Redakcija Recenzija romana Vodeničar, Saida Štete
Roman Vodeničar, književnika Saida Štete, svojim sadržajem i tematikom ne vuče samo emocionalno iz naše sevdalinke nego i iz mnogo kompleksnijih kulturno-civilizacijskih naslijeđa naših prostora i može se posmatrati na relaciji između poetike i lirike. Kroz izraz, misaonost i motive prisutne u romanu svojom filozofijom izraženih motiva osjetimo pjesmu Rumija, koji o ljubavi pjeva čovječanstvu i poziva kroz nju na jedini spas svih nas.
Opisima prirode i prisutne onomatopeje kroz melodije vjetra, cvrkut ptica, života i buke vode u vodenici je kao u Grozdanom Kikotu, gdje osjetimo svi ljepotu kroz kikot prirode i uzdaha zaljubljenih Grozdana i Grozdane, Hamze Hume. Prisutnu ljudsku dobrotu kroz sve likove imamo kao u romanu Legenda o Ali-paši, Envera Čolakovića, i sve to osjetimo u svakoj riječi, a čežnju i zanos sevdaha kroz jecaj i ljepotu svih zvukova prirode. Kroz piščev izraz dominira posebnost emocionalne proze te s pravom možemo reći da je Vodeničar lirski roman. Slikajući likove književnom interpretacijom data je slika univerzalnosti, jer likovi nemaju vlastita imena. Fabulu romana čini prikaz života glavnog lika od malog dječaka do njegove smrti. Kao dijete u ranom djetinjstvu dječak gubi roditelje. Jedino materijalno što je naslijedio je vodenica u kojoj melje žito svijetu i od toga skromno i zahvalno živi. Vodenica je ujedno i prostor u koji dolaze ljudi sa svih strana, da bi dobili mudre odgovore na pitanja koja svakodnevno postavljamo sami sebi. Tragedija djeteta koji ostaje sam bez roditelja, a posebno bez oca kao vaspitača, umanjuje se dobrotom dvoje ljudi, starca i starice, stanovnika iz susjednog sela, koji preuzimaju ulogu roditelja i učitelja. Pored starca i starice tu su likovi profesora, prijateljevog sina, djevojaka koje donose žito u vodenicu, vila koju vidi samo Vodeničar te likovi i onih ljudi koji smisao nisu našli u svojim životima pa se bave posmatranjen i analizom tuđih, kao što su raskopuša i mahaluša, kojih ima svuda oko nas.
U ovom misaono- filozofskom i lirskom romanu pisca vodi filozofija i stil života glavnog junaka, gdje je akcent dat na moralnost i prolaznost naših života, što se može posmatrati kao mističko-duhovno nastojanje traženja smisla života. Kombinacija ovih motiva javljala se sa osjećanjem izvjesnog duhovnog straha, zbog grijeha, života i pokajanja a što je prisutno i u perzijskoj tesavufskoj poeziji, koja je imala snažan utjecaj na pjesništvo Muse Ćazima Ćatića pa s pravom možemo reći da je i njegov utjecaj prisutan u romanu. Kao što se pjesnik Ćatić bojao grijeha, to isto imamo prisutno i u Vodeničaru. On melje i na kantar mjeri žito i brašno. Kantar je mjera naših djela, ali i grijeha kojih se Vodeničar boji i pazi, jer zna da životom kroz djela na ovom, bićemo nagrađeni na drugom, boljem svijetu. Tako u romanu dominira tesavufsko-islamski filozofski pravac, koji je imao duboke utjecaje na osmansko pjesništvo pa stoga i sav stil i jezik piščev izražen je kroz misticizam i simbole. Samo značenje riječi tesavuf znači vunena tkanina, kojom su se ogrtali sljedbenici derviši, a simbolizira i propagira skromnost, koja se manifestuje kroz odricanje od materijalnih stvari, propagiranjem bratstva među ljudima, širenje ljubavi kao jedine vrijednosti i smisla u životu svakoga čovjeka. U poeziji se veliča ljubav, univerzalna i Božanska među svim ljudima, koji su proizvod istoga Tvorca, a ismijava se i osuđuju mržnja, licemjerstvo, pohleha za materijalnim, borba za vlast, laž, prevara, zavist, nevjerstvo, što je prisutno u svakom retku ovog romana. Skrivenim motom kojim Vodeničar čezne je metafora Boga.
Za taj susret se sprema kroz cio život živeći skromno, moralno, strpljivo. Dakle, ovaj roman u svojim čulnim izlivima ne izražava objekat nego se slavi Bog kao prauzrok svih objekata, koji su samo oblici božanskih atributa žrtvujući se stilom života da se oni spoznaju. Čitav roman nam daje Uzvišeni smisao, a to je da ljubav vlada svijetom i odražava se na svemu živom i neživom. Kad nema ljubavi, poremećena je ravnoteža između Boga i čovjeka. Ljubav je pokretač i regulator odnosa među ljudima. Jedino se čistotom ljubavi čovjek može približiti Apsolutu. A srce, opet, kao trezor Ljubavi, emanira iz sebe Ljubav i osvjetljava put onome čije srce nije prazno. Međutim, ma kako gledali na autora ovog romana možemo doći do zaključka da je njegov roman u skladu sa njegovim životom, kojeg ćemo najbolje upoznati u glavnom liku Vodeničaru i naći dosta elemenata sufizma, posebno kada su u pitanju simboli: leptirica i svijeća, ruža, slavuj, rumen-usne, soluf, trepavice, srce, krčma-vodenica, žena i njena ljepota te ljubav kao dominanta sufijske poezije. Vodeničar skrušeno stoji pred Prijestoljem Sveživog i ponizno mu se predaje, životom, vjerom, molitvom, strpljenjem i nadom. Vodeničar čezne za ljubavlju žene. On voli, ali se ona nikada ne vraća. Pred njom u snovima zastaje zadivljen kao pred simbolom vitalnosti, u kome se iskazuje sama iskonska priroda, njene stalnosti i neuništivosti. U njemu je žena i objekat žudnje, ali i subjekt koji dijeli sve njegove tuge i snove. Ova dvojnost ljubavnog doživljaja odražava tragičnu podijeljenost prirode čovjeka vjernika, razapetog između prirodnog nagona i utjecaja tradicije te religije koja ga uči strpljenju i nadi, a nagrada je imaginarna žena u liku vile, koju samo Vodeničar vidi i sa njom uživa u svim raskošima njene ljepote kao nagrada za sve strahove da živi i ne čini grijehe.
Roman nam svojom ljepotom kroz misao, filozofiju i moralnost može poslužiti kao vodič života u kojem možemo naći odgovore na mnoga naša pitanja koja si postavljamo, ali i kao putokaz kako kroz život ići. Ovo je roman pun poezije, moralnostii, ljubavi, žrtve, čežnje i nade koji liječi i suzom čisti naše duše i srca. Ovim svojim osvrtom i prikazom ovog predivnog romana želim da vas zainteresujem da ga obavezno pročitate, a književniku Saidu Šteti puno uspjeha sa ovim predivnim i posebnim romanom u našoj književnosti sa željom da nam što prije njegovo pero nakapa nove retke iz svoje duše, kojima će ponovo da nahrani duše svih nas.
Piše: Mr. Emina Bojić, prof.
