Redakcija Faruk Dizdarević
Kad snovi dodiruju stvarnost
Mirveta Islamović, Slobodno srce, Galerija „Spirala“, Priboj, 2013.
Čini se da je skoro čitavog svog života Mirveta Islamović (Berane, 1966) bila pjesnik, da je pisala stihove. Ali je tek u zreloj dobi objavila svoju prvu zbirku poezije (Napeta koža, 2011). Zašto? Na takvo pitanje, ako bi htjela, odgovor bi mogla dati jedino pjesnikinja.
Svojom prvom knjigom poezije Mirveta Islamović naišla je na opšte prihvatanje kod čitalaca. Sada, kada je ta rampa uspješno prebrođena nedavno se iz štampe pojavila druga njena knjiga pjesama naslovljena sa Slobodno srce, potvrđujući je kao autentičnu pjesnikinju. Ovaj korak dalje može biti potvrda njenom slijedećem traganju za ljekovitom poetskom riječju. Sasvim dobro bi ova zbirka poetskih zapisa, vlastitog preispitivanja u egzistencijalnom, emotivnom i svakom drugom smislu, mogla biti imenovana nazivom prve pjesme u knjizi – „Znam ja ko sam“. Jer u ovim intimističkim stihovima, prelivenim osjećanjem i poimanjem stvari kao mnogih privida „varki ozarenja“, pjesnikinja ostaje vjerna tragu dubokih pokreta svoje duše, ispitujući pomno njene zapretane slojeve, treperenja i značenja. Poput znamenite Poljakinje Marije Šimborske, koja vjeruje da bi gotovo svaka pjesma mogla nositi naslov „Trenurtak“, i ova poetesa, čini se, živi i pjeva takav trenutak što neumitno i svagda nepovratno izmiče: Kad kazaljka mi zagolica sjećanja,/ ja vrijeme vratim,/ i zagrlim svoje uspomene. (Uspomene) Jedino još sjećanje uspijeva da zaustavi taj trenutak, i prevede u mőć riječi i poezije, koja možda spasava nešto od našeg nezaštićenog, uzdrhtalog i „malog elejskog bića“:
U sjećanjima mojim,/ ti uvijek imaš sve./ Samo ni ti, a ni ja,/ mladosti nemamo više (Ruka u ruci). Brojni primjeri poetskih zapisa u narečenoj knjizi govore u prilog shvatanju da je za istinskog pjesnika svaki životni trenutak nužno poetičan i time zahtijeva njegovu visoku probuđenost. U poeziji, kao i drugdje, svaki čin je, da parafraziramo Borhesa, kruna jednog beskonačnog niza uzroka i ishodište beskrajnog niza posledica.
Kada je riječ o poeziji Mirvete Islamović, sabranoj u već pomenutoj lijepoj rukoveti (Slobodno srce), treba istaći da je u pitanju lirika koja egzistira na svojoj unutrašnjoj koheziji, ali i da pretpostavlja snažnu pjesnikinjinu umjetničku individualnost. Pjesme u ovoj zbirci su cjelovite i lijepe, doživljene, naglašeno senzitivne. Mirveta Islamović je mnogo slojevitija pjesnikinja nego što se čini na prvi pogled i zato bi njene poetske zapise valjalo pažljivije percipirati i podrobnije proučiti. Koordinate ove knjige od devedesetak pjesama (nesvrstanih u cikluse) oivičavaju dva motivaciona kruga – u prvom su sjećanje na djetinjstvo, a drugi je komponovan od ljubavne poezije. U prvom tematskom krugu, koga čini dvadesetak pjesama, autorka govori o svojim ranim godinama u zavičaju. Hajde da parafraziramo Helderlina: čovek se mora stalno vraćati izgubljenom zavičaju, ponovo stupiti u prisan odnos sa njim, za tim iskonom koji je bitak, jedno i sve, za kojim čezne. Tako je i kod ove pjesnikinje koja sada živi na dalekom sjeveru Evrope. Taj kupinjak njenih rima posvećen je (nikad iščezlim) uspomenama vezanim za rodne predjele i povratak djetinjstvu, toj neiscrpnoj rijeci prepunoj doživljaja. Slike su sugestivne, nježne, potresne, pažljivo brušene i cizelirane, i sa onom mjerom na stilizaciji motiva bez koje dobra poezija nebi bila to. Recimo, verse koje su naizgled drugačije u mnoštvu ostalih cjelina (Majka, Otac, Bijača, Dva bijela nišana…) ne stoje uzalud na bliskim stranicama u knjizi. Ispovijednog su tona i baziraju se na dubinskoj projekciji i stvarnosnoj osnovi: Posle toliko godina,/ došla sam./ Stojim nasred avlije./ Nijema. Sama./ Ne miriše mi pogača,/ ne pomjera se zavjesa,/ nema raširenih roditeljskih ruku,/ da zagrle me kao kad njivile su me./ -Ti hairli došla, blagoš nama!/ Ne čujem te riječi mehleme,/ što liječile su mi rane. (Dva bijela nišana) Pjesma „Majka“ dijadema je ovog poetskog kruga. Ona je njen ornament, dragulj koji je očigledno dugo brušen, u dugim noćima i stvarnosnim snovima. Ona je stvarnija od bilo koje realne slike, jer ništa nije stvarnije od slike nacrtane na očnom kapku iznutra: Niz obraz mi klizi/ hladna kiša februarska./ Žuta dunja na tabutu spuštena./ Ostade ukotur pita savijena./ Sa prvim akšamom,/ zamirisa mi đulom majčina šamija. (Majka)
Nakon prvog ciklusa pjesama produžava se putovanje lirskog subjekta kroz autobiografsko vrijeme. Ljubavne ispovijesti pretvorile su se u monologe, iako se obraćaju drugom licu, (prisutnom i aktivnom), ali se ono ne oglašava. Ponekad, kipeće i razbuktane, ali i sjetne i ustreptale, pune tišine i pamćenja, one posjeduju bijele riječi, bijele ćutnje, bijele ruke, bijele noći… Neizmjerno se u herbaru sjećanja ponavlja nježnost, iz svakiog stiha odaziva se „gospodar“ ljubavi. Asocijacije i analogije koje idu prema Vijonu, Preveru, Jesenjinu, nimalo ne umanjuju njihov smisao i ljepotu. Nizom ekspresivnih iskaza ona gradi svoju lirsku kosmogoniju, ali onu od posebne delikatnosti, koja neopozivo posreduje ljubav i sve posledice koje po pravilu idu sa njom. Otuda proizilaze čežnja, snovi, sreća, osmijeh, nemiri, drhtaji, praznina, tuga, zablude (mladosti)…, kako se, uostalom, i zovu pojedine pjesme u ovoj zbirci.Tiha osamljenost krije u sebi izrazitu želju za pripadanjem, ne samo erotskim, već i duhovnim, pri čijem ispunjenju muško-ženski odnos može biti čista poezija. Ovi stihovi potvrđuju, ili iznova otkrivaju po ko zna koji put, da je tajna svijeta muško-ženski princip. Sve je na tom principu ustrojeno i izvan njega ništa ne postoji. Ukoliko se bude težilo bilo čemu što je u suprotnosti sa ovom konstantnom opozicijom koju smo kao ljudi spoznali, neminovno će doći do propasti svijeta i života. Izgubiće se svaka mogućnost za stvaranje palimpsesta, neće biti ruke koja bi imala moć da ih napiše.
Pjesnički brevijar misli o ljubavi o biću koje voli i o voljenom biću iskazan je s jednostavnošću lišenom isprazne metaforičnosti i s jednim senzibilitetom sazdanim od prevrelosti osjećanja, ranjivosti i skoro platonskog idealizovanja ljubavi. Za ljubavlju se traga i o ljubavi se ovdje pjeva kao o idealizovanom prijateljstvu i naklonosti srodnih duša: Otškrinuh kapiju./ Ako navratiš,/ da bez kucanja, ušetaš u dvorac mojih snova. (Kapija); Ponovo sve vidim,/ i volim ta sjećanja svoja,/ na tebe, na nas./ Na tebe što samo mene imao si,/ i tebe imala sam ja. (Ruka u ruci) Po svom osnovnom, jednostavnom tonu, ali upečatljivom opisu psihičkih stanja karakteristični su stihove iz pjesme „Čekam te“: Danima čekam/ da osjetiš da došla sam,/ da tu sam negdje,/ tu ispod tople mjesečine,/ u gradu mladosti naše. (…) Hladno mi je,/ skinula sa sebe sam sve,/ i teški veo vremena što prekriva nas. Mišljenja smo da je nužno opstajanje ovakve poezije, i snova koje ona nosi, sred ledničkog sivila u pustim polarnim predjelima savremenog svijeta. U pjesmi „Htjela bih“ nailazimo na ove stihove: Htjela bih,/ samo još jednom da mi je,/ da s tobom zagrljena,/ našim lugom zelenim,/ nogama bosim hodamo, kaže pjesnikinja i pokušava da zaustavi tu sliku prije nego što iskoči iz rama, a to je zaustavljanje trenutka, pokušaj da se zadrži vrijeme, težak i neobičan posao, ostavljen pjesnicima i to onima koji su spremni da se uhvate u koštac sa prolaznošću.
Riječi kao odraz viđenog i doživljenog uvijek su problem za pjesnika jer stih traži strogi odnos prema njima, odabir, selekciju, odricanje. A doživljenog je uvijek više no što može stati u bilo koju formu. Lirski diskurs ove poezije čini mnoštvo kristalnih pjesničkih slika, ali i sposobnost da se od fenomena kao što su snovi, strepnja, ljubav, bol, naprave jasne i upečatljive vizije, da ih pjesnikinja otjelotvori i sugestivno snažno dočara. Svojim darom, htjenjima i zrelim životnim iskustvom, pjesnikinja uspješno pronalazi riječi i njihove odnose, slažući ih u virtuelne slike i slojevita značenja. Njeno poetsko pismo sačinjeno je od molskih, kolorističkih slika. Umjesto boja ona koristi riječi. U njenim stihovima ne nalazimo ljutnju, nezadovoljstvo. Kad u sebi skupljaš ogorčenost, sreća će otići negdje drugdje, kao da čitamo između redova.
Navedeni, ali i brojni drugi stihovi govore da pjesnikinja doista umije da kaže ono što misli, i ono što osjeća. Njena poezija je intuitivna. Reklo bi se da pjesma „pronalazi“ pjesnikinju u istoj onoj mjeri u kojoj lirsko ja uspijeva da saobrazi njen sadržaj adekvatnoj poetskoj formi. U svakom slučaju, pjesnikinja ovdje uspijeva da sasvim uvjerljivo izrazi subjektivno osjećanje i sopstvenu poziciju u opštem životu. Zato se njene pjesme doživljavaju kao svojevrsno, dakako lirsko, pjesničko razgovaranje. Uz izvanrednu kompoziciju, detalj je začin njenih pjesama. Mirveta Islamović, dakle, nije neko ko tek dolazi, ona je jednostavno – već došla, sa svojim neskrivenim povjerenjem u stvaralačku magiju riječi u poeziji.
Sva poezija u zbirci Slobodno srce zapravo je, slikovito rečeno, jedna gusta pletenica koju čine tri rukavca, tri vremenski različita prosedea, kojima se postiže zgusnuta slika o (poetesinoj, naratorovoj) prošlosti, sadašnjosti, a pomalo se i naziru slike budućnosti. Čitaocu ne može promaći izvjestan sinhronicitet dešavanja, kao i u stvarnom životu. Ona na zagonetnost ne života nego življenja našeg (Andrićevo večito čudo koje se stalno osipa i roni) ne daje konsenkventan odgovor. Ustvari, šta je čovjek? Da li smo samo prašina koju kovitla i rasipa svaki vjetar? Tamo daleko, iza galaksija, nalazi se možda odgovor na pitanje šta je čovjek.
Iako Islamovićevu, kada je riječ o njenoj poeziji, ne doživljavamo kao „žensko pero“, kako se to poslednjih godina na ovim prostorima pomodarski potencira u nekim kvazifeminističkim krugovima, jer ne postoje nikakvi teorijski ni praktični osnovi po kojima bi se umjetnost, pa dakako i književnost kao njen izraziti rod, mogla podijeliti na „mušku“ i „žensku“, ipak se ova pjesnikinja, može se reći, razlikuje od one vrste pjesnika koji pjevaju od ljubavi, jer se ona u inkantaciji svojih osjećanja pridržava pozicije pjevanja iz ljubavi, iz najdublje dubine svog pjesničkog bića.
Šta sam još prepoznao u knjizi Slobodno srce Mirvete Islamović? Prepoznao sam potrebu za pisanjem, očišćenu od svih primjesa koje je udaljavaju od osnovnog polazišta, a to je iskrenost, nepatvorena potreba koja potiče iz nedovoljno istraženih, nedovoljno poznatih, možda osjenčenih dubina bića, da bi pjesme kao odbljesci unutarnjeg svijetla (plavičastog, ljubičastog, srebrnastog – u zamagljenoj duši), proizašle i djelimično se otvorile, otkrile onome ko je strpljiv da im se vraća i skida pažljivo tanane slojeve kojima su optočene i zaštićene, nedostupne svakome. Mirveta Islamović ne piše zato što se to od nje očekuje. Ako malo dublje proniknemo u njenu poeziju, vidjećemo da ona to radi iz sasvim ličnih razloga.
Šta hoću i šta hoće moje pjesme – pita se Mirveta Islamović – ne prestajući da izražava neutoljenu žeđ jedinke da ostavi trag za sobom, trag od riječi iz duše. Ova poezija je njena zaostavština, lirsko svjedočanstvo. Poetesa je sačuvala nadu da će se jednoga dana njene pjesme preseliti tamo gdje vječita muzika razigrava svjetlosti i tmine kao kristalne kapi ove odviše duge i umorne kišne noći. To osjećanje, vjerujemo, neće napustiti ni čitaoca ove nabujale rijeke pjesme, koja neprestano teče prema onome što ne znamo, bez obzira na Ničeovu frazu da i najhrabriji među nama rijetko ima hrabrosti za ono što zaista zna.
Na samom kraju, u posljednjoj pjesmi u knjizi pod naslovom Ostaviću trag pjesnikinja otkriva ne samo smisao pisanja, već i postojanja. Ne želim da razmišljam u kategorijama pjesničkog zadatka, ali ako govorimo o poetici pjesnikinje, onda mogu da tvrdim da poezija jeste poezija ako nam otkriva smisao postojanja: Ostaviću trag za sobom,/za moje najmilije. Pomenuta pjesma zatvara ovu zbirku i na jedan simboličan način, ostavljajući zlatnu nit Arijadninog klupka pjesnikinje Mirvete Islamović do kraja nerazmršenu, zapravo – životnu, ženski upečatljivu i, u isti mah, poeziju univerzalnu, koja ima šta da kaže.Vjerujemo da ona još nije sve (do)rekla.
Avgusta 2013.
