Redakcija Čovjek naviknut da bude rob, teško se suočava sa promjenom svog statusa. Rob robuje jer je naviknut na to stanje, ne zato što ga voli, već zato što mu osjećaj slobode nije dugo poznat. A sve što je nepoznato, to izaziva i nesigurnost.
Jedan od najboljih metoda da napravite ljude robovima jeste njihovo ograničenje egzistencije. Dovesti ih u stanje socijalne nepravde i izgladnjavanja, metod je kojim se obavezuje suština vladanja. Fenomen koji nastaje je kako 0,1% ljudi koji vladaju naprave takav sistem da im 90% unesrećenih (i ostali procenat srednjih) i izgladnelih svakodnevno pruža ruku za milostinju koju u najmanju ruku zaslužuju, i prihvata njihove standarde podmuklosti, i svireposti, fenomen je koji ni pokvareni Makijaveli nije mogao izumjeti. Koncentracija moći običnih izgladnelih robova izražena u njihovoj neuporedivoj brojnosti je neuporediva i koja kao takva može prekinuti svaki lanac zla koji je svakim danom uvećava, ali kao što ni mirna rijeka ne ruši mostove, tako ni mirni robovi (ljudi) ne ruše nepravdu. Svakodnevni izrazi neslaganja sa stanjem u kojem se nalaze, ali ipak legalizacijom takvog stanja iz potisnute svijesti u vidu nikakvog nepreduzimanja povodom promjena, oni prihvataju da budu robovi i još dublje putuju ka svom ponoru. Izgradnjom takvog mentaliteta, oni u svojoj svijesti stvaraju osjećaj prirodnog i normalnog stanja. Zato je možda nekada i lakše ubijediti zadovoljnog da pređe u stanje nezadovoljstva, nego li nezadovoljnog ubijediti da prihvati mogućnost izvodljivosti promjene njegovog stanja ka boljem. Zbog toga su robovi tako bitni članovi društva i oni u koje politika najviše ulaže. Njima se pridaje najviše pažnje i oni su osnovno gorivo koje pokreće motore vlasti. Oni su snaga. Ako neko nekada tu snagu preokrene protiv onih koje pokreće, teško da će se oni moći održati, jer teže je ugoditi slobodnom čovjeku, nego robu, jer rob je naveliko zahvalan ukoliko mu se imalo popuste okovi. Totalna promjena svijesti robova značila bi totalne promjene njihovog statusa.
Stav koji glasi: “Ne tiče me se” ili “Gledam svoja posla” u vrijemenu i na prosoru gdje se mladom čovjeku za elementarnu egzistenciju nudi posao za novac ili ponuda iscrpljivanja moralnih resursa kod pojedinca u vidu političko-kriminalnih aktivnosti, nije ništa do stav koji izražava stanje mazohističke volje kod istog. Legalizirano stanje u vidu bezvoljnosti i pristanka na takvo stanje, može samo biti rezultat sve goreg ambijenta generacijama koje dolaze. Legaliziranje borbe za opstanak pod diktatom korupcijaško-kriminalnih aktivnosti, put je u ponor stotinama pojedinaca koji će svoj put u spas vidjeti samo napuštanjem prostora na kome se egzistira. Ukoliko se masa onih koji se ne mogu legalno izboriti za stanje lične egzistencije ne ujedini i ne promijeni stanje u kome se nalazi, neka sutra svojoj djeci pripremi adekvatan odgovor na pitanje zašto im je gore, i zašto im sada tarifa za posao iznosi puno više novca, a politički put do sticanja egzistencije pruža sotonsku ulogu za opstanak. Ukoliko masa “nezainteresiranih” ne krene putem uklanjanja pomenutih problema, neka se pripremi za pakao uzrokovan svojim stavovima: “Ne tiče me se” ili “Gledam svoja posla”, jer i oni od kojih im sudbine zavise, isti stav dijele prema njihovim problemima, pa samim tim propada svaka pomisao da će “nešto” samo od sebe krenuti na bolje, jer bolje vrijeme i bolje životne uslove mogu stvoriti samo oni koji to zaista žele i čiji je to suštinski interes.
Tamo gdje prestaje strah, počinje borba. Tamo gdje prestaje borba, počinje strah. Borba ubija strah, strah ubija borbu. Dakle, jedini uvjet za nepostojanje straha je konstantno postojanje borbe. Razlog za neophodnost konstantnog postojanja borbe je u tome što ona donosi nešto, a strah ništa.
AUTOR – Dženis Šaćirović
