Dragan Stodić: Poema o Budvi – Najnevinija na svetu

Poezija

Dragan Stodić

 

 

 

 

 

 

POEMA O BUDVI – NAJNEVINIJA NA SVETU

 

Nije mogao Kadmo da voli Harmoniju

Kao što sam tebe s prezirom voleo ja

I kao što si ti perfidno mene volela

Došla si iz zemlje koje nema

Da bi mi razbila prelepu sliku o sebi

I Kadmo i Harmonija pretvoreni su u zmije

A ti i ja u prevarante i probisvete ljubavi

Za tobom su svuda po gradu išla nerođena deca

I tražila ti koru hleba

I ti si im davala ne znajući da to nisu tvoja rođena deca

Nerođenu decu ostavljala si na jednom gnusnom mestu

Znaš već kojem

A ja sam znao da uljezi ne mogu dugo samnom da žive

Makar bili poželjni kao kesa dijamanata

Kralj Kadmo i njegova žena Harmonija nisu ostavili svoje kosti u Budvi

A nisi ni ti

Iako si u manastirsku svetinju Podmaine odlazila da se ispovedaš

Sve svoje kosti ponela si sa sobom

I sada ni Bog više ne može da prepozna

Tragove tvojih bosih stopala na plaži

Niti može da prepozna srcolike klupe na kojima sam te ljubio

Bog nema više ništa s nama

Čudotvorno grožđe iz čudesnog Hilandara

Osušilo se od čekanja da ga uz molitvu progutaš

Kao da su se sve monahinje odrekle tebe bez imalo truda

Da te sačuvaju od greha

U Starom budvanskom gradu mogla si da se udaš za svoju iluziju

I da joj budeš zahvalna što živiš kraj mora

Mediteran nije hteo da te oženi i pretvori u sveticu

Mada ga ja nisam ni molio

A što bih ga i molio kad sam predosećao da ga voliš

Samo iz potrebe da te greje njegovo sunce

——–

Nije mogao Kadmo da voli Harmoniju

Kao što sam tebe s opakom ljubavlju voleo ja

I kao što si ti bez nevinosti mene volela

Došla si da sediš u budvanskoj luci i posmatraš jahte

U kojima nikad nećeš moći da provedeš noć

Iako sam ti ja bio veran kao pas

I ti meni verna kao ne znam koja žena

Ćutala si o onome o čemu je vredelo pričati

Govorila je tvoja prošlost

Dok si ti uporno bežala od nje kao opasna zver od bezazlene zveri

Granica neistine bila je uvek ispred tebe

I kad bih govorio o tvojim grudima

I kad bih govorio o tvojim usnama

I kad bih govorio o tvojim očima

Ne bih imao ništa da kažem

Ne bih imao da kažem ništa

Došla si iz zemlje koja nije bila zemlja

U zemlju koja je mislila da si joj kćerka

Niko te u gradu nije poznavao

Ja ponajmanje

Ni iz sažaljenja ni iz saosećanja

Niko ti nije davao nadu kao ja

Celi Grad je mirisao na vino i ribu

Ti si mirisala na zabludu i strah od starosti

Još pamtim mesto gde su zakopane tvoje haljine, cipele, šal i sandale

I vunena kapa koju sam ti kupio na bazaru u Virpazaru

Jedne zime

Budva nikad nije neće biti mračna kao ti kad si odlazila!

 

(Sva autorska prava zadržana)

Istaknuta slika: Stari grad, Budva, Crna Gora. FOTO: Montenegro.travel.me