Redakcija KROZ SLIKANJE SE BORIM PROTIV RAZNIH POŠATI MODERNOG VREMENA
Slike Milijane Vujović su po oceni eminentnih kritičara u domenu „asocijativnog pejzaža“, odnosno, stanja slike u vreme „prelaska“ ka apstrakciji. Vujovićeva nastoji da očuva svoj stvarni vizuelni povod za kreaciju. Ona se uopšte ne udaljavanja od pejzaža već mu se stalno iznova primiče. Dok stvara svoju viziju na platnu slikarka pronalazi iskonske fragmente prirode i u njima pronalazi svoj kosmos i univerzum, i ne samo jedan već čitavu plejadu. Motivski se sliakrka načlzai usred svoje umetničke kreacije i kompozicije, postevećujućči se opet sa svojim iskonom-prirodom, u vreme čudesnih robota, kompjuterizacije ‘duše’, užasavajuće tehnolohgije koja ‘jede’ svoju ‘decu’…
Sve je manje ljudi s dušom, kako se kao slikarka borite s tim osećajem?
– Trudim se da budem okružena sa ljudima sličnih afiniteta i koji su na istoj talasnoj dužini. Imam i svoj svijet i kroz slikanje se borim protiv raznih pošasti modernog vremena koje je donijelo, otuđenost, tjeskobu… negdje smo se udaljili od Boga pa i od nas samih međusobno, od prirode, istine, čovjekoljublja…
Roboti i mi, tu smo blizu, jedni kraj drugih…?
– U stvarnom i virtuelnom svijetu sam pozicionirana trenutno pored moje bratanične, koja mi je unijela neopisivu radost u život, postala sam tetka… Kako su ta mala bića ustvari velika…
Šta je rezultat vaše nostalgije prema prošlosti?
– Rezultat… neke nove slike…
Šta mislite o modernim modelima komunikacije?
– Brz način komunikacije i dobra stvar da se ne zaboravimo.
Objasnite vaš slikarski izraz, i razmenu emocija sa ljubiteljima likovne umetnosti?
– Moj slikarski izraz korijene nalazi u kamenitim pejzažima, provalijama, stjenovitim usjecima, pomoću kojih stvaram svoj lični kod. Ovaj motiv ne doživljavam samo kao crnogorski nego kao dio nekog velikog univerzuma…
Mir, unutrašnja i spoljašnja tišina i inspracija, buka i motiv stvaranja, jedno ili drugo?
– Težim miru, prvenstveno onom unutrašnjem. Buku ne podnosim, a inspiraciju ne čekam.
Zašto se umaramo od grada, zašto nas umara gradska vreva, otuđenje od prirode, kako se sroditi s betonom?
– Ne znam za druge ali ja nekako nisam urbani tip pa mi i gradska vreva smeta tako da se ne trudim da se srodim sa betonom iako sam rođena i podignuta u gradu. Volim prirodu, potrebna mi je i mislim da se to i osjeća na mojim platnima. Negdje se vraćam u vrijeme prapočetka kad ljudi i zemlja nisu bili kontaminirani kao što je danas slučaj.
Gde biste radije živeli, šta biste radili da ne slikate?
– Nigdje ne bih radije živjela nego u svojoj zemlji. Što se profesije tiče ne mogu da zamislim da radim nesto drugo osim da slikam. Život mi je nekako nametnuo da se pored slikanja bavim i pedagoškim radom neko vrijeme. Brzo sam shvatila da to nije za mene. Treba se baviti sa onim za što nas je Bog odredio.
Ono što nikome do sada niste rekli?
– Ja sam pomalo ćutolog pa ima dosta toga što nisam rekla…
Milijana Vujović je rođena u Titogradu 1973. godine, završila FLU na Cetinju 1995. godine u klasi profesora Smaila Karaila, odsjek slikarstvo. Samostalno izlagala više puta u zemlji i inostranstvu: Podgorica, Budva, Tivat, Kotor, Pljevlja, Igalo, Sarajevo, Novi Sad, Švajcarska… Učesnik velikog broja domaćih i međunarodnih kolonija. Član ULUCG-a od 1997. godine. Živi i stvara u Podgorici.
DRAGAN STODIĆ
