Redakcija Prof. dr Draško Došljak
KNJIGA O ZUVDIJI HODŽIĆU
(„Mediteranac s Prokletija“, Djelo Zuvdije Hodžića u književnoj kritici, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2018)
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti priredila je (urednik Pavle Pejović) zbornik radova povodom obilježavanja sedamdeset pet godina života i pedeset pet godina stvaralaštva književnika Zuvdje Hodžića. Činjenica da je Hodžić „originalna, snažna stvaralačka ličnost, u literaturi poznat kao pjesnik, pripovjedač, romanopisac, autor putopisa, novinar, kao i likovni stvaralac“ opredijelila je i strukturu ovoga zbornika.
Akademik Zuvdija Hodžić je rođen 1943. godine u Gusinju. Učio je gimnaziju u Beranama. Od 1962. godine živi u Podgorici, gdje je radio ka novinar u „Titogradskoj tribini“, a zatim u Domu omladine „Budo Tomović“. Završio je Filozofski fakultet u Prištini. Bio je urednik „Titovog pionira“, zamjenik direktora i glavnog urednika INDOK- CENTRA i „Titogradske tribine“, zamjenik glavnog urednika „Stvaranja“, predsjednik Skupštine Republičke zajednice kulture Crne Gore, poslanik u Skupštini Crne Gore, predsjednik Upravnog odbora Centra za iseljenike Crne Gore. Predsjednik je SUBNORA-a i antifašista Crne Gore, glavni urednik časopisa „Kod“, akademik CANU.
Zuvdija Hodžić ima status Istaknutog stvaraoca u kulturi. Objavio je knjige: „Na prvom konaku“ (poezija), „Gluva zemlja“, „Neko zove“ (pripovijetke, „Gusinjska godina“, „Davidova zvijezda“, „Svi moji“ (romani), „Jedan dan života“ (putopisi, reportaže), „To je to“ (esejistika). Zastupljen je u lektiri za osnovne i srednje škole.
Dobitnik je nagrada: Trinaestojulska nagrada, „Miroslavljevo jevanđelje, Pero „Žamila Sijarića“, „Stefan Mitrov Ljubiša“.
Imao je više samostalnih izložbi crteža i grafika. Objavio je monografije crteža i zapisa „Podgoricom starom“ i „Otkrivanje zavičaja“.
U ovom zborniku, „Mediteranac s Prokletija“ , (314 str), pored predgovora i pogovora, zastupljena su sljedeća poglavlja: „Gusinjska godina“, „Davidova zvijezda“, „Neko zove“, „Svi moji“. Iz pera poznatih književnih teoretičara, kritičara i književnika proistekla su 43 ogleda, studije , odabrana za ovu priliku, a koji iz različitih uglova sagledavaju književno stvaralaštvo akademika Hodžića.
U cjelini ove knjige „Umjesto predgovora“ odabrane su tri studije autora: Jašara Redžepagića, Jevrema Brkovića i Gojka Antića. Akademik Redžepagić ističe da je „nepobino i mnogoliko značenje (književno-estetsko, jezičko, historijsko, nacionalno, multietničko, naučno, psihološko, općekulturno, obrazovno, moralno) Hodžićevih romana, pripovijedaka, poezije, putopisnih reportaža, i drugih priloga, čija vrijednost nije u njihovom broju, eć prije svega u njihovoj veoma kvalitetnoj i uspješnoj umjetničkoj upečatljivosti, u uobičajenosti i rezultatu, u živoj i poetičnoj analizi, originalnom pristupu i osobenoj tematici kojom se već nekoliko decenija bavi, a svakako i u izuzetnoj jezičkoj invenciji i ukupnosti fraza i izraza.“ Književnik Jevrem Brković napominje da je „roman velika matura svake literature, za svakog pisca je roman, uspjeli naravno, trijumfalna kapija kroz koju se ulazi u nacionalnu literaturu. Na žalost, takvih je kapija u savremenoj crnogorskoj literaturi malo, svega nekoliko. Ova Hodžićeva kapija je jedna od jajtrijumfalnijih u našoj književnosti“. Književni kritičar Gojko Antić potcrtava da „s merom posebnog ukusa i osećaja Hodžić će u svojoj prozi uspešno koristiti narodni melos i mudrost. Kada je u pitanju jezik i stil treba posebno istaći piščev osjećaj za jezičku meru i funkcionalnu upotrebljivost jezika u saobražavanju i svođenju motiva i tema, napokon i same kompozicije i strukture pripovedaka i romana“.
Cjeline ove značajne knjige naslovljene su, upravo, kao i neka od književnih djela Zuvdije Hodžića. U prvom poglavlju – „Gusinjska godina“ sabrano je šest eseja: Vidan Arsenijević – Hronika zabite kasabe; Branko Jokić – Čovjek u vremenu, vrijeme u čovjeku; Radoslav Rotković – Roman za studiju; Velimir Visković- Ironijska slika orijenta; Slavko Lebedinski – Od predanja i jave i Jovan Nikolaidis – Gusinje usred kosmosa.
O Hodžićevom romanu „Gusinjske godine“ akademik Radoslav Rotković je u svom osvrtu zapisao: „Hodžićev roman Gusinjska godina može da se studira. Zadivljuje način kako je autor tu materiju iznijansirao smisaono, stilski, leksički, kompoziciono, kako je spleo ljudske sudbine u čvor, kako je iz stranice u stranicu, uvijek nanosio nove neobične likove i kako su svi oni upotpunjavali sliku Gusinja u prelomnom vremenu; kako je sve to orkestrirano kao simfonija vihora, zbunjenosti, krikova i ljepote“. Branko Jokić, pak, u svojoj studiji podvlači da „Hodžićevi junaci nijesu na ratnom poprištu, ali su uvijek u sukobu s nevidljivim silama, u udesu. To ih na osoben način aktivira i tu treba tražiti žarište njihove orijentalno-istočnjačke filozofije i slijediti trag dijela stvaralačkog postupka autora, u kojem je, kako bi rekla Isidora Sekulić „tihim stanjem“, ispoljio neobičan naratorski dar da u slici životnog šarenila odgonetne one ključne tajne, ključne momente, koji čovjeka podstiču, zbog kojih se svjesno ide u poraze, u smrt, ali bivaju neotkriveni, na čitavom putu od života do smrti“.
U drugoj cjelini zbornika sabrani su ogledi o Hodžićevom romanu „Davidova zvijezda“. Tu su ogledi autora: Sretena Asanovića, Tatjane Đurišić-Bečanović, Huseina Bašića, Envera Kazaza, Božene Jelušić, Rajka Cerovića, Hasnije Muratagić-Tune, Maje Grgurović, Ethema Mandića, Radoslava Rotkovića, Marka Špadijera, Vukice Martinović, Sofije Kalezić-Đuričković, Safeta Sijarića i Pavla Goranovića.
Tatjana Đurišić-Bečanović o romanu „Davidova zvijezda“ veli: „ Semantički sistem romana raščlanjuje se na dva opozitna polja na čijem se sukobu, ali i dijalektičkom jedinstvu, temelji modelovani univerzum, pa jedan semantički niz čine: istorija, dokument, nasilje, stvarnost, besmisao, a drugi; priča, fantastika, iracionalno, san, istina, smisao. Svijet ovog romana građen je ukrštanjem realnog i fantastičnog, istorijskog i mitskog, ljudskog i herojskog, kao i preplitanjem istorijskog vremena i mitske svevremenosti“.
„Pisan prvo“, kaže Rajko Cerović, „kao porodična hronika, zatim kao jedna vrsta atipičnog istorijskog, pa političko-socijalnog romana sa ključnim akcentom na mitsko četrdesetosmaško stradanje, zatim kao simbolična hronika jedne granične varoši u dužem vremenskom segmentu, i konačno kao roman o vlastitoj poetici, odnosno autopoetičkom viđenju njegovog nastajanja – Davidova zvijezda svojom multižanrovskom prirodom, bogatstvom umnoženih pripovijednih perspektiva, rastresitom dramaturgijom međusobno visoko osamostaljenih storija, kao i inovantnom kompozicijom, književno zraći u više pravaca, nudeći prostorno polje za nova i inspirativna tumačenja“.
U romanu Davidova zvijezda, „Zuvdija Hodžić“- piše Hasnija Muratagić-Tuna, „još i jačom snagom i umijećem ispreda sebe riječima, izvlači iz riječi mnogo više od onoga što one same po sebi pružaju. Kombinirajući ih u različitim kontekstima daje im posebnu značenjsku punoću, otkriva nevidljivom oku njihove nepristupačne značenjske prelive što „Davidovu zvijezdu“ čini poetskim djelom, s posebnim umjetničkim ustrojstvom“.
U poglavlju „Neko zove“ ovoga zbornika Borislav Jovanović veli“ „Sinonim Hodžićeve literature, upravo je priča. I to priča u priči, priča o priči, priča koja se ponavlja, priča koja traje i kad presuše svi njeni izvori. U slučaju ovog pisca može se govoriti o zovu priče kao vječitom zovu osam zavičajnih, mitskih vofa čijeg gledanja i slušanja nikad nije dosta. U izvoru svog pripovijedačkog koncepta Hodžiž nije lutao skoro ni jednog trenutka. Rješenje je našao u sopstvenoj literarnoj intuiciji, u pripovjedačkom iskustvu najboljih domaćih i svjetskih pisaca i u misteriji predanja“.
Ethem Mandić ističe da „Zbirka pripovjedaka Neko zove je riječ, muzika, umjetnost koju kad jednom pročitate i poslušate nećete nikada više zaboraviti, i kao u priči „Igra“ od nje nikada nećete moći da se odvojite i pobjegnete. U njima ćete naći uzbuđenje i zadovoljstvo što svaka prava umjetnost treba da vam ponudi“.
U ovom poglavlju je i esej akademika Sretena Perovića koji primjećuje da „Zuvdija Hodžić izgrađuje tkivo svoje priče raskošnim jezikom, s kolokvijalnom dozom orijentalizama, uz suptilnu analizu stanja svijesti svojih junaka i mnoštvo istorijskih detalja koji doprinose jasnijoj slici o socijalnoj sredini, vremenu i dramaturgiji zbivanja kao predmetu osobene autorove narativne strategije“.
Književnik Bogić Rakočević u svom prikazu na zbirku „Neko zove“ zaključuje da: „Egzotični svijet Hodžićevih priča, osim upečatljivih životopisa i situacija koje uzrokuje protivurječna čovjekova priroda, obiluje raznovrsnim životnim manifestacijama u kojima konfrontirani likovi lako prave izbor između alternativa. Taj svijet je, obično, povezan s uzvišenom etikom, ili onom vrstom ljudskosti koju je u svojim djelima ovjekovječio Marko Miljanov“.
Pored navedenih autora, u ovom poglavlju zbornika zastupljeni su i prilozi sljedećih autora: Sulja Mustafića, Hasnije Muratagić-Tuna, Vlatka Simunovića.
Poglavlje „Svi moji“ je posljednje u zborniku o djelu Zuvdije Hodžića. Autori zastupljenih ogleda, prikaza i eseja su:Milorad Pustahija, Lena Stefanović Rut, Maja Grgurović, Rajko Cerović, Balša Brković, Jelena Bašanović-Čečović, Ethem Mandić, Nehrudin Rebihić, Bogić Rakočević, Vedad Spahić i Miraš Martinović.
U svojoj studiji „Literarno „sve“ u romanu Svi moji“ Maja Grgurović zaključuje :“Da je Zuvdija i u ovom svom romanu uspio inkorporirati različite vrste romana, u skladu sa postmodernističkim duhom stvaranja kojem i pripada kada je u pitanju određivanje djela putem epohe u kojoj je nastalo. Hodžić se u romanu „Svi moji“ pokazao kao ingeniozan pisac, svjestan svog stvatalačkog uzleta i mogućnosti da slojevitošću teksta doda višeznačnost. Hodžić je uspi da sve elemente postmodernističkog romana, ali i klasičnog romana „upije“ u svoj stvaralački opus i tako stvori još jedno književno tkanje koje je vrijedno visokog mjesta na crnogorskoj književnoj mapi“.
Jelena Bašanović- Čečović u svojoj lingvističkoj studiji ističe „da je Hodžićev roman i jezička umjetnina, sa posebnim načinom organizacije i korišćenja jezika, a pisac majstor svog zanata koji vješto postupa sa jezikom“.
„U knjizi Svi moji, svi su naši“ – kaže Miraš Martinović – „ To je ono što je uzdiže na najvišu estetsko-etičku ravan. Hodžić je pisac visokih estetskih, i etičkih dometa“.
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti je zbornikom „Mediteranac s Prokletija“, posvećenom akademiku Zuvdiji Hodžiću, iskazala zasluženo poštovanje prema književniku Hodžiću i njegovom djelu. Studije i ogledi o Hodžićevom djelu, koji su zastupljeni u ovom zborniku, a čiji autori su eminentni stručnjaci iz oblasti nauke i književnosti, svjedoče da književno djelo Zuvdije Hodžića pripada samom vrhu naše savremene književnosti.
