Dragan Stodić
POEMA O BUDVI – NAJNEVINIJA NA SVETU
Nije mogao Kadmo da voli Harmoniju
Kao što sam tebe s prezirom voleo ja
I kao što si ti perfidno mene volela
Došla si iz zemlje koje nema
Da bi mi razbila prelepu sliku o sebi
I Kadmo i Harmonija pretvoreni su u zmije
A ti i ja u prevarante i probisvete ljubavi
Za tobom su svuda po gradu išla nerođena deca
I tražila ti koru hleba
I ti si im davala ne znajući da to nisu tvoja rođena deca
Nerođenu decu ostavljala si na jednom gnusnom mestu
Znaš već kojem
A ja sam znao da uljezi ne mogu dugo samnom da žive
Makar bili poželjni kao kesa dijamanata
Kralj Kadmo i njegova žena Harmonija nisu ostavili svoje kosti u Budvi
A nisi ni ti
Iako si u manastirsku svetinju Podmaine odlazila da se ispovedaš
Sve svoje kosti ponela si sa sobom
I sada ni Bog više ne može da prepozna
Tragove tvojih bosih stopala na plaži
Niti može da prepozna srcolike klupe na kojima sam te ljubio
Bog nema više ništa s nama
Čudotvorno grožđe iz čudesnog Hilandara
Osušilo se od čekanja da ga uz molitvu progutaš
Kao da su se sve monahinje odrekle tebe bez imalo truda
Da te sačuvaju od greha
U Starom budvanskom gradu mogla si da se udaš za svoju iluziju
I da joj budeš zahvalna što živiš kraj mora
Mediteran nije hteo da te oženi i pretvori u sveticu
Mada ga ja nisam ni molio
A što bih ga i molio kad sam predosećao da ga voliš
Samo iz potrebe da te greje njegovo sunce
——–
Nije mogao Kadmo da voli Harmoniju
Kao što sam tebe s opakom ljubavlju voleo ja
I kao što si ti bez nevinosti mene volela
Došla si da sediš u budvanskoj luci i posmatraš jahte
U kojima nikad nećeš moći da provedeš noć
Iako sam ti ja bio veran kao pas
I ti meni verna kao ne znam koja žena
Ćutala si o onome o čemu je vredelo pričati
Govorila je tvoja prošlost
Dok si ti uporno bežala od nje kao opasna zver od bezazlene zveri
Granica neistine bila je uvek ispred tebe
I kad bih govorio o tvojim grudima
I kad bih govorio o tvojim usnama
I kad bih govorio o tvojim očima
Ne bih imao ništa da kažem
Ne bih imao da kažem ništa
Došla si iz zemlje koja nije bila zemlja
U zemlju koja je mislila da si joj kćerka
Niko te u gradu nije poznavao
Ja ponajmanje
Ni iz sažaljenja ni iz saosećanja
Niko ti nije davao nadu kao ja
Celi Grad je mirisao na vino i ribu
Ti si mirisala na zabludu i strah od starosti
Još pamtim mesto gde su zakopane tvoje haljine, cipele, šal i sandale
I vunena kapa koju sam ti kupio na bazaru u Virpazaru
Jedne zime
Budva nikad nije neće biti mračna kao ti kad si odlazila!
(Sva autorska prava zadržana)
Istaknuta slika: Stari grad, Budva, Crna Gora. FOTO: Montenegro.travel.me