Redakcija Dragiša Damjanović i Miloš Milačić
Poetske, stilske, leksičke i epske specifičnosti pjesme Smrt Dušanova Starca Raška
Uvod
Usmena književnost datira još od nastanka govora kao potreba čovjeka da svoje umjetničke nagone pretoči u riječi. Usmenom književnošću označavamo sve književne govorne tvorevine naroda, ali se ona ne smije poistovjetiti sa terminom narodne književnosti jer se pod tim terminom narodne književnosti smatra i ona pisana. Usmena epika čini većinski centralni dio usmenoga stvaralaštva. Ono što karakteriše epiku na našim prostorima jeste prožimanje istorijskih i mitoloških motiva. Talentovani pojedinac koji pjeva epsku pjesmu se mora ravnati sa narodom koji ga sluša po svim kuturno-sociološkim aspektima. Jedino što izdvaja pjesnika pjevača je njegova sposobnost da pjesmu ispjeva.
Vrhunski pjesnici pjevači tokom pjevanja nerijetko daju svoj lični (umjetnički) pečat u čemu se ogleda njihov talenat. Dobar pjesnik-pjevač može sam smisliti i ispjevati pjesmu, a onu loše ispjevanu preobličiti i od nje napraviti uspješnu. Sadržajnost istorijskih i mitoloških motiva u epici dozvoljava prijemčivost te iste epike kod naroda jer se bavi temama koje su tom narodu poznate. Mitološki sloj epike je vremenom potisnut od strane istorijskih motiva. Pogled na svijet naroda se vremenom mijenja ali i osnovna tematika i motivi koje pjesnici-pjevači opjevavaju. Mitološke motive vremenom zamjenjuju religijski, ali se i njihovo prožimanje može pratiti i u savremenijoj epici zbog nepotpunog potiskivanja. Stih u usmenoj epici je karakterističan, osmerac važi za narodni stih, dok su se deseteračke pjesme smatrale feudalnim stihom. Vremenom je ovaj polaritet koji poznaje evropska usmena književnost prevaziđen. Prema mišljenu većine teoretičara, epske pjesme kao i sve druge narodne umotvorine stvorio je sam narod, prema drugom mišljenju epske pjesme je stvorila gospodska klasa u epohi feudalizma a od nje ih je naslijedilo seljaštvo, tj. narod[1]. Da je epiku primarno stvarao narod ili visoka klasa feudalaca teško je sigurnošću reći. Narodni angažman u stvaranju epike je na našim prostorima prepoznatljiviji, i može se sa sigurnošću reći da je narod većinski stvaralac epike.
U crnogorskoj epici se stvaralački poduhvati naroda i feudalaca razlikuju po stilu i stihu. Desetračku epiku Crne Gore paralelno prati razvoj pjesama dugoga stiha, tj. bugarštica. Deseteračku epiku karakteriše sažetost, dok su bugarštice epske pjesme dugoga rastegljivog stiha. Što se tiče starine crnogorske deseteračke usmene epike, kao dijela toga žanra koji se razvio na štokavskom jezičkom prostoru, preovlađuje mišljenje da je bugarštica oblik feudalnog pjevanja dok je deseteračko guslarsko pjevanje poteklo još iz praslovenskih vremena[2] i održalo se kao oblik prostonarodnoga pjevanja da bi toku turske vladavine na jugoslovenskim prostorima preuzelo vodeću ulogu[3]. Te nas tvrdnje Novaka Kilibarde i Vojislava Đurića navode na mišljenje da se na crnogorskim prostorima deseteračka epika razvila veoma rano i zadržala dugo, a da je pratila bugarštica koja je važila za feudalni oblik pjevanja. Na našu usmenu epiku se dugo vremena gledalo kroz vizuru herderovsko-grimovske škole što je umanjivalo stvaralački značaj talentovanoga pojedinca[4]. Nasuprot koletivističkoj teoriji o porijeklu usmene književnosti, razvija se individualistička koja ne negira individualni značaj pjenika-pjevača, i na usmenu književnost ne gleda samo kao na produkt jednoga datog etnosa.
Jedan od najznačajnijih pjesnika-pjevača crnogorske usmene epike je Starac Raško, koji je uspio da svojim stvaralaštvom očara i Jakoba Grima.
Starac Raško kao pjesnik-pjevač
Biografski podaci o Starcu Rašku su siromašni, primarni izvor koji nam svjedoči njegovo autorstvo je Vukova napomena u IV knjizi Srpskih narodnih pjesama iz 1833. godine.[5] Znamo da je Vuk od njega zabilježio 11 pjesama i objavio 10. Što se tiče biografskih informacija o životu Starca Raška znamo da je porijeklom iz okoline Kolašina i da je još u početku srpske bune na daije dobježao u Srbiju i namjestio se u Nahiji Jagodinskoj, u selu Sabanti[6]. U pogledu preispitivanja razloga zbog čega Starac Raško pribjegava u Srbiju su navedeni primarno želja za učestvovanje u slobodarskome poduhvatu[7], mada Novak Kilibarda ovu tezu negira, govoreći da je teško zamisliti čovjeka durmitorskoga kraja, koji se iz porodične idile mogao zanijeti ustaničkom ideologijom Srbije[8].
Starac Raško kao pripadnik kruga najelitnijih usmeno-književnih stvaralaca u Crnoj Gori dijeli opšte karakteristike sa drugim pjesnicima-pjevačima u pogledu motivske građe i jezika. Ono što izdvaja ovoga pjesnika-pjevača jeste maestralna upotreba metafora i pozajmljenih sižea kojima daje novi značaj i sadržaj[9]. Starac Raško kao prebjegalac iz Kolašinskoga kraja u Srbiji je ispjevao više od 11 epskih pjesama, iako do nas stiže svega 10, uz to zabilježena je još jedna za čije autorstvo nijesmo sigurni. O drugim pjesmama nam svjedoči Vukovo pismo knezu Milošu iz 1821. godine, gdje Vuk žali što nije uspio zapisati još dvije uspjele pjesme od Starca Raška i to Ženidba Iva Senjanina i Tri sužnja[10]. Pismo o kome je već bilo riječi nam svjedoči da se Vuk sa Starcem Raškom sreo dva puta, i to 1816. i 1820. ili 1821. godine.
Stil Starca Raška karakteriše jedna specifična homerovska nepristrasnost, naime, u skladu sa načelima klasične epike, nema u tim pjesmama otvorene ideološke pristrasnosti[11]. Homerovsku nepristrasnost prepoznajemo i u postupku ovoga pjesnika-pjevača koji nikada apriorno ne oduzima ni junačke, ni moralne vrijednosti neprijatelja. Starac Raško je predstavnik one mirne, realističkom težnjom i uvjerljivošću nastrojene epike koja nastoji da bude objektivna i prema neprijatelju[12]. Epika Starca Raška je karakteristična i po poštovanju epskoga principa da se uvijek pjeva o davnim događajima koji su se mogli pamtiti, a sa druge strane svojim kratkim pjesmama predstavlja jednoga pjesnika sažetoga stila. Nadalje, Starac Raško ne veliča po svaku cijenu ni predstavnika sopstvene nacionalne istorije. Predstavnik homerovske nepristrasnosti je pjesma Starca Raška Car Suleman i Savo patrijar[13]. Ono što se mora napomenuti kada se govori o vrijednosti epskoga stvaralaštva Starca Raška jeste da je Zidanje Skadra pjesma koja je dobila epitet najljepše pjesme naše usmene epike i to ni manje ni više nego od Jakoba Grima[14].
Pjesme Starca Raška koje su i do danas sačuvane čine njegov osnovni stvaralački opus i to: Zidanje Skadra, Ženidba kneza Lazara, Smrt Dušanova, Uroš i Mrljavčevići, Zidanje Ravanice, Margita đevojka i Rajko vojvoda, Car Suleman i Savo patrijar, Četiri uskoka, Ženidba Grujice Novakovića. Cjelokupni stvaralački opus Starca Raška se može podijeliti na dvije cjeline i to: pjesme sa starijom tematikom i pjesme hajdučke[15]. Sa sigurnošću se može reći da je Starac Raško iz okoline Kolašina jer nam taj biografski podatak potvrđuju i dijalektološka analiza njegovih pjesama[16].
Smrt Dušanova kao pjesma Starca Raška sa starijom tematikom
Smrt Dušanova je tipičan predstavnik pjesama Starca Raška koje za temu imaju istorijski sadržaj i to sa starijom tematikom. Starac Raško bira da opjeva smrt Stefana Uroša IV Dušana Nemanjića, poznatijeg kao „Dušan Silni“. Poštujući osnovni epski postupak da pjeva o događaju koji je stariji tematikom, ali dovoljno poznat slušalačkoj publici, Starac Raško bira za osnovnu temu događaj koji se dogodio 1355. godine, tj. okvirno prije skoro pet vjekova od vremena kad Starac Raško stvara.
Starac Raško na poetski način istorijsku građu oblikuje u epiku, tako da joj daje jedan specifičan izraz i lični pečat. Akcentovanjem Dušanove smrti kao osnovnoga pokretačkoga motiva, koji je preuzet iz istorije, Starac Raško bira da opjeva i borbu vlastele oko velikoga Dušanovog nasljeđa, ali i pokušaj Simeona Siniše Nemanjića, polubrata Stefana Uroša IV Dušana Nemanjića, da zakonskome nasljedniku Urošu Nejakome preotme pravo na presto. Naime, istorija nam svjedoči da je Simeon Siniša Nemanjić raspolagao sa polovinom nekadašnjega Dušanovog velikog carstva. Istrijske prilike će dovesti do toga da se veliko Dušanovo carstvo poslije njegove smrti podijeli na dva carstva, jedno kojim će upravljati njegov sin Uroš Nejaki, i drugo kojim će upravljati njegov polubrat Simeon. Ono što je centralna problematika jeste amanet koji je Dušan ostavio Vukašinu Mrnjavčeviću, koji nam istorija ne svjedoči, ali nam je poznato da je 1365. godine Vukašin postao savladar Urošu Nejakom.
Nepovoljna pozicija Uroša Nejakoga, koji nije imao nasljednika se ogleda i u tome što je Vukašin imao sina Marka Kraljevića koji je pretendovao na presto. Problem o mogućem krunisanju Marka Kraljevića je opjevao i Starac Raško. Starac Raško u pjesmi Smrt Dušanova, osim u naslovu u cijeloj pjesmi Stefana Uroša IV Dušana Nemanjića naziva Sjepanom. Ime njegove žene Jelene je stilski uobličeno u Roksanda, koje je tipično ime naše usmene književnosti. Valja napomenuti da je Radmila Pešić ime Roksanda okarkaterisala kao stajaćeime u našoj epskoj poeziji, i da je ono rezervisano za ženu visokoga roda[17]. Za porijeklo ovoga imena teoretičari su uglavnom saglasni da je ono prodrlo iz srednjovjekovnoga romana o Aleksandru Velikome, i to po imenu ćerke cara Darija kojom se Aleksandar oženio[18].
Iz svega nevedenoga pjesma Smrt Dušanova je pjesma sa starijom tematikom jer opisuje događaj koji se dogodio prije V vjekova od stvaranja Starca Raška, jer nam svjedoči stvarne istorijske ličnosti i događaje sa jednom specifičnom epskom vizurom.
Leksičke osobenosti pjesme Smrt Dušanova
Smrt Dušanova nam svjedoči šest vlastitih imena, i jedan toponim. Naslovljeno ime Dušan se nalazi samo u naslovu pjesme i ne spominje se ni u jednom jedinom stihu. Ime Stjepan koje prati i upućuje na ime Dušan se frekventno (sedam puta) javlja u više stihova i obično u vokativu, čija je funkcija održivost deseterca. Pojedini autori poput Svetozara Matića ime Stjepan koje je karakteristično za usmenu poeziju na našim prostorima bilježe kao Stefan[19], što je neodrživo jer Starac Raško je svojstveno svojim dijalektološkim osobenostima sa sigurnošću ovo vlastito ime koristio u obliku Stjepan. Roksanda je univerzalizovano žensko ime koje je u ovome slučaju rezervisano za ženu cara Dušana, ovo ime je karakteristika usmene epike i svoje korijene ima u grčkome jeziku. Uroš i Vukašin su imena koje bilježi i istorija i nemaju izričit onomastički značaj, dok Marko Kraljević je lik koji je sveprisutan u usmenoj epici ovih prostora. Ova pjesma bilježi i jedan toponim i danas poznat a to je Prizen, koji je i po istorijskim podacima bio prestonica Cara Dušana.
Ova pjesma obiluje određenim leksemima koji su karakteristika govora i određenoga dijalekta kojim se služi Starac Raško, najistaknutiji leksemi među kojima ima i orijentalizama su: bolan, knjige, svil’no, pake, amanet, kavga, zaptih, zulum, raja, sukneno, soja i babo.
U stihovima čitamo leksem bolan, umjesto bolestan koji je stajaći epitet u svim usmenim pjesmama, i to u stihovima:
Čujete li, sva naša gospodo,
teško bolan srpski car Stjepane,
bolan jeste, umrijet hoće…
Pored leksema bolan u značenju bolestan, nailazimo i na još jedan stajaći motiv koji karakteriše sva usmena književnost, a to je pisanje knjiga, gdje je leksem knjiga uzet u značenju pismo, i to u stihovima:
Kad to viđe carica Roksanda,
perom piše, kako muška strana,
ona piše tri-četiri knjige…
Valja napomenuti da način na koji piše Roksanda pisma kojim obavještava gospodu da je car Dušan na samrti je izraz koji nam govori da u to doba žene i nijesu bile pismene, dok je Roksanda pismena kao muškarac što je razlog pjesnikovog pojašnjenja da piše kako muška strana.
Nadalje se u stihovima može naći i leksem svil’na, koji je nastao kontrakcijom u cilju održanja deseterca, mada se može tvrditi i da je bio odlika Raškovoga dijalekta. I to u sihovima:
… i tu dođe Vukašine kralje,
diže cara sa svil’na dušeka…
Karakteristika je i u pojavi veznika pake u značenju pa, koji je takođe odlika dijalekta. I to u stihovima:
…pogleduje svu redom gospodu,
pogleduje, pake progovara…
I danas veoma živ i aktivan leksem amanet koji je orijentalizam, se može čitati u sljedećim stihovima u značenju zaostavštine ili posljednje želje čovjeka na samrti:
Mili kume, Vukašine kralje,
amanet ti moja carevina!
Možemo čitati i još jedan leksem koji je opšta karakteristika usmene književnosti ali i pisane, koji je u značenju svađe Raško upotrijebio u sljedećim stihovima:
…sve radi kavgu da ogradi…
Nadalje, čitamo i glagolj zaptiti u značenju dovesti u red, pritegnuti koga, koji čitamo u sljedećim stihovima:
Mili kume, Vukašine kralje,
kad ja zaptih sve moje vojvode…
Pored dva orijentalizma koje čitamo u sljedećim stihovima u značenju nasilja (bezakonja) i naroda, puka; čitamo i arahizam sukno (suknene) u značenju tkanine od debele valjane vune, i to u sljedećim stihovima:
…on carova šesnaest godina;
koliko je zulum postavio:
što nošaše raja sirotinja,
što nošaše od svile haljine,
tad obuče suknene haljine…
U sljedećim stihovima čitamo dva karakteristična leksema, oba opšteprisutna u usmenoj književnosti, i to soj u značenju rod koji je odveć arhaizam, i babo u značenju otac koji je i danas živ leksem, i to u sljedećim stihovima:
Mladi Uroš soja gospodskoga…
… baš u kuma Vukašina kralja:
kade ti je babo počinuo…
Poetske karakteristike pjesme Smrt Dušanova
Smrt Dušanova je naslovljena tema, ali je tema koja se nazire Vukašinova samovolja i želja za vlašću koja preovladava datu riječ, neispunjeno obećanje, neostvareni amanet. Motivi koji se naziru na početku pjesme su: bolest, smrt, zaostvaština, briga za nasljedstvo i porodicu. Primarni motivi se vežu uz lik cara Stjepana, paralelno se razvija i lik Roksande koji karakteriše „muška pismenost“, hitrost, briga za svoje potomstvo, ali i poštovanje želje svoga muža. Uprkos krakterizaciji Roksanda ostaje sporedni lik, pojavljuje se na početku i na kraju pjesme; primarno kao supruga onda kao majka. Motiv kumstva je označio centralni dio pjesme koji je oblikovan motivom poslednje želje cara na umoru. Motiv koji će označiti razrešenje radnje jeste motiv izdaje. Kako sam pjesma nije sačuvana u cjelosti smrt je opisana samo u jednom stihu bez opjevavanja sahrane, obreda, tuge, žalošćenja… Tako da ova pjesam nema ni u naznakama lirske motive.
Pjesnik-pjevač pristupa opjevavanju radnje in medias res, nemamo formulaični početak. Imamo tačno određenu lokaciju mjesta radnje za razliku od balada, npr. Hasanaginica, gdje nemamo određenu lokaciju opjevanog događaja. Dijalozi imaju ulogu retardacije radnje, ali i samoj retardaciji idu u prilog i brojna ponavljanja. Ponavljanja se ostvaruju kao dramtizacija prije obraćanja likova. Inverzije su prisutne u imenskim formama, ali i u pojedinim stihovnim oblicima gdje je neophodno ispoštovati deseterac. Ova pjesam broji šest replika, i to: prvu repliku koja nam otkriva sadržaj Roksandinog pisma, drugu koja predstavlja Stjepanov amanet Vukašinu, treću koja predstavlja Vukašinov odgovor, četvrtu koja je posljednji govor Stjepana koje karakteriše formulaično ponavljanje, petu koja je traženje Uroševo „komada ljeba babovog“ i šestu koja predstavlja Roksandin odgovor sinu koji će ujedno označiti kraj pjesme.
Ritam pjesme je spor, česti zarezi, ponavljanja, epiteti doprinose usporavanju ritma pjesme. Pjesma je epski deseterac koja ima cezuru između četvrtog i šestog sloga, karakteriše je nestrofičnost i broji 84 stiha, a osam stihova nedostaje. Osvrtom na spoljašnju kompoziciju pjesme izgledaju najduži stihovi koji u sebi sadrže Stjepanovo ime, ali to nije narušilo deseterac. Zarad održanja deseterca pjesnik se poslužio kontrakcijom (svil’na,četr’est), suspenzijom (l’,al’) i vokativnim oblikom imena Stjepan. Uočljiva je i simbolična upotreba brojeva. Roksanda pise tri-četiri knjige i šalje ih na četri strane što je simbolika za četri strane svijeta. Uroš u trenutku očeve smrti ima 40 dana što je simbolika na babine, mada je broj 40 opšteprisutan u usmenoj crnogorskoj književnosti, posebno u pjesmama koje obrađuju motive rađanja i smrti. Iako je teško povjerovati da bi tek rođeni Uroš sa sedam godina mogao preuzeti vlast od Vukašina, pjesnik se namjerno koristi ovim brojem koji je opšteuniverzalni simbol. Da bi pjesnik uveličao nepoštovanje Stepanove posljednje volje ističe da je Vukašin uzurpirao vlast mladom Urošu duplo duže nego što mu je Stjepan u amanet ostavio. U ovom postupku se pjesnik poslužio hiperbolom da bi istako Vukašinovu samovolju.
U pjesmi prepoznajemo stajeće epitete i to: mili kume, nejaki Uroš, mjestu pitomome, teško bolan, silni car. Pored stalnih epiteta prepoznajemo i druge epitete koji nam svjedoče pjesničko umjeće Starca Raška, i to: grozne suze, sina samovoljna, mladi Uroš soja gospodskoga. U pjesmi prepoznajemo i formulaične izraze kao: umrijeti hoće, piše tri-četiri knjige, sa dušom se bori, to izusti,lako dušu pusti. Kontrast se ostvaruje u opisu zamjene svilenih haljina sa suknenim haljinama zbog zuluma Vukašinovog. Primarni hronotop koji opisuje Stjepana na umoru je na kraju pjesme zamjenjen sa hronotopom kada je Uroš navršio već 16 godina. Kraj pjesme je unaprijed propisan smrću Stjepana, ali nemamo najave da će Vukašin iznevjeriti povjerenje Stjepanovo. Karakterizacija likova je striktno spoljašnja i o njihovom karkteru saznajemo isključivo po onome šta čine; unutrašnja karakterizacija likova nije razvijena.
Nadalje ćemo skicirati pojedine stilske figure koje su doprinijeli stilskom uobličavanju i čine svjedočanstvo jedinstvaenosti poetskoga stila Starca Raška.
U sljedećim stihovima svjedočimo asonancu:
Pobolje se srspki car Stjepane
u Prizrenu, mjestu pitomome
pobolje se, umrijeti hoće.
U sljedećim stihovima bilježimo i anaforu:
I amenet svi moji gradovi!
I amanet sve moje vojvode
po svoj mojoj redom carevini!
U sljedećim atihovima bilježimo i apokopa:
… ne bi l’ cara u životu našli…
… i na kom’ će carstvo ostaviti…
U sljedećim stihovima bilježimo i epiforu:
… što nošaše od svile haljine,
tad obuče suknene haljine…
U sljedećim stihovima bilježimo i poliptoton:
Diže cara sa svil’na dušeka,
prisloni ga u naručje svil’no
U sljedećim stihovima bilježimo i rimu koja je slučajna:
U kolijevci od četr’dest dana!
Caruj, kume, za sedam godina…
U sljedećim stihovima bilježimo i inverziju koja je opšta karakteristika usmene epike:
Pobolje se srpski car Stjepane…
U Prizrenu, mjestu pitomome,
Pobolje se, umrijeti hoće..
I tu dođe Vukašine kralje…
U sljedećim stihovima bilježimo i najupečatljiviju metaforu u ovoj pjesmi, koja ima značenja traženje povraćaja svoga carstva od strane mladoga Uroša upućenoga Roksandi sljedećim riječima:
Mati moja, carice Roksanda,
daj mi, majko, komad ljeba babov!
U sljedećim stihovima bilježimo i poređenje:
Perom piše kako muška strana…
U sljedećim stihovima bilježimo i gradaciju koju prati polisidenton:
No amanet moja carevina!
I amanet svi moji gradovi!
I amanet sve moje vojvode
po svoj mojoj redom carevini!
Iz navedenoga se može zaključiti da je pjesma Smrt Dušanova Starca Raška izrazito bogata stilskim figurama, i da je poetski izraz bez obzira na epsko obličje izrazito stilski oblikovana.
Zaključak
Na kraju valja još jednom istaći bitnost Starca Raška za našu usmenu epiku,kao jednog od najtalentovanijih pjesnika-pjevača na našim prostorima. Njegova maestralna tehnika uobličavanja istorijskih motiva u usmene epske tvorevine se posebno može uočiti u pjesmi Smrt Dušanova. Smrt Dušanova koju prožimaju istorijska predanja, kolektivna pamćenja naroda Starac Raško uobličava u jedinstveni deseterački, epski okvir. Starac Raško kao odličan poznavalac predanja ali još veći umjetnik poetskog izraza nam za svjedočanstvo ostavlja poetsku obradu smrti cara Dušana. Sažetost koja karakteriše stvaralaštvo Starca Raška nije odlika nemogućnosti da se ispjeva veći broj stihova, već umijeće da pored brojnih formulaičnih izraza sažeto opjeva jedan istorijski događaj.
Pjesma Smrt Dušanova ostaće jedan od najboljih primjera kada se govori o pjesmam sa starijom tematikom Starca Raška. Odlike epske poetike Starca Raška su homerovska nepristrasnost i odabir istorijskog događaja kojeg treba opjevati. Starac Raško odlično poznaje istorijske prilike koje su se zbile čak V vjekova prije njegova života, ali radi ostvarivanja epskoga, zamjenom imena, hiperbolizacijom, dramatizacijom, istorijskoj građi daje posve specifičan epski izraz uobličen desetercom. Materijal pomenute pjesme, koji nije sačuvan u potpunosti, pokazuje nam na izvanredan način kako se bitnost istorijskih podataka može umjetnički oblikovati. Nedostaje junačka figura ovoj epskoj pjesmi, jer ona umire, čime se nije negirao junak nego upravo suprotno. Kontrast koji je evidentan u prvom i drugom dijelu pjesme je dvoslojan, tako da život „u svilenim haljinama“ se zamijenjuje sa životom „u suknenim haljinama“, dok se starost i bolest Stjepanova zamijenjuje mladošću Uroševom.
Pjesnik-pjevač je razvio imanentni stil koji istorijsku tematiku slušalačkoj publici tadašnjice učinio prijemčivim i omogućio uživljenje. Ne može se negirati maestralnost Starca Raška kao što se ne može ni njegova sažetost negativno okarakterisati. Ovaj pjesnik-pjevač sa svojom jedinstvenom epskom poetikom će i dalje buditi interesovanja i čitalačke publike i teoretičara književnosti.
Literatura:
- Đurić, Vojislav: Antologija narodnih junačkih pesama, Srpska književna zadruga, Beograd, 1998.
- Kilibarda, Novak (prir.): Viša je gora od gore (antologija usmene poezije Crne Gore), CID, Podgorica, 2010.
- Kilibarda, Novak: Istorija crnogorske književnosti I, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.
- Kilibarda, Novak: Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.
- Medenica, Radosav: Nekoliko najistaknutijih problema iz naše usmene (narodne) epike, NIO „Univerzitetska riječ“, Titograd, 1986.
- Pešić, Radmila i Milošević-Đorđević, Nada: Narodna književnost, Trebnik, Beograd, 1996.
- Rotković, Radoslav: Crnogorska književnost od početaka pismenosti do 1852., Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.
- Starac Raško: Pjesme, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2015.
[1] Đurić, Vojislav: Antologija narodnih junačkih pesama, Srpska književna zadruga, Beograd, 1998, 134.
[2] Za više: Rotković, Radoslav: Crnogorska književnost od početaka pismenosti do 1852., Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012, 70-77.
[3] Kilibarda, Novak: Istorija crnogorske književnosti I, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012, 173.
[4] Kilibarda, Novak: cit. izd., 174.
[5] Navedeno prema: Kilibarda, Novak: Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012, 331.
[6] Navedeno prema: Kilibarda, Novak: cit. izd., 331.
[7] Medenica, Radosav: Naša narodna epika i njeni tvorci, Obod, Cetinje, 1975, 94.
[8] Vidi: Kilibarda, Novak: cit. izd., 332.
[9] Vidi: Kilibarda, Novak: cit. izd., 49.
[10] Vidi: Latković, Vido: „Primeri iz narodne epike u drugome izdanju Vukova Rječnika“ u Anali Filološkog fakulteta, knjiga IV, Beograd, 1964, 246-248.
[11] Čirgić, Andan: „Starac Raško“, predgovor u Starac Raško: Pjesme, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2015, 12.
[12] Kilibarda, Novak: Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012, 332.
[13] Isto.
[14] Isto.
[15] Isto.
[16] Čirgić, Andan: cit. izd., 8.
[17] Vidi: Pešić, Radmila i Milošević-Đorđević, Nada: Narodna književnost, Trebnik, Beograd, 1996, 220.
[18] Isto.
[19] Čirgić, Andan: „Objašnjenja i komentari“ u Starac Raško: Pjesme, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2015, 85.
