Redakcija Dženita Hrnjičić
KRAJ SENE
Od svih priča najčitanije i najispričanije su one tragične. One se najviše pamte i prepričavaju od usta do usta, s vremenom se preobraze u nečiju ličnu sudbinu i usvoje kao čeperak onog lahko prepoznatljivog i osjetljivog u nama koje nas proganja a mi nemamo hrabrosti ni da ga oslovimo njegovim pravim imenom – strahom. Suočeni sa njim gubimo samopouzdanje i vjeru u nešto bolje i drugačije. Strah ne ljiječimo kao druge strašne bolesti. Ne suprostavljamo mu se svojom voljom pa slobodno raste i jača u nama nakon svake traumatične i stresne situacije. Taj najveći neprijatelj napretka čovječanstva je u nama a ne oko nas. Strah iz nas izlazi drsko i ratoborno uništavajući sve oko sebe. Iza velikog straha krije se prava slika svakog od nas i našeg emocionalnog bila, onog istog po kojima se razlikujemo od svih bića na Zemlji.
Tuđe nesreće nas odvraćaju od vlastitih briga, naš dodir sa njima izaziva suosjećaje, a nevidljive sile oko nas opominju nas da moramo biti bolji ljudi.
Tragične priče su nevjerovatno brze i snažne priče, kao dobro istrenirani olimpijci one obaraju rekorde na putu do čitalaca. Sadržajem diraju u dušu i nikog ne ostavljaju ravnodušnim.
Priča nije kao slika da od nje možeš okrenuti glavu.
Sa slikama je drugačije, njihova tragičnost se ne tiče naslikane teme i boje, već se opet prepoznaje u priči o umjetniku i raspoloženju posmatrača ispred gotovog umjetničkog djela.
Priča je moćnija od slike, u novinama su svi mogli pročitati kako je slika Sene natjerala jednu djevojku u smrt.
Najvažniji pariški dnevni list je objavio i sliku djevojke iz Bosne. Mlada Bosanka se u Senu bacila u utorak, a u srijedu sa izvučenim tijelom nesretne djevojke izvučeni su i svi detalji iz njenog života. Cijela Francuska se sjetila vijesti iz Bosne s kraja prošlog stoljeća. Zbog objavljene priče u dnevnoj štampi nježne Francuskinje su brisale suze mirisnim maramicama i bacale ruže u Senu. S posla su žurile na obalu Sene ne bi li srele Taiba, slikara zbog čijih se slika ubila Selma.
Taib petkom nije slikao. To je bio onaj bošnjački običaj da se petkom ništa ne radi i on ga je poštivao jer je tako naučio i od djeda i od oca.
Imao je dovoljno vremena da stvara drugim danima.
Uvijek je slikao vodu i rijeke, bosanske a ne francuske.
Imao je raspored rada, ponedjeljkom je slikao Unu, utorkom Sanu, srijedom Drinu, četvrtkom Neretvu, subotom Savu i nedjeljom Bosnu.
Petkom je šetao sa Selmom kraj Sene.
Pričali su o nečem što je bilo a nikad o tome šta će biti.
Selma je u Seni slušala rijeku rodnog mjesta i posljednjeg zvuka što ga je vidjela dok su geleri od granate padali svuda oko nje. Tutanj granate je bio slabiji od Selminog krika za očinjim vidom.
Na liječenju u Francuskoj ni vid ni duša se nisu dovoljno oporavili. Vid su bezuspješno liječili najbolji francuski stručnjaci, a dušu je liječio Taib. Zemljaka slikara je susrela kraj Sene jednog petka. Sudbina ih je spojila kao što uvijek spaja dvije polovine neke cjeline.
Otkad je upoznao Selmu Taib je na svojim slikama uz rijeku uvijek slikao slijepu djevojku.
Ona je učinila da njegove slike budu primjećene i pohvaljene od likovnih kritičara i cijele francuske javnosti. Svi su se divili bogatoj bosanskoj prirodi i talentu bosanskog slikara.
Taib nije osjetio Selmin bijeg iz kreveta. Probudili su ga policija i novinari. Tražili su istinu o slijepoj djevojci.
Selma je u Seni tražila izgubljeni očinji vid koji joj je voda odnijela. U noći tragedije nestao je lik djevojke sa svih Taibovih slika.
Dženite Hrnjičić, rođena u Sarajevu jednog neobično hladnog avgustovskog dana s početkom sedamdesetih… Profesorica je i ljubav prema lijepoj riječi i književnosti nastoji da prenese na mlađe generacije. Radila je kao urednik programa na radiju i pisala za printane medije.
Pored toga što radi posao koji voli, posebno voli da piše poeziju i prozu, bez obzira da li je namijenjena za djecu ili odrasle.
Prošle godine je njena priča „Zemljak“ na međunarodnom konkursu časopisa Avlija, na temu pomirenja i izgradnje trajnog mira na Zapadnom Balkanu u sklopu projekta ”Divided Past – Joint Future – Podijeljena prošlost – zajednička budućnost” izabrana kao najbolja. Na 9. međunarodnom konkursu časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu pjesmu i priču u regionu za 2019. godinu na bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom jeziku, takđer, njena priča Kraj Sene je proglašena najboljom.
Također, niz pjesama i priča je objavljeno u različitim zbornicima ili internet stranicama, gdje su bile zapažene i osvajale nagrade.
Još nema vlastitu knjigu, ali su sve njene što ih i drugi iz srca napisaše…
_______________________
Istaknuta slika autora Ismeta Čauševića – Čakija, profesora i akademskog slikara
