Redakcija Jednom, kada sam posjetio mjesto za psihički odmor – mjesto gdje ljudi dolaze kako bi pobjegli od ludila ovog surovog svijeta, susreo sam veoma zanimljivog gospodina. U prostranom dvorištu, gdje su uvaženi gosti ustanove odmarali svoje umove, dotični gospodin nije odmarao. Gospodin je vukao usisavač po zelenom travnjaku i pomno pregledavao travu. Kako je većina gostiju nepomično sjedila u bijelim košuljama, očima uperenih u neki drugi svijet, tako je rasla moja znatiželja za gospodinom koji je neumorno hodao gore-dolje po zelenom travnjaku. Prišao sam do ruba travnjaka, poštujući njegov radni prostor i nepomično se zagledao u gospodina. Bio je to stariji gospodin, poduže bijele kose, bijele guste brade, lica prepuna bora, koje su, nesumnjivo, dokazivale naporan i težak život gospodina. Kao i većina gostiju, tako je i gospodin bio obučen u bijelu odjeću i bijele sandale, koje su bile prljave od hodanja po travi. Onako obučen u bijelo i sa bijelom bradom izgledao je poput kakvog sveca prepuna znanja i mudrosti, što je potaknulo još veće zanimanje s moje strane. Dugo sam stajao na rubu travnjaka pitajući se koji je cilj gospodinovih radnji, čemu taj prastari usisavač i tako predano traženje po zelenoj travi. Izgledao je kao da je izgubio najdragocijeniji predmet u svom životu, pregledavao je i analizirao svaki centimetar travnjaka. Napokon se gospodin zaustavio i uzviknuo: „Aha, tu ste!“. Gospodin se sagne, razmakne travu rukama, pa se sa velikim smješkom ponovo uspravi. Pogleda me očima punim ponosa i dovikne mi: „Pronašao sam ih!“. Htio sam ga upitati o čemu se radi, zahtijevati neko objašnjenje, ali prije nego sam uspio prozboriti ijednu riječ, gospodin otrča u ustanovu, te se nakon nekog vremena vrati vukući električni kabel za sobom. Moram priznati da je taj događaj izgledao pomalo smješno: starac sijede brade trči uokolo po mokrom travnjaku, dok se ostali gosti ustanove nepomično odmaraju ne brinući za hirove jednog starca. Koliko god da je gospodin izgledao smiješno, u njegovim očima se mogla prepoznati krajnja ozbiljnost i posvećenost zadatku koji je obavljao. Gospodin je spojio usisavač na električni kabel, te stao usisavati nešto među travom, na mjestu gdje je ponosno obznanio svoj pronalazak.
Moja znatiželja je narasla do te mjere da sam odlučio zakoračiti na travnjak i približiti se gospodinu. Kada sam mu se približio na metar udaljenosti još uvijek nisam mogao shvatiti koja je svrha njegovih radnji. Odlučio sam riskirati i ugasiti moju znatiželju: ,,Oprostite gospodine, što to vi zapravo radite?ˮ, upitao sam ga pomalo bojažljivim glasom. Gospodin me pogleda očima djeteta kome je netko upravo prekinuo radosnu igru. Zbunjenim glasom me upita: ,,Kako to mislite? Zar nije očito? Oslobađam mrave njihovog ropstva!ˮ. U glavi mi se rodilo na tisuće pitanja, na tisuće sumlji u ispravnost gospodinovog čina, ali na kraju prozborio sam samo: ,,Ali na taj način ih ubijate!ˮ. Gospodin odloži cijev i ugasi usisavač. Tada se duboko zagleda u moje oči i reče mi mirnim glasom: ,,Vi ne razumijete. Mravi su poput ljudi, oni nisu slobodni, svi su dio ogromnog sustava i na desetke tisuća njih mukotrpno radi i umire kako bi udovoljili hirovima jedne kraljice. Oni imaju sustav koji nije dobar za malog mrava, koji se nalazi na dnu piramide. Na samom vrhu nalazi se kraljica koja ništa ne radi, cijele dane se izležava u svojim finim odajama, ljenčari, jede dobru hranu, pije dobru vodu, naređuje mravima da prikupljaju zalihe, šalje ih u smrt, naređuje im da grade ogromne odaje i vrtove u dubini zemlje kako bi njoj bilo što ugodnije. Dok kraljica uživa u svim blagodatima, mali mrav živi u blatu, jede blato i pije blato. Kraljica posjeduje i vojsku koja ju također bez prigovora sluša, svi mravi ju slijepo slijede. Kraljičin život i blagostanje počivaju na tisućama mrtvih mrava, koji su umirali služeći joj, na tisuće mrava koji lome svoja leđa radeći cijeli dan i cijelu noć, na tisuće vojnika koji odlaze u samoubilačke borbe protiv daleko većih neprijatelja, koji su ugrozili kraljičinu guzicu. Ona je nepravedna i pohlepna. Mravima je ugradila čipove pomoću kojih ih kontrolira, pomoću kojih kontrolira njihove misli. Ako se koji mrav pobuni proti nje ili odbije izvršiti njezine pohlepne naredbe, ona jednostavno isključi njegov čip i on umireˮ. Zapanjen tim nenadanim otkrićem, upitao sam ga: ,,Ali vi ih ubijate time što ih usisavate! Ako i prežive usisavanje, umrijet će, jer mravi ne mogu preživjeti bez kraljice i bez svoje kolonije! Mravi ne mogu opstati u prirodi sami, umrijet će! Jeste li razmislili o tome? Jeste li razmislili o šteti koju činite? Jeste li razmislili o svojim sebičnim zločinima nad jadnim mravima?ˮ
Neko vrijeme me promatrao zamišljen kao da razmišlja o svojim zločinima, kao da će se pokajati i smilovati jadnim mravima. Tada odmahne glavom, upali usisavač, stane usisavati mrave i reče, ovog puta malo glasnije: ,,Oni umiru slobodni! Ja ih oslobađam zatvora kojega je stvorila njihova pohlepna i nepravedna kraljica. Kako se vi samo usuđujete mješati u moje poslove s mravima? Otkuda vam samo pravo da branite kraljicu? Ta mravi ne mogu slobodno razmišljati, jer kraljica manipulira njihovim umovima, ona je ta koju biste trebali osuđivati! Ja pokušavam uništiti taj nepravedni sustav, podariti slobodu mravima, a vi me optužujete poput nekog prljavog kriminalca. Kraljica posjeduje sva njihova dobra, sva bogatstva. Mali mrav nije dobio ništa osim teškog fizičkog rada i bolne smrti. Kraljica je kriminalac koji drži mravlje živote u paklu prividnog života. Ona nema to pravo. Svaki mrav bi trebao sam odlučivati o svojoj sudbini, svaki mrav bi trebao sam razmišljati svojim umom, a ne uz pomoć čipa koji mu ograničava percepciju stvarnosti. Ona drži mravlje umove u zatvoru, a da toga nisu ni svjesni. To je pogrešno gospodine, to je zloupotreba mravljih života. Mravi bi trebali težiti osobnom razvitku duha i tijela, ali kraljica ih u tome spriječava. Zbog tih razloga, dragi moj gospodine, nemate nikakvo pravo da osuđujete moje postupke. Moji postupci su plemeniti i dobroćudni.
Netko mora pomoći malome mravu, netko mu mora pokazati da može živjeti slobodno, da ne mora žrtvovati svoj život za kraljicu koja ga ne cijeni, ni ne poštuje.ˮ
Zatečen njegovim odgovorom promatrao sam ga bez riječi dok je gospodin marljivo nastavio usisavati mrave. Nikako nisam uspio pohvatati sve što mi je gospodin rekao, nikako nisam mogao prihvatiti njegove riječi, pa sam ga ponovno prekinuo u njegovom poslu u nadi da ću dobiti dodatna objašnjenja: ,,Gospodine, mi ovdje govorimo o mravima!ˮ
Gospodin se zaustavi, prostrijeli me ozbiljnim pogledom i hladno reče: ,,Svi smo mi mravi.ˮ
Prije nego sam uspio izgovoriti bilo kakvu primjedbu, kraj mene prođoše dva djelatnika ustanove, uhvatiše gospodina pod ruke, pa ga stanu vući prema ustanovi. Gospodin je vjerovatno svojim radnjama prekršio neko pravilo ustanove, pa ga sada vode u izolirani apartman. Dok su ga vodili, gospodin je nastavio gledati svojim hladnim, pomalo luđačkim očima u mene. Ostao sam sam na toj livadi, okružen zvukovima usisavača koji je sada nepotrebno radio, pitajući se: ,,Što ako je gospodin u pravu? Što ako svi mi služimo nekoj kraljici koja se valja u našem bogatstvu dok ljude koji su shvatili istinu, kao gospodin, zatvaraju u izolirane apartmane? ˮ. Podigao sam cijev usisivača i bacio se na posao.
