Stefan Zlatković, rođen 19. avgusta 1993. godine. Student druge godine filozofije na Univerzitetu u Novom Sadu. Pisanjem se bavi posljednje tri godine.
.
.
PISMO MUZI
Pesma I
.
Vidim sada da su tvoje ruke pune šećera
vidim da je šećer umočen u otrov, kakva bol
u šolji čaja, plači nekom, samo da nije tvoj
on koristiće tvoje suze, hladiće i topiti njihovu so,
on zna sve tvoje ulice, on je bio tu, kao neko ko nosio je
bedeme, dok si menjao dušu i kost, on je gledao te promene,
i pružao ruke uvis za najveće sreće prvih pronalazača, on je
znao gde ti počinju vene, i gde je samo cev što krv teče i gde je
sazdano sve što misli, on zna kada lažeš i kada si potpuno iskren,
on zna, on zna, on zna, i ako ti ne veruješ on zna, i kada ti sumnjaš
on zna, on je drugačiji od onog prvog, on čita tvoj blef iako si ti možda
kralj lopova, on je čuvar blefova on nije slep, on je toliko nežan, i toliko
odvažan, on sa tobom popiće pivo i podeliti svet, ali će te isto tako terati
da sa njim piješ vino i želećeš da mu pokloniš cvet, on nije kao ostali,
nije besan pas, on te okreće od takvih pre nego što daju ti smrtne
rane, svaka njegova lepa reč je molitva za izgubljene trgovce noći,
pravih motiva, koji žele po ceni mračnog srca nahraniti svoju bolesnu
decu, za vitezove svetih bogova, koji znaju šta treba da čine, i kada
čine oni to rade na pogrešan način za ispravne stvari, njega voliš jer
on tebe voli bez nedostataka, i svakome želim kako se desilo meni,
da pronađe prijatelja pravog, da ima kod koga odmoriti, na čijem ramenu
svojom ludom glavom, da bude mu dobro kao što je postalo meni,
stani moj cvete, on donosi, vodu, nije vreme, ne veni, jer u tvoj
koren puštam njegov da ne budem sam, moj prijatelj, njegovo ime
je Dzoni, i zbog nje ja presrećan sam
Pesma II
.
Dok dodiruješ me nežno, ja plovim i trnem
ja nisam više ja, ja dišem, ja umem, gde je nestao,
oganj moga straha, zašto oko moje spava, zašto uši miluje mi
nada, zašto dišem vazduh iz prašine, zašto znam palube velikih
brodova koje su osvojile sve obale bez obzira na boje njihove kože,
zašto spoznajem da mogu drugačije, i to tamo učim na pepelu sahranjenih
gde oblikujem svoje stakleno srce, dok nosi tvoj potpis, kako možeš, kako
znaš, sve tajne, kako razumeš da te ljubomorno čuvam, ja sam demon tvoje
službe, možda imam krila, ali ću ih rado natopiti u krvi, na jedan pogrešan pogled
uperen u tvoje lice, ali isto tako, kada se sakrijemo iza zavesa i brave, plakaću nežno
u tvome krilu i moliti da budem čovek, jer samo ti znaš da malo mi treba, i da tu
sam negde u mraku na korak od toga da ubijem osakaćeni strah i njegovu sestru sumnju,
ali ovde nema svetla, kao što dugo nije bilo smisla, iako nosim mač, ja mogu da koljem
ali i dalje sam ovde izgubljen u moru, ne mogu isterati sa vode brod u luku, i zato večeras
molim tvoje ruke, molim, molim, molim, samo ih molim, da među sebe prime moju
dušu, vidiš li, vidiš li i znaš li, kako je ranjiva, kako je lomljiva, kako najjače noge kad su bose
lomi tihi mraz, ja sam u korenu truo cvet, ali ne ružim svet, jer imam tebe ružo, da
vadiš mi klin iz kičme moje misli, i dok ti dišeš, stavljaš me u san, a zaspiš pre mene
i ja te gledam, kao da treba da razumem, ovaj vrisak u mojoj ruci, neću biti proklet,
obećavam da biću tvoja živa snaga, ali nikada stub od soli, čuvaću našu ljubav,
jer sada i mene neko voli, i znaj da ja sam tu pre nego što nestaneš
u san, mi delimo više od tela, u našim venama je vreme, jer kome
sem nama polazi za rukom da zamenimo noć za dan, i dan za noć
više neću bežati nazad u bol kada imam tebe da pružiš mi pomoć, i eto
znaj da je ovo zakletva ljubavi, moja mila Muzo, moje čedo drago, i kada
ti je teško i u nervozi lako, samo čitaj ovo kao što pisao sam ga ja,
i shvati, molim te, shvati, da samo nas dvoje zajedno, jesmo
pobeda, sve ostalo tu je, da proguta ga čas, sve ostalo što se
dešava, smrtno je, ono ne dodiruje našu ljubav i nas
Pesma III
.
Stavljam nas van samsare i razloga
stavljam nas van kontrole i bola, stvljam nas
van lanaca, mi ne dišemo duhove prošlosti, jer
ljubav je ljubav kada je danas i kada ima svežinu mora opranog
plimom i osekom, svaki kamen ima oblik srca, svaka duša nije bitna
osim ako nije naša, samo moja i tvoja, zbir broja beskonačnosti čije cifre
smo pročitali samo ti i ja, deca što otkrivaju teorije struna i sramota ih
je da kažu ikome osim svojim najboljim drugovima, sve metafore i stih
u veličini jednog milenijuma, jedan šapat za strah košmarnog sna, jedan bodež pun
istine kao otrova da ubije sumnju, i sve to stane u ritam tvojih stopala, dok hodamo
širokim ulicama, dok hodamo ti i ja, hodamo, hodamo kroz snove i preko reke tamo u
javu, i kako da izrazim, osim da kažem da sam sretan, jer i da mi je data kletva boga
da živim večan i sam, u luksuzu svoje nemaštine, daj mi jedan poljubac draga, i trenutak
da osetim kako ti miriše kosa, jedan papir i jedna olovka, da ispunim istoriju za jedan naš dan
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/desktop-pozadine/slides/seno-u-polju-izbalirano.html