilji, po Aristotelu postoje samo pojedinačne stvari, samo one sačinjavaju prvu supstanciju. Opće ne postoji pored ili iznad stvari, već u njima. Opći (generički) pojmovi, koji izražavaju zajedničke osobine pojedinačnih stvari, tek su supstancije drugog reda. Ali i samo pojedinačno postoji upravo utoliko ukoliko se ono opće u njemu realizuje. Jer ako osim pojedinačnih stvari ništa ne postoji, onda ne postoji ništa što bi se moglo postići samom spoznajom, već bi cjelokupno shvatanje bilo podložno osjetilnom percipiranju. A mi osetilno doista, npr. ne primećujemo da postoji neka kuća uopće pored pojedinačnih kuća. No pojedinačni predmeti ipak manifestuju svoje jedinstvo i kategorije uma, koje na to ukazuju, ujedno i reflektuju objektivne odnose samih stvari.
- Metafizika – Supstancija (usia) kao konkretna stvar čini jedinstvo pojedinačnog i općeg. Ipak se za Aristotela glavni uzrok ne nalazi u materijalnom, već opštem. Stoga on u Metafizici (I, 3) govori da se ono „zašto“ ipak svodi na pojam, jer ono pojedinačno, tj. ono što jeste, samo je zbog toga što se u njemu realizuje opšte. Da bi se moglo pojedinačno sporznati, i o njemu smisleno govoriti, potrebno je ukazati, po Aristotelu na 4 uzroka: materiju, formu, uzročnik kretanja i svrha. Po Aristotelu, priorda ništa ne radi bez određenog cilja, pa je on svoje teološko shvatanje odredio u okviru smiselnog djelovanja i postojanja kosmosa kao cjeline. Oblik (morfe) uz neuništivu materiju (hyle) sačinjava celokupno postojanje. Čista materija, međutim, bez ikakva oblika ne postoji u zbilji (već samo u mislima) Svrhovito se kretanje pokazuje u tome da se forma sve više razvija na račun materijalnog, sve do završetka u „formi forme“, u čistom mišljenju koje ima samo sebe za svoj objekt. Neodređena materija samo je mogućnost stvari, potencijalnost, dok je oblik aktualnost, ostvarenje. Ali suprotnost između oblika i materije uvek je relativna. Ono što je prema nečemu nesavršenijem forma, prema nečemu savršenijem je materija. Određeni kamen, npr., forma je prema kamenu koji je u planini, koji je neobrađen, ali je materija prema kamenu koji je uzidan u kuću. Realizaciju mogućnosti, prelaz i razvitak oblika iz materije zasniva se na kretanju. Svako kretanje, međutim, tj. ono što se kreće pretpostavlja ono što pokreće, pa tako, na kraju, i jedan, posljednji, nepokretni uzrok. Sve se stvari menjaju, ali mora postojati i neđšto što je uzrok menjanja. Taj prvi pokretač, koji mora biti nepokretan i stoga samo jedan, čisti je oblik bez materije, čisti akt (acius parus) nematerijalno, najsavršenije biće, božanstvo. Ta čista forma je savršena, ona se sama ne kreće, jer baš zbog toga što je savršena nema potrebe za kretanjem, ona ne sadrži ništa materijalno. Aristotelov Bog je, dakle, samosvensna supstancija koja, međutim, ne stvara druge supstancije, već postoji pored njih. Bog kao završetak. Aristotelova metafizika sistema, u neku ruku, ipak je vraćanje na kritikovani platonizam jer se odnos idealnog i realnog, u krajnjoj liniji, razrešava na tlu idealnog monizma Boga, čistog mišljenja. Kako je predmet metafizike nematerijalno, vječno biće, tako je predmet Aristotelove fizike ono što se kreće, tj. materijalno biće. Po Aristotelu postoje 4 vrste kretanja: supstancijalno kretanje (tj. postajanje i propadanje), kvantitativno (rast i opadanje), kvalitetno (pretvaranje jedne materije u drugu) i prostorno kretanje (tj. kromena mjesta). Prostorna neograničenost postoji samo potencijalno (npr, u brojanju), ali ne i aktuelno, zbiljski. Kretanje u prostoru je neprekidno, večno, a samo pojedinačna bića postoji i propadaju. Nebeska tela se, pa Aristotelu ne sastoji iz 4 elemenata koji prelaze jedan u drugi (kako je to uobičajeno u tradiciji grčke filozofije), već od mnogo finije supstanvije, koja je jednostavna i ne sadrži protivrečnosti i peta supstancija. Nebeske sfere (nebeska tijela su, po Aristotelu obdarena razumskim duhovima i kreću se u krug) dobiju početno kretanje neposredno od prvog pokretača, a centar oko kojeg se sve kreće je nepomična Zemlja. Zacijelo, u eksplikaciji Aristotelovih metafizičkih ideja posebno se osvrnuli na poimanje duše kod ovog pislioca.
Aristotelov spis o duši, spada među najznačnije filozofske ekspikacije metafizičkih i psiholoških ideja, posebno u poimanju i popuštanju idealizmu, kao jedna hipoteza utemeljenja psihologije kao znanosti. – Aristortel je bio mišljenja da „Duša nikad ne razmišlja bez slike.“ Slika je ogledalo duše i pogleda. U svom spisu O duši Aristotel ukazuje na to da čovjek ne bi mogao spoznavati spoljni svijet kad bi imao samo dušu. Pa ni osjetila ne mogu ništa percipirati ako nemaju pred sobom spoljne objekte. Osjetila, međutim, ne primaju (kako uče atomisti) slike samih predmeta, već ona spoznaju samo preko i pomoću posrednika (vazduha, vode itd.), pa Demokrti nema pravo kad kaže da bi se, kad bi međuprostor bio prazan, na nebu vidio i mrav. U Aristotelovoj psihologiji ili znanosti o duši prevladava mišljenje da je sama duša nepokretna, ali ujedno pokreće tijelo kao njegov unutrašnji, supstancijalni oblik u cilj, ona je njegova „prva entelehija“, princip života i organizacije. Postoje 3 vrste duše: vegetativna dušu (koja se sastoji u sposobnosti hranjenja i rasplođivanja), zatim animalna duša (koja ima još i sposobnost osetilne senzibilnosti i samokretanja u prostoru) i, najzad, ljudska duša (koja ima spsobnost mišljenja, raum, um). Pasini um, koji je vezan uz materijalno, prazna je ploča (tabula rasa) na koju osetila naprosto upisuju ono što primaju. Taj um ili duh prolazan je kao i pojedinci. Nasuprot tome, aktivni um je besmrtan (kad telo umre, on izlazi iu njega). Aktivni duh u ljudskoj duši, duh koji stvara oblike, koji sve čini (a ne koji pasivno prima) i neposredno gleda najviše istine, božanskog je porekla. U svojim etičkim načelima Aristotel se suprostastvalja Platonovom idealističkom rigorizmu i vrlinu definira kao sredinu između dvije krajnosti (npr. nezavisnost i dostojanstvo duha sredina je između uobražavanja i samoponižavanja).
Aristotel u svom učenju o duši, je ovaj bitan metafizički pojam podijelio na dušu koje imaju biljke, životinje i čovjek. U hrišćanskoj i islamskoj filozofskoj tradiciji, fenomen duše je razvijen tako kao posebna duhovna supstancija, koja je individualno data na različiti način svakom čovjeku. Duša je božanskog porijekla i ona nas na specifičan način obitava u svakom živom stvorenju. Aristotel precizira svoju metafizičku-psihološku poziciju i kaže:
“Jedni su smatrali da je duša vatra, jer je ona najfiniji i najnetjelesniji element; osim toga, ona se sama pokreće i predstavlja uzrok kretanja drugih elemenata. Demokrit se, pak, prezicnije izrazio i ukazao na to iz kog razloga one te osobine pripadaju duši; jer, on je tvrdio da su duša i duh jedno te isto i da se sastoje iz prvih nedjeljivih tela i da se pokreću zahvaljujući svojim sitnim djelovima i formi. On je tekao da je od svih oblika napokretljiviji oblik kugle; na taj način su, takođe, uređeni i duh i vatra”.
Za filozofa Aristotela, polazna tačka cjelokupne spoznaje je osjet (iz koje je proizašla ideja za poetku, odnosno buduću estetiku). U tom smislu, osjećanje kao sposobnost mišljenja, pripada prvenstveno duši. Ovaj mislilac smatra, da sva živa bića imaju dušu, ali sa različitim stupnjevima sposobnosti. Sposobnost duše po Aristotelu jesu: hranjenje, požuda, opažanje, kretanje u mjestu i mišljenje. Dalje, biljakama primjerice radi, pripada samo sposobnost hranjenja. Drugim pak živim bićima pripada i požuda i hranjenje, a trećima još i opažanje i tako redom. Svaka viša vrsta živih bića posjeduje i niže duševne sposonosti, dok niža bića ne posjeduju duševne sposobnosti. Zacijelo, ljudska duša, koja posjeduje i mišljenje kao najvišu duševnu kvalitetu, posjeduje i sve ostale duševne sposobnosti. Polazne osnove spoznaje su sposobnost percipiranja i sjećanja. Te sposobnosti posjeduju već i neke životinje. Za razliku od njih (životinja), čovjek pomoću mišljenja, a na osnovu percipiranja i sjećanja, stječe iskustvo, na temelju kojega stvaranje umijeća. Umijeću već pripada znanje i razumijevanje onoga što se iskustvom steklo. Ljudi sa velikim iskustvom i s umjećem djeluju u svakodnevnom životu, dok je znanost, kao nezainteresirana za momentane potrebe nastalo tamo gdje je bilo dokolice. Aristotel je bio mišljenja da „Nijenda izuzetna duša nije izuteta od određene mješavine ludila.“
Sve dotle Aristotel je konstruktivni kritičar idealističke gnoseologije i epistemologije isto tako kao što je bio kritičar idealističke ontologije i metafizike u kritici Platonovih utopijskih ideja. Tek su svojim razmatranjima o umu, o sposobnosti mišljenja, da samo sebe misli, Aristotel čini ustupak idealizmu. Naime, da bi um djelovao, on mora biti slobodan od osjetilnog svijeta i potpuno odvojen od njega. Tek takav on može imati mišljenje kao svoje predmet. U tom kontekstu, Aristotel na jednom mjestu kaže: „Sposobnost opažanja nije, naime, moguće bez tijela, a um je od tijela podijeljen.“
- Fizika – Aristotel suprotno Platonu, u svojim fizičko-metafizičkim istraživanjima nastojao dokazati, da je prva i prava supstancija – pojedinačna stvar. U biti, realizirana ideja pomoću materije, je bit fizike. To je ono opće, esencijalno. Dočim, po Platonu, idejno postaje pomoću materije konkretna, realna pojedinačna stvar. U tom smislu, Aristotel pod formom materije, podrazumijeva određenje suštinskog kao princip istine svake pojedinačne stvari. Dakle, u oblikovanju te stvari, ovi principi nemaju jednaku ulogu. Zato materija predstavlja, pasivni princip entelehije, kao mogućnost odnosno potenciju entelehije. Prema tome, forma je u Aristotelovom mišljenju ima aktivni princip, koji predstavlja oblikovanjem materije u konkretnu pojedinačnu stvar, uzimajući pojedinačnu, konkretnu stvar, kao prvu i pravu supstanciju, koju će nakon skoro 2 milenijuma promislisti filozof Lajbnic, kao modanu, odnosno monadologiju. Zato Aristotel smatra, da fizičko pročavanje stavnosti i njenih zakona, ne može započeti od Platonovih ideja, odnosno pojmova, već baš od same pojedinačne stvari. U tom kontekstu, samim tim stavom – Aristotel u povijesti filozofije, otvara novi put k ekzaktno empirijskom istraživanju, što će biti predmet mišljenja i tumačenja engleskih empirističkih klasičnih filozofa, a to je čak 2 milenijuma kasnije od Aristotela.
- Etika – Svoja etička razmišljanja Aristotel je sistematski objedinio u svom djelu „Nikomahova etika“. Uz etičke (koji imaju voljni karakter), Aristotel analizira i tzv. dijanoetičke vrline (intelektualne vrline, kao što je npr. mudrost). Sokratovsko-platonističkom nazoru, da mi uvijek nužno hoćemo dobro, Aristotel suprotstavlja tvrdnju da se ljudski porivi i nagoni, kako bi dostigli dobro, moraju uvijek upravljati zaključcima razuma i da po sebi ne moraju biti dobri. U poznatom raspravljanju o pojmu prijateljstva Aristotel ukazuje na 3 vrste prijateljstva: korisno, ugodno i čvrsto prijateljstvo. I dok je prvo najčešće u starijih ljudi, drugo u mladića, treće, pravo prijateljstvo, u kojem se prijatelj ljubi zbog njega samog, karakteristično je za zrelu muževnu dob. Etičke teorije treba da se uopće, po Aristotelu, slažu s životnim iskustvima, pa tačno tih teorija zavisi prije svega od potvrde tih iskustava. Stoga on u Nikomahovoj etici kaže: „Istina u oblasti praktičnog mora se procjenjivati prema djelima i životu, jer ovi su tu presudni. I izjave mislilaca… treba ispitivati poređujući ih s njihovim djelima i s njihovim životom, pa ako se sa djelima podudaraju, treba ih uzimati za istine, a stoje li se s njima u protivrečnosti, posmatrati ih samo kao prazne riječi.“ Realisti i racionalisti, Aristotel je u etici također i zastupnik imanentizma, tj. teza da od čovjeka samog zavidi da li će postati drećan, odnosno blažen ili ne, da li biti krepostan ili zao. Svako pojedinačno ljudsko biće razvija njemu imanentan oblik, a spoljašnje, tzv. objektivne životne prilike, mogu to, doduše, usporavati, ili unapređivati, ali ne mogu stvoriti ili potpuno omesti. Stoga je u Aristotelovoj etici uvek rač o ljudskom dobru (a ne dobru po sebi kao u Platona), pa je etika „filozofija o čovejku“. Kreposti i dobra nisu apsolutne, večne praslike, već mogućnosti koje se same ostvaruju u različitim individualnim oblicima. Aristotel se na jedan način suprotstavio Platonovom rigorizmu u etici (u sagledavanja svijeta vječnih ideja, u kojima je vrlina znanja, koja proističe iz ideja dobra).
Poimanje mjere u Aristotelovom mišljenju, kao „zlatne sredine“, je izraz perfektnog etičkog stanovišta, koje je odraz uzornog odgoja, kojim ljudi postužu ugled u društvenoj zajednici, što predstavlja preduvjet, da u svojoj društvenoj djelatnosti izbjegavaju ekstremne krajnosti. Mjera se javlja kao značajan pojam u helenskoj filozofiji i etici, koji je prvi protežirao filozof Protagora (481. – 411. p.n.e.), koji je tvrdio „Čovjek je mjerilo svih stvari, postojeći da jesu, a nepostojeći da nisu“. Dalje, ovu kategoriju je razvio Aristotel i podigao, na veći nivo, tj. na jedan način postao prvi moralni imperativ slobodnog uvjerenja u historiji etike.
Dalje, Aristotel, kao Platonov učenik, bio je veoma odlučan ali ne i uvijek dosljedan kritičar njegovog pogleda na svijet, odnosno idealizma. Najkraće rečeno, Aristotel je nastajao kritički promišljati Platonov svijet ideja, smatrajući da je neodrživ. Štaviše, rekao je jednu misao koja protivureči filozofoskom mišljenju, ističući: „Da mu je drag Platon, ali da mu je draža istina!“ Smatramo, da nema veće istine od prijatelja i da u tom kontekstu, Aristotel nije bio dosljedan poštovalac Platona, bez obzira što je svoja filozofska znanja stekao u Platonovoj Akademiji.
- Politika – Politički i socijalni Aristotelovi nazori zasnovani su na tezi da je čovjek po prirodi društveno, političko biće (zoon politikon). Ispunjavanje osnovnog moralnog zadatka, postizavanje punog života i blaženstva, razvoj potpune ljudske prirode moguće je postići tek u zajednici kojoj je primarni oblik porodica a najpotpuniji država. „Ko ne može živjeti u zajednici, ili je čak i ne treba, jer je sam sebi dovoljan, taj nije član države i prema tome je zvjer ili Bog.“ (Politika, 1253 a). Nakon opširne analize političkih formulacija (monarhije, oligarhije, demokratije i dr.), Aristotel izvodi zaključak da je nojbolje umjereno-demokratska republika. U svojim političkim i društvenim razmatranjima on ipak zadržava u punom opsegu instituciju ropstva, smatrajući da su robovi neophodni za život „pravnih ljudi“, tj. za pripadnike slobodnih građana. Međutim, za Aristotela nije izvrsnost države teorijski, već, prije svega, empirijski zasnovana. On smatra, naime, da se pravi dokaz za to da li je država dobro uređena nalazi prije svega u tome što narod „od svoje volje ostaje u tom državnom poretku“, tj. što nije izbila nikakva „promjena dostojna pobuna“, niti je bilo tiranije u zloupotrebe vlasti.
U poređenju sa zanosom Platona filozofa – kad zastupa svoje pravedno uređenje države, Aristotel se i na području društvenih problema pojavljuje kao trezveniji i više sklon analizi podataka, nego ideji dobra ili pravednoti. Aristotel ne zastupa neki naročiti tip ili oblik društva ili države, već više naglađava i ističe problem upravljanja društvom unutar države. U tom kontekstu, on je mišljenja, ako sposobni i dobri ljudi rukovode državom, ona može i kao aristokratska biti dobra, međutim, ako njome vode loši i nesposobni ljudi, tada ni demokratske oblik vladavine ne pomaže, odnosno, ne predstavlja pozitivno rješenje da se ide naprijed u budućunost.
Filozof Aristotel, kad su u pitanju politički praktični pogledi, bio je pristalica samouprave malih polisa (gradova), antičkog tipa lokalne samouprave i protivnik stvaranja velikih državnih teritorija, pod vlašću jednog vladara. U tom kontekstu, ovaj mislilac je i samog Aleksandra (budućeg vladra svijeta), podučavao, ali bez željenih rezultata. U tom pogledu, uočivši nesklad između filozofskog naučavanja i potrebe praktičnih rješavanja društvenih tokova i potreba, Aristotel se vratio u centar duhovnosti tadašnje Grčke Atenu, i tamo je osnovao svoju filozofsku školu pod imenom Likej, u kojoj je 13 godina predavao razne filozofske discipline. Interesantno, 13 godina je Aristotel podučavao Aleksandra Makedonskog, 13 godina je Aleksandar Makedonski ratovao i 13 godina je Aristotel razvijao svoju sistematsku filozofiju u Likeju. I da završimo Aristotelovim stavom, ovo poglavlje: „U demokraciji siromašniji imaju više moći od bogatih, zato što su oni u većini, a volja većine je glavna.“ (Aristotel)
- Od poetike do estetike – U svojoj čuvenoj poetici Aristotel, nasuprot Platonu, visoko cjenio istinsko umjetničko stvaralaštvo svojeg vremena (osobito velike grčke tragičare Eshila, Sofokla i Euripida) i smatra da se puna vrijednost dramskog umetničkog stvaralaštva ogleda u katarzi koja očišćuje i oplemenjuje dušu gledatelja. Imitiranje (podražavanje) je, doduše, kao i kod Platona, osnova svake umjetnosti. Umjetnost podržava ili različitim sredstvima, ili različite predmete, ili različitim načinom. Ali podržavanje nije svedeno samo na imitiranje spoljnih objekata, već i umjetniku imanentnih svojstava, nečeg što doživljava, shvata i vidi u sebi. Umjetnost koja pokazuje ono što se moglo dogoditi (što je, dakle, verovatno da se dogodilo), vrijednija je za njega od historije koja pokazuje samo ono što se doista dogodilo. Od Aristotela potiču i norme od 3 klasična jedinstva grčke tragedije (jedinstvo, mesta, vremena i radnje), o kojima su kasnije vođene oštre polemike između francuskih i njemačkih teoretičara. (Lesing je, npr., smatrao da Aristotel naglašava samo potrebu jedinstva radnje, dok su jedinstva vremena i mjesta uslovljena samo tehničkim mogućnostima sadašnje grčke pozornice).
Klasična je i njegova Aristotelova definicija tragedije, o kojoj su napisane mnogobrojne studije i monografije: „Tragedija je oponašanje ozbiljne završne radnje koje ima određenu veličinu, govorom koji je otmen i poseban za svaku vrstu u pojedinim djelovima lica koja djeluju a ne pripovedaju, a izazivanjem sažanjenja i straha vrši pročišćavanje takvih afekata“.
U XIV poglavlju Poetike Aristotel obrazlaže kakvom se fabulom mogu izazvati dva osnovna sjećanja tragedije: samilost i svrha. Svi su događaji zbivaju ili među prijateljima ili neprijateljima ili, pak, međusobno ravnodušnim osobama. Najveći stepen samilosti pubuđuju oni događaji u kojima je prijatelj naneo zlo prijatelju. Ovaj tračni čin može se desiti sa zananjem ili namerom ili bez njih. Najbolje se odvija tragična radnja ako je djelo preduzeto u neznanju, tj. ako je krivica u tragediji, zapravo krivica bez krivice. Aristortel analizira niz dramskih radnji njegova vremena kako bi potvrdio ispravnost svojih općih estetskih teza. Ali njegov je put analize iz umjetničkih djela ka opštim zaključcima.
Stoga će Aristotel Poetika i danas ostati uzor onim estetičarima, a posebmo dramskim teoretičarima, koji u samoj umjetnosti traže izvore estetskih normi. Uza sve svoje nedoslednosti, protivrečnosti, teološke i teološke idealističke konstrukcije. A grandiozno filozofsko djelo nenadmašno je u čitvaoj antici ne samo po svojim dubokim rješenjima i sistemačnosti i svestranosti izlaganja pojedinih disciplina već, prije svega, pokretanju niza temeljnih filozofskih pitanja, koja upravo kao pitanja ostaju i danas aktuelna i predstavljaju trajni vrijednost svjetske misaone baštine.
Zaključno razmatranje
„Sposobnost opažanja nije, naime, moguće bez tijela, a um je od tijela podijeljen.“
Aristotel
Rezimirajući veoma opsežnu filozofsku misao Aristotela, možemo sa sigurnošću konstatovati, da je njegovo mišljenje i nakon 2.400 godina od njegovog rođenja aktuelno. Upravo zato smo i svoj rad naslovili „Aristotel danas“. Bez sumnje, Aristotel kao Platonov učenik i nastavljač, se u povijesti filozofije visoko kotira, kao drugi istaknuti veliki sistmatičar filozofskog sistema i uz Ibn Rušda, Ibn Sinu izgradio je najveći sistem filozofskog mišljenja do Kanta (1724-1804).
Doista, Aristotel kao Platonov učenik je bio odlučan, ali ne i uvijek dosljedan kritičar njegovog idealizma, što konstatuju mnogi intepreti i povjesničari filozofije, posebno Hegel, Windelband, Rasel, Bazala, Duran, Petronijević, Filipović, Muhić i drugi. Zacijelio, Aristotel nastoji dokazati, da je Platonov svijet ideja neodrživ, pa je prema tome Platonova filozofija protivuriječna. To su momenti kritike ideja, što je posebno utjecalo, da Aristotela u povijesti filozofije i krišćanske teologije, krenu u dva pravca: Platonska linija i Aristotelovska linija u mišljenju koja i dan-danas suprisutna u filozofskim i teologijskim krugovima.
Kada je u pitanju „prva supstancija“ na relaciji mišljenja fizika – metafizika, Aristotel se zadržao na njihovom značenju i ukazao, da njegova filozofska razmatranja postiču značaj pojedinačne stvari, kao prve supstancije. Ono što je bit Aristotelovog sistamtičkog duha jeste, da je on u sebi apsorbovao cjelokupnu antičku filozofiju, počev od Jonjanja, brojnih sofista, Sokrata i Platona, kao vrha tadašnje filozofije. Ono što je Aristotel posebno naglasio, jeste njegov pokušaj da se zaštiti od previšeg idealističkog utjecaja Platonove filozofije i ostalih idealističkih umova toga vremena.
Prema mnogim historičarima filozofije, Aristotel je prvenstveno logičar i on kao mislilac priznaje hijerarhiju logičkih pojmova, u koju je uključio i svoju metafiziku o bitku, odnosno ontologiju. Prema tome, pojedinačna stvar kao prva supstancija, ima svoj rodni pojam u bitku i mišljenju. Prema njemu, odnos između više rodnog pojma i nižeg identičan je s odnosom forme prema materiji. Rodni pojam je uvijek aktivni princip u odnosu prema nižem, koji predstavlja pasivni princip. Slijedeći tako hijerarhiju pojmova u Aristotelovom mišljenju, nailazimo na najviši pojam u toj logičkoj strukturi, a to je pojam iznad kojeg nema više rodnog pojma. Upravo to je i najviši aktivni princip Aristotelovog logičkog mišljenja, zato je logiku stavio kao neophodno znanje i metod za potrebe svake znanosti. Dakle, logika stoji ispred svake znanosti, kao aktivni princip mišljenja.
U tom kontekstu, budući da iznad njega nema ništa više, u odnosu prema čemu mogao biti pasivan, on predstavlja čistu aktivnost, tj. čistu formu, koja sama po sebi nepokretna, jer nema šta da je pokreće. Dakle, čista forma kao takva, je prvi pokretač, tj. prva aktivnost u odnosu prema nižih pojmova. To je u biti Aristotelov Bog, kao vrh metafizičkog mišljenja toga vremena, što će biti nova esencija u Kantovoj trancedentalnoj filozofiji. U Aristotelovom mišljenju, Bog nije shvaćen kao sveobuhvatna slika svijeta, koja se nalazi svugdje i u svemu. On (Bog), je čista aktivnost, čista forma nepokretna, i kao prvi princip aktivnosti, shvaćena kao individualna pojava, a ne kao bitak svijeta koji sve prožima. Upravo, ova teza je pokrenula mnoge filozofe i teologe na dijalog. Bezbeli, Aristotel je mnogim ispitivanjima u oblasti fizike i metafizike, utemeljili put empirijskom istraživanju, kako je ovom dugom antičkom idealizmu, otvorio nove mogućnosti razvoja logike i objašnjenje postojanja Boga. Na taj način, on će skoro 2 milenijuma kasnije podstaći engleskog mislioca Fransisa Bekona (1561-1626), da osmisli metod indukcije u svom djelu „Novi organon“. U tom kontekstu, u povijesti filozofije začet teizam, iako sam Aristotel nije bio ateist, kako je to naglasio Windelband „da moneteizam duha je zreli plod grčke znanosti“. Na taj način je Aristotel ostvario brojne svoje ideje, koje su zaživjele i u suvremenom filozofskom mišljenju.
Nazjad, da bi je lahkše tumačili Aristotelovo popuštanje idealizmu, nužno je napomenuti, da materija u njegovoj ontologiji ne figurira samo kao pasivna mogućnost, već egzistira kao aktivna forma. U tom smislu, Aristotel kao i Platon, određuje materiju kao negativnu osobinu, ali ne u smislu zlog principa, tj. izvora svega lošeg u prirodi i u čovjeku. Materija je za Aristotela ograničavajući princip, baš time, što je pasivna u prirodi, te se kao takva opire formi. Dalje, materija je sputavajući princip u kretanju. Aristotel je poslužio primjera kipara: „On nastoji u kamenu ostvariti svoju određenu formu koju kao zamisao ima u svojoj glavi i mišljenju i ona predstavlja pricip, djelanja, kretanja, u nastojanju da analizira tu formu, nalazi na otpor u kamenu, te svoju djelatnost mora djelimično podrediti tom otporu kamena – materija. Na taj način, Aristotel nije mogao kritički da prevalada dualizam materijalnog i idealnog svijeta u svojoj ontologije, tako to nije mogao ni u svojoj teotiji.
U poređenju sa idealističkim zanosom Platonovim, kad zastupa svoje pravedno uređenje države, Aristotel se na području društvenih problema pojavljuje kao trezveniji i više sklon analizi podataka nego ideji dobra ili pravednosti. On je bio mišljenja, što govore brojni njegovi stavovi, da određeni tip društva ili države, više naglašava problem upravljanja državom. Tako da sposobni dobri ljudi rukovode državom, može da zvuči i kao aristokratska dobra teza, međutim, ako njome vode loši i nesposobni ljudi, tada ni demokratski oblik države ne predstavlja rješenje. Zatim, želimo naglasiti, da Aristotel, ono što je danas – prevaziđeno, a koje dolazi od prosvijećenog aristokrate, nezamislivo je, da je on opravdavao tadašnje robovlasništvo, što umanjuje njegove političke poglede kao poglede izgradnje političkog društva sa aspekta uređenja plemenite djelatnosti. Bez obzira na sve to, potrebno je današnji filozofi, te posebno političari i politolozi, prouče temeljno Aristotelovo filozofsko, etičko, metafizičko i političko djelo. To kažemo, što iz javne djelatnosti političara sa prostora ex Jugoslavije, sa časnim izuzecima ne vidimo da im je poznata Aristotelova politička i etička misao, što je jedan od njihovih hendikepa i praznina.
Nakon Aristotela, njegovom smrću daleke 322 godine prije nove ere, gdje mu se do prije nekoliko dana 25. 05. 2016.g. pronađen je grob ovog mislioca[3], na Obodima daleko od Grčke. Stvoren je vliki broj filozofskih škola, što je karakteristično za širenje helenističke-antičke kulture za cijelo područje makedonskog osvjanja svijeta. Dočim, kasnije, u vrijeme rimskih osvajanja, Grčka se kultura rasprostirala na cijelom području rimske države, ovo se desilo po prvi put u povijesti čovječanstva, da vojni ratnički pobjednici jedne zemlje nad drugom, u ovom slučaju pobjeda rimske imperije nad grčkom, da poraženi nametnu kulturu pobjediniku. Kasnije, skoro deset stoljeća, dogodiće se ista situacija sa taterkim plemenem – Turci, koji će pobjediti vojno Arape, a koji će im nametnuti svoju kulturu i islamsku vjeru. Sve je to na jedan način odraz i utjecaj Aristotelove filozofije koji ne mora biti odgovoran za ekspanzistička Aleksandrova osvajanja.
S druge strane, činjenice govore, da građani malogrčkog polisa, postaju građani velike države, što će se odraziti na kulturu i uopće, pa i na razvoj filozofije na prostorima rimske imperije, zatim filozofije na Apeninskom ostrvu kao i Europi, i uopće što predstavlja izraz prevladavanja, kosmopolitkog duha. Tako stanovište, uslovljava ponovno isticanje antropoloških problema u prvi plan, ali ovaj put s očiglenom nezainteresiranošću za opću i političku problematiku, a sa naročitom željom da se u tom velikom svijetu, u kojem se antički Grk izgubio, nađe neko mirno i sigurno mjestance, za život pojedinca i malih porodica. U tom smislu, slobodan sam istaći hipotezu, kojom mislim, da su preci i potomci Aristotela i Aleksandra Velikog nestali u magnovenju ratovanja, a da narod koji se sada zove grčki i makedonski, to su narodi, koji su nestali seobama u ratnim osvajanjima (za vrijeme Aleksandra Velikog) i mješanjem sa drugim narodima. Međutim, drugi narodi, koji su sa Sjevera zaposjedali ove teritorije, zahvaljujući oblastima, odnosno zemlji, zadržali su staro ime za narod, koji živi na ovim teritorijama danas.
Dalje, u učenjima post-aristotelovske filozofije, uglavnom prevladava problem ideala mudraca. U mnogim krugovima se raspravlja o tome, kakav treba da bude čovjek, da bi se održao miran i dostojanstven u toj buri rasula u jednog i stvaranja drugog društva. Jasno, filozofija toga vremena traži oslonac i temelje u filozofskim školama prošlosti i prema svemu sudeći nije bila originalna po svom cilju i karakteru.
Nadasve, filozofske škole helenističkog perioda temelje se na Sokratovskim školama, zatim na Platonovoj Akademiji, te Sokratovskim školama (Kinici i Kirenaici), koje su se održale kroz čitav period od Sokratovog vakta na ovamo u dosta originalnom obliku. Karakteristično za taj period, jeste, da je svaka škola tumačila Sokrata, Platona i Aristotela na svoj način, i oni su postali temeljne misli filozofiranja nekih filozofa u vremenu rimskog helenizma. Tako su Sokratovo poimanje vrline – koje se može sažeti u tri riječi: Spoznaj samoga sebe! – Kinici razvili su u pravcu suzdržavanja od zadovoljstva, te nisi pridavali značenje tjelesnim potrebama. Dočim, Kirenaici su razvili ovo učenje u sasvim suprotnom pravcu, naglašavajući radost i hedonističko zadovoljstvo kao životni cilj i san.
Interesantno, na Kiničku školu nadovezuje se u hedonizmu jedno specifično učenje, a to je stoičko-etičko učenje, dok se na kirensko učenje nadoveziju epikurejzam, kao posebna filozofija zadovoljstva. U takvim okolnostima razvoja duha i duhovnosti, Platonova Akademija postala je i poslije Platnove smrti, kao i Aristotelova Likej, poslije Aristotelove smrti izvor određenog skepticističkog smjera (akademska skepsa). Prema tome, svi ti pravci bili su sadržajniji i snažniji po kasnijem efektu učenja, nego što su bili u periodu kad su začeti, jer su kasnija društvena zbivanja pogodovala tim filozofskim učenjima. Aristotel plijeni pažnjom i savjetim, jer podstiče ljude da žude za znanjem. To je znak da filozofijom ne treba da se bave samo filozofi, već svi koji teže mudrosti. Upravo zahvaljnost, što danas raspravljamo o Arustotelu, velika je zasluga arapskih, odnosno islamskih učenjaka, koji su sačuvali grandiozno djlo ovog mislioca, pa su novi Grci prevodili Aristotelova djela sa arapskog jezika. U tom smislu, je veliki značaj islamske filozofije za čuvenje grčne filozofske tradicije.
Sve u svemu, za ovo naše kraće vraćanje (nakon viče od četiri decenije, od redovnih studija filozofije) razmišljanje o razumijevanju Aristotelove filozofije danas sa jednom setencom ovog filozofa: „Sve druge su znanosti su korisnije od nje (misli na filozofiju), ali ni jedna od nje nije bolja“.
(Ulomak iz duže rasprave o Aristotelu)
Dodatak:
Napomena: Radi lahkšeg tumačenja Aristotelove filozofske misli, slobodni smo napraviti jedan izbor njegovih misli iz raznih djela, koje je bile podsticajne za ulazak u strukturu mišljenja ovog filozofa.
Aristotelove mudrosti
* “Čuđenje je početak filozofije”.
* “Jedni su smatrali da je duša vatra, jer je ona najfiniji i najnetjelesniji element; osim toga, ona se sama pokreće i predstavlja uzrok kretanja drugih elemenata. Demokrit se, pak, prezicnije izrazio i ukazao na to iz kog razloga one te osobine pripadaju duši; jer, on je tvrdio da su duša i duh jedno te isto i da se sastoje iz prvih nedjeljivih tela i da se pokreću zahvaljujući svojim sitnim djelovima i formi. On je tekao da je od svih oblika napokretljiviji oblik kugle; na taj način su, takođe, uređeni i duh i vatra”.
* “Reći, naime, da bivstvujuće nije ili da ne-bivstvujuće jeste, jeste pogrešno; nasuprot tome, ispravno je reći da bivstvujeće jeste i da ne-bivstvujuće nije. Ko, dakle, prireče biće ili nebiće, mora izreći nešto istinito ili lažno. Jer, kada postoji neki čovek, onda je iskaz po kome čovek postoji, istinit. Ovo se da i preokrenuti: kada je iskaz po kom postoji neki čovek istinit, onda čovek postoji. N, dakako da istinit iskaz nije razlog toga što stvar jeste. Ali, stvar se taoreći i te kako pojavljuje kao uzrok tome da je iskaz istinit”.
* “Među uređenjima koja nisu dobra najpodnošljivija je demokratija”.
* “U državi koji dobi unapred ništa ne žele a rđavi ništa unapred ne mogu, vladaju mir i sloga”.
* “Od svih stvaralaca pjesnik je najzaljubljeniji u svoje djelo.
Riječ je vještina da se probudi vera”.
* “Prijateljstvo živi od rente, ljubav traži kapital”.
* “Prijateljstvo je ista duša koja živi u dva različita tijela”.
* “Kada bi na Zemlji vladala ljubav, svi zakoni bi bili suvišni”.
* “Ne voli se onaj s kim možeš biti zajedno, nego onaj bez koga ne možeš”.
* “Nemoguće je, da se sve dokazuje”.
* „Ljubav je sastavljena od jedne duše koja naseljava dva tijela.“
* „Svako se može naljutiti, to je lahko. Međutim, biti ljut na pravu osobu, do pravnog stepena, u pravo vrijeme, sa pravim razlogom i na pravi način – to nije u stanju bilo ko da učini, te nije nimalo lako.“
* „Mi smo ono što uzastopno činimo. Perfekcija, dakle, nije djelo; ona je navika.“
* „Demokratija je kada su nemoćni, a ne bogataši, vladari.“
* „Moj najbolji prijatelj je čovjek koji želeći mi dobro to želi samo zbog mene.“
* „Najbolje političko društvo je ono u kome srednja klada ima kontrolu, te je u isto vrijeme brojnija od druge dvije.“
* „Sreća zavisi od nas samih.“
* „Za heroja smatram onoga koji porazi svoje starsti umjesto onoga koji porazi svoje neprijatelje. Najteža pobjeda je nad samim sobom.“
* „No ovom svijetu ništa nećeš moći učiniti bez hrabrosti. To je najveća moralna kvaliteta odmah po časti.“
* „Korijeni obrazovanja su goriki, ali su zato plodovi slatki.“
* „Tiranin se mora zaogrnuti nednaravnim izgledom predanosti religiji. Podanici su manje izloženi nezakonitom postupanju od strane vladara koji je smatran za bogobozajnog i skrušenog. Na drugoj strani, oni će se teže dići protiv njega vjerujući da su božanstva na njegovoj strani.“
* „Oni koji obrazuju djecu se trabaju više poštovati od onih koji ih prave, zato što im njihovi roditelji daju život, a ovi prvi im daju znanje o umijeću njegovog dobrog življenja.“
* „Cilj umjetnosti nije predstavljanje vanjštine stvari, nego njihove unutrašnje vrijednosti.“
* „Kvalitet nije djelo, nego navika.“
* „Željeti biti prijateljem je brzo, ali pravo prijateljstvo je voće koje sporo sazrijeva.“
* „Platon mi je drag, ali mi je draža istina!“
* „Svačiji prijatelj je ničiji prijatelj.“
* „Prijatelj je drugo Ja.“
* „Krajnja vrijednost života zavisi od svijesti i moći razmišljanja daleko više nego na samom preživljavanju.“
* „U svom najboljem obliku čovjek je naplemenitiji od svih životinja. Ukoliko se odvoja od zakona i pravde onda je najgora životinja.“
* „Najgora forma nejednakosti je kada pokušate nejednakost stvari učiniti jednakim.“
* „Patnja postane predivna kada neko podnosi velike nevolje sa radošću, ne zbog toga što je neosjetljiv, nego zbog toga što ima veliki um.“
* „Ljubomora je razumska vrlina i pripada razumnim ljudima, dok je zavist prizemna i pripada prizemnim ljudima. Čovjek se uz ljubomoru natjera da ima dobre savist dok drugi uz zavist ne dozvoljava svome komšiji da ima dobre stvari.“
* „Svi plaćeni poslovi apsrbuju i degradiraju um.“
* „U demokraciji siromašniji imaju više moći od bogatih, zato što su oni u većini, a volja većine je glavna.“
* „Cilj mudrog čovjeka nije da obezbijedi zadovoljstvo, nego da izbegne bol.“
* „Promjena u svim stvarima je slatka.“
* „U siromaštvu i drugim životnim nevoljama pravi prijatelji su sigurno utočište, oni mladog čuvaju od činjenja nedjela, starom su utjeha i pomoć u njihovoj slabosti, a onima koji su napunu života oni preporučuju plemenita djela.“
* „Nijenda izuzetna duša nije izuzeta od određene mješavine ludila.“
* „Hrabrost je prva ljudska kvaliteta zato što ona garantuje postojanje ostalih.“
* „Majke su osjetljivije na svoju djecu od očeva, jer su one više sugurna da su to zaista njihova djeca.“
* „Mudar čovjek se nikada ne izlaže opasnosti, jer je malo stavri o kojima se ona zaista brine. Međutim, on je spreman u vremenu velike krize da da i svoj život svjestan da pod određenim uvjetima nema svrhe živjeti.“
* „Duša nikad ne razmišlja bez slike.“
* „Svim ljudima je u prirodi da žude za znanjem.“
* „Energija uma je bit života.“
Prof. dr. Šefket KRCIĆ
ARISTOTEL DANAS
(U povodu 2.400-te obljetnice
od rođenja Aristotela 384. – 322. p.n.e.)
ARISTOTELOV FILOZOFSKI SISTEM S POSEBNIM OSVRTOM NA ETIČKI DISKURS MJERE I ZLATNE SREDINE
Rezime / Summary
Abstract: U ovoj raspravi, koja je namijenjena studentima i drugim ljubiteljima filozofije, autor analizira Aristotelov filozofski sistem mišljenja, s posebnim osvrtom na etički diskurs mjere i zlatne sredine, a u povodu 2400 godina od rođenja ovog filozofa (Aristotel, 384. – 322. p.n.e.) U fokusu pregleda ovog istraživanja, pisac skreće pažnju na nezaobilazne sljedeće teme, koje je podjelio u deset tačaka: Preambula – Riječ-dvije o filozofu Aristotelu, Djela, Aristotelova podjela znanosti, Logika, Prva filozofija, Metafizika, Aristotelov spis o duši, Fizika, Etika, Poimanje mjere, kao „zlatne sredine“, kao stanovištu uzornog odgoja kojom ljudi postužu ugled, što je preduvjet, da u svojoj društvenoj djelatnosti izbjegavaju ekstremne krajnosti, Politika, Od poetike do estetike i na kraju ove rasprave, dato je Zaključno razmatranje, kojim autor protežira ovog mislioca, kroz koncept angažiranog kritičkog suvremenog diskursa, čija djela, kako filozofskom, tako i u etičko-političkom smislu, posjeduju relevantne povijesne vrijednosti, zato Aristotel kao povjesni mislilac, koji je zapaženo utjecao na filozofiju kao Istoka, tako i Zapada, zaslužuje da se proučava aristotelovski.
Ključne riječi: Aristotel, obljetnica, prva filozofija, metafizika, duša, fizika, retorika, logika, etika, poetika, politika, psihologija, biologija, Likej, peripatetičar, mjera, zlatna sredina.
Dr. Šefket KRCIĆ (1953), bošnjački filozof, univeritetski profesor, pisac, kritičar, enciklopedist, leksikograf, esejist, pjesnik, polemičar, borac za ljudska prava, redovni profesor Univerziteta u Novom Pazaru (predaje filozofiju, etiku, estetiku, retoriku, sociologiju i metodologiju), ex-profesor Univerziteta Crne Gore (udaljen početkom 1992. iz vanpravnih i političkih razloga), profesor po pozivu na više univerziteta. Član je najuglednije svjetske književničke asocijacije P.E.N. Centra, Hegelovog filozofskog društva, Svjetske filozofske federacije. Bio je rukovodilac Saveza filozofskih društava Jugoslavije, jedan od pokretača Prvog filozofskog kongresa, predsjednik Društva estetičara i etičara Crne Gore. Član Europske Akademije znanosti i umjetnosti. Član Međunarodnog udruženja metodóloga društvenih nauka. Član IJAS (Brisel, NUNS Beograd), profesionalnih žuranalista. Sada je predsjednik Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Prevođen je na više europskih jezika. Autor je preko 2.000 raznih priloga (studije, rasprave, eseji, osvrti, recenzije, znanstvena saopštenja) i trideset djela iz filozofije i dvadeset knjiga iz oblasti literature. U javnosti je prisutan od 1973. g. U povodu četiri decenije stvaralačkog rada 2013. objavljena je obimna dokumentarna knjiga Selektivna bibliografija Krcićevih radova (koja je promovirana na Svjetskim književnim susretima, posvećenim progonjenim piscima).
IZABRANA FILOZOFSKA DJELA
DR ŠEFKETA KRCIĆA U DVADESET KNJIGA:
- FILOZOFSKE RASPRAVE I ESEJI (1973-1983)
- FILOZOFIJA VUJADINA JOKIĆA (1987, 1996)
- FILOZOFIJA ŽIVOTA (2001)
- FILOZOFSKE KRITIKE STALJINIZMA (1984)
- ESTETIKA POEZIJE (2002)
- MARXOVA FILOZOFIJA OD IDEALIZMA DO UTOPIZMA (1987)
- FILOZOFSKI PUTOKAZI I dio (1973-2002)
- FILOZOFSKI PUTOKAZI II dio (1973-2002)
- FILOZOFIJA ČOVJEKA (1988-2000)
- ESTETIKA LJUBAVI (1988-2000)
- TAKO JE ZBORIO J. TAJBIN (2000)
- VRHOVI BOŠNJAČKE KULTURE I FILOZOFIJE (1999)
- CRNOGORSKA FILOZOFIJA XX STOLJEĆA (1986)
- DIJALOZI I POLEMIKE (1978-1998)
- BOŠNJAČKA MMF FILOZOFIJA (Muhić, Muminović, Filipović) (
- BOŠNJAČKA FILOZOFIJA XX STOLJEĆA (2002)
- UVOĐENJE U TOKOVE ISLAMSKE FILOZOFIJE (2000)
- ESTETIKA U VREMENU (2012)
- IZAZOVI BOŠNJAČKE FILOZOFIJE DANAS (2013)
- FILOZOFSKI DISKURS (2013)
VAŽNIJI PRIRUČNICI I UDŽBENICI:
- SOCIOLOGIJSKI PRAKTIKUM (2002)
- PRAKTIKUM IZ ETIKE (2004)
- OSNOVI ESTETIKE (FUN, 2007)
- PRAKTIKUM IZ RETORIKE (2007)
- PREGLED POVJESTI FILOZOFIJE (2009)
- PRAKTIKUM IZ METODOLOGIJE (2010)
- UVOĐENJE U METODOLOGIJU (2013)
[1] Autor je redovni profesor Univerziteta u Novom Pazaru (predaje Filozofiju, Etiku, Estetiku, Retoriku i Metodologiju), gostujući profesor po pozivu na Univerzitetu u Tuzli i Internacionalnom univerzitetu u Travniku, ex profesor Univerziteta Crne Gore, predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka i glavni urednik Enciklopedije Sandžaka.
[2] Ferid Muhić: “Život u obezfiloziranom svijetu”, “Monitor”, br. 1335, Podgorica, 20. maj 2016, str. 45
[3] Po izjavi arheologa Kostosa Sismanidiesa, poslije iskopavanja u Stagiri na Haldikiji. Predanje kaže, da su stanovnici Stagire donijeli Aristotelov pepeu u njegovo rodno mjesto 322. g. p. Krista (kako prenosi list “Blic” (dodatak Fenomen planete), br. 6934, od 05. juna 2016. g. str. 6.