Redakcija Drevna indijska misao, da su sve vode svijeta povezane da bi hranile jedna drugu, da su svi ljudi povezani i svi ljudski postupci uključeni u lanac uzroka i posljedica, duboko je utemeljena u civilizacijskom iskustvu. I književnost, svakako, može biti dokaz za te veze, tako da se ponekad čini kako čovječanstvo zapravo priča jednu jedinstvenu priču. Prije izvjesnog vremena (30. aprila 2006) Ismet Rebronja, napustivši ovozemaljski svijet, predao je svoje književno stvaralaštvo tom „inventaru svemira“.
Prošlo jer punih trideset četiri godine od kako je Ismet objavio svoju prvu zbirku poezije KNJIGA RABLJA (1972). Ona je predstavila autora kao autentičnog pjesnika osobenog glasa i rukopisa i naišla na opšte prihvatanje kod čitalaca i književne kritike. Ova poezija, protkana gustom mrežom simbola i metafora iz narodnog predanja i folklora sandžačkog kraja, iskazana je stilsko-jezičkim sredstvima karakterističnim za neosimbolistički koncept. Kazivano natkriljuje snažan, autentičan doživljaj lirskog subjekta, a iza svega stoji težnja da se iz pojavnog otkrije viši, skriveni smisao. Ta eliptičnost, ponekad i enigmatičnost (jer za razumijevanje svih slojeva Ismetove poezije potrebni su naročiti ključevi, da ne kažem raskovnici) karakterisaće dobar dio njegovog ukupnog pjesničkog opusa.
Svojim narednim pjesničkim knjigama (IZLOŽBA, 1976; GAZILAR, 1978; SREDA I SREDA KĆI, 1983; PAGANSKA KRV, 1986; KERONIKA, 1991) koje objavljuju ugledne izdavačke kuće, uvrstiće se među najistaknutije pjesnike svoje generacije.
U knjizi IZLOŽBA, Rebronja uspostavlja ironičnu distancu prema predmetima kazivanja. Sarkazam i humorni segment su u prvom planu pjesnikovog iskaza, pa se ona oblikovnim postupkom razlikuje od njegove prve knjige. U sljedećim trima knjigama, pjesnik amalgamiše paganska i staroslovenska božanstva, rituale i mitologiju sa običajima njegovog rodnog Bihora. Bihor je uvijek bio u srcu i oku Ismetovom. On o njemu pjeva sa lirskom melanholijom. To je Rebronji pružilo priliku za beskrajna i lelujava razmišljanja o snu, stvarnosti i prolaznosti.
Pišući ovu poeziju, Rebronja se očigledno služio i istorijskom građom, svjedočanstvima vizantijskih pisaca i misionara (Konstantina Porfirogeneta, Prokopija, Pseudo- Cesarija), određenim saznajima o životu Starih Slovena, svjedočanstvom danskog historičara Saksa Gramatika po svjetilištu u Ankoni, te ruskom Nestorovom Hronikom, ali, kao što je već rečeno, on istovremeno, za pisanje svoje poezije, koristi i saznanja života sandžačkog čovjeka koji se odvijao prema izvjesnim mitskim obrascima.
Ismet je u dobrim vremenskim razmacima objavljivao svoje knjige. Beogradska „Prosveta“ će 1977. godine štampati njegovu po redu, petu knjigu pjesama JESEN PRAZNIH ORAHA. Ova poezija na slikovit i metaforičan način govori o nestajanju životne punoće i doživljaja, iznevjerenih očekivanja. Ona upućuje na arhetipsku simboliku neminovnog gubitka. Autor stihom dotiče samu srž tragičnosti ljudske sudbine. Nakon petogodišnje pauze od prethodne knjige pojaviće se njegova nova pjesnička zbirka naslovljena sa: KAD FORMINGA NE DOSVIRA (2002). Najvažnije motivacijsko ustrojstvo ove knjige, njen početak i njen kraj – jeste s a m o ć a. „Obraćajući se Seneki, sećajući se Nerona, Boša, Bahusa, Minerve, i koga još sve ne, pjesnik zastiđen svojim dobom (gnusobom i rugobom) traga za ljubavlju, ljepotom, čistotom. Na toj svojoj Hiperboli, sa svoga Ponta, kreće ovovremeni Ovidije, braneći se stihom, jer su sada i ovdje crne lune Fortune“, ističe Dragomir Brajković u svojoj recenziji.
Suočavajući se sa negastivnim dinamizmom savremenosti, pjesnik se opet, i ovoga puta, vraća svome Bihoru, sa lucidnim poetskim opservacijama na savremenu društvenu i moralnu trulež. Svoj vijenac štampanih poetskih iskaza, Ismet će (za života) završiti sa: SUZAMA LEJLE ŠEHOVIĆ. I ovo je poezija pobune sa oslobađajućom žestinom koja izvire iz svake strofe, žestinom dostojnom buntovnika, poput Borisa Pasternaka, Šarla Bodlera ili Artura Remboa. Tema je – narušena cjelovitost čovjeka i traganje za načinom njegovog ucjelovljenja.
Ismet Rebronja se bavio i proznim stvaralaštvom. Autor je knjiga proze: BELI UNUCI (1986), zatim, STO I JEDNA PRIČA (1994) i CI PRIČA (1994). Priredio je i antologiju poezije Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori: LATICE PRIMULE (2003); Izvršio je (sa Farukom Dizdarevićem, izbor iz poezije Ilijaza Dobardžića, objavljenog pod naslovom: Ilijas Dobardžić, LIRIKA (2003) a sa Medisom Kolaković, napravili su izbor poslovica i izreka sa komentarima, štampanog pod naslovom: BUDI NEŠTO DA NE BUDEŠ NIŠTA.
Ismet je bio veoma radin čovjek. Stvaranje ili kreacija donosi radost i nadu o iznalaženju obrasca u besmislu egzistencija. Ova skica za njegov književni portret samo ga dijelom predstavlja, prije svega jer ne obuhvata njegovu ogromnu rukopisnu zaostavštinu. Njegov posthumni stvaralački fundus i registar čine: dvije zbirke poezije: MAGNET I ALGEBRA, i SINJE MORE (knjigu je objavio Centar za kulturu Plav, 2007); dva romana: GLAVA CARA NIĆIFORA, i roman: VAROŠ SINOVA ABDULAHOVIH; knjiga priča: PAD GRČKE; knjiga sjećanja: PSI SU NAJBOLJI LJUDI; etimološki eseji: SOKRATOV PAS (knjigu objavila izdavačka kuća: „Alamnah“ – Podgorica), i ETYOLOGICON, etimološki rječnik u četiri toma sa preko 2.000 odrednica. Ovo su završeni rukopisi. Znam da se u njegovoj zaostavštini nalazi još nekoliko nedovršenih djela.
Ismet je autor i brojnih eseja, priča i drugih tekstova objavljivanih u periodici, dnevnoh štampi i knjigama čiji je bio recenzent.
Treba istaći da prava rijednost njegovog stvaralaštva nije do danas tačno ocijenjena i utvrđena. U intelektualističkim krugovima naših tumača literature njegov zasluženi književni status nije obrazložen kritičkim napisima o njegovim knjigama, što stoji kao zadatak. Njegovo djelo treba da prođe kroz dublju analizu i revalorizaciju. Štampanjem rukopisne zaostavštine kompletiraće se ukupni opus Ismeta Rebronje koji će tako zaokružen i cjelovit, uvjeren sam, biti opšte poznat kao trajna vrijednost naše kulture.
Ismet Rebronja (1942 – 2006)
B I H O R
Ćamilu Sijariću
Putnik bez kaputa
To je. Vuk kraj ćurke
Koja bere pored puta
Čaj i šipurke
To je divlje saće,
Obad što satire goveda,
Samari, praće,
Snijeg, cvijet, heljda.
Bihor: dijete s jeseni
Neoprano od pekmeza,
Slama kučki da se šteni,
Teletu zategnuta veza.
U vrtu krtice. Slana
Već ubila mak, šaraljke.
Probodeni vol, crvi, rana.
Na pragu žene karaljke.
Kroz Bihor: močila, peraljke,
Suša, jesen, sve prašno,
Ćirameti, šibicari, varaljke,
Znalci dlana, ode sito, brašno.
U Bihoru: zabrađene divokoze,
Na šamiji oje,
Tufne, kite u roze,
Zvijezde žute, žuće proje.
Metle, breze, brezove boze,
Uspomene, slike i mornari,
Na dušeku sve tri koze,
Nijedna skozna da se ojari.
Uveličane slike,
Fotomontaža košulje,
Nacrtan brk otprilike,
Po slici muhe, prosuto ulje.
Neko krevet ukrao,
I snahi gurabije,
Na nebu orao
Dvije zmije bije.
Bihor: Tamo gdje slijepac Ramo
Broji noge belouške,
Tamo gdje samo
Ptica nema peruške.
Gdje pohodžica piše
Na krv od kokoške
Da mine suša, stignu kiše,
Napune makve, zabreknu tronoške.
Tu gdje se dukat utke
za put. Bihor: to su šljive taze,
Staze gdje piju surutke
Kad idu nekom na dženaze.
Gdje marva goni brava,
Gdje je svima izlizana reza,
Gdje godišnje svima krava
Pojede košulju, gaće od beza.
Gdje lovac ne ulovi,
Gdje kaišem mere zmiju,
Gdje su svrake, umiru orlovi,
Gdje nemaju ništa osim bedeviju.
Gdje se spava iza roja
Na jastuku punom striza, maha,
Gdje je lijek karaboja,
Prazan dućan a kod Jaha.
Gdje nešto mrda u lobodi,
Možda žena svima kriva,
Što ništa neće da rodi,
Ni zelje, raž ni kopriva.
Gdje se zimi sklanja zima,
Na Lađevcu prodaju vodu na kilo,
Gdje samo Ćazim kantar ima,
A Zeno ni zumbu ni šilo.
Tamo gdje pijuče pile,
Gdje u kapi mlijeko vare,
Na slami spavaju vile,
Kći gdje je lijepa ko jare.
Brašnjenik sred komore,
Brašnjenik od krompira,
S kore crne homore
Nišani komit komandira.
Iz šume gavra gače
Na miris vrućeg kolača,
U kući žar s pogače
Razgrću ispod sača.
Nikad želju sa zavičaja
Da skupe, krušku otresu,
Pokose ruj, naberu očaja
I krenu u medresu.
Bez rukava, bez jake,
Na olovu slivena strava,
Gaz niz lug kroz sokake,
Pruće, iz groba trava.
Ni šumar neće da konači,
Mogu vidjeti da nema gaće
Dok državne pantalone svlači,
U Bihoru i država bez plaće.
U Bihoru vasike za pare,
Sjeme mrkog cvjeta, krina,
Na plotu vuna, krpare,
Varani vlast i carina.
To su pojila, makve,
Drenine, vid kroz tmuše,
Sloveni, rimske akve,
Stado, ovce, krdo buše.
U Bihoru, svi do kraja,
Subotom su za Berane,
Da prodaju kozu, jaja
Od goluba il’ od vrane.
S jeseni, i kad je zima
Kao kad se rukav rašije,
Kao da se razvali jaža s Lima,
Ide Bihor sa čaršije.
Bihor: guvno gdje se vrše,
I žito krupnik vije,
Gdje Dabo nosi u krše,
Ponekad tiho, nekad teravije.
M U Č N O L I J E
Ć. Sijariću
Mučno li je, moj Ćamile,
Naopaka stigla justa,
Nosi izvor, vadi žile,
I u vodi suha usta.
Od krivoga grade pravo,
Od pravoga grade krivo,
Sad je bijel crni đavo,
U đavola sve je štivo.
Što se tiče intelekta,
To je sada ono jare,
Procesijom surih sekta,
Žrtvovano za jajare.
