Redakcija U Biševu su me dočekale majka i dvije sestre. Treće, Hajre, nije bilo. Bio sam siguran da je otišla da pomogne nekoj od amidžinica, pa i ne pitah, u prvi mah, za nju. Uvijek je to radila kada bi ustrebalo, a ovo je bilo vrijeme u godini, kod nas poznato kao vrijeme za veliko pospremanje. Majka je postavila sto i sjeli smo za sofru. Osjećao sam neki nemir, a i majčino lice nije bilo uobičajeno. Neka tamna sjenka joj se naselila ispod očiju, a izgubljeni pogled je odavao tugu. „Majko, gdje je Hajra?“, upitao sam i ne pomišljajući da ću čuti ono što je uslijedilo. Spustila je pogled i prošaputala: „Nema Hajre, ostavi nas i ode, grešno dijete. Pobegla je za momka koga je samo jednom vidjela, na vašaru Vršine, prije godinu dana. Dobar momak, iz dobre porodice. Danima nijesmo ništa znali“. Vrisnuo sam za sofrom iz glasa, za mojom Hajrom. Nijesam mogao više ni zalogaja staviti u usta. Zasiti me bol za Hajrom… mojom milom Hajrom.
Prolazili su dani, a ja i dalje nijesam čuo ništa o Hajri. Nijesam znao kako je, ni da li joj šta treba, da li je čuvaju tamo. Imala je samo šesnaest godina. U to vrijeme običaji su bili posebni u kraju u kome smo živeli. Postojala su pravila koja su se morala poštovati. Baš tih dana posjetio nas je čovjek koga su poslali iz domovine u koju je Hajra otišla. Takve ljude zvali smo mirovđije. Tražio je da “pustimo mir“ Hajri i njenom izabraniku. Majka nije htjela da odluči sama, a ni uz moju pomoć. Pozvala je očeve amidže da oni odluče šta i kako. Ja sam znao da je majka, negdje duboko u duši, oprostila Hajri i sve to pripisala, kao i uvijek, sudbini. Tako se mi izmirismo sa novom Hajrinom porodicom, iako se nikada prije nijesmo ni posvađali. Nedostajala je Hajra svima, a ponajviše majci. Bila joj je desna ruka. Ti mjeseci ostavili su još jedan ožiljak na mojoj duši. Trag sudbine, valjda.
Zbog teške ekonomske situacije narod je počeo da se iseljava iz Rožaja i okolnih sela. Odlazili su ljudi, najčešće, u Makedoniju, a odatle za Tursku. Tako su i moje amidže krenule trbuhom za kruhom. Nerado su ostavili svoje ognjište i svoje bližnje. Prvi je krenuo za Skoplje, Bahto Hivzov. Tamo su se čekala dokumenta i odobrenje za polazak u Istanbul. Ubijedio je i svoje da pođu, bolja se budućnost ovdje nije nazirala. I moj Deko je odlučio da, sa braćom i svom djecom (svojom i njihovom), okuša sreću daleko od svog zavičaja u Istanbulu. I to nije bilo slučajno odabrano mjesto. Istanbul im je bio u srcu zbog Šemsa Čolovića – Šemsi paše, Šemsa Biševca koji je bio poslednji paša sultan Abdul Hamida u Sandžaku, čiji smo mi, Čolovići, potomci. Dičili smo se našim Šemsom. Našeg Šemsi pašu volio je sultan Hamid kao svog sina. I danas postoje razni predmeti koji su mu za života pripadali, a čuvaju se u muzeju Topkapi saraj. Tako pođoše i oni za Istanbul, da nastave istoriju svog porijekla. Ostaviše kuću u amanet svoga bratstva i krenuše u neizvesnost.
Bolovao sam dugo od tuge za njima. Postao sam još bespomoćniji i usamljeniji. Mjesecima sam tugovao, borio se sa tim osjećanjem i molio Boga da ih na tom putu čuva i dâ im lijep život i nafaku.
Deko je inače bio viđen i pametan čovjek. Imao je mnogo zasluženih priznanja još iz Drugog svjetskog rata. Dičio sam se mojim Dekom. Postoji jedna anegdota koja kaže da, prilikom izgradnje puta Vuča – Bač, preko Malindubrave, niko nije mogao da izvede krivinu koja je povezivala tu dionicu. Dolazili su razni eksperti, inžinjeri, ali niko nije imao uspjeha. A onda je Deku uspjelo na veliko čuđenje mnogih. Zato ta krivina dobi ime po njemu, Dekova krivina. Kasnije se šalio: „To mi je bila i jedina krivina“.
Deko i bratstvo nas nijesu zaboravili. Mislili su na nas i u dalekom i lijepom Istanbulu. Uvijek bi po nekom, ko bi iz kraja putovao, poslali dar, hediju, kako se to ranije zvalo. Posebno nama, Smajovoj djeci. Voljeli su oni mnogo našeg oca Smaja. Znali smo da nas Deko nikada neće zaboraviti, a ni mi nijesmo njega. Prvi put sam tada probao lokum i pišmanije (gurabije). Pitao bih se, što li se zovu pišmanije, a majka bi rekla: „Vjerovatno zato što ako ih ne probaš budeš pišman što nisi, a ako ih probaš onda si pišman što jesi, zato što se tope u ustima i nikad ih dosta, nikad se zasititi, eto zato!“ Sve smo mi to dobijali iz Istanbula od našeg Deka i njegove braće.
Emina Kajević je rođena u Rožajama, u porodici Čolović. Kćerka Mehmedina Meše Čolovića. Majka je kćerke Evelin.
Diplomorala je na Prirodno-matematičkom fakultetu u Prištini, odsjek matematika-fizika.
Živi i stvara u Hanoveru.
__________________
Istaknuta slika: Ahmet, Šerif i Mehmed Fazlić, pred odlazak za Tursku 1963. godine
