Dragiša Damjanović: Osobenosti lirskih dometa sevdalinke „Puče puška ledenica“

Dragiša Damjanović

Osobenosti lirskih dometa sevdalinke „Puče puška ledenica“

Uvod

Lirska usmena književnost nastala na prostorima Crne Gore je karakteriozovana sociološkim, kulturološkim, religijskim i antropološkim osobenostima prostora na kojem su iste ispjevane. Postanak lirskog pjesničkog izražaja u usmenoj crnogorskoj književnosti možemo djelimično poistovijetiti sa nastankom same usmene crnogorske književnosti. Stoga samo teorijsko pristupanje tumačenju, analizi, izučavanju pjesničkog izražaja koji se veže za periodiku nastanka lirske pjesme u Crnogoraca je kompleksano i interdisciplinarno.

Značaj epskog izražaja u usmenoj crnogorskoj književnosti je neosporiv, ali i umnogome afirmisaniji i izučavaniji  od lirskog izražaja iste književnosti. Početna analiza epskog usmenog amaneta crnogorske književnosti je istorijski obojena i ima jak gnoseološki status u postupku izučavanja, posebno kada je riječ o deseteračkoj epici[1]. Lirski izražaj je kompleksniji, ne nosi lako istorijski materijal jer je strukturom manji i ciljano usmjeren na unutrašnje, intimno, tj. doživljaj. Napomenućemo da je Vuk Stefanović Karadžić pjesme usmene književnosti koje danas klasifikujemo kao lirske nazvao ženskim[2], određujući ih prema pojedincu koji ih govori. Pojedinac koji je kazivao lirske pjesme u crnogorskom usmenom stvaralaštvu je, uglavnom, bila žena; kako se i da zaključiti iz same Vukove odredbe ovakve vrste pjesama. Veliki broj naučnih izvora nam svjedoči da su lirske pjesme na prostorima Crne Gore uglavnom pjevane od strane slijepih žena, gdje se otvara sociološki aspekt tumačenja fenomena usmene književnosti.

Koliki je značaj lirskog stvaralaštva u crnogorskoj usmenoj književnosti je više nego jasno, mada ne i dovoljno glorifikovano, paradoksalno s obzirom na starost lirske pjesme, i na njenu emotivnu snagu u djelovanju na slušaoca. Možemo ponegdje naslutiti da je u postanku same duhovne potrebe za usmenim izražajem u formi pjesme u praslovenskim začecima osnova ženski izraz, kao ljepši i pjesmi karakterističniji izraz. Kako je duhovna orijentacija nejasna i mikroorijentisana na porodicu i životne daće i nedaće koje su uzbuđivale prije osjećanja nego svijest o konkretnom istorijskom događaju, neminovno je da su se javili prvo, lirski oblici književne umjetnosti[3].

Prateći kolektivističko poimanje usmene književnosti, lirika dobija na značaju kao oblik u ovoj književnosti, ali samo sporadično kao fenomen usmenog stvaralaštva. Dok postavljanjem epike na dominantnu poziciju  uviđamo da  je individualistička teorija o usmenoj književnosti održivija. Te se jasno uviđa binarizacija koja je posve providna i to prema šemi: lirska usmena pjesma – kolektivizam; epska usmena pjesma – individualizam. Gdje su naznačeni izmi polazište za teorijsko određenje nastanka usmene književnosti. Pojasnimo ova dva pristupa: individualnistička teorija tvrdi da je pjesma usmene književnosti produkt jednog pjesnika pjevača, čiji doprinos biva zanemaren u punom umjetničkom smislu, a pjesma postaje tvorevina kolektivnog duha; kolektivistička teorija nasuprot na tu i tamo zapisane pjesnike, gleda kao na ljude koji su pjevači, ali ne i pjesnici, jer je pjesma pak samo produkt kolektivnog duha jednog naroda. Kako je važnost (što ne treba poistovjetiti sa značajem) epskih pjesama bila veća, zbog svog istorijskog ili pseudoistorijskog sadržaja, prijek je bilo odati počast kazivaču tako sadržajne pjesme. Posljedice se mogu objasniti i iz patrijahalnog okvira, čime se nagovještava sociološki aspekt teorijskog pristupa usmenoj književnosti. Ovaj sociološki aspekt je često bio predmet polemike, ali se on tempolarno smiještao u vrijeme nastanka same usmene crnogorske književnosti, dok ovdje ističemo sociološke okvire kada se usmena književnost zapisuje. Te u tim okvirima se jasno naznačuje patrijahalna dimenzija u aksiološkom kodu književnih teoretičara.

Lirski oblik usmene književnosti svoj najjasniji značaj ocrtava, kroz najintimnije pjesme, tj. tužbalice. Usmena književnost Crne Gore je višeslojna i ponekad se tradicionalna podjela na epiku i liriku ne da primjeniti na pojedine etnosne (εθνος) tvorevine duha, kršem ukorjenjenog. Lirski oblik usmene književnosti ne poznaje svoje autore iz tri moguća razloga: prvi smo već naznačili kroz patrijahalni hermetizam, drugi pak razlog je u samoj starosti lirskih pjesama, treći je najvjerovatniji i on se objašnjava kroz nestalnu sadržinu i formu pjesme, i lako pamćenje (pa i prisvajanje) i mijenjanje iste. Ono što je neminovno uokvirilo sva ova tri razloga jeste stalna folklorna modifikacija koja je neosporno prisutna i stalna do zapisivanja usmene književnosti.

Zbog stalnog preispitivanja i mijenjanja klasifikacija oblika usmene književnosti; kao i zbog miješanja principa sa-podjela i pod-podjela[4] u klasifikaciji lirske usmene pjesme bivaju često klasifikovane nepoštovanjem logičkih principa, ili se primjenjuju različiti principi u klasifikaciji epike i lirike. Kako sama običana svijest ima svoju unutrašnju nenaučnu logiku, ovo je sasvim očekivano i ne postoji princip savremenog čovjeka koji bi mogao objasniti etnosno ustrojenu (εθνική οργάνωση) svijest svog naroda u prošlosti. U prilog ovome podsjetimo da su nas stari Latini učili: Qui proficit in litteris, sed deficit in moribus, plus deficit, quam proficit[5].

Lirika crne žuči

          Lirika crnogorske usmene književnosti ne poznaje ideološko ustrojavanje i hegemonisanje u samoj svojoj biti već je jedna univerzalistička poetika emocije. Ona ostaje čist emotivni naboj oblikovan u pjesmi koji god oblik imenskog formulisanja da joj se nametne. Najpjevanije, u metrikon muzičkih instrumenata smještena poetska stvarnost usmene poezije, sevdalinke su pjesme današnjice iako je njihovo naučno-istrijsko pozicioniranje nejasno i neprecizno. Sevdalinke nemaju kao i izvorna lirika praslovensko mitološko oblikovanje sadržine pjesme, ali imaju mitoloških momenata u svojim pjevanjima koje ukoliko se podrobnije analiziraju uočavam njihovu hipoteziranu starinu. Sevdalinka kao izražaj koji je karakteristika Crne Gore i Bosne, je karakteristična po svojim  katarzičnim djelovanjem na slušaoce, ali i na pjevača iste. Te ukoliko se sjetimo Aristotelovih zahtjeva iz njegove Ars poetike uviđamo da su istinski ispunjavale osnovni zadatak umjetnosti imajući katarzični uticaj na slušaoce.

U sevdalinkama se očitava dominantan uticaj islama ne samo kao religije, već i kao skupa propisanih vjerski oblikovanih etičkih normi i zakona (νόμος). Etimologija ovog lirskog izražaj već nam otkriva uticaj koji se ne može svrstati u predhrišćanski period, kao ni u hrišćanski period. Što će nam posvjedočiti etimologija samog termina sevdalinka.

Etimologijiski sevdalinka vodi porijeklo od arapske riječi sawda[6], što u doslovnom prevodu znači crna žuč. Žuč je kao osobenska (ali i temperamentna) odrednica poznata još od Hipokrata (oko 460. prije n. e.) iako biološki nije poznavao funkcionalnost i fiziološki značaj, odredio je kao bitan fluidni karakterni element ličnosti, pa kroz stepenovano prisustvo ove osobinske tečnosti u čovjeku stvara najstariju teoriju karaktera. U crnogorskoj usmenoj književnosti ovaj karakterni određivač se često spominje i upotrebljava za opis odnosa čovjeka i svijeta; kako nam je poznato i sam Petar Petrović Njegoš ovaj karakterni fenomen pominje u svom Gorskom vijencu.

Ukoliko smo pojasnili značaj ovog karakternog fenomena, onda se upustimo u pojašnjavanje istorijsko-kulturoloških prilika koje su rezultirale nastankom ovog specifičnog oblika lirike na prostrima Balkana. Kako je Otomansko carstvo svojim prisustvom na prostorima Crne Gore i Bosne i Hercegovine; donijelo političko mijenjanje struktura, donijelo je i kulturni kodeks različit od onoga koji je zateklo. Kulturni kodeks koji sa sobom nosi i jezičke osobenosti, pa se to evidentira kao prisutvo orijentalizama u našem jeziku. Orijentalizmi prema kojim u jeziku ne postoji odbojnost, ili umjetno svrstavanje, već su poslužili  kao osnovno gradivno biće jezika Crnogoraca. Razlog ovakvoj jezičkoj asimilaciji se pojašnjava kroz prelazak sa vjerskog kodeksa jezika, na kultorološki kodeks. Bogaćenje jezika se procesuiralo kroz djelujuću želju za ulazak u diskurs dominantnijeg. Kako se dominacija kulturnog kodeksa Orijenta počela vršiti u reciprocitetu sa Starim kontinentom, tako se i političke situacije mijenjaju, pa taj odnos ostaje jednosmjeran. Usvajanjem drugačijih moralnih, ali i vjerskih normi; prostori pomenutih zemalja bivaju zahvaćeni jednom apsolutizacijom određenog etičkog ideala. Taj ideal je u konačnici isti, samo su putevi do njegovog postizanja smješteni pod različitim simbolima.

Raznolikost unutar zemalja Balkana u postosmanskim prilikama nije definisana hegemonijanskim postupkom, makar ne na planu vjerskog uobličavanja u jednost; prolaskom osmanske vladavine prolazi i ta tedencija. Različitost etičkih, etnosnih i nomosnih ustrojstava naroda, koji se razlikuje po putu uzdizanja ka istim idealima, je samo jačala moralnost pripadnika različitih religija u Crnoj Gori.

Ztvorene patrijahalne sredine toga vremena, kolorit koji je višeslojan u svojoj raznobojnosti, i nagovještaj koji je kobno određen u sferi ljubavnog poetskog izražavanja čini odrednicu sevdalinke kao ljubavne lirske pjesme[7].

Sevdalinke na prostorima Crne Gore su upravo pjesme koje nastaju u takvim zategnutim, strogim, zgrušanim, moralnim zanosima Crnogoraca. Sevdalinke nam svjedoče ljudske osobenosi tog perioda, imaju didaktičku svrsishodnost u prenošenju pjevanju i prepričavanju priče koja obično ih prati u vidu objašnjenja. Sevdalinka je ljubavna, lirska pjesma sa jakim nabojem emocija koje imaju ponekad i erotsku crtu[8]. Zahvaljujući doprinosu stvaralaca lirskog izražaja pjevača islamskog porijekla u Crnoj Gori se stvaraju brojne pjesme koje će postati bliske i upotrebljive od strane i pravoslavnog življa, uočava Rajko Cerović[9]. Uzimajući karakterističan način izvođenja ovih pjesama, uz saz (sarah­)[10] sevdalinke nijesu mogle biti primamljivije za slušanje, pamćenje i dalje prenošenje nego što uistinu i jesu bile. Zavodljivost pomenutog instrumenta, emotivna nabijenost kroz kratku formu islamske lirike[11], su učinile sevdalinke istinskim fluidom za moralno pročišćenje[12], katarzu.

Karakteristika za islamski izražaj na prostorima Crne Gore se ogleda u specifičnoj upotrebi ikavskog izgovora starog jata, posebice za prostor Podgorice, gdje je i nastala pjesma Puče puška ledenica. Sa izražajem u formi sevdalinke najviše prednjače Podgorica i Pljevlja; pa Novak Kilibarda da bi ovaj doprinos objasnio kao nešto što je toliko postalo sastavni dio kulture Bošnjaka i alijas Muslimana kaže: Ko ne zna za Moćevčić i čardak Đečevića![13] Nadalje, tvrdi da ako se cjelinski uzme doprinos u muslimanskoj ljubavnoj lirici, ona kao takva zauzima prvo mjesto, a da je iza nje arhitektura[14]. Svjedočanstva iako iz drugačijeg vjerski određenog stvaraoca, pjesmom opisuju lokalitete koji povezuju, različitosti ovih naroda, različitosti koje osvjedočavaju lokalitete nad kojim zajednčare vjerske različitosti Crne Gore.

Predanje o sevdalinki: „Puče puška ledenica“ sa kraćim filološkim naznakama o osobenosti jezika pjesme

Kako na današnjem prostoru Podgorice, konkretno na mjestu zvanom Drač i danas žive potomci Đečevića koji je opjevan u pjesmi Puče puška ledenica moguće je upoznati se sa pojedinostima događaja koji opjevava ova sevdalinka. Pjesma nema naslov, već joj je dodijeljen po prvom stihu same pjesme. Pjesma opisuje događaj o kojem je pjevač svjedočio, a izvorna pjesma je pretrpila par promjena kako bi bila pjevljivija i zagonetnija. Predanje vezano za pjesmu je postalo kao sastavni dio same pjesme, poslije svakog pjevanja ove prelijepe sevdalinke s prostora Podgorice, bili bi svjedoci užurbanoj tedenciji da se pjesma objasni i prepriča događaj koji opisuje. Sama priča koja se veže uz ovu sevdalinku sačinjava ne samo sadržajno konfiguriranje, već i postupak dvostrukog učenja, učenja u pjesmi, učenja uz pjesmu. Predanje je kompleksno i emotivno obojeno, a slušalac poslije upoznavanja sa predanjem vezanim uz ovu sevdalinku, stvara snažnije emotivne veze s lokalitetom i samom pričom vezanom uz pjesmu i događaj. Puče puška ledenica je podgorička sevdalinka koja se svrstava među najljepšim pjesmama s prostora Podgorice.

Po riječima Mehmeda Đečevića[15], koji je potomak opjevanog čardaka, pojašnjava da postoji cijela strofa, koja je u prepjevima izbačena i da se u toj strofi spominju dva imena: Omer i Pašan. Ta strofa detaljnije objašnjava namjeru Đečevića da puškom naudi Anđi koja je opjevana. Zbog jasnijeg uvida u izvornu strukturu ove pjesme prenosimo izostavljenu strofu:

Puče puška ledenica

Sa čardaka Đečevića,

Sa siljaha Mehmedova (ili Omerova),

Sa ramena Pašanova!

Pojedinosti vezane za drugačiji sadržaj ove sevdalinke takođe nalazimo i kod H. Bašića u njegovom djelu: Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije. Antologija[16]. Kada govorimo o usvojeno izmjenjenoj verziji ove sevdalinke onda kao referencu komparacije uzimamo antologiju usmene poezije Crne Gore Novaka Kilibarde naslovljenu kao: Viša je gora od gore[17] koja nam prenosi prepjevanu verziju koja je kraća za predočenu strofu.

Naime, predanje kazuje da je Omer (ili Mehmed) Đečević prosio Anđeliju Vesnić jer je uprkos vjerskim razlikama gajio osjećanja nesrećne ljubavi koji tematski određuju svaku sevdalinku. Anđelija Vesnić je odlučila odbiti prosidbu Đečevića, uprkos njegovom izgledu i ugledu. Dok je Đečević još bio u patnji zbog neuslišene želje da se brak ovjenča sa Anđelijom, Kaljištan po predanju Albanac iz sela Kališta pokraj Ohridskog jezera, dogovara brak sa Anđelijom.

Bogat trgovac iz Kališta uspijeva da dogovori brak sa Anđelijom. Đečević po predanju uzima pušku stavlja je bratu na rame i puca Anđeliju u ruku sa namjerom da je ubije, uspijeva samo da je rani dok šije košulju. Anđelija žali belenzuke (narukvice) kojima je okitila ruke zbog udvarača Kalištana, koje bivaju oštećeni od metka ispaljenog iz puške Đečevića.

Postoji, takođe, izvor koji tvrdi da je Kalištan ustvari Mihailo Tanasijević, Makedonac koji je porijeklom iz Kalište, i da je kao trgovac postao veoma ugledan i imućan u Podgorici. Kao i svaka pjesma, pa i predanje koje se veže uz pjesmu podliježe određenim promjenama u razumijevanju događaja koji je opjevan.

Svi izvori tvrde da je pjesma izvorno spjevana u ikavici, dijalektalnom specifikumu starih muslimanskih govornika Podgorice. Pa onamo gdje je u pjesmi stoji: ja ne žalim bijele ruke, izvorno je stajalo: ja ne žalim bile ruke. Na ovo ijekaviziranje pjesme može se gledati kao na moguću grešku u prvim zapisivanjima, ukoliko se definitivno radi o prilagđavanju onda nam u korist kritike ide jedna poznata izreka Nicolasa Boilea: Stog se grdno vara onaj pisac slabi, što te prihvaćene ukrase ne rabi.

Analiza

Puče puška ledenica je izvorno lirska pjesma koja nema naslov tako da se prvi stih uzeo kao naslov. Takav postupak dodjeljivanja imena je karakterističan za lirske pjesme, osobito za sevdalinke. Nadalje, to nas navodi na pitanje da li postoji formativni početak ili završetak, kako ovakav početak ne postoji opravdava se zaključak da nema naznaka na početku pjesme da se radi o epskoj pjesmi. Zbog strukture, konkretizacije događaja i nepostojanja tkz. uvodnog dijela u pjesmi, pjesmu svrstavamo u lirsku narodnu (usmenu) pjesmu koja je ljubavnog karaktera, klasifikovana kao sevdalinka po vrsti lirske pjesme.

Umjetnički jezik ovog djela, izvorno, je karakterizovan govorom starih podgoričkih muslimana koji se ostvarivao u ikavici, kao što smo već napomenuli. Konkretnost samog jezika se evidentira u poetskom ispjevavanju krucijalnih momenata za kompletan doživljaj minulog događaja. Cjelovitost značenja pjesme se zatvara u temi nesrećne zaljubljenosti u okvirima vjerskih različitosti. Kao i svaka lirska pjesma, tako i sevdalinka predstavlja osobeno tematski oblikovanu cjelinu u emotivnom doživljaju, pa ova sevdalinka sa emotivnim oblikovanjem prenosi spoj različih stanja duha: od zaljubljenosti, preko čežnje, bola, ljutnje do sažaljenja. Pojedine analize naslovljavaju da je emotivna obojenost lika Anđe siromašniji, pa se iz toga može zaključiti da je ispjevana od strane žene koja je bila u srodstvu sa opjevanim Đečevićem; nasuprot toga postoji mišljenje da je muškarac ispjevao ovu sevdalinku. Jezik je svakako okarakterizovan orijentalizmima i ti orijentalizmi daju posebnost u širini i punoći jezičkog izraza u ovoj pjesmi. Posebnost pjesničkog izraza se u tom makroplanu ogleda upravo kroz upotrebu pojedinih riječi čije značenje se različito doživljava i tumači. Evidentno je u ovoj pjesmi odstupanje od normalizovanog načina izražavanja, ali sa ciljanom karakterizacijom pjesme i njenim emocionalnim pozicioniranjem u duhu pjevača i slušalaca. Mada to odstupanje je malo i nije značanije u odnosu na današnje odredbe jezika. Ova pjesma je ispjevana u osmercu i u zapisu N. Kilibarde u citiranoj antologiji je izvršeno izostavljanje jednog vokala u sljedećem stihu:

– Ja ne žalim b´jele ruke

Ovaj postupak se naziva apokorirani oblik pridjeva, mada je on karakterističan sa skraćivanje na kraju pridjeva i riječi, često se ovaj oblik i ne definiše kao apokora, jedno je sigurno vokal je izostavljen zarad poštovanja strukture pjesme. Danas se znak koji prepoznajemo kao apostrof još naziva i izostavnikom[18] mada je to termin koji se ustanovljuje u savremenom hrvatskom jeziku. Kako smo već napomenuli ovaj dio pjesme je u izvornom obliku bio ispjevan u ikavici, pa samim tim nije bilo potrebno skraćivanje radi poštovanja osmerca, jer izvorno ovaj dio glasi:

– Ja ne žalim bile ruke

U izvornom pjevanju se uočava drugačiji položaj treće i drugačija sadržina četvrte ali i trećeg stiha. Što ćemo vidjeti na primjeru:

Puče puška ledenica

Sa čardaka Đečevića,

Te pogodi u desnicu

Dilber – Anđu, Kovačicu

(izvorni oblika)

Dok u antologiji Viša je gora od gore, Novaka Kilibarde, nailazimo na tekstualni zapis muzičkog izvođenja ove pjesme sa drugačijom pozicijom ovih stihova, prenosimo ovaj dio pjesme:

Puče puška ledenica

Sa čardaka Đečevića,

Te pogodi dilber – Anđu,

Dilber – Anđu, Kovačicu.

Pogodi je u desnicu[19]

U izvornom obliku prva dva stiha pjesme se ponavljaju u vidu Anđinog odgovora na pitanje: Koj te ubi, Kovačice?, što se može tretirati kao refren. Izvorni oblik pjesme, kao i prepjevani, je konstruktivno postavljen kao pjesma od jedne strofe. Pjesma broji četrnaest stihova, mada izvorni oblik je za jedan stih duži. Naime izloženi stihovi nam svjedoče i o stilskom postupku koji može ličiti na opkoračenje stiha sa trećeg na četvrti stih. Takođe je evidentno ponavljanje u prikazanih stihovima. Ne možemo uočiti jasno alteraciju i asonancu u stihovima ove pjesme, navodimo primjer:

Puče puška ledenica

Sa čardaka Đečevića

Stilski pjesma ne posjeduje elipse, inverzije i pravilnu rimu već posjeduje isprekidano  rimovanje koja je parno, mada postoje par stihova koji ne poštuju parnu rimu. Jezik je konkretan i bez simbola koji bi imali preneseno značenje. Vrsta stiha je s obzirom na rimu uparena, sa par izuzetaka, dok je s obzirom na broj slogova, ispjevana u osmercu. Pjesma ne obiluje akustičnim pjesničkim slikama iako se spominje oružije, takođe ne zapažamo olfaktorne i taktilne pjesničke slike. Vizualizacija je svedena samo na postavljanje likova u  poredak događaja koji se opjevava.

Stilski postupak koji je moguće primijetiti je anafora posebno u sledećim stihovima:

Te pogodi dilber – Anđu,

Dilber – Anđu, Kovačicu.

Svom jaranu Kalištanu

***

Od jarana Kalištana

Već ja zalim belenzuke,

Belenzuke od jarana,

Od jarana kalištana!

Izloženi postupci doprinose ritmu pjesme kao i njenoj melodičnosti, pa i pjevljivosti, kao i lakšem pamćenju onoga ko ih pjeva. Takođe se može uvidjeti da je ovakvo postupanje u stvaranju rime doprinosi uvjerljivosti same pjesme kao svjedočanstva događaja koji se zbio.

Glagolski oblici se kreću od perfekta u prvim stihovima pa do prezenta u zadnjim stihovima. Perfekt u prvim stihovima opisuje ono što se neposredno zbilo i slušaoci se uvode u neposredno vrijeme pjesme tek u posljednja tri stiha pjesme. Po glagolskim oblicima pjesma je podjeljena na tri dijela, po sljedećim glagolskim oblicima: perfekt, glagolski prilog prošli, prezent; red anja pomenutih glagolskih oblika prati red nabrajanja. Pa tako u prvom dijelu pjesme imamo: Puče puška ledenica, gdje prepoznajemo perfekt; u središnjem dijelu pjesme imamo: Gdje šijaše košuljicu, gdje prepoznajemo glagolski prilog prošli; u zadnjem dijelu pjesme imamo prezent koji se očitava u stihovima: Ja ne žalim b´jele ruke. Vrijeme se zatvara u sadašnjosti čime se postiže imanentna aktuelnost, a i poštuje logičan niz poslije glagolskog priloga prošlog. Takođe pošto se sa pripovjedačkog postupka prelazi na upravni govor, na trenutni govor lika koji je opjevan u pjesmi. Ovdje uočavamo da je pjesnik dozvolio da lik u pjesmi sam progovori za sebe, što kako znamo je karakteristično za završetke sevdalinki. Perfektom na početku pjesme ritam pjesme usporava, ali sadržina pojedinih suglasnika u ovim stihovima ubrzava pjevanje, pa se postiže jedan prefinjeni ritam. Centralni bio pjesme je ubrzan i zbog uporebe glagolskog priloga prošlog, tako i zbog pojave zubnih samoglasnika koji inače ubrzavaju ritam pjesme. Na samom kraju gdje se pojavljuje prvi put govor likova u pjesmi imamo ubrzan ritam, u vidu pitanja; ali sami kraj je ritmički karakterizovan sporošću koja nagovještava kraj pjesme. U pjesmi cenzure se označene tačkama, i to su mjesta gdje se u pjevanju prave pauze, konkretno imamo cenzuru poslije četvrtog stiha, onda poslije sedmog, zatim poslije desetog. Cenzure su podijeljene nesimetrično zbog mijenjanja izvornog sadržaja pjesme, o kojem je već bilo riječi. Pa kada formularno zapišemo poziciju cenzura dobijamo: 4, 3, 3, 4. Pravilo bi propisivalo pauzu poslije svakog četvrtog stiha. Pojavom asonance u cjelovitom jezgru pjesme postiže se usporavanje ritma pjesme kao i njeno statično oblikovanje, ovakvo pjevanje daje dužinu pjesmi u samom izvođenju kao i njenu specifičnost ritma. Dok prividna pojava aliteracije ubrzava ritam pjesme i daje joj dinamičnost, jer se pojavljuje u trenucima smjenjivanja jedne radnje drugom.

Pjesma nema stereotipna mjesta, mada posjeduje stereotipne opise koji su karakteristični za usmenu književnost, takav vid uočavamo u sljedećem stihu: Ja ne žalim b´jele ruke. Karakteristična je i stereotipna upotreba riječi dilber, kao opis milog izgleda, ljepote, koja je karakteristična u islamskoj lirici. Takođe imamo uslovnu personifikaciju u prvom stihu kada se oružje opisuje imenicom ledenica. Pojavom imena u određenim stihovima pjesma postaje zvučnija, jer nosi informacijske makrokodove. Takođe radi postizanja rime u pojedinim stihovima imamo inverzibilni postupak zamjene prisvojnog pridjeva i imenice, ali bez značajnije izmjene u strukturi samog stiha.

Zaključak

Zaključujemo da je sevdalinka Puče puška ledenica jedna od najljepših sevdalini ispjevanih na prostorima Crne Gore, kao i da obiluje specifičnošću jezičkog izraza koji je čini lijepom i u slušanju i u pjevanju. Ova sevdalinka sadrži pregršt orijentalizama koji karakterno određuju pjesnički jezik kojim je ispjevana. U pjesmi možemo naći sljedeće orijentalizme: čardak, dilber, jarana, sijah, belenzuk. Pojedini orijentalizmi i danas žive u govoru, i značaj pjesme se ogleda u čuvanju tih pojedinih izraza koji ostaju zapisani u pjesmi kao svjedočanstvu prisustva takvih izraza u govoru starih stanovnika Podgorice islamske vjeroispovjesti. Pored orijentalizama, ova pjesma obiluje svjedočanstvima postojanja određenih stanovnika Podgorice u periodu koji je opjevan u pjesmi. Takođe pjesma ima i onomastički značaj jer svjedoči o postojanju jednog imena koje je izumrlo na prostorima Crne Gore, riječ je o imenu Pašan, koje se može naću u izvornom obliku pjesme. Pored toga ima i geneološki značaj za porodicu Đečević.

Literatura:

• Kilibarda, Novak: Usmena književnost Crne Gore, CID, Podgorica, 2009.
• Kant, Imanuel: Logika, Imperija knjiga, Kragujevac, 2010.
• Radoman, Aleksandar: „Pregled crnogorske usmene književnosti“ u Matica, god. XIV, br. 54, Cetinje/Podgorica, ljeto 2013.
• Bašić, Husein: Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije. Antologija, Almanah, Podgorica, 2003.
• Aristotel: „Opjesničkom umijeću“ u Povijest književnih teorija (prir. Beker, Miroslav), Sveučilišna Naklada Liber, 1979.
• Đečević, Mehmed: Lični intervju, 27. 09. 2014.
• Kilibarda, Novak: Viša je gora od gore, antologija usmene poezije Crne Gore, CID, Podgorica, 2010.
• Gluhak, Alemko: „Izostavnik za izostavljanje“ u Rasprave, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 30, No. 1, Zagreb, 2004.

[1] Vidi: Kilibarda, Novak: Usmena književnost Crne Gore, CID, Podgorica, 2009, 239.

[2] Ibid, 18.

[3] Ibid, 19.

[4] Vidi: Kant, Imanuel: Logika, Imperija knjiga, Kragujevac, 2010, 194.

[5] Latinska narodna izreka.

[6] Radoman, Aleksandar: „Pregled crnogorske usmene književnosti“ u Matica, god. XIV, br. 54, Cetinje/Podgorica, ljeto 2013, str. 231.

[7] Vidi: Radoman, Aleksandar: „Pregled crnogorske usmene književnosti“ u Matica, god. XIV, br. 54, Cetinje/Podgorica, ljeto 2013, str. 232.

[8] Ibid

[9] Navedeno prema: Kilibarda, Novak: Usmena književnost Crne Gore, CID, Podgorica, 2009, 137.

[10] Muzički instrument.

[11] Bašić, Husein: Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije. Antologija, Almanah, Podgorica, 2003.

[12] Aristotel: „Opjesničkom umijeću“ u Povijest književnih teorija (prir. Beker, Miroslav), Sveučilišna Naklada Liber, 1979, 48.

[13] Kilibarda, Novak: Usmena književnost Crne Gore, CID, Podgorica, 2009, 138.

[14] Ibid.

[15] Đečević, Mehmed: Lični intervju, 27. 09. 2014.

[16] Bašić, Husein: Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije. Antologija, Almanah, Podgorica, 2003.

[17] Kilibarda, Novak: Viša je gora od gore, antologija usmene poezije Crne Gore, CID, Podgorica, 2010.

[18] Vidi: Gluhak, Alemko: „Izostavnik za izostavljanje“ u Rasprave, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Vol. 30, No. 1,  Zagreb, 2004, 59-72 str.

[19] Kilibarda, Novak: Viša je gora od gore, antologija usmene poezije Crne Gore, CID, Podgorica, 2010.