Redakcija Dugo sam se dvoumila, hoću ili radije ne bih, ja kao romantičarska duša pročitala roman bosanskog autora Osmana Arnautovića “Skalpel”. No, ipak me zagolicao sam naslov i predgovor knjige gdje se govori kako je djelo, roman poput krimića ili trilera. Potvrđujem napisano i dodajem da je pročitano djelo, toliko ušlo mi pod kožu zbog svih elemenata koji roman čine potpunim i tako uspjelim da bi mogao stati uz rame svakom drugom nekih svjetskih autora. Oduševljena sam ne samo višeslojnošću radnje, već i karakternim opisom likova, slikovitim i znakovitim opisima vremena i mjesta gdje se radnja odvija.
…”opipavao ga je često prstima, nosio ga sa sobom u ratne pohode, a prsti su ga svrbjeli… i poslije svega onoga što je učinio (misli se na glavnog junaka i zlikovca Milana Gajanovića), nije se pokajao. Pa i da je bilo opravdanja, bilo bi smiješno, a opravdanje besmisleno… Eto, autor je Skalpelu kao predmetu poklonio takoreći ulogu, ili okosnicu cijele priče. Jer upravo je skalpel, taj hladan i sjajan predmet u ne tako davnom ratu kako u Bosni, tako i na prostorima bivše države, bio glavni sijač smrti, on je za sobom puštao otiske krvi i ratnih stradanja. No, uz taj već na sam pogled opasan i jezovit predmet, glavni su likovi, Čovjek koji se jednog dana u gradskom parku probudi ranjen i potpuno gol., a kojeg ubrzo uhapsi mjesna policija i zatvara u umobolnicu. Zašto baš tamo? Zato jer su tamo osim shizofreničara i paranoidnih ličnosti, izgubljenih u vremenu i prostoru, dolazili i oni sa anamnezijom, a takav je bio i On, Čovjek. Naime, u trenutku Sadašnjosti, ništa se nije mogao sjetiti iz prošlog vremena, pa je to u mnogome zbunjivalo i same liječnike. A da bi se moglo doći do nekih rezultata, trebalo je lika podvrgnuti hipnozi.
Ovaj dio zbivanja dakle odvija se u Belgiji 2008., a drugi, onaj puno teži, okrutniji i bolniji, odigrava se u Bosni, točnije Brezovom polju, devedeset druge. Ovdje pak upoznajemo jedanaestogodišnju djevojčicu Mariju, koja je na svoju žalost, na vlastitom tijelu i duši osjetila okrutnost i zvjerstvo koje su počinili zločinci. Oni, koji su klali, silovali i istrebljavali sve što nije bilo srpsko. Oni koji su osjetivši neki zločinački poriv, opijajući se i u trenucima poremećene svijesti, istrebljavali, mali, narod, na najokrutnioji način. Tako je i Marija bila jedna od žrtvi zajedno s majkom koja je ne samo bila silovana već i mučki ubijena. Dakle, budući je ovo ipak osvrt, smatram da trebam čitatelje upoznati sa tokom priče koja se kroz djelo zahuktava, a napetost pojačava i mnogobrojni dijalog likova kroz koji saznajemo puno više i onu drugu emocionalnu stranu i patnju duše koje je ratni vihor nanio nevinim ljudima. Je li sudbina tako htjela ili su to bila samo normalna i prava rješenja, ne bih sudila ali Arnautović je vrlo mudro i taktički jako dobro, daljnjim tokom radnje, unio i jednu romantičarsku notu u svoju krimičku epizodu. Jer nakon rata, glavni junak Čovjek, za kojeg negdje u sredini djela saznajemo kako je to zapravo, bivši doktor, kirurg, pa onda četnički vojvoda Belih orlova, Milan Gajanović, bježi u Belgiju i krivotvorenjem dokumenata, zatraži te dobije politički azil. S druge strane, zajedno s ocem i bratom Zdenkom i Marija mijenja svoje ime u Moira, i također, ne svojom voljom već kao izbjeglica dolazi u isti grad gdje je i njen krvnik, njen okrutni silovatelj. On, si dodijeli ime Nenad Aksantijević te se zaposli kod jednog privatnog mesara,(dakle opet skalpel i meso, krv, igraju tu važnu ulogu odnosno daju pečat simbolike). Za to vrijeme, Marija se zaposli kao prodavačica cvijeća na jednom štandu i vrlo je cijenjena iako ne može više trpjeti ožiljke od učinjene sramote i uništenja njenog tijela, ali ni svakodnevna izrugivanja susjeda koji su je zvali strano smeće.
Jednom prilikom dolazi do susreta Marije i Milana (važno je reći koliko si je autor truda dao opisujući i najmanji trenutak situacije ne bi li nam što vjernije dočarao svaki detalj i stanje duše). Vjerojatno se krvnik negdje duboko u sebi pokajao za svoja nedjela, pa se na neki način htio otkupiti, te poklanja ružu Mariji. Očito sasvim, da su jedan drugog prepoznali ali ništa više od toga. Marija je bratu ispričala kako se u gradu nalazi Milan, on kupuje pištolj i odlazi na zamak Seneffa gdje puca i ranjava
Čovjeka s početka priče, a koji ravno iz kade, potpuno gol bježi. A Marija, odluči vratiti udarac, pronalazi u ladici skalpel, napravi korak naprijed i zna se što slijedi…
No, budući situacija i priča traje i u psihijatrijskoj bolnici, tamo se također odvija prava drama jer Čovjek sa anamnezijom traži od liječnika da ga povede u grad… No, uspijeva pobjeći i dolazi na mjesto gdje je živio, ulazi u svoju sobu, pogleda sliku gdje je on, Nenad Aksantijević i situacija, odnosno rasplet se nastavlja jer mu se u tom trenutku vraća pamćenje…
Želim reći da je djelo zaista pisano na jedan prihvatljiv, čitak način, da je cijelo vrijeme prisutna zanimljivost iznošenjem brojnih opisa i detalja za svaku situaciju ma gdje se odvijala. Nema dosadnih i otrcanih ponavljanja ili fraza, već je sve tako dobro izneseno i napisano da se roman čita u jednom dahu s posebnim guštom… Čestitke autoru zbog svega iznesenog, a ne ponovilo se više nikad i nigdje ovakvo stradavanje te čišćenje stanovništva…jer i u Marijinmom selu je bilo prekrasno živjeti i raditi pa neka je u razredu bilo i Muslimana i Srba pa i Hrvata… Svaki rat ima posljedice ali treba i snositi odgovornost za posljedice. Vjerojatno je moj kolega Arnautović izdao ovo djelo u tom pravcu ne da se pravi neka osveta već da posluži za opomenu.
Napisala: Denis Kožljan
