Redakcija Apsolutno su Britanski autori, Džordž Orvel (pravo: Eric Arthur Blair) i Oldos Haksi, prvaci distopijske misli koji su svojim djelima osvojili simpatije ljubitelja književnosti od prve polovine XX vijeka do danas. Djela poput Vrlog novog svijeta i Hiljadudevetstoosamdesetčetvrte ostaju vrlo popularna djela ovog pravca, ali i stvaranja novih teorija koje se odnose na nove društvene odnose do tada nepoznate čovječanstvu. Haksli i Orvel su svojim pogledima i literarnim izrazima, možda ne iskazujući ni najmanju namjeru, iz ličnog opisa doživljaja, i promatranja svijeta oko sebe iskazali predskazanja koja će biti dosljedna i budućnosti čiji oni neće biti svjedoci decenijama kasnije. Početak stvaranja novih modela vlasti, nove ere tehnologije, i novih političko-ideoloških metoda vidjeli su kroz fokus novih egzistencijalnih problema najšire mase ljudi, kojom će uvijek neko upravljati. A kako se interesi budu razvijali, čovjek će kao sebično, i u biti egoistično biće pokrenuti sve okrutnije mehanizme zarad ostvarivanja interesa uspostave ambijenta pogodnog za održavanje poželjne strukture društva. Tako je opasnost da će se inferiornost prema moralnosti i bitnosti čovjekovog dostojantstva, te destruktivnom odnosu prema čovjekovoj prirodi dovesti na nivo potpune dekadence, objasnio Haksli u svom Vrlom novom svijetu; opasnost od zloupotrebe razvoja medija i informacionih tehnologija, surovog sistema vlasti i njenog opstanka, i ograničavanja ljudskog ponašanja, predočio je Orvel u svojoj Hiljadudevetstoosamdesetčetvrtoj.
Kako se stvaralo novo, održavanije društvo pod plaštom demokracije i surovih društvenih odnosa koje nameće kapitalistički materijalizam; kako moral postaje nepoželjan i ustupa razvratu cijenu vrijednovanja u društvu; kako se nauka pretvara u interesnu sferu iznad ljudskih potreba; i kako se društvo lišava emocija, i institucija porodice dovodi do stanja nepoželjnog, govori vrlo vješto Haksli u svom pomenutom djelu. Nekoliko fragmenata najbolje opisuje ono što danas doživljava civilizacija:
„Jaglike i pejzaži, ističe on, imaju jedan veliki nedostatak: besplatni su. Ljubav prema prirodi ne daje posla nijednoj fabrici. Stoga je bilo rešeno da se ljubav prema prirodi ukine, makar u najnižim kastama, ali da se zadrži tendencija ka korišćenju saobraćajnih usluga. Jer, naravno, bilo je neophodno potrebno da oni i dalje odlaze u prirodu, makar je i mrzeli. Problem je, dakle, bio u tome da se iznađe povod za korišćenje saobraćajnih usluga koji bi bio ekonomski zdraviji od gole ljubavi prema jaglikama i pejzažima. I pronađen je.“
Koliko je zagađen životni okoliš? Koliko se kultura očuvanja životne sredine povinuje zapravo interesima velikih korporacija koje zarad svojih milionskih zarada pustoše biosistem, životinjski svijet, i nagovještavaju nam da će pored globalnog hidrometeorološkog poremećaja sve više biti prisutni. S druge strane, opća komercijalizacija prirodnih resursa ne daje puno prostora da se uživa u prirodi, ili je ona postala nepristupačna.
„Morate, naime, imati u vidu da su u ta vremena primitivnog životnog razmnožavanja djecu podizali roditelji a ne Državni centri za obradu.“
Unižavanje porodice kao neophodnog instituta društva i njeno shvatanje nepoželjnom. Pod centrima za rad, danas se mogu smatrati one ustanove kojima se prepušta vaspitanje djece bez ili sa malom ulogom staranja od strane roditelja, ali i opći uticaj na to da se sve prirodno zamijeni vještačkim prema kome se čovjek o čovjeku neće starati. Od jaslica do staračkih domova, sistem u kome se samo interesima kapitalističkog društva prilagođavaju društveni odnosi. Klasičan sistem eksploatacije ljudskih života.
„Vladati znači sedjeti a ne opsjedati. Vlada se mozgom i zadnjicom, a ne pesnicom. Tako je, na primjer, uvedena obavezna potrošnja.“
Zabranjen povratak kulturi, jer ko sjedi i čita knige, taj ne troši mnogo. Odnosi se na stvaranje potrošačkog mentaliteta kod ljudi kroz određene nametnute standarde obavezne kupovine. Sjetimo se šoping haosa i potrošačke groznice uoči Katoličkog Božića u Americi. Prepuni šoping molovi, specijalna, i tradicinalna potrošačka korpa.
„Idealan odnos u strukturi stanovništva zasniva se na principu ledenog brijega – osam devetina pod vodom, jedna devetina iznad.“
Zar ovo nije formula po kojoj funkcionira uspostava društvenih kasta danas? Zar to nije rezultat koji se može dobiti kada se snaga i resursi ogromne većine ljudi stave na raspolaganje nekolicini? Tako je vjerovano i nastao termin obični ljudi. Zahvaljujući sirotinji postoje bogataši.
„Svako otkriće u čistoj nauci je potencijalno subverzivno; čak se i nauka ponekad mora posmatrati kao eventualni neprijatelj.“
Nauka pobija teorije onoliko koliko se one i same kao neosnovane i neprovjerene mogu pobijati. Ali, nauka je tu da definitivno sruši sve pretpostavke. Održavati ubjeđenja, makar ona bila strogo sistemska ili besprekorno religijska, nauka je znala pretvoriti u prah, stoga je nauku valjalo kako nekad tako i sad, zarad interesa očuvanja strukture društva ili drugih interesa bilo korisnije stavljati po strani.
„Ali istina je prijetnja, nauka je javna opasnost.“
Neistina je blagostanje isto koliko je i pretposavka ili lažna nauka sigurnost za one koji su stožeri sistema.
Na kojim postulatima je koncipiran sistem koji strogo utvrđuje i održava društvene odnose; kakvim manipulativnim sredstvima se vlast koristi i na šta je sve spremna nebi li opstala; stepen surovosti koji zaprepaštava; te hronično iskrivljivanje svijesti ljudi putem medija i političkih utjecaja, govori Orvel u svom pomenutom djelu. Naredni fragmenti na najbolji način govore o tome:
„Ne razmišljati znači biti ideološki ispravan – nemati potrebe za razmišljanjem. Biti nesvjestan znači biti ideološki ispravan. Vinston pomisli iznenada s dubokim uvjerenjem da će jednog dana Sajm biti isparen. Suviše je inteligentan. Vidi previše jasno i govori previše otvoreno. Takve partija ne voli. Jednog dana će nestati. Na licu mu se to vidi.“
U podobne spadaju poslušnici, oni koje vlastodržac ili uopće na nižoj instanci neki nadređeni bira i favorizira u odnosu na ljude višeg stepena kritičkog mišljenja, društvene, i moralne odgovornosti u odnosu na one sa nižim sepenima navedenih vrijednosti. Podobni moraju biti oni sa manje razumijevanja, izrazito šabloniziranog mišljenja, dok su nepodobni upravo nepodobni zbog toga što suprotno takvom djelovanju mogu ugroziti interese nadređenih, jer su pored prijetnje funkcioniranju sistema, i prijetnja po njih same. Druga strana ove priče se odnosi na revolt vladajuće grupe ili grupe neistomišljenika koji su u sukobu sa sličnim društvenim subjektima, jeste degradacija, satanizacija, i neutralizacija istih iz svih tokova društva. Dakle, partija takve ne voli ili partije takve ne vole – vrijeme kada se inteligencija mora skrivati…
„Dok ne postanu svjesni, neće se nikad pobuniti, a dok se ne pobune, neće moći da postanu svjesni.“
Formula po kojoj se može riješiti pitanje potlačenih masa. Svijest o pobuni dolazi od mjerne jedinice i proračuna kojima se mjeri potlačenost, a ista se može izmjeriti samo svjesnim stavom o granicama njenog postojanja. Svijest o slobodi će doći onda kada se shvati njena donja granica minimuma. Dok se ne shvati stanje ropstva, neće se doći do shvatanja granice minimuma slobode.
„Sve se topilo i maglilo. Prošlost je bila izbrisana, čin brisanja zaboravljen, i laž je postal istina.“
Iskrivljivanje historije. Najveći problem sa kojim su konkretno suočeni narodi na Balkanu. Sredstvima manipulacije putem nerelevantnih sudionika, i svjedoka prošlosti, stvorio se ambijent suprotnog shvatanja, i pogleda na historijske tokove. Oskrnavljena ili izbrisana historija sa izrazito agresivnom mitologijom je među nekim narodima legalizirana sa namjerama mijenjanja budućnosti na koju se permanentno poziva (vraćanja izvorima, svetim ratovima, osvjetama, asimilacijama, nadprirodnoj dominaciji, itd.).
„Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć.“
U djelu se ove definicije iskazuju po strategiji u kojoj tri velike države su stalno jedne s drugima u sukobima, a građani se uvjeravaju u to. Za naše uvjete, postoji ovako gledište: Ove kratke definicije se mogu najbolje ogledati na globalnim okvirima. Brutalna agresija na neku zemlju se naziva borbom za mir; namjeće se sistem života u kome se ograničavanja ljudskog djelovanja nazivaju slobodnim; manipulacije i skretanja pažnje masama ukazivanjem i ponudama nebitnih sadržaja putem mas medija, prvenstveno televizije i interneta danas, predstavljaju ključ uspjeha kojim se od svakodnevnih problema odvraća prosječan čovjek. Proklamacijama vrijednosti beskorisnih pojedinaca uopće, stvara se slika među masama da se svaka beskorisnost ljudskog djelovanja više vrijednuje nego li korisnost.
„Ali danas nije moglo biti ni čiste ljubavi ni čiste želje. Nijedno osjećanje nije čisto, jer se sve miješa sa strahom i mržnjom. Njihov zagrljaj bio je borba, njihov orgazam pobjeda. Ono što su učinili bilo je napad na partiju. Bio je to politički akt.“
Sistem ne poznaje ljudska osjećanja, dostojanstvo niti bilo kakvu uzvišenu vrijednost osim korisnosti. Ljubav među ljudima je isključivost koja se mijenja nekim drugim oblikom osjećanja kada se za to stvori potreba.
„Patuljastog rasta, izobličen mržnjom, jednom šakom je stezao vrat mikrofona, a drugom, ogromnom na kraju duge ruke, preteći grabio vazduh iznad glave. Glas, koji je ozvučenje činilo metalnim, bubnjao je iznoseći beskrajni katalog zvijerstava, pokolja, rasjeljavanja, silovanja, mučenja zarobljenika, bombardiranja civilnog stanovništva, lažne propagande, nepravedne agresije, prekršenih paktova. Nije bilo moguće slušati ga a ne vjerovati mu, a zatim ne planuti od bijesa.“
Govori… Pogledajmo bar jedan nacionalistički govor u svijetu koji poziva na ovakve monstruoznosti. Uvjerljivo, nadasve hrabro, osvjetnički. Pisac zatim opisuje snagu limenog glasa koji svojim odzvajanjem i praćenom gestikulacijom ubjeđuje u svoju ispravnost svaku demoralisanu ljudsku pojavu u masi. Poput pijeska, ljudska osjećanja se rapršuju pod utjecajem govora, koji im poput toplog vjetra uliva toplinu u srca neslobodnih, i nerazumnih ljudi. Samu fizičku pojavu djelimično Orvel ovdje opisuje kroz svoj umjetnički izraz više nego li izrugivanje lica koje opisuje. Defektnost fizičke osobenosti, opisuje se defektnošću duhovnog stanja u kome se govornik nalazi.
„Današnji naučnik je ili mješavina psihologa i inkvizitora, koji do detalja proučava smisao izraza lica, pokreta i tonova glasa, i provjerava dejstvo seruma, šok-terapije, hipnoze i fizičkog mučenja u izvlačenju istine iz subjekta; ili je hemičar, fizičar ili biolog koji se bavi samo onim oblastima svoje struke koje imaju veze sa oduzimanjem života.“
Pronađen lijek za kancer… Nije pronađen, već dugo skrivan… Hemijsko oružje u ratnim okršajima u kojima uglavnom strada civilno stanovništvo… Pojava ničim izazvanih smrtonosnih bolesti globalnih razmjera u kojima se na svakih nekoliko godina dovodi u zabrinjavajuće izvještaje stepen epidemije i dovodi u opstanak čovječantvo… Proširena pojava hroničnih i neizlječivih bolesti… Nuklearne elektrane… Sve su to pitanja vezana za utjecaj čovjeka, u ovom slučaju naučnika i zloupotrijebu nauke u svrhu destrukcije čovjeka. U Americi i širom svijeta poznata su stajališta prema kojima se za mirniju budućnost savjetuje smanjenje populacije u svijetu. Izgovor tome je viša potrošnja i moguća nestajanja ljudskih resursa neophodnih za život čovjeka na zemlji. Sa druge strane, surovi kapitalisti kakvih u svijetu ima suočavaju se sa sve većom imferiornošću na veliki jaz između njih i siromašnih. Jedna od tih organizacija tvrdi da bi idelan život na zemlji postojao ukoliko bi na cijeloj njenoj teritoriji živjelo izmjeđi 250 i 300 miliona ljudi.
„Ako bi im se dozvolilo da dolaze u dodir sa strancima, oni bi otkrili da su to ljudska bića slična njima samima, i da je najveći dio onog što im je rečeno o njima laž. Hermetički svijet u kome žive bi se raspao, a strah, mržnja i uvjerenje u sopstvenu ispravnost – elementi od kojih zavisi njihov moral – mogli bi da nestanu.“
Nešto kasnije je Matrin Luter King rekao: „Ljudi se ne podnose jer se plaše jedni drugih. Plaše se jedni drugih jer se ne poznaju. Ne poznaju se jer ne razgovaraju.“ Dakle, problem nepoznavanja je uzrok nepriznavanja. Koliko samo ovakvih primjera je bilo u svijetu? Ukoliko nisu bili u pitanju sukobi, bila su to neprirodna neprijateljstva.
„Rat vodi vladajuća grupa protiv sopstvenih podanika, a cilj rata nije osvajanje tuđe ili odbrana svoje teritorije, nego očuvanje strukture društva.“
Ova rečenica možda predstavlja i samu srž kultnog piščevog djela. Dakle, svi politički, ekonomski, kulturni, i ostali činioci društvene zajednice funkcioniraće u korist vladajuće klase, strukture najviše društvene ljestvice. Političke manipulacije, varijacije, i transformacije kojima se osjećanja masa vode, često imaju jedan isti cilj, često nisu sukobljene strane, i često imaju istu ulogu – održavanje strukture društva i njenom kontrolom. Sjetimo se samo autorevog djela Životinjska farma, univerzalnog političkog bukvara.
„Tokom cijele pisane historije, a vjerovatno još i od kraja mlađeg kamenog doba, na svijetu su postojale tri vrste ljudi: Viši, Srednji i Niži. Bili su podjeljeni na mnoge potkategorije, nosili bezbroj raznih imena, a njihov brojčani odnos, kao i međusobni odnosi, mijenjao se iz vijeka u vijek; ali se struktura društva u suštini nije mijenjala, čak i poslije ogromnih prevrata i naizgled neopozivih promijena, uvijek se uspostavljala ponovo ista struktura, baš kao što se i žiroskop uvijek vraća u ravnotežu, ma koliko ga gurnuli na jednu ili drugu stranu.“
Djelovanja revolutivnog karaktera imala su sličan epilog sa ratnim. Borci za slobodu i prava u onim zemljama gdje se rušila vlast, postali su upravo vlast,na isto onako grubim djelovanjem kao i prethodne. Drušvo cirkulira iz jednog stanja u drugo, ali šta su, i šta te promjene donose onima koji žele poredak jednakosti koji je iz religioznih, i drugih pobuda, i ubjeđenja smatraju jednakim sa svima ostalima? Dali Srednji kao pokretači zajedno sa nižim, nemaju isti interes, a to je Niže privući sebi, Više zajedno sa njima zbaciti i ostati i dalje Srednji? Ideje srednjih iza plašta imena socijalne revolucije, ustvari su težnje da oni postanu Viši. Konstatirati: U biti cilj revolucionara nije rušenje starog, već uspostavljanje novog režima. Svako veličanje heroja revolucije predstavlja ustoličenje novog diktatora.
„Suština oligarhijske vladavine nije naslijedstvo sa oca na sina, nego održavanje određenog pogleda na svijet i određenog načina života, koje umrli namjeći živima.“
Mrtva ruka, najtvrđa ruka. Ostavština i oblik vladanja po kome se garantira život jedne vlasti u rukama je onog koji će je slijediti. Oligarhija ovog tipa isključuje neusaglašavanje sa svim protivrječnostima koje izgovara šablon vladavine prethodnog ideologa, vladaoca.
„Ministarstvo mira se bavi ratom, Ministarstvo istine lažima, Ministarstvo ljubavi mučenjem, a ministarstvo obilja izgladnjavanjem.“
Skrivena realnost. Institucije od globalnog značaja od kojih ovisi mir, dopuštaju rat. U medijima iskrivljena istina ili potpuna neistina, i kapitalistička eksploatacija – kao mogućnost boljeg života.
„Ko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost; ko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.“
Prisjetimo se samo koliko dijametralno suprotnih historijskih podataka mogu posjedovati dva historijska arhiva dvaju država, naročito nakon sukoba. U ovom slučaju, svoju prošlost kontrolišu one same, pa tako i svoje poglede na prošlost iz budućnosti.
„Partija želi moć samo i isključivo radi same moći. Ne zanima nas dobrobit drugih; nas zanima isključivo moć.“
Ispovjest političara koja se danas ne može uzeti za neistinitu. Ukoliko bi velika većina bila iskrena ovako bi glasila njihova poruka.
I na kraju, posljednji fragmenti iz djela koji govore o manipulaciji daju odgovore na pitanje moći i uspostave dominacije jednih nad drugima…: „Kaži mi, Vinstone, kako jedan čovjek uspostavlja svoju moć nad drugim? Vinston razmisli. “Promoravajući ga da pati”, reče. “Upravo tako. Primoravajući ga da pati. Pokornost nije dovoljna. Ako ne pati, kako možeš da znaš da se pokorava tvojoj, a ne svojoj volji? Moć se sastoji od nanošenja bola i poniženja. Moć se sastoji od razbijanja ljudskog duha na komade, a onda sastavljanja u željjeni oblik.” “
Oldus Haksli i Džordž Orvel su nam ostavili teorije porobljavanja, ali I teorije slobode. Na nama je hoćemo li, i koliko ih dosljedno primijeniti, ili ne.
AUTOR – Dženis Šaćirović
