Redakcija Nakon odlaska Talijana počela njemačka ofanziva
Četiri dana prije Mahmutove i Sabitove pogibije, bio sam sa Sabitom u Rožajama, gdje smo zamalo izginuli od albanske kvislinške patrole. Tih dana dobili smo informaciju da je u Rožajama, u jednom magacinu, ostalo dosta italijanske municije, raznog kalibra, nakon njihovog odlaska. Sabit i ja, na dvije mazge zaplijenjene od Italijana, krenuli smo za Rožaje. Trebalo nam je municije za teške italijanske mitraljeze. Ono malo što smo imali, potrošeno je u borbama. Vjerujući da su ratne prilike u Rožajama, odlaskom Italijana, slične situaciji u Bihoru, donijeli smo odluku da „skoknemo“ do Rožaja i da na mazgama dotjeramo municije. Kada smo stigli u Rožaje, ostavili smo mazge na jednoj ograđenoj livadi blizu centra varoši i pošli da nađemo drugove sa kojima smo održavali vezu, ne sluteći da nam se može nešto ružno desiti. Imali smo puške, pištolje, fišeklije, sve zaplijenjeno od Italijana. Potpuno komotno i neobazrivo, susrećemo, kod gornje džamije, patrolu albanskih karabinjera. Bilo ih je petorica. Imali smo utisak da su u običnom i rutinskom patroliranju. Zaustavili su nas tačno ispred ulaza u džamiju.
Upitali su odakle smo i kojim dobrom u Rožaje. Malo brzopleto, rekoh da smo iz Bihora i da smo došli po municiju. Malo su poćutali. Jedan od njih zatraži da im predamo oružje, a drugi dodade kako to moramo obavezno uraditi. Odgovorili smo da oružje nećemo dati. „Italijani su do juče ovdje boravili pa što ga nijeste uzeli od njih“, rekoh malo povišenim tonom. Potom se okrenusmo i nastavismo dalje, a oni ostadoše da međusobno razgovaraju.
Ubrzo smo stupili u kontakt sa Hivzijom Ćatovićem i Šukrom Feleć. Pošto im saopštismo razloge dolaska, ispričasmo i šta nam se dogodilo kod džamije. Rekoše da nas Albanci već traže i da će, ukoliko nas ne uhapse, postaviti zasjede na izlazu iz Rožaja. „Molimo vas da odmah, kako znate i umijete, napustite Rožaje.“ Upozorili su nas i na mogućnost zasjede na lokaciji gdje smo ostavili mazge, „pa bi bilo dobro da tamo ne odlazite. Pretpostavljamo da će vam postaviti zasjede i prema Suhom polju i Seošnici“, rekoše na kraju Šukro i Hivzo.
Shvativši da smo u nevolji i da nam se ne piše dobro, odlučismo da odmah, najkraćim putem, napustimo Rožaje. Uputili smo se u potpuno suprotnom pravcu od onoga koji su očekivali albanski karabinjeri. Iz grada smo izašli istočnim pravcem prema Bijeloj Crkvi i dalje prema Bašči. Tamo nije bilo zasjeda ni kontrola. Izvukli smo se, zahvaljujući što sreći što našim drugarima Ćatoviću i Feleću. Ostavili smo, teška srca, svoje mazge, koje su bile snažne i dobro uhranjene. Za naše bihorske prilike, lijepo bogatstvo.(…)
Uoči kapitulacije Italije, Njemci su prema Sandžaku orijentisali jače snage, sa zadatkom da nakon kapitulacije Italije razoružaju svoje saveznike. Zato su i žurili prema Beranama. Jedinice NOVJ takođe polaze iz Bosne prema sjeveru Crne Gore, a četnici nastoje da, uz pomoć engleske vlade i Draže Mihailovića, potčine Italijane svojoj komandi, ili u krajnjem slučaju da ih razoružaju kako njihovo oružje ne bi palo u ruke jedinicama NOVJ.
***
Kao što sam već istakao, naša istoriografija nije verifikovala zbivanja u Gornjem Bihoru 1943. godine, a ni istaknuti članovi KPJ iz Berana i Crne Gore nijesu u svojim sjećanjima o tome pisali, mada su dobro znali da je sve to ostvareno bez pomoći sa strane i na bazi naše slobodne vojne procjene. Ja smatram da je to bio prvi masovniji ustanak Muslimana Gornjeg Bihora protiv okupatora i njegovih saradnika. Prisustvo velike vojne sile na nevelikom prostoru nije pokolebalo riješenost i odlučnost naroda da oružjem i hrabrošću uzme ono što mu pripada, iako su bili svjesni svih opasnosti koje im prijete od noža i vatre, totalnog uništenja i istrebljenja. Teško je danas dočarati sliku toga vremena: strah, bijeda, bolest, beznađe…
Ako događaje u vezi sa razoružavanjem italijanske vojske uporedim sa izjavom Pavla Jovićevića, visokog funkcionera oblasnog Komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju, da poslije kapitulacije Italije, na tom području nije ubijen nijedan italijanski vojnik od strane partizana, onda ova naša akcija dobija u značaju i kao takva morala je naći zasluženo mjesto bar u memoarskoj prozi brojnih autora sa beranskog područja. Partizanske jedinice iz Bosne, zajedno sa vasojevićkim partizanskim bataljonom, ušle su u Berane, gdje je sa Italijanima postignut dogovor o njihovoj predaji NOVJ, a cijela divizija „Venecija“ prelocirana je u Policu, u očekivanju napada njemačkih snaga iz Srbije.
Ubrzo Njemci lociraju svoju komandu u Rožajama za front koji se otvarao na sektoru poličkih sela. Njihove jedinice bile su, za ovu ofanzivu, sastavljene od istaknutih boraca, koji su imali zadatak da razoružaju italijansku diviziju. U borbama su bili vrlo agresivni i uporni. U Rožajama, na prostoru Laništa, Njemci su improvizovali jedan mali aerodrom, odakle su transportovali svoje ranjenike za Kraljevo. U međuvremenu, mi smo formirali partizanski odred sa zadatkom da štiti slobodnu teritoriju Gornjeg Bihora. Devetnaestog oktobra 1943. godine, njemačke jedinice, jačine jednog puka, otpočele su operaciju na našem području. Drugi pravac njihovog prodora prema Crnoj Gori išao je preko Čakora, Andrijevice i Berana. Poslije pet-šest dana žestokih borbi na prostoru poličkih sela, partizanske snage su prinuđene da se povuku iz Berana, dok su Italijani, koji su posjedovali veliki ratni materijal, prilikom svog povlačenja minirali i digli u vazduh jedan od svojih glavnih magacina. U to vrijeme, jedan odred partizana iz Rožaja prešao je na našu slobodnu teritoriju i nastavio do Prijepolja, gdje je priključen jedinicama Druge partizanske brigade. Na tom području vodile su se oštre borbe u kojima je poginuo Mustafa Pećanin, apsolvent Filozofskog fakulteta u Beogradu, i još nekoliko rožajskih boraca.
Od strane komande NOV naš odred je dobio zadatak da presiječe telefonsku liniju, koja je išla preko Turijaka, a koju su koristili Njemci. S tim u vezi, mi smo jedne noći u podnožju Turijaka pronašli telefonsku žicu koja je bila postavljena površinom zemlje, prekinuli je na više mjesta, smotali oko 400 metara u kolut, koji smo, podalje, zakopali u zemlju. U povratku, idući ravnim trpeškim brdom prema bazi, pojaviše se Njemci. Jedni su pješačili, a drugi jahali na konjima. Ne zaustavljajući se, išli smo jedni drugima u susret. Brzo se dogovorismo – ako dođe do pucnjave, borićemo se do posljednjeg. Drugog izlaza nije bilo. Dugi sekundi, a ne minuti. Jedni drugima ravno u susret. Njemački se oficir izdvoji malo iz kolone i poče da otvara futrolu od pištolja. Mi, hladnokrvno, kao da se ništa posebno ne događa, nastavismo kretanje. Dođe do mimoilaženja.
_________________________
Istaknuta slika: Gornja džamija u Rožajama / ilustracija
