Redakcija Sa otvaranja izložbe Ibrahima Kurpejovića u Historijskom muzeju u Sarajevu 24. aprila 2010. godine
Faruk Dizdarević: Ibrahim Kurpejović i njegov svijet (Lakoća likovne retorike)
Ibrahim Kurpejović (1960, Sređani kod Rožaja) je fin gospodin koji zrači svojom umjetnošću, svojim slikama, svojim lijepim bojama, magijom svojih poteza. Nakon završetka Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu i potom master studija, sada je doktorant. Njegovoj slikarskoj viziji svaka je košulja tijesna. Pokušaj preciznog određivanja pripadnosti jednom pravcu bilo bi stavljanje u Prokrustovu postelju ovog slikara koga su priroda, bogatstvo misli i osjećanja vodili ka srži i mogućnostima izbalansirane ravnoteže u umjetničkom stvaralaštvu. On se, dakle, u svom likovnom pismu nikada nije poveo za nekom grupom ili pravcem, nastojao je ostati svoj. Njegova se težnja poklapa sa sintagmom: Umjetnik treba da stvara onako kako osjeća, zna i umije, da snagu i originalnost izvlači iz sebe.
Ibrahim Kurpejović slika sa posebnim senzibilitetom rasnog koloriste. On se služi bojom koja je eksponent podjednako i svjetlosti i prostora. Ali, i zvuka, jer slikar Ibrahim ne samo da osjeća istinsko prisustvo zvuka u boji, već ga i vidi i čuje čitavim svojim bićem. On stvara svoje slike ponesen, ili preciznije rečeno zanesen bojom. Na njegovim platnima preovlađuju crvena, plava, crna, zelena – a iznad svega umirujući, pouzdani pokrov bijela boje; no tu ima mnogo međutonova koji slici donose finalni (ob)lik. Sve se to drži u snažnim harmonijama. Kad smo kod boja, njih je uvijek više nego što nauka o bojama poznaje, jer slikari su stalni stvarači novih boja.
Odlučan da vid svog ekspresionističkog artizma nikad ne podredi tvrdo definiranim formama fotografije, uvijek je opredijeljen da sloboda kista oformljuje oblike. Insistitirajući na čistoti kompozicije koristi geometrijske elemente koje logički slaže i gradi kao konstrukciju. U tom smislu, svaki kvadrant slike mogao bi – kao punovrijedan fraktal – predstavljati i zastupati cjelinu artefakta, to jest dočaravati svekoliku energičnost njegovog likovnog pisma i svjedočiti nesumnjivu funkcionalnost jednog samouvjerenog i vješto predloženog estetičkog ključa.
Njegovo dosadašnje stvaralaštvo može se grupisati u dvije cjeline: zavičaj i mrtve prirode.
Iz posvećenosti prirodi, protkane u brojne pejzaže, proističu neki suštinski sastojci Kurpejovićeve poetike. Svoje pejzaže izvodi originalnim komponovanjem boja i dekorativnih i elegantnih linija. U portretima prirode, udaljen od uprošćene topografije, uzdiže ih do visoke intonacije simbolografije. Ti likovni iskazi, rekosmo, nisu opterećeni realnim elementima, kao što se dešava u klasičnom slikanju pejzaža (prirode). Oni predstavljaju dramatičnu ekspresiju kada prirodna ljepota sija u bojama, rastače se u snovide nekih uspomena, neke nemoguće, a tako prisne prizore, iz šumȃ, iz vodȃ, iz magle, iz boli. Time su postignuti upravo različiti dinamizmi kretanja, otvaranja unutarnjih prostora i značenja. Slike nude i svojim čudesnim onirizmom bezbroj mogućnosti dosanjavanja, asocijacijskih procesa.
Kurpejović je samo na prvi pogled slikar pejzaža, u stvari, širokog je interesovanja i stvaranja.
Uvijek u životnom okruženju čovjeka, on je od početka njegovao mrtvu prirodu. Slikajući je oživljava njene sastavne djelove na koje se oslanja, kao i cjelinu odnosa, uranjajući u suštine pikturalnosti, na korak do apstraktnog promišljanja.
Iz visoko estetizirane umjetnosti Ibrahima Kurpejovića zrači imanentan sastojak, prebogata građa za emotivnu podlogu koja, slutim, pokreće svaki njegov postupak. Ma koliko taj postupak, spolja gledano, sadržavao u samoj strukturi tokove odvijanja, kanališućih ili spontanih, stvar je u koju ne bismo ulazili jer predstavlja dio procesualne stvaralačke recepture na koju umjetnik polaže neotuđivo pravo bez obzira kojoj se likovnoj temi priklonio.
Njegove slike doživljavamo kao prisustvo unutarnjeg mira i snage. Ali i kao osnovu iz koje će se roditi nove ideje, htjenja i realizacije (Milan Marović). Ove slike mnogo više govore o samom slikaru, njegovoj filozofiji i životu, skromno bez buke, sentimentalnosti i patetike.
Ibrahim Kurpejović njeguje ljepotu i autonomiju likovnog jezika, boreći se za dostojanstvo slike kojom ustvari brani stvaralačko dostojanstvo kao izraz čovjekove cjelovitosti. Svim svojim čulima osjeća potrebu za ljepotom slikane materije i bogatstvom slikarskog rukopisa. Takav njegov odnos prema jeziku umjetnosti nužno podrazumijeva slikarsko majstorstvo, zrio zanat, vještinu i darovitost.
Kurpejović je slikar koji živi sliku na tako intenzivan način da mu i sama umjetnost ne ostaje dužna, milostiva je prema njemu, daruje mu plodove koje drugima ili ne daje ili im poslužuje u sasvim malim količinama; i, naposljetku, ta uzvišena umjetnost zvana slikarstvo misli na Ibrahima Kurpejovića čitava 24 sata, iz dana u dan. Nema mnogo slikara koji se mogu pohvaliti takvom privilegijom.
Njegova umjetnost i misao ne podliježu temporalnim fluktuacijama, ma koliko bile u vezi sa njima. Zbog toga su za nas slike Ibrahima Kurpejovića svojevrsni izazov maštovitog putovanja kroz njihova slojevita prostranstva kako bi se naše gledanje oplođavalo viđenjem, naše razmišljanje – otkrićem i naše saznanje – tajnom, jer na kraju svake urađene slike, nadahnuti posmatrač može ugledati i neku tajnu; tajne i jesu izazov stvaralačkog čina i ukoliko se stvaralaštvom razrješavaju ili prevazilaze, utoliko se tim istim stvaralaštvom oplođuju i rađaju druge – nove.
