Redakcija Mudro postupanje sa odmetnutim Bihorcima
Bilo je oko dvadesetak vojnika, oficir i nekoliko ranjenika, od kojih su neki bili na konjima, a drugi su sa zavojima na nogama i zasukanih pantalona, išli pješice. Susret se odigrao munjevito i na obostrano iznenađenje, ali i sa srećnim završetkom.
Nedaleko od mjesta susreta sa Njemcima, sretosmo jednog komšiju u uniformi njemačkog oficira. U prvom momentu, mislili smo da je Njemac. Jedan od naših, zvao se Suko, koji je poslije dva mjeseca poginuo, pozdravi se sa njim. Pita ga: „Zašto, Ćazime, jadan, nosiš to njemačko oficirsko odijelo? Baci to sa sebe.“ Ćazim je ćutao. Kasnije smo saznali da se prezivao Ćorović, da je iz Lozne i da je ubrzo poginuo.
Približavajući se selu, naiđosmo na grupu naših rođaka i komšija, koji su posmatrali borbu Njemaca sa partizansko-italijanskim snagama. Jedan od naših boraca ispriča šta nam se desilo i kako smo svi mogli da nastradamo i, više kroz šalu, predloži da se vratimo i da otvorimo vatru na Njemce. Na ovakav prijedlog, prisutni nas upozoriše: „Ako se vratite sa namjerom da ih napadnete, mi ćemo napasti vas. Mi smo neutralni jer nijesmo kadri ni sebe da sačuvamo, i nećemo dozvoliti da izazivate zlo i naopako. Ako vam se ratuje, a po svoj prilici vi biste da ratujete, idite na front. I molimo da ovaj naš stav ispoštujete do kraja.“ Time je naš razgovor, u kome smo željeli malo da se našalimo, završen. Nastavismo prema frontu. Naveče, istoga dana, u predjelu Borovnjaka, napali smo jednu manju formaciju njemačkih vojnika koja se vraćala sa fronta kod Donje Vrbice. U toj akciji ubijena su tri Njemca a nekoliko je ranjeno.
Tih dana, Njemci su privremeno zauzeli Berane i nastavili prema Kolašinu. Partizani su se povlačili prema Nikšiću, iz kojeg su transportovani ranjenici za Italiju da bi se, nedugo zatim, ponovo vratili u naše krajeve i oslobodili skoro cijelu dolinu Lima.
Sve do marta 1944. dolina Lima bila je slobodna partizanska teritorija, kada iz pravca Rožaja nastupa oko 2000 Njemaca, muslimanska milicija i albanski kvislinški vojnici. U kontranapadu partizanske snage uspijevaju da onemoguće neprijatelju da zauzme Berane. Borbe su se vodile i na području naših sela. U tim borbama poginulo je oko 150 vojnika na obje strane, a veliki broj je ranjen.
Po odluci partizanske komande Berana, nas dvadesetak istaknutih gerilaca vraćamo se u Gornji Bihor, sa zadatkom da pratimo kretanje neprijateljskih snaga, da propagandno djelujemo i da budemo u pripravnosti. Sa takvim zadacima, vratili smo se u svoju glavnu bazu koja se nalazila u šumama Bukove strane, između poličkih sela i Bihora. Tu smo se stacionirali oko mjesec.
U toku njemačko-četničke ofanzive, prvi put su se pojavili Nedićevci iz Srbije. To je bio njihov prvi i posljednji boravak u ovom dijelu Crne Gore. Bili su stacionirani na Jasikovcu, iznad Berana, na desnoj obali Lima i u okolnim selima Police. Bila je to vojska u nekim žutim uniformama i nije stupala u borbu sa partizanima. Prilikom oslobođenja Berana i okoline, maja 1944. godine, ova Nedićeva vojska je odstupila preko Gornjeg Bihora, Rožaja i Tutina za Srbiju. Četnici su se povlačili prema Bijelom Polju, Prijepolju i dalje prema Srbiji. Njemci su imali svoje pravce odstupnice, takođe prema Srbiji, dolinom Lima.
***
Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, Italijani su okupirali Rožaje a kvislinška Albanija faktički preuzima i drži vlast u toj opštini. Kapitulacijom Italije u Rožaje ulaze njemačke jedinice, a albanski okupator se stavlja u funkciju Njemačke, sve do 1944. godine, i nešto kasnije. Nakon prvog oslobođenja Rožaja i povratka u Berane, pozvan sam na jednomjesečni politički kurs, pri štabu divizije. Nakon toga, bio sam postavljen za komesara Petog bataljona komskog odreda, koji se nalazio na području Rožaja, u regionu Biševa.
Sa te funkcije, negdje polovinom decembra 1944, postavljen sam za komesara Komande Rožaja. Na ovoj funkciji ostajem do juna 1946. godine kada sam premješten u OZN-u, u punomoćstvo sreza Berane, za pomoćnika šefa. Tokom jeseni 1946. bio sam na kursu oficira OZN-e u Cetinju, pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore.
Inače, funkcija komesara Komande Rožaja bila je vrlo odgovorna, nezahvalna, ali i zanimljiva, jer je ratno vrijeme imalo svoje specifične zahtjeve i potrebe, ali i izazove, koje je trebalo bespogovorno izvršavati. Između ostalog: mobilizacija vojske za front, prikupljanje hrane i odjeće za vojsku, rješavanje kritičnih socijalnih slučajeva, organizovanje i funkcionisanje mjesnih organa vlasti, itd.
Po šumama, koje su bile guste i prilično nepristupačne, bilo je odmetnika, pa je na tom planu trebalo mnogo angažmana i napora. Naglašavam da nam je najteže bilo smjestiti partizanske i partijske aktiviste, a ponekad i cijele vojne jedinice koje bi kod nas zanoćile ili su se tu zadržavale po nekoliko dana.
Zapamtio sam jedan interesantan slučaj, koji zaslužuje da bude pomenut.
Naime, odmah po preuzimanju funkcije komesara Komande, dolaze mještani sa pitanjem da li oni koji su se odmetnuli u šume mogu da se predaju ovoj komandi bez straha da će odmah biti strijeljani. Odgovarao sam: „Ko se preda ovoj komandi, neće biti maltretiran. Biće regularno predat sudu, a tamo neka svako dokazuje svoju nevinost“.
Jednoga dana pred Komandom se pojaviše naoružani ljudi sa molbom da ih primim, što sam učinio. Bila je to grupa od dvanaest Kalača. Rekli su da dolaze iz šume i da žele lično meni da se predaju. Zatražio sam da odmah odlože svoje naoružanje, što su i uradili. Nastala je mala pauza. Pretpostavljam da su očekivali hapšenje i sprovođenje u zatvor. Međutim, ja sam se u razgovoru sa njima zadržao oko pola sata. Na kraju, predložio sam da svi pođu svojim kućama, da prenoće sa svojima i da nam se sjutra jave. U potpunoj nevjerici, međusobno se zagledaše. Vidim da ne vjeruju u ono što sam im rekao, te ponovih: „Dozvoljavam vam da odete svojim kućama da vidite svoje familije, jer pretpostavljam da ih duže vrijeme nijeste vidjeli, da se malo odmorite i okrijepite i da se sjutradan svi ovdje vratite, kada ćemo vas predati Komandi područja Berane“.
Kasnije sam saznao da je sud neke oslobodio, druge osudio na kraće i duže vremenske kazne. Ovakav postupak, odmah na početku službovanja u Rožajama, imao je za posljedicu predaju i drugih grupa i pojedinaca, ponajviše sa područja opštine Rožaje, a poznato mi je da su se pojedinci i iz drugih opština predavali u Rožajama. Po povratku iz zatvora izjavljivali su da se „ne bi živi predali novim vlastima“ da nijesu znali kakav će biti postupak sa njima.
_________________________
Istaknuta slika: Staro Rožaje / ilustracija
