Redakcija ,,GARIB“ – NOVO POETSKO OSTVARENJE SEADA HALILAGIĆA
Sead Halilagić, nakon nekoliko godina i poslije objavljivanja četiri zbirke pjesama, od kojih je jedna prevedena na turski jezik i objavljivanja monografije o svojim sportskim i poslovnim ostvarenjima, koju također, nije mogla zaobići poezija, početkom ove godine, ponovo je ljubitelje dobre poezije počastio još jednim ostvarenjem, zbirkom poezije među čijim koricama se nalaze stihovi koji su nastajali godinama i čekali svoj trenutak. Novih 36 pjesama u impresivno ilustriranom i izuzetno kvalitetnom štamparskom izdanju izdavačke kuće Halilagić d.o.o., pune su poruka “sazrijevanja” duha i “plesa” po stvarnosti, što predstavlja nastavak autentičnosti i pjesnikovog potpisa kakav je viđen u pređašnjim ostvarenjima čije korice upravo nose naslove ,,Sazrijevanje” i ,,Ples“.
Ovoga puta, korice nose naslov ,,Garib”, što u siboličkom smislu ima svoje objašnjenje i značenje, a ono se nalazi, kako u probranim stihovima, tako i u ilustracijama koje obogaćuju smisao poruka koje pjesnik šalje. Vlastiti odnos prema religiji, prirodi, nauci, umjetnosti, kulturi i sportu, prožima se i sa fazama života i karijere ovog, prije svega uspiješnog sportiste i obrazovanog čovjeka koji je svoj poetski put od rane mladosti i početaka, pa sve do danas, gradio na bazi sinteze odgovora koje je dobijao tragajući za tajnama svijeta, kako svog vlastitog, tako i onog u kojem svi postojimo i sebe vidimo u rasponu od incidentne pojave do pojave koja zauzima svoj neponovljivo zauzeti položaj u neponovljivom prostoru i vremenu. Na toj relaciji su i nastala sazrijevanja jednog čovjeka i pjesnika, svjedoka svoje sudbine koju želi protumačiti i ostaviti je kao pečat povijesti, simbiozu jednog duha i jedne prirode, oličenim u pouzdanim refleksijama na ono što ne možemo oživjeti pukim sjećanjem, koliko osjećajem iskustva.
Iskustva života u gradovima kao što su Novi Pazar, Sarajevo, Novi Sad, Istanbul, Adana, Sofija, London, te putovanja od Lisabona, preko Pariza do svetih gradova Meke i Medine, i sva promatranja ljudi i njihovih sudbina, sačinjavaju kolaž ove zbirke pjesama, među kojima ne remeteći sklad smisla i toka poruka, pjesnik Halilagić, u svakoj od njih ostavlja svoj utisak, prepuštajući se svom sentimentu i trenutku koji je sintetizacija periodike u kojoj je zabilježio pravi trenutak koji ju opisuje, predstavlja idealnost koju samo stih u svojoj dinamičnoj artikulaciji može krunisati. Neke od takvih pjesama su: ,,Pjesma za Esmehan’’, ,,Sad’’ i ,,Muz’’, u kojima pjesnik stanje svog duha i vlastitih situacija u svom vremenu i prostoru, oslikava pejzaž iz kojeg tumači jednu periodiku čije je zrno u trenutnu završetka pjesme pogodilo datu metu.
Halilagić ne piše skrivene poruke, ali ih posvijećuje određenim kategorijama, kako saborcima, tako i onima sa druge strane, ako ih ima, ali i pripremljen ako ih ikada bude. On šalje poruku na ivici distopijskog sadržaja, stavlja sebe u ulogu Heseovog Jozefa Knehta i Kafikinog Jozefa K., čije sudbine su prožete igrama i procesima, koje on sada predviđa i šalje poruku svoje predvidljivosti, kao što se to može spoznati u pjesmama poput ,,Luka”, ,,Kad vizionari projektuju’’ i ,,Plagijat na moj način’’.
U pjesmi ,,Mrav’’, određuje se kao čovjek koji je nepokolebljivo izabrao stranu na čijim ivicama stvarnosti vrši ulogu branika jednog sistema vrijednosti:
Napisao bih zbirku poetskih iskaza
Vrijednu
Poput mrava
Nikako onog crnog
Na crnom kamenu
Iz mrkle noći
No onog
Koji vatru sa lomače
Pripremljenu za Ibrahima a.s.
Kapljicama vode
Pokušava da ugasi
Ni pero u mastilo još umočio nisam
(Str. 7.)
U pjesmi ,,Na parove, razbroj se!!!”, pjesnik iskazuje još jednu komponentu svoje ličnosti kroz stihove, koji govore o usamljenosti u borbi, o garibstvu – garibluku, okosnici sistema vrijednosti svih pjesama ove zbirke:
U stavu mirno
Rame do ramena
Glavom oštro ustranu i:
,,Prvi! … Drugi! … Prvi! …Drugi! … Prvi!“
I tako čitav niz
Vrsta
A onda bi se lopatom igrali
Igara raznih
Uvijek nekih
Između dva
Gola
Obruča
Vatre
Sve dok zvono ne bi označilo kraj časa
Ponekad cimnem glavom udesno
Manje oštro
Nikoga da vikne: ,,Drugi! “
O nizu da i ne govorim
Nazad nemam više šta gledati
Naprijed tek razaznajem putanju
Ulijevo ni da gledam neću
(Str. 59.)
U zbirci su i pjesme posvijećene prijateljima i osobama kojima su posvijećena određena osjećanja, kojima do izražaja dolazi prefinjena emocija i estetika. Svaka od ovih pjesama, koja je fokusirana na trenutak, idealno se uklapa promišljanja i rezerviranosti odgovora na pitanja, koje bi pjesnik, možda, sklonio u zaborav, da se nije desila neka od situacija koje su uzrok nastanka zapisa. Pjesme: ,,A mi nasmijani’’, ,,Oganj pod ledom’’ i ,,Više je nikada nisam sreo’’, predstavljaju spoj sentimentalnosti jedne generacije i mnoštva iskristaliziranih pjesničkih slika iz čijeg se direktnog sudara stvara idejni i literarni background. Halilagić ne pridaje važnost egzistencijalnoj zagonetnosti, koliko svoj ukus stavlja na nišan vlastitih riječi. Tu sebi daje potpunu slobodu, i čini se, potpuno ovladava njome. To ga, u konkretnom slučaju, kod ovakvih pjesama, i čini specifičnim.
U Halilagićevim pjesmama uočljiva je duboka duhovna rezonanca koja uzbuđenim vibracijama fiksira nesalomljivost ljudskosti, pobunu čovječnosti koja je sposobna da se uvijek i na svakom mjestu sudari sa preciznom aritmetikom svih skrivenih poruka, da ih savlada i dotuče stihom, opisujući vlastite vremenske i prostorne kvalitete koje jedno biće može promisliti vlastitim kvalitetom doživljaja svijeta. Uočljivost proračuna, konstrukcija formalističke logike iz koje proističu iskustva jednog pjesnika, svjedočanstva su koja dolaze u pravom i čudesnom trenutku u kojem nepredvidiva zbilja postaje jasna, pa čak i predvidiva. Ta blistava avangarda slobode kroz prisustvo uzbuđenja pjesnika, profilira i pojednostavljuje svoj protest kroz putanju vlastite revolucije koju on sam osjeća i iskazuje svakim svojim slovom. Taj skriveni, duboko emotivni sloj pjesnika ukopan je u monološkoj matici, koja zapaža sve virove nemira koje prirodnim procesom kreacije probijaju hermetistički segment stiha. Ovakva poezija, što naizazi iz jednog vremena sa konstantnim promjenama i napuklinama, nedjeljiva je od svakog čovjeka koji ju je stvorio i upravo je ta nedjeljivost stiha i pjesnika, kao i osobenost ovakve poezije, njena draž odakle se mogu gledati njeni poetski dometi. Iz toga proizilazi tvrdnja da je Halilagićevo dosadašnje, a posebno novo poetsko ostvarenje, živ poetski glas u suvremenoj balkanskoj poeziji.
Pored svega navedenog, jedno ovakvo djelo došlo je u pravom trenutku, a u vremenu koje tek dolazi, mogu se prepoznati nizovi situacija gdje bismo i mi sami mogli voditi slične monologe, ili se prepoznati u analogiji stihova.
Ako je vjerovati da će kompjuteri moći zamijeniti čovjeka skoro u svemu, osim u pisanju poezije, onda bi najveća nada potpunog ulaska u život Četvrte industrijske revolucije značila i to da su pjesnici najveći promicatelji, zaštitnici i obnovitelji kulture ljudske vrste. Ako je vjerovati u to, Halilagićev ,,Garib’’ ostaje na braniku odbrane jedne povijesti i jedne budućnosti – jer kvalitetom sebi osigurava to mjesto.
AUTOR – Dženis Šaćirović
