Redakcija Lirika pjesnika Ivana Gaćine poglavito je emotivna, iskrena i sublimat jednostavne čiste ljepote ovjenčane u ljubavi koja je jedina vječna.
U pjesmama je pjesnik progovorio o najdubljim stvarima srca i uma: o Bogu, ljubavi, ljepoti, smislu života, bitku, prolaznosti i kratkotrajnosti mladosti, ali i o vječnosti i univerzumu. Kroz sve to pjesnik provlači svoje ljubavne čežnje, a izriče i svoja teška klonuća zbog razočarenja koje je doživio; ispovijeda o udarcima i nesrećama što ih je proživljavao u svome životu, ali i o snažnoj vjeri i nadi da će biti bolje i dobro. Pjesnik opisuje stanje svoje vlastite duše, posebno u odnosu na ljubav, ljepotu, smisao života, bitak, univerzum.
Njegova lirika je prožeta zanosom nad svim ljepotama što ih pruža svijet, ali pjesnik istovremeno izražava i nemir, pa i tjeskobu zbog neumitne spoznaje da on nikad neće moći prihvatiti svo bogatstvo života, zbog čega osjeća intenzivnu bol, ali opet na jedan uzvišeni način, koji nije patetičan, već smirujući, gotovo melankoličan.
Jedna od karakteristika pjesama je i čeznutljivost, strastvenost, optimizam, ali nerijetko i pesimizam. Međutim, to nije pesimizam čovjeka, pjesnika koji se tuži zbog nepravdi što ih je doživio u životu i ljubavi, nego je to pesimizam čovjeka, pjesnika koji je došao do spoznaje i uvjerenja da je život sam po sebi nešto bolno i jadno, ali istovremeno i uzvišeno. Osnovna crta njegove poezije, odnosno lirizma je senzualnost, ali i misaonost, odnosno osobina da svijet više osjeća preko svojih osjetila nego što dojmove realnosti intelektom transformira, ali pjesnik duboko promišlja svijet oko sebe i u sebi. O vječnim neprolaznim temama pjesnik govori na jednostavan, ali ne i jednostran način, govori prije svega na refleksivan, odnosno misaoni način.
Tražeći smisao života u ljubavi kao apsolutu, pjesnik se služi rimom kojom oslikava upravo tu svoju čežnju za Bogom, ljubavi, ljepotom, smislom života, bitkom, univerzumom. Međutim, rima ovdje nije samo puko sredstvo izražaja, nego ima drugačiji i dublji značaj, tako da bismo ove pjesme posvećene vječnim – neprolaznim temama mogli nazvati „pjesmama u rimi“ i „pjesmama o rimi“. Naime, rima u pjesmama Ivana Gaćine transcedira puku formu pjesničko-stilskog izričaja te postaje porukom i to porukom ljubavi, čežnje, osjećaja, nedosanjanih snova, ali i porukom kojom se izražava strah od neizvjesnosti, prolaznosti, i strah od toga da se sve to skupa jednom ne izgubi i da ne nestane. Stoga pjesnik inzistira upravo na rimi, kao izrazitom stilsko-pjesničkom izričaju koji može na najbolji, ekspresivan, ali istovremeno i lirsko-emotivan način, izraziti sav koncentrat i dubinu emocija, duhovnosti, ali i promišljanja u izražavanju ljepote, kako ljepote ljubavi, tako i ljepote življenja uopće.
Njegove pjesme su istodobno refleks dubokih promišljanja i osjećaja za ljubav, ljepotu i proniknuće smisla i bitka života, ali refleks koji se izražava na jedan lirsko-senzualan način kroz skladan i jednostavan izričaj. Međutim, te pjesme nisu puki refleks ljubavi, ljepote i traženja smisla života i bitka, nego su istodobno i refleksivne, dakle duboko misaone jer nam govore o tome što i kako dalje te nas potiču da o tome promišljamo dok ih čitamo.
Naime, pjesnik se ne zaustavlja na tome da samo konstatira univerzum i njegove bitne sastojke, ljubav, ljepotu, prolaznost života, traženje smisla i bitka, pjesnik propitkuje samog sebe, ali i sve nas čitatelje da se zamislimo nad tom ljubavlju i ljepotom koja je u nama i koja nas okružuje i da se zapitamo koji je zapravo smisao svega toga, življenja u prolaznosti.
Pjesnik nam kaže da je smisao svega zapravo u tome da se prolaznost pobjeđuje upravo s ljubavlju i ljepotom koji su vječni, i u tom smislu ove pjesme imaju i duhovni smisao i izričaj. Rima služi da se na jednostavan, čist, ali i duboko-refleksivan misaoni način, uz izrazito lirsko-senzualnu prezentaciju tih „vječnih tema“ koje pjesnik proživljava na svoj originalan način ponudi nama čitateljima, ali i samom sebi neke odgovore na temeljna pitanja života, egzistencije na kojima je fokusiran njegov pjesnički opus.
Pjesnik nam želi reći da je samo jedan od nas, jednostavan u svojoj originalnosti, i on nipošto ne nameće svoj stav nama čitateljima, već nam nudi svoje viđenje odgovora na uvijek „vječne teme“. Ti odgovori, nipošto nisu jednoznačni niti jednostavni, ali pjesnik kroz svoje rime dopušta da ih i mi njegovi čitatelji i on tražimo zajedno. Pjesme nam daju povod i potku za razmišljanje o njima, a konačan odgovor ostavlja se otvorenim. Ostavlja se otvorenim i prostor za još mnoge pjesme, za koje smo sigurni da će opet biti lirske, senzualne, bliske srcu svakog čitatelja, bit će to dakle opet „pjesme u rimi“ i „pjesme o rimi“, ali bit će zapravo pjesme o nama samima jer svi mi koji ih čitamo, vraćamo im se opet, kao što se pjesnik opet vraća svojoj rimi da bi na taj način najbolje izrazio svoje osjećaje, uvjerenja, stavove, strahove i očekivanja. Time su i čitatelji i pjesnik ponukani da kroz „pjesme u rimi“ i „pjesme o rimi“ traže ljepotu, ljubav, smisao života i bitak u samima sebi i drugima i da promišljaju sami sebe na jednostavan, ali i krajnje kontemplativan način.
Pjesme Ivana Gaćine imaju visoku-stilsku sadržajnu vrijednost pa očekujemo da pjesnik napiše još puno takvih pjesama jer svaka od njih je posebna, originalna, ma koliko se bavila onim „vječnim temama“ koje su već bezbroj puta obrađene od mnogih pjesnika. Kod Ivana Gaćine svaka od tih „vječnih tema“, Boga, ljubavi, ljepote, smisla života, bitka i univerzuma uvijek je nova i povod, kao i razlog za dublje promišljanje sebe i drugih, te je uvijek originalna.
Njegove pjesme su na rubu metafizike, a opet tako jednostavne, čiste, lirske, emotivne, ali i refleksivne-misaone pa tu poeziju možemo okarakterizirati kao lirsko-refleksivnu.
Ljepota, sklad, ritmika, emotivnost, lirski ugođaj, to karakterizira njegove pjesme koje uvijek šalju i daju neku lijepu i pozitivnu poruku, poruku topline, ljubavi, čežnje, nadanja, nedosanjanih snova tako da su te pjesme uvijek i duboko misaone, kontemplativne, ali na način razumljiv svakom čitatelju bez obzira bio on običan radnik ili doktor nauka. Te pjesme naime razgaljuju svih bez obzira na godine, spol, profesiju, obrazovanje i vjeru jer se svi mogu pronaći u tim pjesmama koje znače i sublimiraju ljepotu i to ljepotu ljubavi i bitka. Te stvari su, kako bi kazao pjesnik, vječne-neprolazne i u svojim pjesmama on njima stalno teži, i želi dio svoje radosti, a ponekad sjete, patnje, tuge i razočaranja podijeliti s nama čitateljima.
Jedna od karakteristika njegovih pjesama je i ravnopravnost svih motiva, i to onih velikih općih i konačnih tema, ali i onih jednostavnih svakidašnjih. Pjesnik se istovremeno iščuđava svemu, i onom vječnom i bezvremenskom, kao i onom svakidašnjem, djetinjem i rutinskom, dakle iščuđava se svemu, ali je istovremeno i indiferentan prema svemu. On ne želi nama čitateljima nametati spoznaje o ljubavi, ljepoti, smislu života, bitku i univerzumu, već nas podstiče i motivira da o tome razmišljamo.
Pjesnik o „vječnim“, tzv. „teškim temama“ ne govori na filozofski način makar bi to mogao, on ne spekulira niti ne teoretizira nego nam kroz rimu i u rimi koja pjesmama daje poseban štih i ugođaj daruje ono što proživljava njegova duša. Njegove pjesme su „čvrste građevine“, kompaktne cjeline koje nisu monumentalne, ali su skladne minijature s izrazito vlastitom fizionomijom. Njegova rima je dotjerana, jednostavna, tako da njegove pjesme privlače formom, ali i sadržajem, te otkrivaju i dubinu pjesnikova unutrašnjeg, kontemplativnog svijeta.
Te pjesme su romantične, ali i realistične u isto vrijeme, one su osjećajne, lirski intonirane, ali istodobno i misaone, okrenute svakodnevnim životnim pitanjima, ali usmjerene i prema vječnosti. One oslikavaju pjesnikovu dušu u punini, i obogaćuju nas čitatelje uvijek na jedan nov, svjež način, govoreći o onim našim svakodnevnim, ali i vječnim temama u kojima prepoznajemo i svoje vlastite probleme, čežnje, razmišljanja i nadanja.
Međutim, ono što je posebno signifikantno je to da pjesnik u svojim pjesmama nudi nadu, svjetlo, a ne prepušta se beznađu i letargiji, makar ponekad lebdi na rubu i kada se ponekad čini da i sam pjesnik neće moći izdržati i da će nada biti izgubljena, on nadilazi samog sebe i pronalazi nadu u sebi i drugima, a uvijek s vjerom u Boga, ljubav, ljepotu, smisao života, bitak i univerzum.
Pjesnik pokazuje punu zrelost u svom poetskom izričaju iako je mlad pjesnik, praktički tek na početku stvaralaštva i ozbiljne pjesničke karijere. Njegove pjesme su isključivi plod inspiracije, pjesnikova trenutnoga raspoloženja, ali i dubokog promišljanja o „vječnim temama“ kojima je zaokupljen, Boga, ljubavi, ljepote, smisla života, bitka i univerzuma. Pjesme su nastale u razdoblju od 19 do 21 godine pjesnikova života, a kasnije su dorađivane.
Nas čitatelje je pjesnikova rima zaista i pronašla kako se i nagovještava u samom naslovu zbirke „Tebe traži moja rima“.
Pjesme poput „Potpuna ljepota“, „Izgubljeni raj“, „Molim te za ljubav“, „Drugi svijet“, „Da sam vjetar“, „Rijeka i slap“, „Igra rima“ su spoj realističnog i romantičnog kroz ekspresivan izričaj duboko proživljenih emocija, čežnje za ljubavi i ljepotom, ali i prožete nostalgičnošću za onim što je bespovratno prošlo.
Iz pjesme „Rajska ljubav“:
„Utonuo u misli lutam po dolima,
Pun sam sjete, obuzet bolima.
Na dalekom nebu tražim te svuda,
Tvoga glasa nema, tebe niotkuda.
Ja lutam u noći, ne mogu se snaći.
Koja li si zvijezda, ne mogu te naći.
Na tužnom vjetru usne mi trepere,
Moj se pogled k tebi u nebesa vere.“
Citirani stihovi iz pjesme „Rajska ljubav“ karakteristični su za ovaj ciklus pjesama Ivana Gaćine. To su pjesme srca, pune osobnosti, pjesnika i njegove široke duše. U ovom svijetu punom boli, patnje, zla, neispunjenih očekivanja i nada, njegove pjesme odzvanjaju nekom čudesnom čistoćom, zrače neobičnom svjetlošću te ispunjavaju srce i dušu čitatelja, vjerom, nadom i ufanjem u Boga, u dobro, u ljepotu, u ljubav. Pjesnik je ovdje kao „čuđenje u svijetu“, njegove pjesme odzvanjaju kao melem na sve naše nesreće, patnje i razočaranja, a njegova nam rima odzvanja u ušima i onda nakon što pjesme pročitamo, dugo nakon toga te nas poziva da ih čitamo opet iznova, iznova,… ispunjavajući nas ljepotom, ljepotom ljubavi i nade.
Pjesme su izrazito lijepe, ekspresivne, romantične, i senzualne, s izrazito lirskim ugođajem, a čitatelj kad ih čita poželi ih pročitati više puta i uvijek u njima nađe nešto novo i lijepo.
Lijepa je pjesnička i književna budućnost pred Ivanom Gaćinom. Napisat će on još mnogo ovakvih pjesama što razgaljuju dušu i srce, ali nas i upozoravaju, blago i nenametljivo, da uvijek bez obzira na sve poteškoće, prepreke i patnje moramo ostati ljudi. Njegove pjesme prožete ljubavlju za Bogom, čovjekom i ljepotom kao da to traže od nas.
Ivan je već dobio niz značajnih priznanja od raznih institucija za svoje lijepe pjesme i druge književne oblike. Kao što su primjerice i drugi veliki autori imali inspiraciju u nekoj ženi (Dante-Beatrice, Petrarca-Laura, Boccaccio-Ghismunda), tako i Ivan pronalazi svoju inspiraciju u jednoj ženi Leah iz dalekih Filipina i čak je stavlja na naslovnicu svoje zbirke pjesama „Tebe traži moja rima“.
Međutim, najveće priznanje koje se pjesniku Ivanu Gaćini može dati je ono koje njegovi čitatelji nose u srcu, a njegove pjesme, u to nema nikakve sumnje, svaki čitatelj koji ih pročita nosi u srcu i poželi ih pročitati opet.
Sigurno je da će Ivan biti jednako uspješan i u kratkim pričama, prozi, esejima i u drugim književnim oblicima jer je njegov pjesnički i književni talent zaista velik i nepresušan.
Dakle, pred pjesnikom i piscem Ivanom Gaćinom velika je pjesnička i književna budućnost i poželimo mu uspjeh i sreću u nastavku njegovog rada.
Vedran Uranija, diplomirani pravnik
