Diskurs ratne realije, intimističke poezije i filozofije tijela u zbirci pjesama Umiranje djetinjstva Amele Mustafić
(Kritički prikaz)
Piše: Dženeta Rovčanin, Univerzitet u Sarajevu, Filozofski fakultet, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski, srpski jezik, I ciklus, [email protected]
- Diskurs ratne realije, intimističke poezije i filozofije tijela u zbirci pjesama Umiranje djetinjstva Amele Mustafić
Devedesete godine prošlog stoljeća predstavljaju bitnu odrednicu u historiji južnoslavenskih naroda, a zasigurno su ostavile traga i na cjelokupnu književnu interkulturalnu zajednicu. Ratna stradanja širom bivše Jugoslavije utjecala su na socijalističko državno uređenje i razložila su dotad sveprisutnu vrstu književne politike – socrealizam – na ovim prostorima. Konačni ishod takvih dejstvovanja je državna neovisnost balkanskih država, djelidba po nacionalnom ključu, a na koncu i književno opredjeljenje za takozvanu antiratnu književnost. U devedesetim godinama, pred početak agresorskog pohoda, na kulturnoj jugoslavenskoj sceni se provode antiratni prosvjedi protiv ratnog užasa, koji je ipak nastupio, ali takvu angažiranost treba promatrati kao etički nastavak koji se najviše projicirao na bosanskohercegovačku književnost. Međutim, ne želimo se nužno bazirati na historijski dekret bivše jugoslavenske vlasti, nego na posljedice tog dekreta koje su razuđene u bosanskohercegovačkoj ratnoj i postratnoj književnosti. Zbirka pjesama Umiranje djetinjstva štampana je dvadeset pet godina nakon ratnih stradanja na ovim prostorima, a mogla bi se, uglavnom, uobličiti sintagmom antiratna propaganda. Bosanskohercegovačka pjesnikinja Amela Mustafić rođena je u Srebrenici 1994. godine, svega nekoliko mjeseci prije genocida nad bošnjačkim narodom u istoimenom gradu, ali ona se svojim književnim postupkom i pjesničkim diskursom vješto rješava upliva biografizma. Naime, njen pjesnički diskurs se ne oslanja na nacionalno stigmatiziranje, ali iskustveno govori o ratu. Pjesnikinja se obazire na Dobro i Zlo, precizno ih razgraničava i secira, pa ih potom smješta u univerzalni književni kontekst. U ovoj zbirci pjesama odijeljene su četiri tematske pjesničke cjeline: Šta znaju ratovi o djetinjstvu i životu, Djeca, sunce, igračke i slikovnice (za sreću), Sve boli svijeta te Ljubav, rijeka i misao. Najveći dio pjesama u ovim pjesničkim tematskim cjelinama čini upravo ovaj antiratni propagandizam u prvom dijelu zbirke, potom slijedi druga cjelina koja se može definirati kao intimistička – u njoj je najprisutniji mladi lirski subjekt koji sazrijeva i koji se osvrće na sadašnjost, odnosno postaje subjekt govora i racionaliziranja, dok se preostale dvije pjesničke cjeline u najvećoj mjeri oslanjaju na metamorfozu tijela i dokumentarno bilježe vlastitu historiju bolesti. Te pjesme, sadržajno ispjevane na kraju, su izuzetno refleksivne, a lirski subjekt je izmješten iz pozicije naratora, odnosno postaje ja, ti, mi, vi ili oni.
1.2 Ratna realija i mladi lirski subjekt u prvoj pjesničkoj cjelini Šta znaju ratovi o djetinjstvu i životu
Kada se osvrnemo na utemeljenu književnu historiju i kritičke rasprave, možemo primijetiti tačan uzročno-posljedični slijed koji je proizveo apokaliptični udes devedesetih godina. Zbog vođenja pogubnih nacionalnih politika istodobno je primjetno društveno raslojavanje, kao i proizvodnja etike užasa, koja ne jenjava ni u postratnom periodu. Bosanskohercegovačka književnost je ovjekovječila jednu posebnu formu kulturnog pamćenja, pa se tako u književnom diskursu, u samom poetičkom određenju, uvriježeno smjestilo takozvano svjedočenje. Tom poetikom svjedočenja se artikulirao ratni prizor u prvom licu, a prema kritičkom diskursu najuspjeliji u tim nakanama su Faruk Šehić, potom Asmir Kujović, Tvrtko Kulenović… Oraić-Tolić[1] smatra da je dokumentarizam književna strategija kojom se faktografska zbilja pretače u estetsku činjenicu i da je tom dokumentarizmu jedino bitna mogućnost rekapitulacije u autentičnoj zbilji. Ovakav modus operandi je iznimno nestabilan zbog same nemogućnosti distinkcije književnog djela i stvarnosti. Međutim, Mustafić sa neutralne pozicije govori o socijalnim previranjima svih svjetskih naroda, o postratnoj zbilji koja je predočena danas, koja se oslanja na historiju i koja se konačno utemeljuje u sadašnjosti. Ona u navedenu pjesmu ulazi neposredno, u ispovjednom modusu i tako već naznačava poetičko određenje prve pjesničke cjeline. Dokidanjem temeljnih ljudskih prava gradi topos namučenog mladog lirskog subjekta, što je najvidljivije u pjesmi Šestogodišnjakinja:
Čiko!
Ne diraj mi moga brata.
I tvoju kćerku čuva sada njen brat.
Tebe tamo nema.
I moj otac je otišao u odijelu sličnom tvome,
ali se nikada vratio nije.
Majka kaže da je zaspao nad rijekom nekom.
Od tada brat me čuva
od vjetrova
koji nam prozore odnesoše,
i od nekog snažnog zvuka,
koji nam pola krova uništi,
i otjera sve ptice sa tavana.
Jer, znaš, čiko…
I ti možeš zaspati
nad rijekom nekom.
Autorica se oslanja na primarnu poetiku ratnog pisma, ali je ne produbljuje, odnosno ne pozicionira se u vojno, iskustveno i doživljajno, pamćenje u prvom licu. Ona se služi mladim lirskim subjektom kao zaostatkom, pa tako on postaje posljedica očevog egzila. Također, na konotacijskoj poluci ostvaren je i pragmatični stepen dolaska neprijateljskog objekta koji implikantno zaokružuje subjekatsku zbilju. Semantička razina navedene poezije nije kodirana; prisutno je i dvojako denotativno značenje: majka i otac. Ispitujući sintaksičko ustrojstvo, možemo zaključiti da je ono prilagođeno izrazu mladog lirskog subjekta i u takvom poetskom govoru se stvara novi prostor za izražajnost. Naravno, baš se na tom mjestu iziskuje razuđenost poetskog izraza, pa je glavna metafikcija snažno i upečatljivo kazivanje – svrhovita namjera je da utječe na sagovornika, pa s tim u vezi možemo kazati da su upotrijebljeni ilokucijski i perlokucijski govorni činovi. Izmještanjem lirskog subjekta iz poznate sredine, on se dalje pozicionira na njemu nepoznato mjesto, natjeran je da naglo sazri i da se orijentira na drugi, tradicionalni, oslonac. Takvi tradicionalni elementi se ukrštaju, dvostruki su, a gradiranjem dviju očinskih figura, između kojih je jedina razlika simbolično suparništvo, želi se stvoriti sinonimski obrazac i želi ih se izjednačiti i svesti na primarnu razinu – ljudsku. Pomoću riječi odijelo ostvareno je konotacijsko značenje i upućuje na vojnu – ratnu uniformu, bez implikacije nazivlja određene žrtvene strane. Poetska ekspresivnost i simboličnost se uporedo pretaču na okolinu i odražavaju unutarnje emotivno stanje. Simbol ptica je ovdje bitan senzibilator, a glavni eksponent je apatridnost u stihovima:
(…)
koji nam prozore odnesoše,
i od nekog snažnog zvuka,
koji nam pola krova uništi,
i otjera sve ptice sa tavana.
(…)
Ratni užas producirao je čitav doživljajni dijapazon, čiji je konačni cilj bilo uništenje određene humanoidne grupe. Pjesnikinja se u pjesmi Silovana, egzistencijalističkim postupkom, oslanja na filozofiju apsurda u kojoj se našao lirski subjekt. On je dehumaniziran, sveden je na trgovanje mesom koje je ipak preživjelo i koje, zbog svoje lične revolucije, zadržava svoje dostojanstvo i progovara. Autorica tako instantno označuje poziciju žrtve koja odudara od ustaljene socijalne prakse i odlučuje iskoračiti u svijet; njena žrtva se buni, osuđuje i demistificira. Pjesma je performativno prožeta, a primjetan je i efekt opomene koji kontekstualno ukazuje i na nedopustivost određenog ponašanja. Klasificiranjem društvenog položaja u kojem se nalazi silovatelj, poetski iskaz poprima vrlo snažnu, negativno orijentiranu, ekspresiju:
(…)
Sve te herojske činove,
koje danas sa osmijehom primaš,
uprljao si svojim prstima
na usnama mojim.
(…)
Baš tim odabirom diskursa, Mustafić se oslanja i na retoriku zaslijepljenosti, čija je pozadinska slika kritika učmale i obnevidjele sredine. Ona bira opis unutarnjeg haosa koji vlada u pojedincu, njegovu bitnu životnu borbu i kasniju stvarnost – uzrokovanu silovanjem. Polarizacijom Dobra i Zla, pjesnikinja dovodi u pitanje i neetičku angažiranost vojnih lica[2] i negativno označava društveno slavljeni egzemplar. Formulacijom figure misli, odnosno paradoksa[3], postiže se ekspresivnost i već u početnim stihovima dostiže konačno poentiranje cjelokupne pjesme:
(…)
Ja, polumrtva, iz groba
tebi, mrtvome,
na nogama govorim.
(…)
Upotrebom etopeje[4] u prethodnim i narednim stihovima u pjesmi je uočljivo uspostavljanje moralnog položaja dviju osoba – žrtve i silovatelja. Negativnim označiteljem – prstima plete smrt po tijelu – ona sugerira njegovu etičku karakteristiku i silovanje postaje simplifikantna smrt:
(…)
Samo su tvoji prsti
Po mome tijelu pleli smrt.
Za mene, rat je bio gotov.
(…)
Mustafić se potom referira i na uobičajeni religijski kontekst, koji – historijski gledano –podstrekuje ratne sukobe. Gradeći ovakav narativ, pjesnikinja postiže efektnost i otkriva religijsku indiferentnost. Tako u pjesmi Druga strana rata uključuje motiv velikog boga i božijeg puta i sjajno ogoljuje iskrivljenu retoriku:
Klanjali su se velikome bogu
da bi, braneći komad zemlje,
na božijem putu,
tjerali žene da šire noge.
Jer, kao što neko reče:
U ratu je sve dozvoljeno.
Ona raskrinkava društvo koje ratuje, društvo u cjelini, šaljeći potresnu ljudsku poruku, a ujedno se buni i protiv dogme. Fenomen oštećenog tijela ljudskim faktorom zaokuplja njen pjesnički imaginarij, pa ona svoj iskaz temelji na mehanizmu ratne realije. Motivima pokreće asocijativnu sliku i ponovo demistificira silovanje, ali iz druge, opće pozicije. Takva usmjerenost uzrokuje razlučivanje ratnog pitanja i smatra da se čak i reduciranim izrazom dostiže cjelovito poentiranje. Pjesnikinja i u pjesmi Kad je rat počeo poetski iskaz svodi na najmanju moguću mjeru, uspješno poentira pomoću nekoliko stihova, a lirski subjekt smješta u ja poziciju, te ga pritom muškocentrizira:
Baš zato što sam mu prijatelj bio,
prvo je došao u moju kuću,
da je isprazni.
Time pokreće i glavno zaključno sredstvo – eksproprijaciju, koja ima dualno svojstvo: oduzimanje i/ili zauzimanje ličnog posjeda, a na duhovnijoj razini izuzeće prijateljstva zbog pripadnosti sukobljenim stranama. Takvo književno postupanje je bazirano na tematici ratnog izgona, a u svojoj punoj sistematičnosti je alegorijski determinirano. Općenita tematizacija popratnih ratnih okolnosti je pjesnikinjina glavna preokupacija, odnosno pustoš koji je nastao zbog rata… Njena lirika njeguje taj pustoš, on je konačan, a buduća vremenska determinanta je ukliještena između prošlosti i sadašnjosti. Amela Mustafić svojim pronicljivim pjesničkim jezikom pretače svaki normativni okvir iz stvarnosti, pa se tako njena ratna realija ponaša kao živo i stvarno, ne fiktivno, biće; osviještena je iz svakog ugla i obuhvata govorne i događajne obrasce koji se, uglavnom neprimjetno, provlače kroz svaki ratni i postratni period, pa je mimezis u njenoj funkciji umjetnosti osnovna pokretačka snaga.
1.3 Intimistička poezija u drugoj pjesničkoj cjelini Djeca, sunce, igračke i slikovnice (za sreću)
Intimistička poezija svojim ključem otvara svaki unutarnji strah, čežnju ili zebnju u mladosti i djevojaštvu. Mustafićkin imaginarij se račva na više dijelova, ali glavna ishodišna tačka je sadržana u samoj nezreloj prošlosti; ona inicira svoje pamćenje i ponovo ga rekonstruira u zrelosti. S tim u vezi može se kazati da je druga pjesnička cjelina poprilično diferencirana u odnosu na prvu. Lirski subjekt se disperzira na zreliji, a prisutan je i snažni upliv transcedentalne estetike. Simbolička značenja se često ostvaruju pomoću ekološko-animalnih motiva, pa takva metapoetička struktura stvara slojeviti koncentrični krug, odnosno prijelaz sa nevine na tmurnu misaonu notu. Egzaltacijom mladog lirskog subjekta i njegovih sjećanja dostiže se melanholično stanje u koje zreliji zapada. Takav prijelaz je očit u pjesmi Kad igračke izgube smisao:
Uzalud je govoriti,
vraćati sjenke uspomena,
buditi zaspalu djecu,
koju smo uspavali, nesvjesno,
buljeći u korake budućnosti.
(…)
Već u početnim stihovima očigledna je intimistička orijentiranost, a čiji je primarni označitelj – buditi zaspalu djecu – metaforiziran i u funkciji je bespovratka djetinjstva; ona zapravo na ovoj osi rekonstruira figuru Vremena. Polazi i dalje, pa osvještava svoju sadašnjost i psihoanalitički vraća svoje ja u nekadašnje mi:
(…)
Nismo nikada bili više sklupčani
kao onda kad smo pobjegli od kuće,
bez kišobrana, bosonogi,
da spasimo ribe od nabujale rijeke,
nesvjesno spašavajući djetinjstvo.
Najeklatantniji primjer tog postupka je njeno premetanje, kada poseže za ekološko-animalnim motivima. Njeni protagonisti su začeli vrijeme odrastanja, zagazili su u rijeku odraslosti, pa ona samoinicijativno određuje trenutak rascjepa. Prema Pavletiću, simboli životinja su uvijek bitni senzibilatori u pjesmi, pa se razumijevanje treba zasnovati na samom funkcionalnom određenju navedenog primjera. Ribe su ovdje alegorijska inačica brzog vremenskog protoka.
/ da spasimo ribe / od nabujale rijeke / nesvjesno spašavajući djetinjstvo /
U ovoj strofi je najočigledniji početni ushit erosa koji je svoje postojanje započeo i okončao samo na platonskoj razini. Također, u narednim stihovima osvještava tajnost, skriveno osjećanje kojem su oboje bili podložni, praveći spolnu distinkciju i fiksirajući se na femininum i maskulinum:
Potajno smo bili zaljubljeni.
Ti u svoje izrazbijane autiće, ja u lutkice počupanih kosa.
Govorili za sebe da smo veliki ljudi.
Prijelomna tačka je izgon mladog i pozicioniranje zrelog subjekta. Naime, promatrajući stihove po autolegitimacijskom ključu – diskursu intimističke lirike – očigledno je da se zreli subjekt oslikava melanholično. Diskurs je pozicioniran relacioniranjem prema Drugom – Dječaku, pa je žalovanje glavni pokretač, kao i fantazma.
Ta djevojčica nije smjela.
Od nje mi ostadoše samo crte lica,
i poneka skrivena pjegica.
Da je bar dječak u tebi smjeliji bio.
Pomirba koja je očigledna u završnim stihovima otkriva sklonost ka percepciji konačne ogoljenosti. Taj evokator etablira određenu vremensku putanju – Početak i Kraj, u ovom slučaju djetinjstva, a sama svrhovitost se ogleda u stabiliziranju i osvještavanju davnašnjeg konteksta, pa potom i njegovom smještanju u novi.
Ono što pjesnikinja svojim narativom prožima kroz čitavu zbirku je – promatrajući asocijativne krugove – izazivačka protencija: retorika kojom se bavi funkcionalno je namijenjena odraslom čovjeku koji je nekad bio dijete. Pored tog bitnog aspekta, u ovoj cjelini je uporedni senzibilator porodica, koja automatski podliježe i iskustvenom doživljaju samog subjekta. Glavni intimistički val zasniva se na samom materinstvu, ne subjektnom nego objektnom; materinstvo nije funkcionalno protagonističko nego antagonističko, ali je ipak u primarnom funkcionalnom označitelju. Aluziranjem enterijerske sadržine potpomognut je objektivni korelativ[5] i zbog njegovog postojanja efektno se postiže čitateljeva čulnost i doživljajnost.
(…)[6]
Sjedila je uz prozor,
u hladu,
pored peći
posmatrala snijeg,
šapćući pogledom nebu
molitvu za spas.
Ciljanom naznakom aluziranja enterijerske sadržine u početnim stihovima, pjesnikinja uvodi i socijalni motiv bez pobune. Njen subjekt je samo subjekt govora, on iznosi stvarnost kao takvu i može se promatrati iz ontološke perspektive:
Skrivajući oči u kojima magle stanuju
za cijelu vasionu,
od nas željnih hljeba
i sitih topline.
Relacioniranjem, pjesnikinja ipak prednost daje misaonoj liričnosti naspram socijalnog motiva. Ona ne kritizira kapitalističko društvo, ne izvodi takozvani pjesnički krik, već se čulno oglašava:
U nama,
toplina ledi prste.
U čarapama.
Kroz koje prsti vire vičući šapatom:
‘Sretni smo.’
Eufemiziranjem socijalnog motiva – siromaštva – ograničeno se ublažava pjesnički govor, a produžetak eufemizacije je sljedbeni diskurs ushita i emocionalne zadovoljenosti. Ipak, sržna je materinska figura, ta porodična kičmena moždina, i njena implikacija molitve i skrivene ekspresivnosti.
1.4 Filozofija tijela u trećoj i četvrtoj pjesničkoj cjelini (Sve boli svijeta i Ljubav, rijeka i misao)
Temeljno pitanje uloge tijela većinski zauzima treću, ali se opsežno naslanja i na četvrtu cjelinu. Pojedinac u ovoj poeziji živi u razmrskanom svijetu, kao neprijatelj i prognanik koji sada ispašta svoje grijehe – nametnute i/ili sudbinski predodređene. Svjetovna šutnja o bolesti i apatiji zbog bolesti muči ove glavne lirske subjekte, rastavlja ih i ponovo sastavlja, a zatim im stvara misao i kasniju spoznaju o kreaciji. Ovi subjekti su metamorfni, ali su uvjereni u svoju istinu ili makar samostalno stvaraju takav privid. Bolest[7] kao narativno sredstvo u književnosti je već dugo prisutna; promatrajući tu formalnu osu u svjetskoj književnosti, možemo primijetiti da su najčešći označitelji bolesnog tijela tuberkuloza, kolera i kuga. Prisustvo ovog sredstva je uvijek traumatično, umnogome intimno, ali sa htijenjem da postane značajan i univerzalan društveni fenomen, pa s tim u vezi ne dokida sam sebe zbog inih razloga i progovara. Takva poetička izloženost je kod Amele Mustafić najvidljivija u pjesmi Rak i dijete u meni:
Ostadoh prvo bez kose,
a poslije i bez grudi.
Upirali su prstima u moje suhe grudi,
posebno djevojčice,
kojima su grudi tek počinjale rasti.
Nisu znale,
o mojoj bolesti se šuti.
Dva kulturalna i ustaljena određenja poželjne ženskosti su kosa i grudi, a pjesnikinja pretresa tu retoričku mnogovrsnost poigravajući se sa tematikom. Ona razobličava te konstrukte, ogoljuje ih i namjerno stvara poetiku ružnog zbog mogućeg produkta – osviještenosti o bolesti koja je sveprisutna i o kojoj se ciljano šuti. Ona se ne zaustavlja samo na toj relaciji – neumorno nastavlja dalje, uvodeći i motiv materinstva koje će pretrpjeti štetu, praveći tako nezaobilazne dvojake semiotičke strukture – žene i majke. Nutrina lirskog subjekta obilježena je strahom, pa se tu najjasnije ocrtava ekspresionistička vizija. Ovaj ženski subjekt, s rakom koji ga nagriza dok istovremeno začinje novi život, ne pokazuje onih pet karakterističnih stadija žalovanja[8]: negiranje/osamljenje, ljutnju, pogađanje, depresiju i prihvatanje. Naime, ovaj subjekt prihvata, on tuguje, ali svaki taj segment postaje Drugi – otpisan – jer se majčinstvo vrednuje više negoli bolest. Višefunkcionalne refleksije se stvaraju zbog (mogućeg) umiranja, a u ovom dijelu Mustafić koristi metodu takozvanog terapeutskog djelovanja:
(…)
Rukama prelazim preko stomaka
i milujem svoje dijete.
I govorim,
da cijelom dušom volim svoje tijelo
samo zbog utrobe.
Sam smisao ovog subjekta-bitka prividno se sveo na materinstvo, odnosno na drugo biće koje se rađa i čiji životni dani nisu odbrojani, ali su nadojeni iskustvom bolesti. Ona osjeća nužnost za govorom, pa bi to – prema modelu dr. Kübler-Ross – značilo prihvatanje. U konačnici, kodiranost ove trodimenzionalne jednačine – rak + majka = dijete – je svrhovno u funkciji nadvisosti jednog naspram drugog motiva, odnosno pjesnikinja tako dovršava iskaz:
(…)
Nisam zavidjela
svim tim zdravim tijelima,
sve dok nisam rodila,
stavila na prsa,
poljubila u čelo,
i tad pogled zastao na drugoj ženi,
kojoj mlijeko curi iz grudi.
Čest postupak koji pjesnikinja izvodi je postupak društvenog šoka, čiji je primarni modul izazivanje čulne i emotivne reakcije. Za nju je rak tema koja ima rušilački nagon i uopće je ne romantizira; prema njoj se ophodi kao prema socijalnoj sankciji koju njeni glavni lirski subjekti trpe:
Pismo otvoreno na dan pogreba
(dvadesetogodišnjak koji je imao rak)
Novine pišu: ‘Još jedna životna bitka izgubljena.’
A ja,
mrtav sam umro,
mrtav govorio,
mrtav disao.
I živo posmatrao,
kako tihim koracima, ali samo do vrata,
napuštate moju sobu.
‘Jadnik, takva mu je sudbina.’
(…)
Ovo fantazmogorično pričanje u svojoj osnovi posjeduje reciprocitet, marginaliziranje društva na jednoj i pojedinca na drugoj strani. Taj etički pojedinac, koji je otišao, svojim halucinantnim govorom suprotstavlja Život i Smrt, Društvo i Grob, pa se u konačnici fokusira na preostalo – na svojevrsni marker opomene. Pjesnikinja uključuje i socijalni motiv i društvenu nejednakost. Lirski subjekt otkriva i, za njega, vječnu istinu:
(…)
A u onu kutiju ubacuju samo oni slični mojim roditeljima.
Stanu pored kutije,
i iskreno kažu:
‘Svako od nas, sutra, može biti on.’
(…)
- Jezik egzila i ekspresionistička vizija Amele Mustafić
Narativna strategija u zbirci Umiranje djetinjstva Amele Mustafić pozicijski započiva na genomu koji je posljedica ratne realije. Taj čitav mehanizam počiva na jukstapoziciji – poziciji Dobra i Zla – i unezvijereno traga za komadićima pravde, ljudskosti, za razumijevanjem i načelno upozorava. Prva tematska cjelina znatno je uspjelija nego druga: u prvoj su primjetni niži elementi patetike, a i sami snažniji nagovještaj tog upliva pjesnikinja prekida pridonošenjem socijalnog ključa. Fragmentarno, ova zbirka sadrži i elemente ekspresionizma, pa se može podvesti pod sintagmu ekspresionistička vizija. Prema Milanji, ekspresionizam nastaje negirajući određenu ideju stvarnosti, a što se prepoznaje i u odnosu lirskog subjekta spram svijeta i vanjskog, ali i iz književnosti imanentnih strukturnih nastojanja. Amela Mustafić se otima društveno-normiranoj ravnodušnosti, njena stvarnost je otpočetka začeta dublje i potpunije. Ona posjeduje patetički zanos za sve što nosi pečat ljudske patnje, njene teme nisu ograničene, niti su rasplinjene na nedovršenoj misaonoj razini, a i nije joj svojstveno izbjegavanje stvarnosti. Ona, in medias res, dokida tabuizirane teme današnjeg društva. Iako biografizam nije njen metodološki postupak, ona se oslanja na ratnu i međuratnu književnost – na one tipološke književnosti koje su nastale na razvalinama poslije i za vrijeme oružanih sukoba – i koje su uvele nove ili rušilačke kanone, koje su obazrivo prokrčile put daljem književnom razvoju… U južnoslavenskoj interkulturalnoj zajednici ekspresionizam je proizveo više ekspresionističkih struja – jednom od najbitnijih se smatra avangarda ili jezik egzila koji se upotpunjavao u naknadnoj društvenoj stvarnosti. Mobilizacijom su se stjecale traume, a svojevrstan nusprodukt s bojišta su literarni feljtoni kao začetnici epohe postmoderne. Na tim socijalnim krhotinama gradila se poetika i bosanskohercegovačke memoarske proze, a produžetkom ili imitacijom kulturnog pamćenja se može smatrati i ova zbirka. Dakako, i preostale tri cjeline su svojom narativnom strategijom izgradile bitan doprinos književnosti jer su pretresale važne teme, pogotovo cjelina koja obrađuje filozofiju tijela i tjelesne polutke u bolesti. Nagovijestila se i upitna rečenica o porijeklu tijela – o njegovom biološkom ili kulturološkom fenomenu, a ova pjesnikinja sasvim sigurno želi razgraditi taj dogmatski pristup. Govorni činovi u prvoj pjesničkoj cjelini nose snažnu poruku – mogu biti društvena univerzalija i pamflet mira. Međutim, intimistička lirika u ovoj zbirci ipak ne donosi ništa inovativno niti začudno, pa čak nije ni poetički smjela.
Izvori
Kazaz, Enver (2004) „Prizori uhodanog užasa“. Sarajevske sveske. Br. 5. Str. 136–165.
Oraić-Tolić, Dubravka (1996) Paradigme 20. stoljeća. Zavod za znanost o književnosti: Zagreb.
Pavletić, Vlatko (1995) Kako razumjeti poeziju. Zagreb: Školska knjiga.
Literatura
Bagić, Krešimir (2012) Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
Mustafić, Amela (2017) Umiranje djetinjstva. Zagreb – Beograd: Kultura snova – Rrom produkcija.
_____________________________________
[1] Oraić-Tolić, Dubravka (1996) Paradigme 20. stoljeća. Zavod za znanost o književnosti: Zagreb.
[2] Branko Ćopić je pokrenuo pitanje partizanskih ratnih zločina u svome romanu Gluvi barut. Time je bitno utjecao na uniformno shvatanje o nepogrešivosti jedne strane koja ratuje. Slično je učinio i Miroslav Krleža u svome romanu Na rubu pameti, kada je ironizacijom razložio određene društvene vrijednosti. Međutim, Amela Mustafić u svome poetskom izričaju ne ide tako daleko; njen diskurs o produktu ratnog užasa je neutralan i može se definirati kao univerzalan.
[3] Bagić, Krešimir (2012) Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
[4] Ibid.
[5] Pavletić, Vlatko (1995) Kako razumjeti poeziju. Zagreb: Školska knjiga.
[6] Mustafić, Amela (2017) „Majka i mi“. Umiranje djetinjstva. Str. 39. Zagreb – Beograd: Kultura snova – Rrom produkcija.
[7] Filozofija tijela se u južnoslavenskoj književnosti prepoznaje u poeziji Antuna Branka Šimića, kada mu se ono nametnulo kao ključni faktor njegove bolesti. On je bolovao od tuberkuloze i funkcionalno je označio tijelo: vrednovao ga je negativno, a reprezentativan primjer ove prakse su njegove pjesme o tijelu u kojima je progovarao o smrti, prolaznosti, umiranju…
[8] Pet stadija žalovanja je model koji je u psihijatriju uvela švedska doktorica Elizabeth Kübler-Ross.